Željka Lovrenčić: OSUĐEN BITI PJESNIKOM / Andrés Morales Milohnić
Andrés MORALES MILOHNIĆ: Bitno, izabrane pjesme, Istarski ogranak DHK, Pula, 2025., 180 str. Sa španjolskoga prepjevala: Željka Lovrenčić.
Čileanskoga pjesnika, sveučilišnoga profesora i esejista hrvatskih korijena, akademika Andrésa Moralesa Milohnića kritika smatra jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja. Poezija mu je djelomično objavljena na četrnaest jezika.
U Hrvatskoj su 2002. godine, u izdanju D.S.M. Grafike, objavljene njegove Izabrane pjesme koje smo preveli Jordan Jelić i ja. U Santiagu su pak objelodanjene dvojezične, španjolsko-hrvatske knjige Poemas/Pjesme (2011.) i Escrito en glagolitico/Napisano glagoljicom (2018.), koje sam također prevela na hrvatski. Njegove sam pjesme prevodila i za časopise Forum i Riječi.
Andrésa jako dugo poznajem. Dok sam živjela u Čileu, često smo se družili. Objavili smo zajednički prijevod knjige Poesía croata contemporánea (Suvremena hrvatska poezija, 1997.) i El viento de las estrellas oscuras (Vjetar s tamnih zvijezda, 2003.) Drage Štambuka. Napisao je predgovor knjizi Mladena Machieda naslovljenoj El emigrante y otros poemas (Iseljenik i druge pjesme), objavljenoj u Santiagu 2014. godine. Kao veliki promicatelj hrvatske kulture, na svojoj mrežnoj stranici posvećenoj Hrvatskoj objavljuje vijesti o našoj zemlji i moje prijevode djela suvremenih hrvatskih književnika.
Andrés Morales Milohnić (španj. oblik prezimena – Milohnic, op. ur.) – uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica – pripada skupini čileanskih književnika hrvatskih korijena koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje. Tvrdi da mu je poezija „doživotna kazna“ i kaže: kad se jednom zaplovi tim vodama, više nema povratka. Poezija od čovjeka stalno traži sve više i više. Počeo je pisati s trinaest godina, prvu zbirku objavio je s dvadeset. Njegova je poezija hermetična, naime ne misli da se pjesnik treba ispovijedati čitatelju, ali ne smije biti ni zatvoren do nerazumljivosti. Važna mu je forma, njegov ego nije u prvome planu. Česte su mu teme ljudska bol, Mediteran, samoća... U jednome intervjuu izjavio je: „Mračan sam jer vidim budućnost”. Voli književnost palimpsesta (kako je rekao Borges), tj. dodavati riječi drugih autora na veliku književnu ploču. Voli igru riječima, skrivenu rimu, slobodnu, spontanu, čistu poeziju. Njegova je poezija kao šum, odaje pjesnikovo nepovjerenje u riječ i svijet, njegov oprez. Andrés Morales Milohnić ne vjeruje ni u antipoeziju iako jako cijeni Nicanora Parru. Uspješno nastavlja pjesničku liniju svojih sunarodnjaka Óscara Hahna, Gonzala Rojasa i Miguela Artechea, te svakako Pabla Nerude i Nicanora Parre koji su čitavom svijetu dokazali da je Čile zemlja pjesnika. Osjećaju se kod njega utjecaji T. S. Eliota, Rimbauda, Sestre Juane Inés de la Cruz i Mallarméa. S jedne strane poezija je jedan od načina kako se približiti stvarnosti i dati osobnu viziju o njoj. A s druge strane, to je svijet imaginarnoga, fiktivnog, svijet snova. Morales kaže da poeziju uvijek uspoređuje s fizikom, astronomijom, atomskim česticama i zvijezdama. Ona mu pruža čitav, beskrajni svemir s mnoštvom zvijezda i galaksija; poput kineske je kutije pune iznenađenja i izvanrednih mogućnosti. Ne vjeruje da će poezije ikada nestati jer je ona prije svega pjev. Andrés Morales Milohnić pjesnik je koji vesla drugačije od drugih. Njegova poezija nije lagana. Ne izaziva smijeh ni ironiju. Možda u njoj ima malo gorčine. Uključuje razmišljanje i sudjelovanje čitatelja. U prvoj zbirci Por ínsulas extrañas (Po čudnim otocima) odbacuje gotovo sve. To je nihilistička poezija. Kasnije su mu česte teme ljubav, smrt, vrijeme, jezik, nemogućnost komunikacije, dekadencija svijeta i ljepote. Osjeća se njegova ljubav prema svjetlosti i prozračnosti, ali i prema mraku, samoći. U zbirci Verbo (Riječ) razmišlja o jeziku, čovjeku uopće i o događajima u svijetu. To je poezija koja kritizira stvarnost i ujedno se miri s imaginarnim. Zbirka Visión del oráculo (Poročanska vizija) sadrži proročansku poeziju kojom pjesnik dokazuje da čovjek nema samo mozak nego i intuiciju, a pjesnik je veliki vizionar. Teme su u ovoj zbirci: sudbina, san, profetsko, mračna strana svijeta... Drugi dio knjige temelji se na legendi o ljubavi između slavne feničke kraljice Didone i Eneje, ali su stihovi više misaoni nego ljubavni. Morales Milohnić više je puta izjavio da je za njega ljubavna poezija najkompliciranija.
O ovome pjesniku Eduardo Milán u meksičkome listu listu Vuelta ustvrđuje kako ovaj pjesnik „...piše sa čuđenjem i sumnjičavo, njegova poezija nije operativni čin nego žubor, u njegovim riječima i u ophođenju sa svijetom prevladava oprez”. Napominje da Moralesova poezija „...malo napreduje, pa onda zastaje, upitna je ili afirmativna, rasplinjuje se, a zatim združuje sa svojim odjekom”. Dalje napominje da Andrés „...sumnjajući u sebe sumnja u svijet, a svijet se pak odražava u isprekidanom i izlomljenom jeziku“. Kritičarka Ana María Cúneo sa Čileanskoga sveučilišta ističe potrebu ovoga pjesnika za jedinstvom, njegovu želju za poetskom strukturom koja se materijalizira u gotovo matematičkoj organizaciji pjesama. O njegovoj zbirci Escenas del derrumbe de Occidente (Prizori propadanja Zapada) Miguel Arteche piše da je tu riječ o dekadenciji Zapada i o mutnim vremenima obavijenima smrću koju se nastoji prikriti uspjehom, moći ili novcem. Napominje i to da u toj zbirci nema klasičnoga naslova pjesme, nego se radi tek o njenim najavama. Paklena područja koja pjesnik istražuje vatrene su đavolje svečanosti, ali i ledene orgije. Pjesnik piše o snovima punima noćnih mora, o demonu sata, o boli koja se javlja noću, mrtvim prijateljima na vratima, redovima mrtvaca postavljenih jedni na druge, o čekanju u luci na brod koji se nikad više neće pojaviti, o valceru oproštaja... Morales Milohnić zapravo istražuje pakao sadašnjice. Ali, zaključuje Arteche, na kraju se, ipak, sa stihovima pojavljuje munja, još neviđena ljepota mira na ljubičastim otocima blistave ljepote. Glazba mora otkriva vrijeme i dugački dah tišine kao jedinu hranu. Putovanje je to paklom i čistilištem, a kroz otvorene prozore nazire se plaža djetinjstva. Zaključuje da Andrés Morales ovdje i u drugim knjigama vješto koristi svoje umijeće, snagu svojih slika, a u drhtaju nostalgije pronalazi izgubljeni dah djetinjstva što je za pjesnika poput novoga života. Zbirka Réquiem (Rekvijem, 2001.), prema riječima Rolanda Carrasca, „moralizira“ iz nutrine jedne obredne pjesme najtragičnije modulacije o čovjeku, smrti i povijesnom iskustvu. On piše da „...najavljujući novo tisućljeće i slijedeći njegov rušilački dah, stihovi ove zbirke aktualiziraju otkucaje dvostruke poetske svijesti koja, prije svega, prožima najnovije stvaralaštvo Andrésa Moralesa”. Dalje nastavlja: „Vježbanjem stalne poetske misli u Moralesovu djelu ponovno se u ovoj zbirci stihova usustavljuju neizbježni znakovi razaranja elemenata prirode i svijeta, ne samo zato da bi se istaknulo kozmičko iskustvo kraja u jednoj metafori, Kairosu – koja bi preobraćenicima jamčila nadpovijesnu razinu – nego i zato što je ona proročki proglas koji opet na scenu postavlja izniman podvig ljudske sudbine – u vremenu i smrti. Mozartovska polifonija i prijetvorna grčka tragičnost predstavljaju zbir stoljeća na umoru, u kojemu u bolnome izričaju molbe i preklinjanja pronalazimo nagovještaj krivnje koja bi omogućila novo rođenje“. Ipak, na kraju pjesničke introspekcije Andrésa Moralesa Milohnića, u zbirci Réquiem, nalazimo nagovještaj obnavljanja – Lux Aeterna.
Kad je Andrés Morales Milohnić objavio prvu knjigu, čileanski pjesnik Gonzalo Rojas reče kako je Milohnić osuđen biti pjesnikom, da bi lutao, lutao, lutao i radio ono što želi dajući prednost ekstazi žrtvovanja. Rečeno je i to kako ovaj, danas velik i značajan, pjesnik neće ostati na jednoj knjizi, već da će rasti, letjeti... Andrés je to itekako potvrdio. Potvrda je tomu i ovaj izbor koji, prema njegovoj želji, uključuje sve pjesme zbirke Esencial (Bitno) te kraći izbor iz zbirki Variaciones sobre „La Pantera“ de Rainer María Rilke (Varijacije na temu „Pantere“ Rainera Maríje Rilkea) i Premoción del vacío (Predosjećaj praznine).
(Željka Lovrenčić © IO DHK)