Ivan Bošković: U VELIKU POVIJEST HRVATSKIH SLOVA / Veselko Koroman

Uz smrt Veselka Koromana (1934. – 2025.)

Početkom godine, 7. siječnja, napustio nas je pjesnik Veselko Koroman, autor bogata i svestrana rukopisa, jedan od rijetkih (po)svećenika (hrvatske) riječi, skroman, tih i mudar čovjek; drag i nenametljiv sugovornik obvezujuće, sudbinske o/poruke. Veće i znakovitije no što hrvatska kultura to može priznati, poglavito jer je riječ o imenu za kojega gospodari kulturne/društvene moći nisu pokazivali odveć primjeren interes. Unatoč nagradama i visokim priznanjima te uglednim akademskim članstvima, Koroman je samozatajno živio svoje (pjesničko) poslanje, (biblijski smjerno) iščekujući  (...) vrijeme blagog naroda. // Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge. / Naroda što ima višu a plemenitu moć, / ravnicu i more, knjige i anđele. // (...) Onog što ima / najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu. // Naroda što je rasut, što živi dugo / na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca. // (...) Onog što ima / bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu. / Naroda što misli, što je velik i miran / na sjeveru i jugu, u srpu vremena. //

Kao i mnogi hrvatski pisci podrijetlom iz BiH, za koje mi je u nekoliko navrata, ne bez blage gorčine, znao govoriti da matična kultura i književnost ne znaju što bi s njima, poziciju prepoznatljiva pjesničkog glasa gradio je dosljedno, ustrajan u svojim ljudskim i pjesničkim nagnućima. Unatoč gorkim iskustvima, razočarenjima i osobnim tragedijama te bremenitoj hipoteci (političkoga) slučaja koja će obilježiti njegov život i njegovu književnost.   

U Koromanovoj biografiji u Hrvatskome biografskom leksikonu (https://hbl.lzmk.hr/clanak/koroman-veselko) piše da je rođen u Radišićima kod Ljubuškoga 7. travnja 1934. Nakon osnovne škole u Ljubuškome i srednje ekonomske te Više pedagoške u Mostaru, na Filozofskome fakultetu u Sarajevu diplomirao je književnost i filozofiju. Radio je kao srednjoškolski profesor, a s Makom Dizdarom uređivao je ugledni časopis Život. Uređivao je i druga glasila. Godine 1971. bio je potpisnik sarajevske Deklaracije o hrvatskome jeziku (v. kod ovoga nakladnika: https://knjizara.dhk-pula.hr/katalog/230/sarajevska-deklaracija-o-hrvatskome-jeziku/, op. ur.). To ga je učinilo „slučajem“, zbog čega je doživio brojne i ljudske i profesionalne nevolje. Kao što je poznato, sužen mu je prostor djelovanja, oduzeto mu je uredničko mjesto i premješten je na korektorsko u izdavačkome poduzeću Svjetlost! Hrvatsku zaboravnu javnost vrijedi podsjetiti na činjenicu da je Koroman 1971. godine branio pravo hrvatskoga jezika na ime i postojanje, dok danas neki hrvatski intelektualci, uz nesvakidašnju medijsku potporu i aktivističku „znanstvenu argumentaciju“, zagovaraju i potpisuju, ne slučajno u Sarajevu, deklaraciju o zajedničkome jeziku! Na istom tragu su i Koromanova nastojanja za sabiranjem hrvatske proze, poezije i drame u Bosni i Hercegovini, što je rijetko s kime i čime usporediv doprinos afirmaciji hrvatske riječi u susjednoj zemlji.        

1. Bilo da je riječ o poeziji, prozi, putopisima, esejima i zapisima, iznimno vrijednim antologičarskim sabiranjima te razgovorima, istina (o narodu iz kojeg je potekao) i poezija orijentiri su i uporišta  njegove prepoznatljivosti i identiteta. Svjedočio sam i pisao o tome više puta i u više povoda, posljednji put na predstavljanja sabranoga četveroknjižja u Mostaru 7. lipnja 2017. godine. Osim predstavljanja Koromanova pjesničkog velebilja – iz kojeg su potekli trajni pjesmotvori hrvatskoga/ ilirskoga jezika – bila je to i prigoda za podsjećanje na ključna mjesta njegove književnosti, trajno i duboko upisana u naše (književno) vrijeme. Izuzev pokojeg stilskoga naglaska, tada izrečene misli, refleksije i asocijacije – koje unatoč njegovim češćim podsjećanjima na moju zaboravnost dugo nisam uspio tekstualno uobličiti – našle su mjesto u ovome, značenju pjesnika gotovo neprimjerenome zapisu.  

Koroman se, kao što je poznato, ostvario u svim žanrovima i vrstama: poeziji i prozi, eseju i zapisu, putopisu, kritičkoj refleksiji... Kao pjesnik, Koroman je – kako je skrupulozno pobrojio M. Palameta – tiskao  476 pjesama. U antologijama pohranjeno ih je 115, u čitankama 12, a 214 pak pjesama prevedeno je na više od desetak svjetskih jezika, što ga svrstava u red naših pjesnika s visokim inozemnim odjekom. U književnoj memoriji posebno se ističu i vrijedne su pamćenja pjesme zbirke Grad prema sjeveru (1957.). U stihu, slobodnom i vezanom, i u pjesničkoj prozi, ona Koromana potvrđuje pjesnikom dubokih nadahnuća kojima primjetni rodni, hercegovački/hrvatski i mediteranski poticaji osiguravaju pjesničku privlačnost. Kao i u mnogim prvijencima, i u ovom je pjesništvu vidljivih tragova lektire, od domaćih ponajviše Silvija i Šopa, ali i mediteranskih, španjolskih i talijanskih pjesnika, koji su autorskome glasu podarili ekspresije. Potom, godine 1965. Koroman objavljuje zbirku Crne naranče, kojom dominiraju mitska ukorijenjenost i vitalističko osjećanje života. Kritičari su osobito zapazili pjesmu Mogila i u njoj prepoznali snagu istinskog, antejskoga izvora na kojemu se Koromanovo pjesništvo napaja. U prvome planu pjesničke izražajnosti posebno su naglašavali jezično i formalno bogatstvo te sklonost meditativnom izrazu kao založnim elementima pjesničke zrelosti. Koja će još više doći do izražaja u Knjizi svanuća (1967.) u kojoj je osobna sudbina zrcalo ljudskoga i nacionalnoga udesa, a posredovana je nadrealističkim slogom i pjesnikovim sumnjama u sve, pa i u vlastito pjesničko poslanje („moje nemoćne riječi“), čijih je dramskih intonacija i u prostorima Svjetiljke od trnja (1971.).

Knjige koje su slijedile na svoj su način obogaćivale i proširivale iskustvo Koromanova pjesničkoga govora obiljem tematskih i izražajnih oblika u kojima se drama pjesnika i vremena iskušava u drami samoga jezika. Dovoljno se prisjetiti stihova iz zbirki Sjaj i rana (1975.), Na tom svijetu (1975.), Dok vlada strah (1986.), u kojima je, napose potonjoj, prepoznati i bliskosti s pjesništvom hrvatskih prvaka Mihalića i Šoljana te organsku sraslost s pejzažem razlogovaških suvremenika. Bogati leksik i jezgrovite lirske naracije u krvotoku su i knjiga Zeleni se što je bilo (1989.) i Na dan svega (1997.) u kojima je i začudnih metafizičkih konotacija i izleta u onostrano. Navedeno iskustvo kristalizirano je i u Izabranim pjesmama (1975.) te u Jeziku na pašnjaku (1984.).

Pedeset i dvije pjesme zbirke Sok od velebilja (2001.) po mnogima su vrhunci Koromanova pjesništva. U kritici je istaknuto da snagom referencijalnosti oprostoruju svekolik pjesnikov životni i stvaralački svemir. Kao svojevrsna autorska antologija (po sebi), knjiga je nastala u ozračju najdublje osobne i obiteljske tragedije povezane s neizlječivom bolešću sina i kasnijom smrću (...i moleć Boga da me utješi čime, tamo, u nizini zemaljskoj), a pjesma Sluteći oluju svojevrsni je testament i dramatičan životni krešendo pjesnikova izludjela srca na putu izjedenom do kosti. Dvije posljednje Koromanove zbirke, Stariji od vremena (2008.) i Ja, putnik (2014.), duboka su i pjesnički neponovljiva inventura pjesnikova života i stvaranja, usuda i udesa. Premda je svjestan da riječi ne mogu premostiti nesklad između pjesnika i svijeta, ponizan u svojoj patnji pjesnik ne posustaje pjevati, jer jedino tako može živjeti. Po svome srcu i po svojoj duši! Prema mišljenju književnih znalaca, najpoticajnije su to knjige hrvatskoga jezika i tjeskobna istina jednoga života ostvarena u punini njegova pjesničkoga znaka. Iskustvo života prožeto nemirima, klonućima i rezignacijom, u potrazi za mogućnostima jezika koji će to izraziti, svoju je trajnu mjeru našlo u skrušenu glasu pjesnika i slojevima mudra, gotovo gnomskoga iskaza. Što je odlika i Koromanovih (filozofsko-esejističkih zapisa)/eseja i ogleda, odveć znakovitih za razumijevanje njegova stvaranja (Svijet i dvije polovice, 1979.; Potraga za cjelinom, 1996.), u kojima je pjesnikov duhovni i ljudski svjetonazor obasjan riječju uvjerljive neponovljivosti. U knjigama izraženim iskustvima svakako su komplementarna i Koromanova Razmatranja, u kojima je obilje sažete mudrosti i pjesničkih obasjanja, te Razgovori o književnosti i ostalom. Potonja knjiga nije marginalija koja reljefnim čini više od dvadesetak knjiga bogat rukopis. Za razumijevanje Koromanova djela u njoj je posebno zanimljiv Koromanov odgovor na pitanja V. Pavletića o njegovoj poeziji i razgovor s njim o poeziji iz 1987. godine. Taj razgovor, koji je dubinom postavljenih pitanja i su-stvaralačkoga čitanja nezaobilazan u promišljanju Koromanova pjesništva, otkriva svu slojevitost ove poezije. Sam će Koroman naznačiti da je Pavletić „...tim studijama i pitanjima na koja sam mu odgovarao cijelih dvanaest mjeseci, osvijetlio ponajskriveniji dio onoga čiju bit ja kao pjesnik pokušavam izvući na površinu jezikom slutnje izazvane riječima“.

Uz pitanja o poeziji, odnosu kritike prema njoj, pjesničkim izvorima i duhovnoj baštini..., Koroman otkriva da je nije ravnodušan ni spram drugih pitanja svoje ljudske i pjesničke egzistencije; progovorit će tako o nebrizi za hrvatsku književnost u BiH i založiti se za jedinstvo hrvatskoga duhovnoga i kulturnoga prostora; glasno će uzvratiti na neskrivene pokušaje zatiranja povijesnoga pamćenja, duhovnoga i jezičnoga identiteta, o hrvatskoj duhovnoj i književnoj baštini u BiH (...) te drugim, ne manje aktualnim pitanjima bosansko-hercegovačke zbiljnosti (...) što ih je vrijeme (posebice nakon ovoga stravičnoga rata (Ne mogu, ne smijem, ne umijem pisati izvorne riječi otkad je nastupio ovaj apokaliptični nalet užasa, jad i mrak kakav mogu proizvesti i smisliti samo crni umovi i još crnje duše...) nametnulo. Braneći dosljedno i protiv struje (hrvatsko i svoje!) pravo na vlastiti jezik i duhovni identitet, Koroman će proživjeti mnoga gorka iskustva. To će mu pribaviti etiketu nacionalista, knjige i (pripremljene) antologije godinama će čekati objavljivanje, a i samo će pjesništvo biti podložno ideološkim provjerama. Pisao sam da ovi razgovori o književnosti i ostalomu nisu usputna književnost; pače, misli i stavovi u njoj izrečeni ili natuknuti u bitnome objašnjavaju autorsku pjesničku i intelektualnu poziciju, osvjetljavaju njezin predtekst i duhovni kontekst, a samoga autora potvrđuju čovjekom i stvarateljem koji o pitanjima svoje ljudske (narodne) i pjesničke sudbine govori glasno i jasno, dosljedno i sukladno svojim ljudskim i pjesničkim/duhovnim uvjerenjima i životnim iskustvima. U što sam se uvjeravao tijekom nekoliko pamtljivih susreta kada smo pretresali neka pitanja i dvojbe. Stoga će se na knjigu morati pozvati oni koji pristupaju i ovome pjesniku i njegovu pjesničkom krajoliku. U kojemu slike djetinjstva i zavičaja, drama čovjeka i svijeta, zapitanost nad prvim i posljednjim stvarima, teške samoće i životne tjeskobe, nemiri i sumnje, govore jezikom bogate refleksije, uzbudljivih pjesničkih vizija i kontemplacija, izdašnih konotacija, hranjene arhetipskim slikama nacionalne i zavičajne tradicije što vrsnoću njegova doprinosa čini izdašno rječitim u slici svekolika hrvatskog književnog iskustva.    

2. Kao prozni pisac Koroman je poznat po svojim putopisima i romanu Mihovil. Objavljen 1983. godine, građen je od krhotina svijesti glavnoga junaka, sredovječnoga pjesnika Mihovila Lastovića, koji u gustim dnevničkim zapisima ispovijeda prostore svoje tjeskobne egzistencije i kroz četrnaest dana – što bi se shodno simboličkoj rešetki romana moglo od/čitati kao četrnaest postaja jednog dramatičnoga križnoga puta – progovara o svemu što opterećuje njegovu svijest i njegov život. U tim tjeskobnim i mučnim razračunavanjima sa sobom i svijetom oko sebe, kada besmisao prijeti urušavanjem svega, povratak u svijet zavičaja i gradnja kuće nudi mu se kao jedino čvrsto i trajno uporište. Opisavši povratkom u zavičaj krug vlastite sudbine ( „u zavičaju je meni dano što mi pripada: da se uz pomoć pera do smrti uspinjem za onim što je neusporedivo veće od mene, i zato ga smatram svojom najvidljivijom stranicom na putu kroz vječnost“), roman se preobražava u inventuru jednoga života kojemu teret autobiografskoga osigurava veću egzistencijalnu težinu.

Bez obzira na to što je riječ o romanu u kojemu je sve autobiografsko, u njemu je i sve, kako sam veli – osim nekoliko dramatičnih sekvenci iz bračnoga života i njima primjerene boje riječi u prvih šest poglavlja – posve istinito. Vrativši se, naime, u zavičaj u godinama ovoga rata, Koroman je – kao i njegov junak – u svijetu zavičaja (jezika) iznova našao utočište i svojevrsni egzil pred nemirima, iskušenjima i tragedijama, kako osobnima tako i zajedničkim. U svijetu zavičaja našao je najdublju potporu svome djelu, baš kao što je i sam Mihovil smisao našao u ambijentu zavičaja i građenju kao načinu ostavljanja tragova.

3. U ovome podsjećanju, a nekrolozi su prigoda da se iz blizine smrti osvrnemo na pjesnikov doprinos kojim je obogatio i zadužio naše vrijeme, nije moguće ne spomenuti Koromanovu predanost i skrb za hrvatski jezik i kulturu u BiH. Tri antologije: Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar – Split – Međugorje, 1995.), Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (Mostar – Split –Međugorje, 1996.) i Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar, 2008.), i zajedno, i svaka napose, popraćene nužnim biobibliografskim podatcima, svjedoče o žanrovskom bogatstvu i trajnoj otpornosti hrvatske književne riječi u susjednoj zemlji. Sudbinu kakvu je doživio svojim zalaganjem za pravo na hrvatski jezik, imale su, nažalost, i njegove antologije. Hrvatska proza..., naime, godinama je odbijana u nakladnikā da bi tek raspadom jugoslavenske tvorevine bile ostvarene pretpostavke kako bi knjiga ugleda svjetlo i da obiljem imena, brojem stranica i vrijednošću upozori na samosvojnost hrvatske književne riječi koja je svjedočila narodnu sudbinu u prostorima povijesne zbiljnosti u Bosni i Hercegovini.

Koroman je na šest stotina stranica obuhvatio sve ono bitno što svjedoči živost hrvatske prozne riječi u Bosni i Hercegovini u vremenu od dolaska franjevaca u 13. stoljeću. Oni su stoljećima bili nezaobilazna duhovna snaga kako među narodom, tako i u drugim područjima djelovanja, obuhvatnijima od same naravi njihova posla. Koroman ne propušta naglasiti da su oni sačuvali Bosnu za katolike i onda kad su ih brojčano prerasle i druge zajednice  (pravoslavna i muslimanska), stvorivši i sačuvavši bogatu kulturnu baštinu, koja je svojim bitnim obilježjima reljefna sastavnica hrvatske kulture i duhovnosti. Pišući hrvatskim (jezikom katoličkoga pučanstva) i latinskim, dvama pismima (latinicom i bosanicom), ikavskim i ikavsko-ijekavskim oblikom, franjevci su stvorili djela koja nisu tek kulturnopovijesna činjenica i dokument vremena, nego je u njima pripovjedačke živosti koja ih čini literarno zanimljivima i vrijednima. Od tih dana, tijekom vremena do danas se hrvatska (prozna) riječ u Bosni i Hercegovini razvijala i bogatila do vrhunaca čitljivih u djelima suvremenika: Andrića, Lukića, Čuića, Ivankovića, Vuletića, Lovrenovića, Lešića i Koromana, Suška, Tenžere i Stojića...

Koroman je bogatstvo hrvatske prozne riječi u Bosni usustavio žanrovski (propovijedi, ljetopisi, zapamćenja, putopisi, pripovijetke,nromani, kritika) te kronološki poredao njihove autore od najstarijih vremena do suvremenosti. Tako predstavljena, hrvatska književnost Bosne i Hercegovine, unatoč ograničenjima cjelovita obuhvata, pokazuje iznimnu osebujnost, živost i reljefnost te neprekinuti vremenski kontinuitet čitljiv u mnoštvu imena i žanrova te različitosti dosega, među kojima i onih najviših, europskih standarda. Kao takva, ona je tek djelić dragocjenoga duhovnoga naslijeđa koje i u budućnosti jamči svestran razvoj duhovnosti hrvatskoga naroda.

Istom strašću Koroman je sabrao i Hrvatsko pjesništvo BiH od Lovre Sitovića od danas, uvrstivši u skrupulozan herbarij više od sedamdesetak imena, s ponajboljim pjesničkim ostvarenjima, među kojim su i imena čija je književnost nastajala izvan njezinih granica, reprezentirajući njime visoke standarde pjesničke prepoznatljivosti. U antologiju Hrvatske drame BiH od Matije Divkovića do danas Koroman je uvrstio deset ponajboljih dramskih autora s njihovim reprezentativnim tekstovima. Redom: Matija Divković (Verši Abramovije), Jakša Kušan (Nevjerojatni san gospodina ministra), Nikola Šop (Bosanska trilogija), Pero Budak (Mećava), Radovan Marušić (Katarina Kosača), Tomislav Bakarić (Hasanaga), Vinko Grubišić (Spomenik), Petar Miloš (Rodijaci) i Darko Lukić (Važno je biti pozitivan).

I brojem i književnom vrijednošću te žanrovskom raznolikošću ovo Koromanovo troknjižje dostatna je reprezentacija hrvatske književne riječi u BiH i njezina rječita obrana pred raznovrsnim nasrtajima. Ono je istovremeno i obrana prava hrvatskoga naroda da svojim jezikom izražava svoju sudbinu na prostoru u kojemu su – zajedno s drugima pa i kada drugi tako ne poimlju – domaćini, svoji na svome. Stoljećima nesklona življenja usprkos! U umjetničkom svjedočenju toga uloga Veselka Koromana prvorazredna je. A zajedno s njegovim pjesništvom i ukupnim djelom – historijska!

4. Smrt Veselka Koromana trajan je gubitak za hrvatsku književnu kulturu. „Skriven u slovu“ otišao je onim „smjerom iz kojeg se ne vraća“. Za svojim knjigama (punih bolova raznih./ I veselja čistog/što nikle su tu, iz tla...), rekao bi Petar Gudelj, među besmrtnike koji čekaju da ih se upiše u kameno prijestolje velikana, da posve slobodno parafraziram njegovu antologijsku Pastoralu kamenja. U veliku Povijest hrvatskih slova u kojoj je njegova riječ i povlaštena pjesnička baština i trajna obveza. Nadam se samo da će se o Koromanovu velikome djelu pisati i svjedočiti i više i bolje. Primjereno književnim zaslugama, no svakako više no što su to radili njegovi često nezahvalni suvremenici.    

(Ivan Bošković © IO DHK)