Dunja Detoni Dujmić: ŠAPTAČICA KONJIMA / Slađana Bukovac
ŠAPTAČICA KONJIMA
SLAĐANA BUKOVAC: STAJSKA BOLEST, Sandorf, Zagreb, 2016., 292 str.
Slađana Bukovac u svojem trećem romanu Stajska bolest (2016.) čitatelju pruža apartan narativan spoj slutnjâ nekog neimenovanoga, umalo arhetipskoga, prostora na rubu civilizacije u koji je na neočekivano razoran način prodrlo dijabolično ozračje društvenoga i obiteljskog zla premreženo nasiljem, zločinima, kriminalom i drugim nevoljma, zapravo plodovima neke ne tako davne prošlosti. No način na koji autorica progovara o tom (ne)prepoznatljivom, dezorijentiranom, zapuštenom, umalo i napuštenom području (koje u autopoetičkim napomenama otvoreno naziva suvremenom slikom banijskog prostora svoga djetinjstva i rane mladosti), mogao bi se nazvati postupkom epsko-lirskog zamagljivanja u obzoru suvremene tranzicijske pripovjedne proze s blijedim elementima krimića. Naime, premda Slađana Bukovac pred čitatelja stavlja slutnje o mnoštvu zločinačkih i tragičnih događanja i piše neku vrstu potisnutoga kriminalističkog i nešto izravnijega društveno-psihološkog romana, ona u takvim okvirima sastavlja i strukturno povezuje sljedove sekvenca iz gotovo uzgred nabačenih i jedva artikuliranih pričica zbilje te ih labavo naslaguje u dramatično klupko. No kako bi sugerirala duboku ukorijenjenost događaja i likova u ratom poharanom području, ali i složenost njihove psihosocijalne uvjetovanosti, zaodijeva ih diskursom digresivnog esejističkog, odnosno autorskog razglabanja o desecima i desecima intelektualnih aporija s kojima se susreće, sudara i zbog kojih pati glavni ženski lik ovog narativa. Postupno postaje upravo nevjerojatno kako se u to specifično provincijsko, polunaseljeno i prilično izolirano pogranično područje, neke vrste klaustrofobičnoga „kopnenog otoka“, nagomilalo toliko mitskoga zla u spletu s apatičnošću, tugom, potištenošću, mizantropijom i siromaštvom malobrojnoga stanovništva. Pritom se naglasak sustavno stavlja na poetizirani glas pripovjedač(ice)a i kombinira s visoko intelektualiziranim, esejiziranim i fenomenološkim promišljanjima o svemu i svačemu: od društvenoga i individualnog licemjerja, korumpiranosti, zlostavljanja žena, zagađenosti prirode, medijske potkupljivosti do poljuljanoga općeg sustava vrijednosti, istraživanja granica moralnosti, tolerancije, tipova i mogućnosti osobne slobode, odnosa prema drugom/drukčijem i slično.
Ali pod teretom, doduše dojmljivih i mudrih esejističkih minijatura, priča počinje patiti, tj. blijedjeti pa čitatelj pod pritiskom gustoga i sporoga teksta s naporom spoznaje kako je zapravo riječ o mladoj ženi koja se bori s „duhovima“ poraća, o ženi koja je u strahu od zbilje svjesno napustila studij i život u gradu te se odlučila za održavanje omanjeg jahališta s isluženim terapeutskim konjima na inhibiranim i gotovo ispražnjenim prostorima svojih obiteljskih korijena; a usput se, u pozadini, naslućuju mutni poslovi lokalnih moćnika (uključujući i njezine bližnje), upletenih u krijumčarenje ljudima, etničke obračune, bračno nasilje, ubojstva, šverc, trovanja i mržnju u opustošenomu miru.
Tekst se ovoga narativa račva na dva metonimijska polja koja proizlaze iz posebne psihosocijalne topografije tog zabačenoga ruralnoga područja. Prvo je polje vezano uz pojavu „stajske bolesti“, odnosno, uza stvarnu bolest konja predugo zatvorenih u stajama, bolest koja u životinja izaziva opću dezorijentiranost, stanje opčinjenosti nesvjesno repetitivim pokretima zbog predugog uskraćivanja slobode kretanja („Kada je obišla sve konje i krenula prema izlazu, vidjela je Vihora kako se grozničavo, posve beznadno ljulja. S lijeve strane na desnu, i obrnuto. Kao u stanju očaja, ili transa. U tom je prizoru bilo nečeg užasavajućeg, daleko goreg od svega što je taj dan doživjela, i čula. Ili je to samo bio rezime, slika svega što se dogodilo, i što se imalo dogoditi?“; str. 189). Simbolika autodestruktivnoga transa metonimijski se prelijeva na mistično pogranično područje i njegove žitelje koji se ne uspijevaju othrvati okoštalim stegama svoje povijesti i tadašnjice, dakle, na marginalizirani prostor neslobode osuđen na „zaborav ili smrt“. Drugim se metonimijskim poljem aludira na isključivu osjećajnu angažiranost mlade žene (također povijesne žrtve: u ratu su joj ubijeni roditelji) u odnosu prema životinjama koje su u svojoj privrženosti ljudima lišene „prljavih, ambivalentnih motiva, izrazito ljudskih“ (83). Zato pojedini primjerci životinjskih vrsta postaju bića koja jedina zaslužuju trajno se nastaniti i nastaviti živjeti na dotad inkriminiranim prostorima, da bi im, pročišćujući ih svojom prirodnošću, jednoga dana možda mogla vratiti egzistencijalnu autohtonost. Krajnja moralna i osjećajna predanost, koju je autorica pokazala u odnosu, na crti životinja-čovjek, povezala se s također krajnjom ambivalentnošću i nepouzdanošću u ljubavnom odnosu protagonistice i njezina partnera; no on svojim „neuhvatljivim egom“, ali i etičkim zastranjenjima, njihov odnos pretvara u „ljubav i nesklad, u zajedničku neurozu“ (56). Zato u skupini žitelja tog autodestruktivnoga kraja, koji pripovjedačica vidi kao „daleki odjek rata, njegov deformirani fetus“ (94), osim glavnoga ženskog aktanta – nema individualiziranih pojedinaca; likovi (pretežno muški) iskorijenjeni su ljudi koji su izgubili ime (za razliku od konjâ i pasa koji su u tekstu redovito označeni imenom) pa u priči postoje kao pomalo nedorečene figure određene samo nadimkom: ironično imenovan Pravednik kao nadmoćan alfa-mužjak, tj. ljubavni partner ogrezao u kriminal; Izvjestitelj kao frustrirani lokalni novinski dopisnik koji pomaže pri rasvjetljavanju koruptivnih radnji; Profesor kao isluženi intelektualac, bivši borac za ljudska prava; Vijećnik Y kao jedan od korumpiranih moćnika… Njihovi nadimci aludiraju na identitetsku nedostatnost i suženost na golu društvenu funkciju u izrazito kontaminiranom prostoru (za koji se u ratu silno ginulo da bi ga se poslije, paradoksno, gotovo posve zanemarilo).
Glavni ženski lik (imenom Jelena) u središtu je autoričina narativna objektiva s pomoću kojega tijekom priče raste njezin ženski identitet satkan od različitih suprotnosti; pritom se stvara dojam da je protagonistica oksimoronski podijeljena na dva psihoprofila istoga bića: od melankolije i bijesa, plahosti i odrješitosti do emancipacije i ovisnosti, srdačnosti i nepovjerenja. Nad svime se nadvila emotivna disfunkcionalnost u odnosu s partnerom, koju protagonistica nadoknađuje čvrstom emotivnom vezom sa životinjama kao jedinim preostalim ili mogućim oblikom ljubavi (na jednomu mjestu /105/ autorica taj odnos ipak naziva „pretjeranom bolećivošću prema evolucijski nižim bićima“, sugerirajući neku vrstu osjećajnog eskapizma). U svakom slučaju riječ je o ratnoj žrtvi, ali i osjetljivoj „šaptačici konjima“, o njezinu individualnom otporu, tihoj pobuni zbog zasićenosti povijesnim bezumljima, o otklonu od stereotipa i sivila svakodnevice, o traženju vlastita puta slobode unatoč strahu od zbilje te nekoj vrsti eskapizma od urbanih aporija. Povrh svega, riječ je i o neodustajanju, jer nakon prekida s partnerom trijumfira odluka: ostati na imanju i posvetiti se jedinom pouzdanom emotivnom odnosu na izrazito propadljivu tlu – ljubavi prema konjima koji nedvojbeno imaju osobnost, značajeve, povijest, sudbinu, ponad svega iskrenost i dosljednost u postupcima („Posrtala je, ali nije padala, a konji su se ponašali dosljedno, imali su hiljadu nepredvidljivih osobina, ali svega jednu stalnu. Nisu htjeli ubiti, nipošto nisu željeli ubiti.“; 288).
Slađana Bukovac u ovom se narativu postavila kao izrazito angažirana autorica nadmoćnoga pripovjedačkog ega. Čini se da se najbolje osjećala u ulozi autoritativna naratora koji britko esejistički i poetiziranim diskursom lucidno komentira pa i tumači situacije, postupke i značajeve; posljedica je takva samouvjerenoga „gospodarenja“ tekstom svojevrsno kočenje priče (npr. višestruke i intrigantne kriminalističke zagonetke ostaju na rubovima događanja), jer priča nema slobodu prirodnoga razvoja, dijalozi, nerijetko prepričani autoričinim riječima, gube autentičnost, a likovi (osim glavnoga ženskog) ostaju stisnuti u svojim nametnutim društvenim ljušturama, subordinirani opisnim marginalijama kao odjecima svojevrsne novinarske iscrpnosti, a zapravo narativna viška. Ipak, ono što ovom narativu daje životnost jest studiozno oblikovan lik „šaptačice konjima“ u najširem rasponu njezinih emotivnih i intelektualnih potencijala i to na prostorima poslijeratnih banijskih magla, tuga pa i mogućih praskozorja – o kojima u suvremenoj hrvatskoj prozi do pojave ove knjige još nije bilo govora.
(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)