Boris Domagoj Biletić: ČRNJA IZMEĐU ISTRE I RIJEKE

ČRNJA IZMEĐU ISTRE I RIJEKE*

(Uz 105. obljetnicu rođenja)

Uostalom, pravi pisci ne mogu pružiti radoznalu mnoštvu ni kruha ni igara, jer nisu klaunovi. A danas je upravo vrijeme igara, sezona mesopusta, kad generali karnevala suvereno vladaju pozornicom. Uvijek su se ljudski potoci slijevali u velike povorke, pa tko da izostane s današnje svečanosti? Živimo u vremenu igara, ali vremena se mijenjaju... Nismo mogli predvidjeti sezonu mesopusta i odgojnu ulogu što će je imati žongleri i klaunovi, ali tko može dokazati da su suvremeni oblici kulturnog komuniciranja preko takozvanih ekrana i sličnih medija objektivni promašaj sa stajališta istinskog ljudskog smisla kulture? Konačno, može li se u ime viših imaginarnih mudrosti nijekati prirođena naša potreba za bezbrižnom zabavom i bezazlenim životom?... Međutim, treba imati na umu da naša književnost nije uvijek prolazila kroz herojske faze, pa je ipak utjecala na duhovna stanja: bila je osamljeni lampion na horizontu, ili putokaz na vjetrometini, ali bila je neizostavno u fokusu nacionalnog duha i kulture..., ali u procjepu između jučer i sutra, između nade i gorčine, između iluzija koje umiru i iluzija koje će se opet roditi, literatura ipak mora imati svoju što jasnije i što mnogostranije definiranu ulogu, svoje nezamjenjivo stvaralačko mjesto, za koje će društvo, nacija i kultura biti životno zainteresirani. (Zvane Črnja, 1967.)

I. Uvod u temu

Osim dakako za Istru – kakvu danas administrativno smanjenu i „svedenu“ poznajemo pod imenom Istarska županija, a u ne tako davnoj prošlosti obuhvaćala je daleko veći prostor – Zvane je Črnja višestruko bio vezan za Rijeku, liburnijski dio Istre, istarsko-kvarnerske otoke te podneblje koje se nes(p)retno naziva Hrvatskim primorjem, kao da ono nije cjelina od Savudrijske vale (komu je draže neka koristi nekoć uvriježen pojam  Piranski zaljev) do današnje hrvatske južne jadranske granice prema Boki, pa i onkraj nje. U Rijeci je Črnja djelovao, o njoj i njenim ljudima i pojavama pisao.1 Taj je grad neizbježan i bitan u povijesti njegove obitelji, najprije s razloga koji je poznat kao „granica na Rječini“, što je tragično i ujedno znakovito svojedobno dijelila nekadašnji Sušak od Rijeke, ali i dvije države, naposljetku hrvatski narod na dvjema njenim stranama itd. Faktografija, među ostalim, kazuje kako je Črnja u Rijeci bio glavnim urednikom Glasa Istre (1945-46.), da je od 1968. do 1972. uređivao riječke Domete, Nagradu Grada Rijeke dobio je 1970. i dr. Ovaj će se tekst, ipak, uglavnom držati Črnjine esejistike i, s obzirom na naslovnu temu kada je samo Rijeka posrijedi, građe koju čitatelju i istraživaču pružaju, primjerice i više-manje kronologijskim slijedom ovdje navedeni, autorovi tekstovi: Psovačev brat – razgovori s Quasimodom (1941-42.), Krimejske usporedbe (1962.), Fluminensia secunda (1967.), Krug oko vlati (1967.), O „Korablji začinjavca“ (1970.), Unifikatorska laž (1971.), Trojanski konj (iz Rijeke) po drugi put među nama (1985.), Quasimodov povratak (1990.), Istra prije petokrake (1990.)...

Piščev životopis sažimao sam i sažeo ga višeput za razne prigode, započinjući ga i završavajući ovako, ili slično:

Zvane Črnja, književnik, kulturolog i publicist (Črnjeni kraj Žminja u Istri, 8. listopada 1920. – Zagreb, 26. veljače 1991.). Školovanje započeo u zavičaju. S obitelji pred fašizmom pobjegao 1931. preko stare jugoslavensko-talijanske granice na Rječini te je srednju građansku školu i trgovačku akademiju završio u Sušaku 1940. Ondje pristupa antifašističkome omladinskom pokretu istarskih emigranata, godine 1938. osnovao je tajnu Istarsku revolucionarnu organizaciju „Mlada Istra“ i uređivao njezin ilegalni list „Sloboda“... Aktivan u NOR-u, pretežno u Gorskome kotaru i Istri. Poslije rata golootočki robijaš optužen za prozapadnu špijunažu i sl. Tijekom desetljećā oslobađa se svojedobne komunističke ideološke zadrtosti, ostavši ljevičarem, a naposljetku je pokopan uz starohrvatsku glagoljašku misu na zagrebačkome Mirogoju. Uzevši mu opus u cjelini, i ne samo s razloga žanrovske razvedenosti, usto s obzirom na njegov organizacijski i kulturološki angažman te ugled među suvremenicima sve do danas, dakako poštujući djelo i značaj Mate Balote – Mije Mirkovića i njegov poetički utjecaj na nekoliko naraštaja čakavskih pjesnika do našega vremena, Črnju ipak držimo najznačajnijim istarskim piscem u matici hrvatske književnosti XX. stoljeća.

Spomenuto je kako Sušak ima određeno mjesto u piščevu prvotnome sazrijevanju, školovanju te inicijalnome idejno- i ideološko-političkom formiranju pa i intelektualnome, svjetonazornom oblikovanju, dakako uz narodnjačke poticaje i nacionalno, socijalno te klasno osviješten odgoj u roditeljskome domu i njegovu neposrednom okruženju. Prema samome Črnji, u žminjskome dječaštvu jedan je od pozitivnih odgojnih i šire formativnih poticaja na nj bio u liku mjesnoga duhovnika (Jušte Filiplić), a primjer krajnje negativna iskustva mladoga bića jest u pojavi lokalnoga žminjskog fašističkog učitelja Amente. U jednome od posljednjih tekstova koje je Črnja napisao, a prema njegovoj odluci objavljenih postumno, Rijeka je također pozornica, mjesto susreta s jednom od dotad (do početka 1990-ih) prešućenih nevinih žrtava komunističkih čistki nakon 1945. i mjesto tragična stradanja istoga čovjeka (Mario Štemberger). Tako se – u stanovitu lȗku kojemu na početku stoje, recimo, odnosi i zbivanja unutar naraštaja i svijeta opisana u zapisu Mi krležijanci, a na kraju, primjerice, tekst Istra prije petokrake (podnaslovljen Zakašnjeli in memoriam jednome mučeniku) – na svojevrstan način zatvorio jedan autorov predmetno-tematski krug s Rijekom kao mjestom radnje, ali i stanovitim „akterom“ Črnjine književne, kreativne i građanske, naposljetku ljudske „avanture“.

II. Izdomljena mladost i svjetski rat

Evo kako autor opisuje rano mladenaštvo na Sušaku:

Riječ je o nama, o generaciji rođenoj oko tisuću devetsto i dvadesete, koja se opijala Kvarnerom, koja se tamo okupila i rasla, upoznavala okus i tvrdoću stvari i na onim iskonskim našim horizontima objašnjavala sebi što je to život. (...) Međutim, petnaest godina poslije Krležina govora u Hreljinu još ni pojma nismo imali da je tlo po kojem hodamo staro glagoljaško, bogumilsko i iliričesko tlo, i da su na tome tlu svaka vlat trave i svaka grančica pelina tisuću godina rasle samo s klicama muke i prkosa u sebi. // I bili smo tek petnaestogodišnjaci. Skupljali smo se uz ogradu hotela „Kontinental“ u malom Sušaku, kao vrapci u živici, ili kao kakvi Držićevi Njarnjasi, spremni za nastup u melodrami koja je imala početi. Podalje iza naših leđa Rječina je u mutne kišne dane odnosila sa sobom volovsku krv iz riječke klaonice, a mi smo tamo stajali u preraslim kaputićima, golobradi, s rukama u džepovima. Možda smo u onim trivijalnim kostimima, stojeći na otvorenoj sceni, čekali svoga velikog šaptača, svoga Magistra. (Mi krležijanci, 1963.; Črnja, 1988, ČGP: 8-9)

Kada je riječ o vremenu II. svjetskoga rata, posebice se ističe tema o Nikoli Poliću, o kojemu je i kojemu je Črnja višekratno pisao, posvetivši mu koncem 1930-ih i početkom 1940-ih strukturno zanimljiv te svojevremeno poetički inovativan ciklus PSOVAČEV BRAT – Razgovori s Quasimodom (1941-1942), čija „novija“ inačica broji dvanaest „razgovora” i ukupno četrnaest pjesama, s jednim „intermezzom” koji čine još četiri pjesme. U svojim će objašnjenjima uz pojedine pjesme, kada je posrijedi sam naslov toga ciklusa, Črnja zapisati: „Psovačev brat / Quasimodo – pjesnik Nikola Polić (1890-1960), brat ‘Psovača’ Janka Polića-Kamova. Od 1935. živi na Sušaku kao knjižničar Gradske biblioteke, te utječe na đačku i studentsku mladež. U sušačkom Novom listu pisao feljtone pod pseudonimom Quasimodo”. (Z. Črnja, Sabrane pjesme, Čakavski sabor <i dr.>, Pula <i dr.>, 1981.). No podrobnije, korisnije i značajnije podatke o pjesničkoj vezi koja je utjecala na razloge i uopće pojavu ovoga Črnjinog ciklusa iznimno humanističkih i čovjekoljubivih slobodarskih tonova možemo pročitati mnogo godina kasnije, upravo u jednome od posljednjih Črnjinih tekstova u kojemu se – mjestimice nadahnuto esejistički i onkraj žanrovskih ograničenja obične recenzije ili prikaza – osvrnuo na tada netom objavljen prvi svezak Sabranih djela Nikole Polića (ICR, Rijeka, 1989.).

Iz Psovačeva brata... izdvajam tek nekoliko mjesta...

U Prvome razgovoru (STILSKA VJEŽBA) stihovima prethodi kraći razgovor Quasimodov s glasom (pjesnikovim u prvome licu) lirskoga subjekta, susret pred sušačkim Kontinentalom, time više no simboličnim toposom osobito za istarske Hrvate, a posebice emigrante, protjerane ili izbjegle pred talijanskim fašizmom međuraća (prisjetimo se Balotine pjesme Prid „Kontinentalon“ iz 1934. godine). Ovom pjesmom Črnja sučeljava stih, (ne)moć pjesničke riječi i prigodne, makar i buntovne rime kojom se vješto poigrava, s jedne strane, a s druge snagu oružja i sile koju da i bogovi sami (kranjčevićevsko Božje prokletstvo) u pjesnikovu snu (vrhovni Zeus izrijekom) podariše, iščitavamo iz komentara, Mussolinijevu prefektu u Rijeci – Temistoclu Testi – znači glavaru državne administracije u području koje su talijanski fašisti nazvali Provincia del Carnaro (Kvarnerska provincija), a kojoj su 1941. pripojili i Sušak, Bakar te druga mjesta. JARČEVA RIMA kao Treći razgovor u svome uvodniku na „dokumentaristički“ ili „dnevnički“ način prostorno-vremenski točno „lokalizira“ pjesmu: „Kako smo 16. srpnja 1941. u Dragi, Tijani broj 15, za vrijeme redarstvenog sata zajedno čitali D’Annunzija“. Ovdje asociram Carevu istodobnu odbojnost spram lika i djelovanja najpoznatijega protofašista i ujedno, svjedoči autor nenadmašene Danuncijade, uvažavanje zavodljive visoko estetizirane pjesničke riječi toga Mussolinijeva uzora i preteče u mnogome. Pretposljednji, Jedanaesti razgovor oproštaj je lirskoga subjekta s izabranim „sugovornikom”, zapravo kao oproštaj samoga Črnje koji ovaj ciklus dokraja dosljedno piše u prvome licu, koji je „razgovor” upravo i naslovljen KRIMEJSKI OPROŠTAJ (valja ovdje podsjetiti na Črnjin kasniji ogled o Nikoli Poliću, iz godine 1962., pod naslovom Krimejske usporedbe), jer Polić se kao negdašnji pjesnički bard, po povratku u zavičaj, stalno nastanio na riječkoj Krimeji. I ovdje se kao lajtmotiv spominje Matoš čiji će se „progonjeni duh javiti kad nad Kvarnerom zaurla bura”.

III. Šezdesete godine

I opet smo „kod“ Polića; iz godine 1962. potječe Črnjin ogled Krimejske usporedbe. Riječ je o tekstu koji uglavnom obrađuje pjesnički i intelektualno-duhovni profil (i) danas više negoli zanemarena hrvatskoga književnika Nikole Polića. Zanimljiva je i duhovita Črnjina usporedba dvaju znakovitih toposa – zagrebačkoga Griča i riječke Krimeje:

Zar ne, Polić je živio na poetskim oblacima Griča, u transu suptilnih, tihih arija? Ali, on je na Grič došao s kamenite primorske obale, koju su tukli valovi, iz malog zaseoka, gdje su također cvali pelin i žalfija. On je i svoj kućni prag izgradio na toj obali... Paralela između Griča i Krimeje svakako je moguća. I Grič i Krimeja su nastanjeni brežuljci. To su kao neki mali ljudski dometi od zemlje do iluzija, dometi u smislu debljine kulturnog sloja koji se stvarao i ovdje i tamo, a također dometi s obzirom na izgradnju humanističkog bitka, koji je svugdje nastajao u zavisnosti od uvjeta ljudskog života. Humanističke vrijednosti teže je identificirati, ali izgrebite malter na kakvom gornjogradskom zidu i naći ćete pod njim ime stare kajkavske vulice. Na Krimeji pod žbukom ničega nema, samo kamen obrađen prastarom klesarskom vještinom... Kad danas kažemo Grič, ne mislimo na užarena kliješta biskupa Jurja Draškovića, već samo na poeziju... Velika je to historija, velika za ove naše horvatske relacije, a Krimeja kao da nema svoje povijesti, nego je do danas ostala samo pučko predgrađe, obična i skromna ljudska naseobina na kamenu... Kad naši književni estetičari pišu o Nikoli Poliću, spominju samo njegove arije s Griča, a krimejske plebejske glasove u njegovim stihovima uopće ne zapažaju. No ako je Grič Polićev tihi refren i njegov nostalgičan uzdah za oblacima koji su otplovili, Krimeja je njegov vidik, njegov široki vidik u protuslovni lučki i gradski mravinjak života i njegov svakodnevni povratak na realno tlo primorske periferije. (Črnja, 1988, E: 41-42)

Čitav ogled kreće se zapravo u široko, ali točno naznačenu okviru ovih riječi i zapažaja: prvo – kao prilog boljemu i temeljitijemu vrjednovanju književnoga, poimence pjesničkoga opusa Polićeva, toga pjesnika uvijek nekako u bratovoj razbarušenoj i veličajnoj poetskoj sjeni; i drugo – kao još jedan Črnjin izravan i dobro potkrijepljen poticaj afirmaciji dvosmjernih duhovnih i kreativnih odnosa na hrvatskoj jadransko-panonskoj spojnici, toj temeljnoj vertikali naše (ne samo kulturološke) opstojnosti uopće. U podtekstu i s idejno-ideoloških, pa i generacijskih, pogotovo estetičko-poetičkih razloga (kad je posrijedi naše pjesništvo nadahnuto ratnim nedaćama i s tim u svezi pojedinačnim humanističkim opredjeljenjima svakoga stvaratelja na crti vlastite savjesti i unutarnjega poziva) – Črnja tu polemizira s Antunom Šoljanom i njegovim „neprikladnim odnosom” spram Polićeve poezije, a glede Polićeve postumne pjesničke zbirke Nad ukočenim gradom (Matica hrvatska, Pododbor u Rijeci, 1961.), o kojoj pjesničkoj cjelini i sam Črnja naposljetku imade stanovitih primjedbi. Najprivlačniji dio ovoga teksta jest „esej u eseju”, naime Črnjine dionice o pjesnicima i pjesništvu uopće, o nastanku i fenomenu pjesničkoga artefakta, (patetično i potrošeno) o „pjesnicima koji znaju svoj dug” i nisu samo puko shvaćeno (potrošeno i patetično) „čuđenje u svijetu”. Sve u svemu, ostaje realna Črnjina ushićenost Polićem kao „posljednjim vjernim izdankom Matoševa kruga“, jednako kao i razvidno, u Črnje razmjerno često protuslovlje vlastite argumentacije.

Nadalje, jedan je Črnjin tekst iz g. 1967. naslovljen Fluminensia secunda, pogođena sadržajno-tematskog i svjetonazorno prepoznatljiva autorskog podnaslova Zavičaj – domovina – svijet. I upravo je podnaslovna odrednica jedno od najamblematskijih mjesta, svojevrsno presjecište Črnjine esejistike i književna stvaralaštva općenito, dakle upućuje na temeljno, ishodišno obilježje piščeve poetike: postupnost spoznaje i rast interesa njegovih – od tzv. pojedinačnoga prema tzv. općemu, od lokalnoga prema nacionalnomu, od zavičajnoga k domovinskomu i, naposljetku, tek po afirmaciji „najmanje domovine” unutar cjeline hrvatskoga uljudbenog prostora, autora zanimaju šire civilizacijske sinteze. To će reći da mu je i životno i stvaralačko polazište u najčovjekomjernijemu, endemičnome prostoru rođenja onih prvih pa utoliko i presudnih spoznaja o svijetu kakav već jest, a zamišljeni bi se krug intelektualne i kreativne znatiželje zaokružio u prostranstvima velikoga svijeta, u kozmičkome bezmjerju čiju će sudbinu na mnogim mjestima Črnja lirski poistovjetiti s važnošću sudbine jedne jedine zavičajne vlati na kojoj se u kapi rose zrcali cjelokupna, doslovce kozmička sudbina našega malog svijeta i čovjeka u njem. Ovaj Črnjin rad svoj naslov, dakako, duguje knjizi Fluminensia Frana Kurelca, objavljenoj 1862. (Slovi A. Jakića) u Zagrebu, u kojoj su književno iznimno darovito, a iz perspektive onodobne Rijeke, „obuhvaćena široka nacionalna obzorja“. Značenje riječi, pojma „Fluminensia“ Črnja ovako objašnjava:

...Fluminensia, latinska riječ bez određena  značenja... Pa kada se danas, tisuću devet stotina šezdeset sedme kaže Fluminensia, treba imati na umu upravo...  konstantnu liniju, koja je i duhovna i faktička, duboko nacionalna i stvaralačka, tradicionalna i perspektivna ujedno. I treba imati na umu kulturnu neophodnost neprekidnih kretanja i idejnih prožimanja na njoj. Na toj liniji što spaja Panoniju s Jadranom ne može biti drijemeža. Na toj liniji ne može biti prekida. (Črnja, 1988, E: 116-117)

Tek dalje slijede vrlo bitni, dragocjeni Črnjini zapažaji o problematici odnosa naznačenih podnaslovom konkretnoga eseja. Naime, pisac navodi što pak sve obasiže njegova sintagma Fluminensia secunda. Piše da se problem koji ga zaokuplja u vrijeme Tresića Pavičića i Katalinića Jeretova nazivao rodnom grudom, što je pak danas (i tada, u vrijeme nastanka ogleda) sadržano u pojmu zavičaj ili regija. Nadalje, bližeći se meritumu stvari, kaže kako bi Kurelac sličnu knjigu, da je kojim slučajem napisana primjerice u Puli, zacijelo bio naslovio Histriaca (skromno dodajem moguće prikladniju alternativu – Histrika, op. aut.), ali nažalost takve knjige po Črnjinu mišljenju – do pojave sveska Nastava o zavičaju (Istra) (Skripta Pedagoške akademije, Pula, 1966.) – mi ovdje nismo imali. Govoreći nadalje o skriptama Tone Peruška (1905. – 1967.), Črnja ne skriva oduševljenje činjenicom da je posrijedi „prva sinteza kulturne povijesti Istre” i kako je to „najkompletnija i najistarskija istarska knjiga” dotad. Spominjući se starijega zbornika iz 1952., Istra i Slovensko primorje (Rad, Beograd), Črnja podsjeća i na Peruškov prilog u njem, tekst koji tematizira kulturno jedinstvo Istre s Hrvatskom. Pedagoški, nacionalni i spoznajni potencijal ove teme Črnja je dobro uočio u Peruškovu djelu:

U području umjetnosti, na kojem je čistoća povijesne i ljudske istine uglavnom izvan dohvata sitnih spekulativnih sumnjičavosti, zavičajni kompleks nije nikada protumačen kao protuteža općem. O tome svjedoči pojava istarske čakavske poezije, a i pojava hrvatske regionalne poezije uopće. Istina, učeni sastavljači književnih antologija redovno zapostavljaju tu poeziju, ne umiju joj naći mjesto u nacionalnoj književnosti i kulturi, pa je svojim praktičkim postupcima obezvrjeđuju, ali nitko ni ne pomišlja da će u njoj naći lokalističku antinacionalnu crtu upravljenu na aktiviranje nekakvih hipotetičnih centrifugalnih sila.... U istarskom regionalnom iskustvu, kako ga iznosi i obrazlaže Tone Peruško, nikada nije bilo suprotnosti između zavičajnog i nacionalnog interesa... Prema njemu, princip zavičajnosti omogućuje „gledanje domovine kroz manifestaciju užeg, poznatog područja“, jednako kao što „gledanje svijeta“ postižemo kroz prizmu poznavanja domovine. I premda je u Peruškovim skriptama govor isključivo o pedagoškim implikacijama tih pogleda, hrvatska je regionalna tema, čitavih stotinu i trideset godina poslije početka hrvatskoga narodnog preporoda, napokon sretno načeta. Postavljena je na uzlaznu liniju sudbinskog, imperativnog dijalektičkog jedinstva: zavičaj – domovina – svijet. // O svijetu i domovini dosad smo nešto znali. O zavičaju još ne znamo ništa. (Črnja, 1988, E: 124-125)

– zaključuje Črnja. Danas, u novim društvenim prilikama i nakon tolikih djela što svjedoče ne samo o drukčijem pristupu starim temama i sadržajima nego i o metodologijsko-spoznajnom napretku društveno-humanističkih znanosti, a to za ovu temu znači najprvo povijesti, ipak bismo u glavnim crtama i naznakama mogli u potpunosti podržati kako Peruškov pogled na problem tako i Črnjinu interpretaciju istoga – a sve i opet potaknuto Rijekom, njezinim primjerom, prošlošću, značajem i značenjem.

Iste, 1967. godine Črnja piše ogled Krug oko vlati, polemički se i argumentirano ukratko pozabavivši najprije svrhom i funkcijom književnosti danas, potom i fenomenom Riječkoga književnog kruga (koji Črnja drži kulturološkom i literarnom činjenicom, dok su mu neki odricali značaj i potencijal) s kraja '60-ih godina XX. stoljeća te, naposljetku, nekim staronovim nesuglasicama između etablirane (pa i ondašnje mlađe) književne kritike iz nacionalnoga središta i tzv. provincijskih književnih pojava, strujanja i gibanja. Posebno mu je na meti vrstan kritičar i književnik Dalibor Cvitan s onovremenim svojim, makar bio i dobronamjeran, stavom o potrebi (duhovnoga, stilskog i tehničkog) uklapanja i mladih riječkih pisaca u matične tokove hrvatske mlade poezije, u kojemu pak prijedlogu ili apelu Črnja prepoznaje stare predrasude i recepture s kojima se nikada nije znao niti htio pomiriti. Ukratko, najjače i najdojmljivije dionice ovoga eseja jesu one iz uvodna dijela, gdje je riječ o književnosti kao mediju, njezinoj estetskoj pa i društvenoj sudbini i funkciji u vremenu. Črnja, naime, točno primjećuje kako je utjecaj književnosti na suvremena društvena kretanja (već tada!) vrlo slab i veoma ograničen... –

Uostalom, pravi pisci ne mogu pružiti radoznalu mnoštvu ni kruha ni igara, jer nisu klaunovi. A danas je upravo vrijeme igara, sezona mesopusta, kad generali karnevala suvereno vladaju pozornicom. Uvijek su se ljudski potoci slijevali u velike povorke, pa tko da izostane s današnje svečanosti? Živimo u vremenu igara, ali vremena se mijenjaju. Bilo je doba kad su pisci rušili svjetove i kad su na bespućima, sami, ispred historije krvarili za buduću historiju... Nismo mogli predvidjeti sezonu mesopusta i odgojnu ulogu što će je imati žongleri i klaunovi, ali tko može dokazati da su suvremeni oblici kulturnog komuniciranja preko takozvanih ekrana i sličnih medija objektivni promašaj sa stajališta istinskog ljudskog smisla kulture? Konačno, može li se u ime viših imaginarnih mudrosti nijekati prirođena naša potreba za bezbrižnom zabavom i bezazlenim životom?... Ali, budući da je herojska faza književnosti prošla, pisci kao da više nemaju svog sudbonosnog zadatka. Odatle vjerojatno proističu i mnoge suvremene zabune o kulturnoj funkciji i društvenom smislu književnosti, zabune o njoj i u njoj samoj. Međutim, treba imati na umu da naša književnost nije uvijek prolazila kroz herojske faze, pa je ipak utjecala na duhovna stanja: bila je osamljeni lampion na horizontu, ili putokaz na vjetrometini, ali bila je neizostavno u fokusu nacionalnog duha i kulture..., ali u procjepu između jučer i sutra, između nade i gorčine, između iluzija koje umiru i iluzija koje će se opet roditi, literatura ipak mora imati svoju što jasnije i što mnogostranije definiranu ulogu, svoje nezamjenjivo stvaralačko mjesto, za koje će društvo, nacija i kultura biti životno zainteresirani. (Črnja, 1988, NP: 6-7)  

Dalje, kada je riječ o dobronamjernim, ali i ironijskim polemičkim tonovima, Črnja otklanja ma i najblažu potrebu poetičkoga dociranja iz nacionalnoga središta.

Ako već priznajemo da Rijeka nije nikakav Corpus separatum, moramo također shvatiti da ona nije ni nekadašnja Krpica. Odbijajući i jedno i drugo, dolazimo do zaključka da problemi Rijeke nisu problemi periferije... Predlažući riječkim pjesnicima da se „duhovno, stilski i tehnički“ uklope u maticu mlade poezije, Cvitan prenosi naš stari unifikatorski princip na stvaralačko područje pjesništva. On, dakle, pledira na neku vrst glajhšaltirane poezije koja će biti ujednačena ili unificirana tematski, stilski i tehnički. Drugim riječima, pjesnički krugovi u dragoj našoj provinciji treba da u svemu oponašaju postojeću maticu, da joj se priklone ili da se s njom usklade... (Črnja, 1988, NP: 8, 10)   

Sve to Črnja piše kako bi konačno oblikovao vlastitu odrednicu pojma „deprovincijalizacija”, za koji veli da je u stvari „stvaralačko podizanje regionalnih fenomena na nacionalnu razinu”.

Konac 1960-ih obilježava snažan zamah izvorna Črnjinoga Čakavskog sabora, formalno proistekloga iz Sabora čakavskoga pjesništva, što znači da se u izvedbenom smislu, ali i u nakladništvu, posebna pozornost posvećivala upravo poeziji, konkretnije čakavskome pjesništvu kao izričaju mladih koji dolaze i starijih već afirmiranih autora.

IV. Oko Hrvatskoga proljeća

Zahvaljujući Črnji i plejadi tada utjecajnih političara te kulturnih djelatnika – redom formalno komunista, jer tko je drugi smio javno nastupati, pisati i „smjerokazno“ govoriti s pozornice svakodnevna života? – Čakavski sabor jedva jedvice nije, ali podvlačim ipak nije, pao „kolateralnom žrtvom“ sječe svega hrvatskoga netom nakon Hrvatskoga proljeća (najžešće odmah s početka 1972.), poput primjerice Matice hrvatske. Naprotiv, na području je svoga djelovanja ČS na neki način i u to doba, pa sve do početka 1990-ih, imao ulogu sličnu onoj MH na čitavu nacionalnom prostoru.2 U Rijeci i njenoj rigidnoj političkoj strukturi, unutar komunističke partijske nomenklature, i Črnja i ČS, i sva njegova i njihova djelatnost, imali su kako najžešće kritičare i oponente, tako i nekoliko ljudi od imena i pameti koji su i osobe, pojedince, i instituciju, koliko su mogli, uzeli u zaštitu. U Istri i naročito Puli kao „gradu u garnizonu“ (koju slikovitu prispodobu nalazimo na više mjesta) tzv. JNA, a ne obratno, bilo je još rigidnije, još teže (u nekim je stvarima do dana današnjeg tako), no ova bi nas priča odvela nekamo sasvim drugamo.

Posebno izdanje riječkih Dometa iz 1969. bila je, uvjetno recimo, antologija Korablja začinjavca, u versih hrvacki složena mnozim cvitjem opkićena po zakonu dobrih poet (ur. Z. Črnja i Ive Mihovilović). Pojava knjige nije nevažan datum u povijesti hrvatskoga (i dijalektalnog) pjesništva, naprotiv. Godine 1970. nastao je Črnjin ogled Korablja začinjavca. Tekst je sadržajni diptih; u prvome dijelu Črnja donosi predgovor antologiji, a u drugome bavi se problemom Čakavštine između apologije i negacije (što je ranije u obliku referata pročitano na Saboru čakavskoga pjesništva u Žminju, rujna 1969.). Kritika je  – (Milorad Stojević primjerice ovu antologiju nazivlje „periodsko-teritorijalnom pjesmaricom” koja se ne drži antologijskih uzanca) – primijetila bjelodana Črnjina proturječja kada je posrijedi ovaj piščev tekst i neki stavovi u njem iznijeti, pa pokušajmo sažeti bitne naglaske o temi. Dakle, u predgovoru Korablji... – koju autor određuje i sintagmom „polifona zbirka”, zatim „informativnim kritičkim pregledom”, pa i doslovce „pjesmaricom” ili „pučkom knjigom namijenjenom čitanju i doživljavanju poezije” – Črnja piše:

Korablja začinjavca zasnovana je na pretpostavci da staro i novo čakavsko pjesništvo u širem smislu tvore jedinstvenu razvojnu cjelinu (kurziv B.D.B.) te da je oštra podjela na staru književnu i novu dijalektalnu čakavsku poeziju književnohistorijski neodrživa... Istina, ne može se govoriti o besprekidnom razvojnom slijedu čakavskog izraza, pa prema tome ni o jedinstvenoj povijesti čakavske poezije... (Črnja, 1971: 250)

Spomenimo se na ovome mjestu Črnjina ogleda Čakavština pred vratima književnosti (1969.), koji ovdje ne ćemo posebice elaborirati. U drugome dijelu toga eseja, pod naslovom Čakavština između apologije i negacije, Črnja kao da pomiruje neke kontradikcije, a pojava doista pravoga hrvatskoga čakavskog vatrometa – i Črnjinome kulturološkom angažmanu zahvaljujući – (ne) samo u Istri, tijekom '60-ih godina (Milan Rakovac, Miroslav Sinčić...), a napose u posljednjih 40-ak, 50-ak godina (Daniel Načinović, Antun Milovan, Slavko Kalčić, Tomislav Milohanić, Drago Orlić, Rudolf Ujčić..., i mnogi mlađi, primjerice Nada Galant i Evelina Rudan), najbolji je odgovor Črnjinu zaključku ovoga eseja: „...čini mi se da u našoj antologiji nema odgovora na pitanje: Nazire li se poslije svega još jedan, dakle, idući čakavski pjesnički vatromet”. (Črnja, 1971: 260) Dapače, razvila se i dalje nastaje moderna književnoteorijska refleksija (i) o ovome odvjetku nacionalne književnosti, koji je kritički praćen i književnopovijesno ga se usustavljuje. O riječkim novijim autorima, koji su izrazom manje „tradicionalni“, hoće se reći da su od istarskih pjesnika-vršnjaka daleko otvoreniji eksperimentu, da se i ne govori (Nikola Kraljić, Milorad Stojević, Ljubomir Stefanović... i toliki do dana današnjega). Tu su komparativno itekako primjenjive odrednice Milorada Stojevića o pjesništvu tzv. antejskoga kompleksa, prevladavajućega u istaknutijih istarskih autora dijelom još i tijekom 1970-ih, prema poeziji (radikalnoga) prestrukturiranja (znači i hrabrijega prevrednovanja tradicije) poetskoga znaka u spomenutih i drugih autora riječkoga kruga. Višeput je i Stojević točno ustvrdio, iako prema piscu Črnji (objektivno, što ovdje nije kontradikcija) kritičan, kako je do Črnjine pojave gotovo sva hrvatska književnost napisana u Istri preporodna, točnije zakašnjelo preporodna.

Iz godine 1971. potječe esej vrlo polemičnih (i) naglašeno subjektivnih tonova, zapis ljutitoga i uglavnom s pravom (gledajući iz onodobna istarskoga hrvatskog kulturološkog motrišta) uvrijeđenoga Črnje, pod naslovom Unifikatorska laž. Črnja odmah, in medias res, najavljuje temu koju u ovomu „gnjevnom osvrtu” stavlja na dnevni red vlastite znatiželje i zauzeta zanimanja. „Kolike li ironije!” – zapisuje –

Poštovani T. Ladan, novi laureat hrvatske knjige, koji nam je prekjučer u Rovinju kao „substandardnoj“ i, razumije se, „subliterarnoj“ čakavskoj čeljadi izvolio dati svoju veleučenu lekciju iz „više razine jezika“ hrvatskoga, možda baš u ovom trenutku u Lukovdolu ponad zelene Kupe prima veliku književnu nagradu što nosi ime Ivana Gorana Kovačića, autora znamenite poeme Jama i poznate zbirke kajkavskih stihova Ognji i rože. Ti kajkavski stihovi Goranovi, koji će književno živjeti koliko i Jama, po teoriji našeg novog laureata nisu drugo već podliterarni produkt nastao na „nižim“ i „pokrajinskim“ razinama izražajnosti kao svojevrsna „kontrabanda“ i „blaga podvala“ hrvatskoj knjizi i kulturi... (Črnja, 1988, NP: 89)

Sve u (među)navodnicima, zapisuje Črnja, pa i više od toga, poput izraza „pokrajinci”, „pokrajinski jezik” i sl., izjavio je Tomislav Ladan, i u tom smislu (lipnja ‘71. na Saboru čakavskoga pjesništva) Črnja mu žustro i „žestoko” odgovara iz vlastita zavičaja, iz svoga istarskog iskustva i, unatoč svemu, po najboljoj savjesti, posebno se okomivši na Ladanovu konstrukciju ili pojam „pokrajinska dijalektalna ili substandardna književnost”. Pred čitateljem je zapravo čitava bujica argumenata i polemičkih naglasaka, tekst kao da je pisan u jednome dahu, toliko si je Črnja u njem dao oduška – kao u svojevrsnome novom „obračunu s njima”. Navodim bitnije naglaske koji, vjerujem, sami za se najbolje i najtemeljitije govore o Črnjinoj, u biti demokratskoj, kulturološkoj pobuni i istovrsnim preokupacijama:

Čakavskog i kajkavskog substandarda jednostavno nema, nema ga ni u poeziji ni u životu, a izmišljaju ga one do srži standardizirane glave koje u tehnokratskoj utilitarnosti jezičnog medija vide osnovicu i totalitet svih naših kulturnih i idejnih odnosa. Oktroirani sistem jezičnih normi pretvorili su u nacionalni mit te nas iz svoje mitomanske visine optužuju da po uzoru na njihov veliki mit stvaramo male pokrajinske mitove, čakavski i kajkavski... Veliki čuvari riznice ne daju toj istrijanskoj pučko-demokratskoj i čakavskoj bagri da se približi njihovu svetištu... Ali mi ne versificiramo u ime prošlosti nego isključivo iz sadašnjosti, a hrvatskim integralcima treba napokon reći da je njihov „pravovjerni“, budničarski i dogmatsko-unifikatorski pravac pao baš na ispitu iz hrvatske nacionalne povijesti... Kao što je poznato, Istra se nalazila izvan dohvata hrvatskog građanskog standarda, kako jezičnog, tako kulturnog, prosvjetnog, administrativnog, političkog i civilizacijskog, ali je usprkos tome svoje nacionalno opredjeljenje kategorički potvrđivala i definitivno potvrdila uz cijenu kakvu je malo gdje narod spontano platio za svoje oslobođenje... Glasnogovornici današnje hrvatske integrale treba da znaju i to da su nas na drugoj strani barikade dočekivali uistinu kao svoje. Samo bi nam neznatno izmijenili ime uvjeravajući nas da nikada nismo ni bili ništa drugo nego njihovi... Iz onoga što nam je laureat Ladan retorski i demagoški vrlo jasno izložio, proizlazi da bi u „siroticu Istru“, koja se pjesnički iživljava na svom nemuštom provincijskom substandardu, valjalo tek importirati pravo hrvatstvo... Stoji tako hrvatska unifikatorska laž pred ljudskim pitanjem Istre tražeći da bivši šćavuni prime iz njenih ruku „čisto“ hrvatstvo kao sveti sakrament na pričesti. A ono što su dosad nosili kao znamen svoga raspoznavanja, svoga hrvatstva, to je neizvjesna i nečista stvar na koju i đavo može staviti svoje prste, to je centrifuga u opasnom vrtloženju, to je primitivna anacionalna provincija, to je napokon čakavski Trojanski konj kojega neke usijane pokrajinske glave žele unijeti (prokrijumčariti, jer se radi o kontrabandi) čak u hrvatski književni hram. (Črnja, 1988, NP: 91, 93-94, 97)

Kada pak danas, blizu konca prve četvrtine 21. stoljeća i u kontekstu hrvatske države, stojimo pred „zagonetkom“ tzv. istrijanstva (koje može biti, a često i jest, politički/politikantski pojam, no izvorno je dijalektalni oblik pojma istarstvo, dakle istarsko hrvatstvo), kada o tomu razmišljamo i pokušavamo se dovijati mogućim rješenjima i odgovorima ne samo u području dnevne politike nego i u onomu važnijem, dalekosežnijem i osjetljivijem koji politika danomice pritišće – naime u kulturi i to posebice onoj zavičajnoj hrvatskoj, ne bi naodmet bilo primiti baš ovaj Črnjin tekst u ruke, jer u njem se dijelom nalazi ako ne rješenje a ono barem putokaz u srž stvari, u raščlambu društvenoga i političkog fenomena, pa i fenomena mentaliteta i karaktera tradicionalno obuhvaćenih pojmom „istrijanstvo”:

Nacija se tako (kao pojam u kulturnoj frazeologiji) otuđuje od pučkog bića i postaje stvar s kojom manipuliraju „mudra“ gospoda. Napokon, između nacionalne ideje koja je koncipirana na takvim premisama, između hermetičkog i unificiranog hrvatstva, ideološki netrpeljivog, indoktriniranog u jeziku i njegovim kruto shvaćenim normama, i endemičnog istarskog čakavskog bića, prebogatog vlastitom empirijom čovječnosti, neminovno dolazi do velike idejne raspukline koja je i moralno-etička, i psihološka, i socijalno-klasna, pa čak – u uvjetnom smislu – i nacionalna, jer se u takvu koncepciju demokratsko biće jednostavno ne može organski uklopiti... Integracija nije metafizička seansa nacionalnih laureata i fantoma nego kontinuirani povijesni i duhovni proces... (Črnja, 1988, NP: 96-98)

Valja ovdje podsjetiti na dva kraća Črnjina zapiska iz toga vremena. Prvi je Sušački putokaz (1975.), u kojemu donosi svjedočanstvo o početcima vlastita pjesnikovanja na čakavskome i štokavskome te esperantskim izrazom, dotičući se i nekih svojih pogleda na smisao i pristup poeziji uopće („Gledati u svoje tlo i biti istovremeno na visinama s Ikarom. Obuhvatiti cijeli globus, a kretati se u živoj drami svoga tla i biti jednako prisutan na prvoj, drugoj i trećoj stepenici univerzalnog, to je – uvjeren sam – jedini pravi susret poezije i dijalektike našega vremena“). Drugi je zapis Prolog geminiensis iz iste godine, gdje čitamo o prvome Črnjinu susretu s Balotinom poezijom (Božićni račun z gospodinon Benedeton), tridesetih godina na Trsatu, u interpretaciji prijatelja mu i budućega glumca Ive Ermana (1912. – 2003.).

V. Potkraj života

Polemični tekst Trojanski konj (iz Rijeke) po drugi put među nama – gdje u naslovu Črnja zapravo nemotivirano koristi sintagmu iz svoga eseja Unifikatorska laž – (1985.) tiče se književnika Nedjeljka Fabrija, odnosno jednoga njegova teksta objavljena u Vjesniku, a u povodu časopisa Termini koji je za vrijeme fašističke okupacije izlazio u Rijeci. Najkraće rečeno, Fabrio u dotičnome periodiku, osobito u nekim njegovim brojevima (npr. iz 1937.; „talijansko-jugoslavenski svezak posvećen hrvatskoj književnosti“), unatoč svemu a najprije političkom kontekstu, svjesno se odvaživši, samorazumljivo vidi i doprinos „upoznavanju narodā”. Črnja, naprotiv, s nevjericom, ali i iskustvom negdašnjega izdomnika iz Istre pod fašizmom, s te pozicije opet razumljivo i očekivano, reagira spočitavajući i kritizirajući Fabriovu metodu, kako piše, „formalističkog izdvajanja samog književnog čina od drugih povijesnih fakata, odnosno njegovo naivno ‘književničko’ zatvaranje u strukturu koja bi imala biti samoj sebi svrha”. I ovdje uzroci napetosti leže u različitim motrištima, sustavima mišljenja, ali i oblicima životnih iskustava, poglavito pak u suprotstavljenim pogledima na smisao i svrhu kulturološkog poslanja, bez obzira na težinu ili upravo s obzirom na težinu i osjetljivost određenoga povijesnog razdoblja, ma bio to i fašizam, ali sada promotren s višedesetljetne vremenske distance.

O cijelom tom paketu kroatizirane musolinijane, namijenjene fašizaciji hrvatskih intelektualaca, radi koje su se Termini i odlučili na izdavanje broja „posvećenog hrvatskoj književnosti“ Fabrio uporno šuti. Ne spominje ga. Osvrćući se samo na književne priloge prevedene na jedan ili drugi jezik, do kraja ostaje pri apsurdnoj tvrdnji da se radilo o („poštovanja vrijednom“) „prilogu upoznavanja naroda“... kako je mogao i pomisliti da se taj i takav fašizam, u trenutku kad se spremao na novo porobljavanje naših obala, stvarno zanimao za narodno i ljudsko biće i za duh hrvatske književnosti? (Črnja, 1988, NP: 232)

Usto, riječ je naravno i o drukčijim životnim iskustvima pripadnika različitih naraštaja, Črnjinu i Fabrijevu. Ovim povodom pogotovo plediram za to da se čuje odnosno čita i druga strana.

Iz Črnjina teksta, jednoga od posljednjih napisanih, Quasimodov povratak (1990.), kojime se vraća N. Poliću, izdvajam:

Otmjena hoda, sa šeširom široka oboda, s gamašnama i leptir-mašnom, besprijekorno uredan boem Quasimodo svakoga se dana spuštao s Krimeje po kamenitoj nizbrdici dolje do Rječine. Nikada nije žurio. Kad bi bura podivljala, podmetao bi joj pleća kao prava Primorčina, ali najvažnije mu je bilo da spasi šešir. Čvrsto je držao obod objema rukama pritiskajući ga na čelo sve dok se reful ne bi stišao. Tada je nalikovao na maga. Za sunčanih i toplih dana zastajao bi uz ogradu „Kontinentala“, pod kestenovima, družeći se s nama junošama i s pučanima (obavezno s Franom Piturom, a ponekad i s uličnim prodavačem pertla Milom Špigetom). Zatim bi pošao u Hentićevu ili Kauzlarićevu kavanu da pročita novine i popije kapuciner. Ponekad bi se toplom kamilicom liječio od mamurluka. Volio je duga druženja s mudrijašima i dangubama po krčmama, ali duboko u sebi osjećao se trajnim osamljenikom, ukletim Ahasferom koji nošen nostalgijom luta u potrazi za čuperkom odbjegle jučerašnje sreće. Njegov sušački svijet sezao je do Kostrene, Pašca i Svetoga Kuzme, ali ishodišta koda i estetičkog sustava njegove poetike i dalje su se nalazila u „jučerašnjem“ Gradu pod Sljemenom uz koji ga nisu vezivala samo nostalgična sjećanja na mladost već i odanost artističkom miljeu u kome se kao pjesnik formirao. Zato se i dogodilo da je svoju reprezentativnu zbirku izabranih pjesama, objavljenu u biblioteci „Nezavisni hrvatski pisci“, naslovio upravo tom metaforom, za njega mnogoznačnom („Jučerašnji grad“, Zagreb, 1936.)... //...Nikola Polić jedini je pisac hrvatski koji je, živeći na okupiranom teritoriju, u svojeručno pisanom podnesku javno iskazao ogorčenost protiv fašističkog genocida nad hrvatskim narodom. Učinio je to 13. IV. 1942. odgovarajući na dopis endehaškog „Državnog zavoda za narodnu prosvjetu“ koji je od njega tražio da mu za „Očevidnik hrvatskih pisaca“ pošalje biografske i bibliografske podatke o sebi. Umjesto da ispuni priloženi upitnik (ili da se kao patriot ogluši o poziv), on je, ne mareći za opasnost kojoj se izložio, toj „rodoljubnoj“ instituciji odgovorio da se ne može smatrati književnikom „ove današnje Hrvatske“ koja je „najhrvatskije krajeve na kugli zemaljskoj“ predala na milost i nemilost fašističkoj Italiji. Potom je dodao: // „U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne čuju se talijanski mitraljezi, kako decimiraju hrvatska sela; ne vidi se dim i požar što guta hrvatske domove, sravnjene sa zemljom; ne slušaju se osvajalački povici: ‘Pred zid šutnje sa djecom, ženama i starcima!’ što urlaju kao pandan rimskom furoru u cezarovom cirkusu: ‘Kršćane pred lavove!’ // Razlika je u tome, što se u doba Nerona ubijahu prvi kršćani, a danas se ubijaju posljednji Hrvati.“ (Črnja, 1990: 85-87)  

U današnjim se prilikama osobito zanimljivom pokazuje činjenica kako sve hvalospjeve – koje Črnja mjestimice posvećuje komunističkoj nomenklaturi i njezinim praktičarima tijekom nacionalnoga i socijalnog prevrata u Istri ranih četrdesetih godina – sada bez isključivih ideoloških odrednica možemo zanemariti u svjetlu jednoga teksta iz Črnjine ostavštine, koji sam kao časopisni urednik prvi i jedini integralno objavio. Riječ je o zapisu iz godine 1990. pod naslovom Istra prije petokrake. Pišući konačno slobodno o najpotisnutijim temama, bez ideološke autocenzure i svojstvenih joj stega te strahova, pišući o tragediji jednoga nedovoljno poznatog istarskog Hrvata, Marija Štembergera stradalog u Rijeci od komunističkih vlasti nakon rata, Črnja napokon – jednim jedinim ulomkom – točno određuje bit, svjetopoglede i politička opredjeljenja najvećega broja Hrvata, osvjedočenih narodnjaka Istre, ljudi što su zapravo bili okosnicom svekolikoga hrvatskog nacionalnog i socijalnog pokreta protiv talijanskoga fašizma i za sjedinjenje Istre s Hrvatskom. Mnoge su među narodnjacima, po svršetku rata i nakon što su dobro „poslužili” (i) komunističkoj stvari, boljševici ili staljinizmom zadojeni ljevičari jednostavno „likvidirali”, kako se to govorilo njihovim rječnikom. A ni piščeva obitelj u tom smislu nažalost nije bila pošteđena. Črnjin odlomak (iz 1990.) glasi:

... crvena zvijezda nije prije rata u nas bila u upotrebi... ljudi iz Državne bezbednosti nikada nisu saznali da se uz naslov našeg lista Sloboda nije nalazila crvena zvijezda, nego naše glavno geslo: Istra je hrvatska zemlja! Bili smo djelomice i pod utjecajem političke filozofije HSS-a te smo isticali i parolu Istra je seljačka zemlja! – što je tada uistinu i bila. Pridržavali smo se i Mate Balote koji je tada napisao: „U Istri su svi Hrvati seljaci, a svi seljaci – Hrvati”. A prvi uvodnik u tim našim novinama naslovili smo Gore srca!, očito pod utjecajem kršćanske tradicije. Gospoda isljednici nisu ni to nikada saznali... I vrijeme je da se jasno kaže kako je udio KPH u podizanju istarskog nacionalnog ustanka (rujna 1943.) bio posve marginalan, zapravo zanemarljiv. (Črnja, 1996: 135-139)

VI. Je li Črnja danas živ?

Kad s da­našnjih naših pozicija govorimo o novoj i suvremenoj
kulturnoj integraciji, moramo se podsjetiti da... Hrvati u Istri
nikada nisu bili osjećajno ili spoznajno dezintegrirani.

Iz ogleda „Zaspal Pave“, 1963. (Črnja, 1988, E: 65)

Naizgled je besmislen, čudan, (ne)potreban, ili bar neobičan upit u zadnjem međunaslovu ovoga ogleda. Retorički, dakako. Moglo bi se na nj, ako je izbor ili-ili, odgovoriti samo: jest / nije. No, recimo da postoji treća mogućnost, pa bi se tada nešto opširnije možda moglo ustvrditi ovako:

– nije živ, mrtav je Črnja; u njegovu se zavičaju i domovini, naime, odvijaju određeni – društveni, o onima estetskim da se i ne govori, a političke je bolje prešutjeti – procesi koje ni najveći pesimisti, i ne tako davno, nisu mogli zamisliti/predvidjeti, pa za Črnju kao vizionara, mislioca, kompletnog intelektualca... i zauzeto pero u današnjoj Istri nema mjesta i malo tko za nj mari;

– možda je još donekle ili jedva živ, uzme li se u obzir povijesna i kritička književna refleksija o piščevu djelu, poneka javna interpretacija i uvrštenje u, uglavnom, specijalizirane tematske panorame, određene izbore, „rubne” metropolske/„metropolske” i neke „provincijske” antologije/„antologije”;

– jest, živ je Črnja itekako, jer može li biti čestite i izvorne, misaone i upućene, one koja povezuje i uključuje a ne šarmira bez pokrića, samosvjesne Istre koja potiče samopoštovanje svojih ljudi, najprvo istarskoga čovjeka i istarstva (istarskoga zavičajnog oblika i sadržaja hrvatstva kao cjeline), bez lika i djela jednoga od najvećih Hrvata Istre ne samo 20. stoljeća – Zvane Črnje?!

No, o tomu koliko je Zvane Črnja danas stvarno živ pisac, kako u svijesti čitateljā, ne samo u njegovu zavičajnom prostoru, nego i u obzoru književne kritike, hrvatskih antologičara i općenito „kormilara” domaće nevesele centralizirane i umnogome zagrebocentrične (medijski ignorantske prema „ostatku” južno od Save i sjeverno od Medvednice) književne i uopće kulturne klime i situacije posvemašnjih društvenih podijeljenosti i ideoloških razrožnosti, sukoba, svrstavanja... ovaj tekst ne će dati odgovora, ali će, nadam se, upozoriti, makar podsjetiti na autora.

Pretpostavljam da čitavi naraštaji, ne samo učenika i studenata, znači mladih ljudi i budućih ili već formalno obrazovanih intelektualaca humanističke usmjerbe, da druge ne spominjem, nemaju pojma o tomu tko je Črnja, što je napisao i zagovarao, kada je i kako djelovao, što je njegov Čakavski sabor, njegovo (iako podložno i podvrgnuto, i bilo je i jest, kritikama svakovrsne provenijencije) „krležijanstvo“, pa narodnjaštvo, njegov i riječju i djelom/djelovanjem oblik pretvorbe ruralnoga u urbani tip zavičajne potvrde, akcije i svekolikog angažmana unutar nacionalnoga i širih kulturoloških te inih prostora. Osobno sam se uvjerio čak u to kako o svemu navedenom, uz iznimke, malo ili ništa ne znaju ni učitelji, nastavnici, profesori, mentori tih istih mladih, kako u Istri tako, još manje, diljem hrvatskoga književnog, kulturno-prosvjetnog i obrazovnog prostora.

Osobito u ogledima Zvane Črnje, koji su uz poeziju piščev najjači žanr,  suvremeni čitatelj može prepoznati provokaciju koja funkcionira (u starome i novome ruhu), dakle misao, rečenicu, citat, stav..., koji je – nažalost ili srećom – i danas jak, aktualan, moćan, sugestivan, poticajan, koji je „formula” (rekao bi i krležijanski to napisao Črnja) spasonosna ili makar putokazna današnjima: da se ne zanose efemernim glupostima trenutka, cirkusantima za dnevnu uporabu i njihovim rabotama, medijskim, virtualnim i inim teroristima, korumpiranim spodobama i lokalnim šerifima koji se igraju sudbinama tihe, šutljive, gotovo anestezirane mase. Črnjino djelo u današnjemu kulturnome i uopće javnome kontekstu jest umnogome izazovno, polemično, poticajno..., ono i dalje može buditi samopoštovanje, uz poštivanje drugoga i drukčijeg, ono jest suprotiva svemu i svakomu koji računa sa sebenijekanjem, kolonijalnim mentalitetom, kako pojedinca tako i naroda, prigušivanjem autentična glasa i potiranjem vlastitih temelja, osobnoga i kolektivnoga uime nekih navodno „viših” ciljeva. A ti su ciljevi i svrhe sve samo ne naši ni ovdašnji. Primjer ipak pomalo zamućene tzv. „institucionalizacije zavičajne nastave” u našemu i Črnjinu zavičaju danas jasan odgovor ima desetljećima unatrag, upravo u Črnjinim tekstovima, primjerice, o Toni Perušku, pa u djelovanju spomenute pulske profesorice Ljubice Ivezić itd. A što danas onda hoće novi „arivisti” koji usmjeravaju pedagoške i obrazovne tokove osobito na nižima, predškolskim i ranim osmoškolskim, dakle najosjetljivijim formativnim razinama? Valjda bi preformulirali jasnu i već odavno gotovu formulu, to jest otkri(va)li bi toplu vodu! Ili pak dotični grade svoj „istrijanski mentalni (pod)kontinent”... Tu im živi i današnji Črnja stoji na putu. Jedan je od jasnih markera i zapreka mentalnim i inim balvanima na Učki, gledajući je obostrance. Utoliko sam u mnogim svojim tekstovima prije ovoga, i knjigama – a baveći se Črnjom dugo i koliko sam mogao što temeljitije – uvijek držao potrebitim upozoriti na neke piščeve esejistički oblikovane i obrađene teme koje se ciklično ponavljaju ili čak uopće ne silaze s popisa aktualnosti, i tako desetljećima. Ovo potonje zato što ih se, navlastito one bolne teme, (možda?) ne želi vidjeti, priznati, riješiti... Dopuštam da griješim, no dopuštam si patos: (i) Črnjin glas vapijućega u, najprije, zavičajnoj pustinji duha istodobno je glas promicatelja etičkih i estetskih vrjednota bez kojih naprosto nemamo nikakvih kulturnih ni intelektualnih temelja, nikakvih ozbiljnih argumenata o sebi kao pojedincima i nacionalnom korpusu. Ma kako se oporom i zlokobnom ponekad čini(la), riječ je toga pisca milozvučna, glas je nade i vjere u to da su neke vrijednosti možda zabačene, zanemarene, potisnute, zapretene, no ipak nisu izgubljene, tu su još, samo ih treba prepoznati i u novim uvjetima na nov način afirmirati i opet aktualizirati.

Glede Črnjina Čakavskog sabora, onoga izvornog, zatim njegovih, „formula” o „pučko-demokratskim” temeljima i sadržajima čakavske hrvatske kulture, pisane riječi poglavito i nakladništva posljedično, pokazalo se nakon njegove smrti koliko je bio dalekovidan, nenadomjestiv i nedostižan čak i bližim suradnicima i poklonicima – osobito nastojanjem da se oznanstveni rad jedne tako važne „transzavičajne”, Črnja bi rekao „nadregionalne”, u svakom slučaju nacionalne institucije poput ČS-a i da se, s druge strane, osuvremeni pristup manifestiranju zavičajnoga na razini popularnijoj, onoj pučkoj, ali ne ruralnoj u pejorativnom smislu riječi, u programima diljem cjelokupna čakavskog prostora, a istarsko-primorskoga osobito.

Danas novih ideja na tim poljima i u tim područjima naprosto – nema, pa je taj Sabor nakon Črnje još uvelike okrenut prošlosti, već viđenim „formulama”, donekle čak kao shrvan zamorom i potrošenošću. Uostalom, oporučni/„oporučni“ nasljednici/„nasljednici“, ili tek nasljedovatelji, Črnjini do prije nekoliko godina nisu umjeli niti uspijevali (osim pukih improvizacija i stvaranja privida da su knjige, pogotovo neki naslovi, uopće tiskani!) stvarno nastaviti s objavljivanjem svojedobno kapitalne edicije Istra kroz stoljeća, da na ovomu mjestu sad ne pišemo o drugim stvarima. Tu je danas napokon s novim ljudima, uredništvom i inicijativama ipak i opet probijena Učka, pa su i riječko-kvarnerski pisci, u najavi slovenski i austronjemački, u većemu broju i objeručke dobrodošli kao autori u ediciji koju je Črnja sa suradnicima pokrenuo daleke 1979.

Ovom prigodom nisu spomenute sve Črnjine teme i dileme u vremenu i tematiziranu prostoru, ali one bitne, „opsesivne“ životne mu, svjetonazorne, književne i ine teme, osobe i pojave, dvojbe i čvrsta uvjerenja, razočaranja i naknadne spoznaje, estetske (pr)ocjene i izbori, „iskupljenja”... jesu tu, što je potvrđeno njegovim „testamentarnim” sastavcima s konca života i iz ostavštine, te onime nezaboravnim glagoljaškim starohrvatskim ispraćajem iz ove dimenzije, Črnjinim sprovodom koncem zime 1991. na Mirogoju. Na sadašnjima je i budućima izabrati Črnju kao pisca, lektiru i intelektualca ili to ne učiniti. Odluče li se za potonje, tim gore po današnje naročito zavičajne činjenice opet jednoumnoga (već dulje od stoljeća u Istri traje od fašizma, preko komunizma do nazoviregionalizma) ideološkog terora, ovoga puta regionalističkog – s posljedicama u svijesti i mentalitetu, o čemu dnevno žalibože svjedočimo.

Sve poetičke, književnoestetske najprije, značajke Črnjina esejističkog rukopisa u najboljim mu ogledima bjelodane su do reprezentativna uzorka: činjenično utemeljena rečenica, načitanost, sklonost polemici, osobito s „centripetalnim”, rekli bismo „metropolskim” intelektualcima, koji i dandanas medijski danomice isključuju i ignoriraju sve „pokrajinsko/provincijsko“.

VII. Umjesto zaključka

Prema kraju evo opet Črnje (poneka ponovljena piščeva riječ samo naglašava ono što je u njegovu zavičaju jasno svakomu tko želi znati i vidjeti, a je li jasno u centraliziranim „metropolskim“ mjestima odlučivanja danas?):

Oko stotinu godina trajao je totalni denacionalizatorski pritisak na istarsku čakavsku svijest. Gospoda hrvatski integralci valjda znaju da nas u drugi tabor nisu tjerali samo batinama kao stoku nego da su nas cijelo jedno stoljeće, uz primjenu čak i najdrastičnijeg nasilja, istovremeno mamili obećanjima. Nudili su nam život oslobođen šćavunstva i trebalo je učiniti samo jedan korak pa da nam na drugoj strani dramatične povijesne demarkacije nestane sa čela žig društvene sramote i prokletstvo predaka. Glasnogovornici današnje hrvatske integrale treba da znaju i to da su nas na drugoj strani barikade dočekivali uistinu kao svoje. Samo bi nam neznatno izmijenili ime uvjeravajući nas da nikada nismo ni bili ništa drugo nego njihovi. Pa ipak se dogodilo ono što se dogodilo. (1971.) („Unifikatorska laž“; Črnja, 1988, NP: 93-94)

Neprijeporna je činjenica i ta da je još prije više od pola stoljeća upravo u poimanju (doslovno i izrijekom u nj višeput spomenute) globalizacije/globalnoga/globalizma (i unifikacije, uniform/ira/nosti...) – koju je već tada prepozna(va)o kao prijetnju malenome i pojedinačnome, a načelno bi ono globalno tobože mogao biti više negoli dobrodošao prostor afirmacije toga istog malenog i pojedinačnog – Črnja bio vizionar i kritički intelektualac ne samo druge polovice i konca svoga 20., negoli i našega 21. stoljeća.

Onomu zavičajnom, pak, uvijek je u Črnje komplementarno suzavičajno, jer pišući on uvijek ima na umu bližnjega, susjeda, drugoga jezika i kulture (u nas slovenske i talijanske, bez „multikulti“ floskula današnjice), ali sa svojim čvrstim JA i neosporivim argumentima o tome sebstvu.

O Črnji sam višeput pisao, s njim sam razgovarao, „neslužbeno” i „službeno”, pa odatle i moj objavljeni intervju* s njim, koji potječe s konca 1980-ih. Koliko se sjećam, bilo je na nj reakcija i izazvao je taj razgovor, što danas zvuči nevjerojatno, znatno zanimanje (ne samo) kulturne javnosti. Nisam se u mnogome s njim slagao, niti se mogu složiti – npr. glede nekritičke adoracije Krleže, (pre)naglašavanja ideološkog, revolucije i revolucionarnosti u literaturi, a poglavito zbog teško shvatljive nespremnosti na kritiku „titoizma“ i nakon osobnog Črnjina golootočkog iskustva, pa čak ni uoči raspada Jugoslavije, koji mu je koncem 1980-ih i na apogeju Miloševićeve agresivne, iako tada još „mirnodopske“, demontaže te države itekako bio jasan i izvjestan, u što sam se također osobno uvjerio u njegovim i Brigitinim (supruge mu) Ičićima. Sjećam se dvojice „ratnika“ pred širom otvorenim oknom, odakle se u bistru i vedru daljinu širio pogled na prostrani Kvarner s otočjem, vidim ih i čujem i sad kako, isključivši nakratko ostale nazočne i povukavši se u mislima u neke davne dane nekoliko svojih desetljeća unatrag, zagrljeni Kaštelan i Črnja u svega nekoliko riječi sažimaju nažalost točno predviđanje nahrupa zla s obližnjega istoka, koje nam je zlo vrlo skoro nakon te liburnijske scene zabrinutih prijatelja bez najave „đonom“ provalilo u domove i domovinu.

 S obzirom na nekoliko aluzija u pitanjima novinara (Giacomo Scotti), indikativan je i jedan intervju sa Črnjom iz 1979., gdje se gotovo „idilom“ prikazuju neki zavičajni odnosi, no iza sličnog se „podteksta“ i do dandanas na, držim, pogrešnim osnovama i politikantsko-medijskim zamagljivanjem pravoga stanja fakata zaklanjaju stvarni odnosi (hrvatske) većine/„većine“ i (mahom talijanske, tradicionalno podržane talijanaškom, „istrijanskom“) manjine/„manjine“ u društveno-političkom životu (ne samo glede tzv. dvojezičnosti: prirodne gdje ona to jest i poželjne prema, naprotiv, mnogim nametnutim oblicima potalijančivanja danas) i  kulturi današnje Istre i okolnog ozemlja. I tu smo temu, uostalom, Črnja i moja neznatnost „radikalno” raspravili šetnjom opatijskim ulicama i Slatinom nakon predstavljanja Črnjinih Izabranih djela s proljeća 1989. u Gradskoj knjižnici „Viktor Car Emin“,  u ono vrijeme još smještenoj u Vili Angiolini. O svih osam knjiga izabranih djela, o raznim žanrovima i aspektima Črnjina razvedenog stvaralaštva, govorili smo: Jure Kaštelan, Mirjana i Petar Strčić, Miroslav Šicel, Željko Grbac, čini mi se još Matej Jeličić i, upravo o Črnjinoj esejistici i polemikama, moja neznatnost. I tada sam ga kao i danas, a danas možda još i više, s odmakom vremenskim te s ponešto znanja i iskustava koja su uslijedila – poštovao i poštujem. I zato ovaj tekst, još jedno „vraćanje“ aktualnome Črnji.

Zvane je Črnja bio viđen i poštovan intelektualac svoga vremena i vodećih misaonih ljudi istoga doba, pa i u protivnika i čak neprijatelja mu (kojih nije manjkalo), njegovo sveukupno djelo (poezija, esejistika, kulturološke sinteze i studije, kritika i polemike, memoaristika, filmologija, književni prijevodi, dramski tekstovi, publicistika...) čini ga žanrovski najsvestranijim hrvatskim piscem iz Istre u XX. stoljeću. A kako bi on djelovao u današnjim uvjetima i prilikama europskim, hrvatskim i poglavito istarskim, posredno i riječkim i onoga kraja, kako bi se nosio i kako bi reagirao, što bi činio ili pokušao napraviti bar na polju kulture, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, a kamoli znati. Ali, da ne bi šutio, da bi poticao, stvarao i angažirao se ondje gdje mu je mjesto, svakako u epicentru živa zbivanja i duhovnih kretanja, najprije onih zavičajnih, u to nema sumnje, čemu su potvrdom upravo život mu i djelo. Ni Istra, poglavito ona kulturna, zacijelo bez njegove pojave ne bi bila ista, naprotiv. Ako „ništa“ drugo, kulturna bi slika zavičaja bila znatno skromnijeg sadržaja, još manje snošljiva, humanistički i stvaralački zacijelo, a i ljudski sigurno siromašnija. I zato Zvane Črnja – uzevši ukupnost njegove kreativne pojave sa svim proturječjima i, prema vlastitu priznanju, svojedobnim ozbiljnim komunističkim „aberacijama“ – ponovimo, bez sumnje i bez ostatka jest najznačajniji hrvatski pisac podrijetlom iz Istre u čitavu 20. stoljeću. Danas je to bjelodana činjenica.

Naposljetku i u vezi s temom ovoga eseja: činjenica je da su brojne Črnjine knjige, velik dio njih (ako nisu izišle u Zagrebu i Puli), objavljene upravo u Opatiji i/ili Rijeci; redom: Raša će dati srce, One dvi naranče, Priča o zemlji Iliriji, Dvi beside, Obećana zemlja, Hrvatski don Kihoti, Četrdeset godina poslije, Eseji, Na poligonu, Zašto si tužan, Clovio?, Korablja začinjavca, Kulturna povijest Hrvatske, Sotto el lodogno, Storia della cultura croata...

__________

Korišteni izvori:

Biletić, Boris: Bartuljska jabuka, ogledi i zapisi o književnu djelu Zvane Črnje, Reprezent – Čakavski sabor – Izdavački centar Rijeka, Buzet – Žminj – Rijeka, 2001. Knjiga sadrži iscrpan životopis, pregled kritičke literature i cjelovitu piščevu bibliografiju.

Črnja, Zvane: Hrvatski Don Kihoti, „Otokar Keršovani“, Rijeka, 1971.

Črnja, Zvane: Izabrana djela, I-VIII, „Otokar Keršovani“, Opatija, 1988. Uvršteni naslovi, abecednim slijedom: 1. Četrdeset godina poslije (Črnja, 1988, ČGP), 2. Eseji (Črnja, 1988, E), 3. Kulturna povijest Hrvatske 1, 4. Kulturna povijest Hrvatske 2, 5. Na poligonu (Črnja, 1988, NP), 6. Obećana zemlja, 7. One dvi naranče i 8. Zašto si tužan Clovio.

Črnja, Zvane: „Quasimodov povratak“, Istra, nova serija, XXVIII, sv. 117., br. 1-2, Pula, 1990.

Črnja, Zvane: „Istra prije petokrake“, Nova Istra, I, sv. II. (jesen), br. 3, Pula, 1996.

Črnja, Zvane: Ex Histria: izabrani ogledi i poneka polemika, Istarski ogranak DHK, Pula, 2016.

Dukovski, Darko: Istra i Rijeka u Hrvatskome proljeću, Alinea – Ogranak Matice hrvatske, Zagreb – Pula, 2007.

Filipić-Ivezić, Ljubica: podlistak Matica hrvatska u Puli od osnutka do ukidanja – 1963-1972.: 1. Tone Peruško prvi predsjednik, 2. Snage i mogućnosti, 3. Spasonosni spisak, 4. „Istarsko proljeće“, Glas Istre, LI, Pula, 17. – 20. svibnja 1993.

Stojević, Milorad: „Hrvatska metropolska književnost i Črnjin pogled iz provincije“, Nova Istra, XVI, br. 3-4, Pula, 2011.