Tin Lemac: ZABORAV I PAMĆENJE SEBSTVA / Darija Žilić
Darija ŽILIĆ: Sol zaborava, Stajer-Graf, Zagreb, 2023., 163 str.
Darija Žilić svestrana je stvaralačka osobnost u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Prisutna na sceni već dvadesetak godina, iznimno literarno produktivna, žanrovski raznovrsna, stilski uvijek upečatljiva. Autorica je dvadesetak knjiga od kojih se u poeziji ističe Pleši, Modesty, pleši koja je ovjenčana prestižnom nagradom Kiklop za najbolje pjesničko djelo 2011. godine, u književnoj kritici Muza izvan geta (nagrada na Đakovačkim susretima književnih kritičara 2010. godine), u prozi zbirkom kratkih priča Klavžar objavljenom 2013. godine. Osim poezije, proze i književne kritike, autorica je i agilna prevoditeljica poezije. U tom dijelu književnog rada prisutna je knjigom Glasovi arapskih žena objavljenom 2018. godine.
Predstavimo ukratko pjesnički opus Darije Žilić. Iz golemih nasada knjiga izranja prva koja je poetska i njome je začet opus (Grudi i jagode, 2005.), zatim snažna zapažena knjiga Pleši, Modesty, pleši (2010.), do dviju knjiga povezanih u nerazmrsiv čvor – Svanuće, 2018. i Prsti i prerije, 2021. Premda bi knjiga o kojoj je riječ (Sol zaborava, 2023.) mogla biti dio navedenog čvora, trenutni razvoj autoričine poezije možemo podijeliti na dvije faze. Prva bi bila vezana za knjigu Grudi i jagode u kojoj se pojavljuje aktivistička, intimistička i refleksivna poezija, do druge faze u kojoj je prisutan nabujali intimizam lirske junakinje i koja se kreće u eksponencijalnom rastu od zbirke do zbirke.
Sol zaborava pjesnička je knjiga velikoga opsega, još gušćega sadržaja, jedinstvene poetike, prepoznatljiva stila i vrlo istančanog, snažnog glasa. Možemo je smjestiti u drugu poetičku fazu i proglasiti je ispovjednom i intimističkom. Intimistički se svijet oblikuje tako da se intimizam lirske junakinje (različite iskustvene situacije) projicira preko snažne doživljajnosti na njezin izvanjski i unutarnji svijet. Svaki predmet u pjesmi pounutruje se i smisaono odčitava na intimističkom mjernom instrumentu. S druge strane, u ispovjednoj su lirici temeljni konstitutivni faktori lirski subjekt, tematika i emocionalnost. U tom smislu lirski je subjekt gotovo uvijek jastvenoga tipa, a emocionalnost snažna i gradualno prostrta uzvisinama pjesme.
Iskustvene situacije mapirane su kroz predmetno-tematski sloj pjesama, a to su često: metapoetska nagnuća, promišljanja lirskoga i fizičkoga prostorvremena, naslijeđe, podrijetlo, čitanje, pisanje... Moglo bi ih se navesti i znatno više jer autorica u svakoj pjesmi daje novo viđenje, novu situaciju, novu stvarnost. U idejnotematskom smislu u knjizi je prisutno duboko pročišćenje sebstva; pospremanje unutarnjih ormara i priprema novoga izložbenog prostora poetske i druge intimnosti.
Ta priprema novoga sebstva snažna je autoarheološka gesta; lirska se junakinja kupa u vlastitoj nadolazećoj kiši slika i dojmova i na ostatke nekadašnjih života ne gleda s prijezirom, već s ljubavlju. Popularna nas psihologija uči kako različite faze života u nekom aktualnom trenutku ne bivaju obilježene kao breme života, već kao dar koji je pomogao vlastitoj samospoznaji i rastu. Upravo je to ono što se događa u samome tekstu.
Na stilskoj razini nailazimo na pjesme kao na podulje lirske stavke u kojima se simulira pseudonarativna linija vješto ispresijecana raznim slikama ili refleksijama koje se usidruju na osi intimističke doživljajnosti (Dan kad govorim o pjesnikinji / i krvnicima, jednak je danu kad / sunčanim putevima pred uskrsnuće / prolaze stari obredi na dvorovima / pretkršćana. Zore su rujne i još / uvijek viju vjetrovi.). Slike su žive i plastične, oblikovane iz reminiscencija i trenutnih dojmova (Žuti maslačak / kao žuta njena koža, prije više / od trideset godina, pjesma / šleskih rudara, slutnja rata, / i narcisa u zatočenom danu, / kad spremam se na groblje, / prazno kao ugar.). Refleksije su često samorefleksije, ispunjene empirijskom i literarnom građom (pjesma oblikovana samorefleksijom Približavanje pedesetoj) ili refleksije svijeta oblikovane prethodno vrednovanim slikama (pjesma Zlatni pir).
U ovoj zbirci ne postoji pjesma kojoj bismo dali zamjerku s ijedne literarne razine. Sve je poetički koherentno, stilski uglačano, pjesnički domišljeno. Mogli bismo reći kako je pjesnički izraz Darije Žilić jako razvijen i kako će u budućnosti tražiti nove izazove da bi se i dalje razvijao. Moja bi skromna kritičarska želja bila da i dalje ostane u ispovjednoj poetici.
(Tin Lemac © IO DHK)