Ivan Bošković: KNJIGA DOKUMENT PRIJATELJSTVA I BLISKOSTI / Tonko Maroević i Luko Paljetak

Luko PALJETAK – Tonko MAROEVIĆ: Jedan niže držeć, drugi više pojuć. Lirska i ina korespondencija 1984. – 2020., Naklada Bošković, Split, 2024., 623 str. Prir. Luko Paljetak.

Tonko Maroević i Luko Paljetak velika su i zaslužna imena naše kulture i književnosti. Svojom književnošću, eruditskim znanjima i zauzetošću upisali su se neizbrisivim tragovima u sva polja našega kulturnoga i umjetničkoga života. Bili su svojevrsni književni svjetionici i duhovni orijentiri, rijetki intelektualci europskih/svjetskih humanističkih obzora u našim hrvatskim prostorima.

I za Tonka i za Luka vrijedi to da nisu samo pjesnici, feljtonisti, esejisti, dramski pisci, pjesnici za pjevanje i za djecu, likovni i kazališni kritičari, povjesničari književnosti i vrsni interpretatori književnih djela i pojava itd. Oni su, usto, i antologičari, pisci monografija, vrsni prevodioci s mnogih jezika, članovi uglednih akademija, kulturnih udruga i institucija, dobitnici pregrštī prestižnih odličja, nagrada i priznanja, dragi ljudi i prisni, ugodni sugovornici. Spomenut je tek djelić atributa po kojima su zapamćeni u nacionalnoj memoriji.

Poznato je da su životi gospara dubrovačkog i vlastelina starograjskog (hvarskoga) višestruko  i viševrsno isprepleteni; tijekom umjetnosti posvećena života – jedan niže držeć, drugi više pojuć, ogledali su se u svim vrstama i žanrovima, poeziji i prozi, prevoditeljstvu, kulturi... Uvijek s obvezujućim standardima kreativne uvjerljivosti i prepoznatljivosti. Njihov odlazak stoga je gubitak i praznina koju gotovo (da i) nije moguće premostiti. Ako nije preuzetno reći, meni i osobno. Jer obojicu sam poznavao, družio se s njima, pisao o njihovim knjigama, više puta. Maroevića i više od toga. Osim što smo rođeni istog datuma, istina on nešto ranije, godinama smo dijelili sustanarstvo na stranicama Slobodne Dalmacije; on je pisao o hrvatskom pjesničkom prirastu, a ja o proznome. Ne mogu ne spomenuti da me godinama ustrajno poticao da djelić svoje pisanije ukoričim, da bi me, s izlaskom knjige, počastio zvonjelicom. On je prvi dobio Matoša, ja odmah nakon njega. Za neke moje stranice o Splitu govorio je kako mu je žao da ih nije sam napisao, što mi je itekako godilo!

Pripadao je Tonko Maroević onima rijetkima u našoj kulturi koji su s veseljem dočekivali svaku novu knjigu, koji su bez ograda pomagali drugima i više se radovali uspjesima drugih nego što su uživali u svojima. Kako nije znao reći ne, bez zadrške se odazivao pozivima na književne večeri, predstavljanja knjiga, otvaranja izložbi, na skupove i manifestacije. Zbog poznate sveprisutnosti, Bože V. Žigo počastio ga je atribucijom Kissingera hrvatske kulture, a moji Sinjani, zbog čestih odaziva na sinjske kulturne događaje, udijelili su mu (po)časnu titulu – alkarskoga (nad)vojvode!

Prijateljstvo Tonka Maroevića i Luka Paljetka mnogo je više od bliskosti dvojice umjetnika rijetkih stvaralačkih nadahnuća i nagnuća. Po snazi duhovne srodnosti neponovljivo i jedinstveno, njihovo prijateljstvo uzdrži sve po čemu je život dvojice velikih ljudi izuzetan, a materijaliziraju ga, uz neponovljiva druženja i susrete, stotine stranica pisama, dopisnica, stihovanih poslanica, (međusobno izmijenjenih) književnih kritika, esejističkih skica, lirskih vinjeta, zgoda, predstavljanja knjiga, otvaranja izložbi..., zanimljivih soneta i sonetnih (sonetarskih) vježbi!

O tomu svjedoči i ova nesvakidašnja knjiga. Luko je brižno čuvao tu obilnu korespondenciju, a kada je Tonko 2020. umro, njegova supruga Iva predala je Luku kod njega sačuvano. Svjestan pravoga značenja, vrjednijega od prijateljske korespondencije, Luko je to odlučio objaviti. Navodi kako je to uradio jer je posrijedi „dokument o čovjeku koji se beskrajnom ljubavlju prema umjetnosti neštedimice svima davao“, a „naslovio ga stihom iz njemu omiljenog Ribanja u kojemu Paskoje i Nikola pjevaju za vrijeme puta koji je započeo i završio u Starom Gradu na Hvaru, zatvorivši tako, kao i Tonko, krug što ga je on sav život predano i posvećeno zapisivao“.

I dobro da je Luko to učinio; osim što nudi uvid u bogate sadržaje njihova bratskog odnosa, u korespondenciji je mnoštvo sadržaja i intonacija znakovitih za razumijevanje njihove književnosti i društvenog/književnog života koji su više od pola stoljeća gradili.

U značenju privatnog arhiva i prisnog knjigovodstva dvojice prijatelja, knjiga Jedan niže držeć, drugi više pojuć obuhvaća više od šest stotina stranica, a na kraju joj je dometnuto nekoliko fotografija. Na početku je sonet što ga je Luko napisao Tonku 1984. godine, a na kraju posljednja Tonkova razglednica iz Staroga Grada, napisana nekoliko dana prije smrti. Na samome pak kraju je Sonetni vijenac s akrostihom Tonku, tiskan u pjesničko-grafičkoj mapi Hommage Tonku Maroeviću s (grafičkim) listovima 33 hrvatska likovna umjetnika u ediciji Bože Biškupića, javnosti predstavljenoj u listopadu 2020. godine, napisan tri dana nakon što je Tonko umro! U njemu „tužni drug vijenac/sonet sada vije“ („što od težine sav se slȃma“) i u „gorki jamb pretače bol“ po mjeri (Tonkova) „hoda ovim svijetom“ jer otišao je k „Nikici, Tonču, Jakši, Arsenu i Milanu“, a on će s juga, kad dođe vrijeme, pristići; „s tjeskobom / i s obvezom, jer ništa drugo nije / preostalo mi, druže, ove rime / slažem i u njih tvoje časno ime / unosim... I nekrolog Tonko Maroević ili strategija plemenitog, objavljen u Matičinu Vijencu 10. rujna 2020. u kojemu izražava tko je (njegov) Tonko i zašto je on njegov prijatelj i brat njegov!

Komunikacija pismima, epistolama/poslanicama u književnosti ima dugu tradiciju. Bilo da su pisana u prozi ili stihovima, ili su pak bliska (poetičkim) traktatima ili raspravama o različitim problemima društvenoga ili književnoga života, pisma/epistole/poslanice – danas posve izumrla književna vrsta – u sebi sadrže brojne činjenice o najraznovrsnijim aspektima društvenoga i kulturnoga ili umjetničkoga života. Stoga su dragocjeni dokumenti ne samo književnim tumačima i povjesničarima, nego i teoretičarima društva i povijesti, kulturolozima, sociolozima i drugima. U njima je, ostanemo li samo na razini poslanice koja je posudila naslov ovoj knjizi, nerijetko skrivena i teorija koja objašnjava stvarnost djela i stvarnost u kojoj ono nastaje.  

U prvim godinama korespondencija između Tonka i Luka bila je skromna, tek pokoji sonet, pjesma, glosa. Mnoge su dopunjene i bilješkama s datumom i povodom nastanka. S vremenom je korespondencija bivala intenzivnijom, a i povodi i razlozi bili su češći. Uglavnom se radilo o knjigama, promocijama, prijevodima, izložbama, sudjelovanjima na pjesničkim manifestacijama, nagradama i priznanjima, obiteljskim druženjima i rođendanima, njihovima i djece... I o smrtima! Za Svetoga Vlaha i Sv. Roka i Sv. Martina, Božićne čase i novogodišnje dane... Ali i o bolesti i ozdravljenjima... Uz njih dvojicu, u ruhu poslanice, svejedno je li stihovana ili nije, spominju se i bolje polovice i potomci, a kao mjesta pošiljanja/odašiljanja, pisana rukom (ponekad i Anuškinom!) ili strojem, najčešće su Grad (nekad imenovan i Dubrovnikom), Stari Grad i Hvar, Split, Zagreb, Selca, Podstrana, Idrija, Trst, Međugorje, Vela Luka, Cres, Postira i Zadar, Pariz, Rim, London, Križevci, Venecija, Lovran, Sarajevo, Pula i brojni drugi gradovi osobne (i književne) geografije...

Osim osobnih relacija koje se u njima odzrcaljuju, po sadržaju su neka pisma/dopisnice/ razglednice rječiti i kao zanimljivi traktati (npr. Olivatus preparatus. Gospara Luka naslidujući...), dragocjene poduke (Upute mladom prevoditelju), vrsne šesteroručne sonetne vježbe (S mjerom, smjerom plova: Jakša, Luko, Tonko...), stihovane poruke, vinjete s predstavljanja knjiga, kaligramske/kaligrafske vježbe (po Apollinaireu) i dr.

U njima se ogleda ne samo dubina prijateljskoga/bratskoga odnosa dvojice imena, nego i širok repertoar nepotrošena autorskoga kapitala koji ga čini prvorazrednim književnim dokumentom. I više od toga. U vremenu i kulturi postmoderne, koja je umnogome urušila cijeli sustav tradicije i na njoj izgrađenih vrednota, u kojoj se knjiga preselila na mreže, a komunikacija pismima svoje mjesto prepustila inbox pretincima sa SMS-porukama, knjiga je i pohvala (zaboravljenoj) kulturi pisama, (Tonkove i Lukove) olovke i dobrog starog (Anuškina) pisaćeg stroja koji su tu prijateljsku odanost ustrajno bilježili! I za kraj, knjiga je to koju vrijedi čitati, posebno kad uzmanjka želje za ostavljanjem tragova!

(Ivan Bošković © IO DHK)