Vinko Brešić: BOŽICA NA MREŽI / Božica Jelušić

Božica JELUŠIĆ: Godišnja doba duše, Beletra, Zagreb, 2024., 264 str.

Kad je bilo sasvim očito da se autobiografija udomaćila te zauzela svoje mjesto u žanrovskoj slici moderne hrvatske književnosti zahvaljujući možda i mojem angažmanu, odlučio sam nastaviti projekt usustavljivanja ove vrste štiva: naručio sam „vlastopise“ živućih književnika, svojih suvremenika, pa je kolekcija narasla na 247 autorskih imena.* Ovaj put pisce nije trebalo odveć nagovarati, štoviše, valjalo ih je kontrolirati da ne prelaze 30 zadanih kartica. Na moju veliku radost, neki su se bili oteli kontroli, pa su potom rušili rekorde poput Ivana Goluba; Golub je na kraju objavio najopsežniju autobiografiju u nas, a od dogovorene retkarine odstupile su i tri dame (Neda Miranda Blažević-Krietzman, Dubravka Crnojević-Carić i Dunja Detoni Dujmić), koje su objavile prave pravcate autobiografske knjige.

Da bi to jednoga dana mogla učiniti i Božica Jelušić, tada mi se još nije činilo izglednim. Ova ugledna pjesnikinja u moj projekt uključila se prikladnim, gotovo školski pisanim tekstom pod naslovom koji nije dopuštao nagađanja. Naime, Odustajanje od biografije, tako je glasio Božičin prilog, za mene je toga časa značilo samo jedno: Božica Jelušić svoju biografiju napisala je sada, tj. za moj zbornik, i vjerojatno – nikad više. Barem ne ovakvu!

Odustajanje od biografije bio je žanrovski posve korektan i u neku ruku očekivan tekst. Kada to kažem, onda mislim na sve one elemente tipične za jedan biografski tekst koji se u teoriji razumijeva pod pojmom autobiografije u užem smislu: verbalni prikaz vlastitoga života od djetinjstva pa do trenutka pisanja. Štoviše, svoju mjeru od 30 kartica moja je đurđevačka suradnica organizirala kronološki u pet glavnih poglavlja te ih ovjerila podatkom koji je mogao upućivati samo na jedno: da su nastajali 1993.–2008.**  

A onda mi je prošle godine u ruke došla knjiga Teška ljeta – prvi put dobrotom urednice i nakladnice Sandre Pocrnić Mlakar, pa potom novi primjerak u veljači ove godine iz ruku same autorice, i to – dakako – s posvetom uz obavezni likovni kroki. Baš zbog tih krokija posebno sam volio Božičine „tekice i blokiće“ koje je uvijek imala uza se da usput nešto zapiše ili nacrta, a najčešće i jedno i drugo s dubokim uvjerenjem da zapravo i jesu jedno te isto, pa bi ih tako valjalo i štampati. Ne znam jesam li to samo mislio ili ipak naglas urednici kazao, ali kada mi je već sredinom svibnja darivala i drugu, najnoviju Božičinu knjigu, prvo što sam zapazio bio je upravo autoričin karakteristični kroki na naslovnici. Uzeo sam je s nekom novom radošću i znatiželjom koja je sada dolazila i zbog naslova Godišnja doba duše. Naime, i ne vidjevši u prvi mah sitnim slovima pisani podnaslov Zapisi s mreže, nešto mi je govorilo da se vjerojatno radi o nastavku Teških ljeta.

Ako sam pogriješio, onda sam pogriješio već ranije, dok sam čitao Teška ljeta!

Naime, znam da se nisam dao zavesti autoričinom žanrovskim određenjem Teških ljeta kao romana kako ga ona naziva uz imenik tamo spomenutih osoba, odnosno autobiografskog romana ili romana-eseja kako su ga drugi nazivali. Uostalom, to me i nije zanimalo niti mi se taj problem nametao. Tamo gdje sam nalazio razloge, u čitanju sam zastajao, npr. kad pripovjedačica kaže da su sve njezine knjige već napisane, da piše brzo i s lakoćom, ali da zapravo ne voli pisati, da joj njezin prvijenac Riječ kao lijepo stablo i danas izgleda otmjeno, da voli putovati, čitati i prevoditi, da je i prijateljstvom bila povezana s objema Vesnama – Parun i Krmpotić, da piše, diše i uzdiše, a literatura da je po sebi spoj banalnog i uzvišenog. Dok piše i podcrtava, igra se i odmara, priznaje da je pušila travu i da ne mari za one koji se svega čuvaju, da naprosto vrije od životne energije, ima faktografsko pamćenje, lako uči jezike, ali ne zna plivati ni plesati, da ima dana što se kao prsti zlate, da je luda za brzinama, da je dubok jaz između maštanja i stvarnosti, a sva vruća ljeta da su prokleto neugodna... itd.

I sve to, dakako, u prvome licu jednine...

U prvom licu jednine ispisani su svi prilozi i u drugoj joj knjizi – Godišnja doba duše, njih stotinjak, koje je autorica razgodila u četiri godišnja doba (Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima) poredavši ih uglavnom kronološki onako kako su u većini slučajeva i nastajali od 2015. do 2023. godine. Očito, obje su knjige nastajale istovremeno – Ljeta s namjerom da napiše kakav-takav roman, dakle, planirano, a Doba bez određenog plana, osim – čini se – same potrebe da piše i da se tako duševno rastereti svjesna kako je u mediju u kojemu i je i nije sama. Iskustvo je to koje se može donekle usporediti samo s pisanjem dnevnika, a koje je pripovjedačica na jednome mjestu lapidarno sažela: Biti i pisati!

O čemu to piše Božica na mreži?

O melankoliji koja raste s godinama, o onima kojih više nema, ali su s nama, o religiji i dvojbama vjerovanja, o ljubavi kao oruđu kojim nas život obrađuje, o putovanjima, darovitim ženama s kojima se družila, o pjesnicima i poeziji neizravno otkrivajući vlastite favorite i miljenike, užasava se prosječnosti, zanimanja bez strasti i hrabrosti, ljudi bez ukusa i predanosti, piše o mjestima s dušom i o tome kako se danima može živjeti od nečijeg bezazlenog pogleda, o raznim vrstama humora dajući prednost češkome, o tome koliko smo zapravo komplicirani, površni i ravnodušni, o vlastitoj otvorenosti za sve vanjske podražaje, o fascinaciji livanjskom kišom i Baranjom, o tome postoji li inspiracija ili je tek umišljaj, o našim laviranjima oko istine, o zamornoj prosječnosti, nedorečenosti i aljkavosti, o horoskopskim znakovima, o Lackoviću, o tome kako često sanja da leti, o našim višestrukim identitetima potaknuta čitanjem Fernanda Pessoe, o romansi Bele ruže, nežne ruže, o prijateljskim sretanjima i biljkama kao našoj rodbini, o učincima vrućine i sparine, o stanju inzularnosti i izoliranosti, o genijalcima koji remete rutinu, o „šankerskom defetizmu“, o važnosti sanjarenja i iluzija, o jednome razgovoru s Vesnom Parun i ulozi pjesnika, o jedinstvenome Tonku Maroeviću, o trenucima kada nam se čini da smo dodirnuli dno, o prijateljici Đurđi s Cvjetnoga, o manjku kompletnih i kompetentnih a suvišku lažnih veličina, o tome kako djeluje „svemirska pravda“, zašto je u pravilu nezdrava hrana ukusnija od one zdrave i o napadima gladi koja je izbezumljuje, o miru vlastite radne sobe, o tome kako bi išla nekamo gdje je nema, o spasonosnoj moći mašte, o godinama koje su prošle a ostali samo naši osmijesi na fotografijama, kako je teško naći sugovornike, a još teže poetske istomišljenike, o manjku spontanosti i emotivnosti, što će ti sto čaša ako nemaš ni pet iskrenih prijatelja?, o vlastitoj inzularnosti koju iskreno voli, o ulasku u antologije kao s ulice, o tome kako nema više one stare srčanosti, entuzijazma, spremnosti za avanturu i rizike, o slobodi, posebice onoj da se napokon smogne reći NE!, o stilu i pisanju kao obliku utjehe, o tome kako nas starost smekšava i o starosti kao bolesti, o krizama, o svome romanu u nastajanju, o sebi na mrežama, napokon, o tome kako u poeziji više NEMA velikih imena, o Vladi Gotovcu, o umjetničkome, o Dravi i o svom dvoru Barnagoru, o Davidu Bowieu, Marini Cvetajevoj, Miri Furlan, Cati Dujšin-Ribar, o moći literature, kolindarenju kao najblesavijoj pojavi zadnjeg desetljeća, o talentu, emotivnosti i barem dva retka za pamćenje, o slavi u kojoj nema ništa utješno... itd.

Jednom riječi: „o životu što se lijepi za prste“: „A život je jedan, kratak, ispunjen općim zahtjevima. Bježati od njega uzaludna je misija. Baciti se niz vodopad, hodati po rubu vulkana, ultimativno voljeti i po cijenu poraza, meni je mnogo prirodnije...“

Tako govori protagonistica u Božičinoj novoj knjizi. Svaka sličnost s autoricom ne da je namjerna, nego je i neizbježna, pa iako fiksirana konkretnim tekstom, ona je i dalje neuhvatljiva, bolje rečeno: tek jedna od mogućih fiksacija: „Već znam da u sebi imam nekoliko personaliteta i svaki od njih ima svoje žudnje, nagnuća, radoznalost, strast za otkrićem i avanturom...“

A što je to zajedničko ovoj fiksaciji?

Zajednički je glavni lik, tj. protagonistica koja vodi svojevrsni dnevnik u kojemu iskazuje vlastite dojmove, dileme i stavove o fenomenima od kojih je građen život. Dominantno je poetski intoniran, kadšto oštro, uvijek sa stavom, otvoreno i smjelo, ali nikad banalno nego s dostojanstvom i mnogo strasti, mudro i odmjereno. Ovime autorica pokazuje ne samo vlastitu eleganciju, disciplinu i samokontrolu, nego dobar ukus i zavidnu erudiciju. Na momente čista poezija, na momente čista proza kao da utjelovljuje onaj poundovski ideal o prelaženju poezije u prozu i proze u poeziju, tj. ideal o tekstu u kojemu se isprepleću autobiografski elementi, sudbina naše civilizacije, citati raznih pisaca i jezika te majstorski uklopljeni lirski pasaži.

I zato valja zaključiti kako su Godišnja doba duše još jedna osebujna autobiografska knjiga pjesnikinje Božice Jelušić, filigranska meštrija prepuna reminiscencija, refleksija i impresija o sebi i svijetu oko nje i u njoj, iskrena i duboka pohvala životu i svakome njegovom danu. Ona je u isto vrijeme dragocjen prilog našem autobiografskom štivu i dokaz njegovoga još uvijek rastućeg trenda.

           (Vinko Brešić © IO DHK)