Vinko Brešić: BEŠLIĆEVA JEMATVA / Milan Bešlić

Milan BEŠLIĆ: Boje riječi, DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, 2024., 94 str.

Nepisano je pravilo da se u svijetu književnosti najranije pojavljuju pjesnici, tj. dok su još vrlo mladi. Slijede ih dramski pisci, pa potom pripovjedači, pogotovo romanopisci. Oni dolaze najkasnije, što se povezuje sa životnim iskustvom kao svojevrsnim uvjetom za pisanje romana. Dakako, i u ovome ima izuzetaka. Za ilustraciju dovoljno je spomenuti meteorsku pojavu francuskog autora Arthura Rimbauda, koji je svojom poezijom bljesnuo u tinejdžerskim godinama, a već u 20-oj odustao od pisanja. Naš A. B. Šimić svoju je jedinu zbirku Preobraženja objavio u 20. godini, a već u 27. umro. Vladimir Vidrić umro je u 35. godini, ali je prije toga u 32. godini uspio objaviti sav svoj neveliki pjesnički opus. Sličnu sudbinu imao je i vršnjak mu J. Polić Kamov, ali mu je opus raznovrsniji i višestruko opsežniji. A takvih pjesnika imao je i Slavonski Brod, npr. Hinka Zlomislića (1934-67.) i Valentina Benošića (1939-68.) – nijedan nije premašio Kristove godine. Pjesnici poput Dragutina Tadijanovića rijetki su i u svjetskim razmjerima; Tadija je, naime, prvu zbirku objavio u 26-oj, a zadnju u 100. godini života. Spomenut ću još fenomen pjesnika Svena Adama Ewina o kojemu baš ništa pouzdano ne znamo, osim da se radi u pseudonimu, koji bi – ako je suditi po njegovoj lirici – morao pripadati pjesniku u poznim godinama, barem mojem vršnjaku. Ako ne griješim, on je jedan od rijetkih koji odudara od iskustva tipičnoga za pjesnike, da na književnu scenu stupaju dok su mladi. Međutim, ako nismo sigurni za Ewina, sigurni smo za jednoga drugoga pjesnika, najvjerojatnije Ewinova vršnjaka.

Naime, Milan Bešlić (Slavonski Brod, 1953.), našoj kulturnoj javnosti poznat uglavnom kao likovni kritičar i esejist, prije dvije godine pojavio se i kao pjesnik, dakle, nakon što je već dobrano zagazio u tzv. treću dob. Ovime je sasvim sigurno uspio iznenaditi i vlastite prijatelje, i to – što je najvažnije – na najbolji način, tj. knjigom izvrsnih pjesama. Čini se da se ne radi ni o kakvome gundulićevskom „porodu od tmine“ koji je, eto, nekim čudom preživio pa uskrsnuo. Bit će da se radi o plodovima zapravo zrelog doba kada se po istome nepisanome pravilu autorovi vršnjaci laćaju proze, i to manje one fikcionalne, a više memoarističko-autobiografske.

O Milanovu prvijencu, koji je pod naslovom Slagalice izišao 2022. u Hvaru u nakladi tamošnjega Ogranka MH, u svojoj prvoj reakciji zapisao sam između ostaloga i ovo...

Slagalice su zbirka 50-ak pjesama složenih prema prevladavajućem im ugođaju iliti raspoloženju i razvrstanih – uz dva naslovna (Slagalica prva, Slagalica druga) – u nekoliko preradovićevsko-harambašićevski intoniranih ciklusa: Budnice, Žalostinke, Radosnice, Napasnice. Iz njih progovara ovremenjeni subjekt, tj. iskusan, mudar i lapidaran, kao i obje baštine – usmena i pisana, i obje govorne prakse – knjiška i kolokvijalna, i jedna i druga uhvaćene na svojim najtrošnijim, dakle i najživotnijim i zato općepoznatim, provjerenim mjestima – od poštapalica i fraza, do citata i parafraza. Ritmički kontrolirani, reaktualizirani i kontekstualizirani, Bešlićevi stihovi izgledaju u isto vrijeme i arhaično i avangardno, i staromodno i suvremeno, i lokalno i univerzalno, i ozbiljno i naivno, i strogo i ludistički razigrano kao da dopiru iz više duša, miljea i vremena. U ovome posve nepretencioznome, odmjerenom, pomno osmišljenom i neobičnome pjesničkom puzzleu posložili su se različiti kazivački impulsi koji svjedoče, prvo, o dubokoj uronjenosti u prostor i vrijeme vlastite mu duhovne zavičajne, nacionalne i civilizacijske matrice, a potom o radosti postojanja i pripadanja. Bešlićev lirski subjekt ne samo da je učen i u taj prostor odlično upućen, nego ga i živi punoćom, strašću i energijom koja navire iz jedinstvenoga vrela: materinjeg mu jezika – jezika hrvatskoga: (...) moj jezik je moj stan // samo jezikom svojim // u biti svojega bića postojim, // i samo sam po njemu div // i maleni vrabac, živ, živ... (Jezik hrvatski, 33)

Staromodno rečeno, još se nije stigla osušiti tiskarska boja na prvoj, a već se pojavila i druga Milanova knjiga – sada u nakladi đakovačke „filijale“ DHK i režiji agilnoga Mirka Ćurića. Primio sam je poštom, kao i prvu, te – baš kao i prvu, nakon što sam se pribrao od ponovnog iznenađenja, pročitao je u dahu. Riječ je o nešto opsežnijoj zbirci od Slagalica, sada sa 70-ak pjesama razgođenih u tri, a zapravo u dva ciklusa: Stihovi po stihovima te Stihovi moje vjere i Glasovi I, II. Ciklusi se u prvome redu međusobno razliku ugođajno, odnosno tematski, a onda i po nekim postupcima.

Već naslov prvoga ciklusa kao da sugerira princip građenja prvih tridesetak pjesama – stihovi po stihovima; kao kad slikar preko stare slike slika novu. To znači da se u osnovi Milanovih pjesma na svoj način oživotvoruju, re/inkarniraju neki tuđi tekstovi ili njihovi dijelovi. O tome relativno upućenoga čitatelja navode njihovi citati ili parafraze, tj. ukazuju da postoji podtekst kao znak nekog idealnog teksta, pa je ovo što čitamo samo jedna njegova varijanta.

Npr. već prva pjesma Matoš i Slamnig prava je inscenacija u kojoj sudjeluju ne samo dva ključna pjesnička imena koja sublimiraju modernu pjesničku praksu cijeloga jednog stoljeća: A. G. Matoš, artist i nacionalist, začetnik našega modernizma, te Ivan Slamnig, također artist (poeta ludens) i nacionalist, začetnik našega postmodernizma. Oni ne samo da su podno starozagrebačkoga Griča gdje je postavljena Kožarićeva skulptura Matoš na klupi, nego se u završnom stihu oba pjesnika povezuju zahvaljujući trećem, Milanu Bešliću i njegovu završnome stihu. Naime, stih: uz zid uzidan u zidinu Griča zapravo je odjek finala Slamnigove amblematske pjesme Ubili su ga ciglama: otpuzao, pa se: uvukao, u zid, // u zid, uzi, duzi...

Ima i očitijih primjera! Tako u 5. pjesmi Komm, Johanes, setz dich neben mich... asocijacije idu od Mihanovićeve Horvatske domovine, tj. himne Lijepa naša (živi slavu djedovine) i esejističko-pjesničkih tekstova Matoša i Ujevića (Em smo Horvati!), a završavaju matoševskom adaptacijom: I dok je „tika-taka“ bit će i Kroacije: tika-taka je svojevrsna metonimija srca!

O intertekstulanim vezama s poezijom Ivana (Johna, Johanesa) Slamniga („hrvatski on je dichter, poeth, pjesnik“) neka makar prvi dojam daju ovi Milanovi stihovi: Sad je vas žut / bome i ljut / sta je beštimat / tija bi je imat / pari uklet / gleda napet / kako Barbara bokovima / prolazi među stolovima / „stasita sprijeda i straga“ / poteže za rep vraga... A pjesma Iz Narone Slamnig (sonet!) počinje ovako: Oj, Ivane, ti našega jezika diko..., dakle, citatom sada iz općepoznate i nekoć zabranjivane domoljubne pjesme Vila Velebita, koja je mnoge stajala glave, a danas je, eto, gotovo zaboravljena, itd.

Nakon ove metapoetičke i satirične lirike, drugi ciklus najvećim je dijelom intimistički s nekoliko tematskih inačica: nostalgija i melankolija, prolaznost i povučenost. Zaigranost je ustupila mjesto finoj kontemplaciji i sjećanjima, diskretnim zanosima i opservacijama, biranim krajolicima i ljudima – mahom prijateljima i osjećaju pripadanja svijetu koji ga ispunjava nekom svojom stečenom mjerom vjere i mudrosti.

U dvjema, objema posvećenim slikarima – Edi Murtiću i Vatroslavu Kulišu, naš pjesnik koristi likovni/ikonički znak, a specifičnome postupku intermedijalnosti pripada i pjesma Vukovar, koja se ne može samo čitati, nego se mora i – gledati. Ovime kao da autor razotkriva vlastitu profesionalnu upućenost na likovnu umjetnost kojom se kao njezin tumač i promotor profesionalno bavi. Gledajući iz te vizure, Milan Bešlić išao bi u krug nevelikoga, ali zato vrlo uglednoga kruga likovnih stručnjaka koji su ujedno i pjesnici, npr. Branislav Glumac, Tonko Maroević, Igor Zidić, Zvonko Maković...

A gledajući iz vizure nekih etabliranih teorijskih modela, autorov prijatelj Ante Stamać, da je živ, sasvim sigurno Bešlićevo bi pjesništvo svrstao u model slikovnog pjesništva, Zvonimir Mrkonjić pridružio bi ga iskustvu prostora i jezika, a Cvjetko Milanja najvjerojatnije pjesništvu označiteljske prakse. Neovisno o autoritetima, Milanovo pjesništvo izvan svake sumnje odlikuje snažni ludizam slamnigovskog tipa, tj. poigravanje jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanje na književnu baštinu. Pisana slobodnim ili vezanim stihom, ritmički je ova poezija pomno osmišljena, k tome naš pjesnik vješto spaja svoju svakodnevicu i erudiciju. Neke pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter, čemu uvelike pridonosi upotreba slanga, dijalekta, stranih jezika pa i pogrešno – namjerno i/li nenamjerno – pisanih riječi.

Sve u svemu „kasna berba“ (jematva!) pjesnika Milana Bešlića pokazuje i ovom drugom knjigom da je ne samo bogata i začudna, nego posve zrela i moderna te da će sasvim sigurno naći svoje – degustatore.

(Vinko Brešić © IO DHK)