Darija Žilić: O JEZIKU I LJUBAVI / Dunja Detoni Dujmić

Dunja DETONI DUJMIĆ: Arhipelag Galešnjak, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2023., 84 str.

Dunja Detoni-Dujmić radila je kao urednica u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“, potom u Školskoj knjizi, doktorirala je 1977., autorica je mnogih esejističkih knjiga, znanstvenih radova, leksikografskih natuknica... Posebno treba izdvojiti njezinu knjigu Ljepša strana književnosti (1998.). Riječ je o prvoj povijesti hrvatskoga ženskog pisma od 1800. do 1945.

Autorica je više pjesničkih knjiga. Za knjigu Lijepi prostori dobila je esejističku nagradu „Zvane Črnja“, a za Tihu invaziju pjesničku nagradu „Tin Ujević“. U obrazloženju nagrade stajalo je da se zbirka odlikuje poetičkom domišljatošću, vrhunskom zanatskom vještinom i brojnim stilskim figurama, neizravnim značenjima i raskošnim leksikom. Treba istaknuti kako upravo tom knjigom otvara temu odnosa prirode, čovjeka i tehnologiziranog svijeta koji gubi sve oblike humanosti. O istoj temi još dublje progovara u pjesničkoj knjizi Svjetski dan samoće. U pjesmama u prozi autorica je nadahnuta biblijskom temom Isusa Krista, koji postaje metaforom propitivanja smisla u suvremenom svijetu.

Zanimljivo je kako pjesnikinja postmodernistički povezuje slike iz Biblije i one suvremenoga svijeta, pa su pjesme u prozi poput nizova metafora, dijelova filozofskih disputa, „umetaka“ pisanih na čakavskom ili kajkavskom govoru (što pridonosi mekoći poetskoga tkiva), metatekstualno su prisutne reference na djela iz hrvatske književnosti itd. Dojam je da su pjesme nastale kao dio vizije, da su napisane u dahu, sinestetički, nadrealističkom tehnikom. Pjesnikinja s empatijom govori o ljudima kao o pogubljenoj gomili koja se boji krize, koja glavinja, ne sluša Božju riječ, već se prepušta idolima spilje. Slika Krista ovješenog oko vrata metafora je banalizacije vjere, metonimija zamišljene utjehe što je donosi predmet koji zapravo nema ništa s onime što Kristov lik predstavlja. Krist je infinitiv iz prapovijesti, sazdan od praha i smirne: Krist je osjetio strah, poput čovjeka, osjetio je ljubav, poželio odbaciti sama sebe... On nije vlasnik, nije prirodna sila. Nije ni filmski junak, već onaj koji promišlja o začetku i budućnosti svijeta, zna da onaj tko ne ustraje neće biti spašen. Nema onog koji posjeduje čitavu istinu, tko može odrediti pravila u poremećenu svijetu blistava uspjeha i surogata.

Ciklus ONAON posvećen je Anki Žagar. U njemu pjesnikinja kreće u istraživanje „unutarnjeg tijela“, samoće, istražuje oblike nestalnog jastva koje se mijenja, izmiče, pa se ponovno traga za prapočecima Zemlje, svijeta, za poetskom filogenezom jer pjesnikinja se bavi čovjekom kroz povijest, ali i metafizikom: istraživanjem njegove biti. Samoća, središnja figura ove knjige, jest umjetnica, „gibljivija od svakog gibanja“. Samoća je namijenjena onoj/onima koja/koji čekaju. I Krist je rođen „na svjetski dan samoće“.

Zanimljiv je ciklus o persuazivnom odnosu njega i nje, prvih ljudi, o ljubavi i pismu. Posebno bih izdvojila simbol jabuke u denotativnom i konotativnom smislu, jer jabuka jest spoznaja, ali i dio tijela (jabučica); pjesnikinja se igra riječima, baca riječi-jabuke i nije slučajno da je spomenuta Anka Žagar, zbog ludičnosti, stvaranja novoga jezika, raspršenosti metaforizirajućega govora, zbog elemenata nadrealizma te zbog polja žudnje za drugim i tjeskobe pred svijetom. Sve su to oznake pjesništva Dunje Detoni-Dujmić. Svijet postaje pričin, on, ona i nevidljiv gospodar, unutarnje sumnje i traganja, preoblačenja, razgovori s vjetrom, naznake ljubavi i sjedinjenja... No – samo naznake, jer nakon pastoralne igre, prizora s pučinskih otoka, nastaje rasap: rastvaraju se šavovi (pjesma XI) i nestaje „doba nevinosti“. Važan topos u ciklusu Selfie s tišinom jest – tišina.. Tišina je ono što „promatra izdaleka i prelijeva se iz sebe u sebe“ (pjesma Bicikliranje). Postoji polutišina, tišina rezervirana za svemir (iako se navodi sumnja u njegovo postojanje), kao i razne tišine koje žive svaka na svoj način, npr. tisućljetna tišina. Tišina je suprotnost općoj kakofoniji, žamoru vijestī i besmislenih zvukova. U posljednjoj pjesmi knjige, Mise en abyme, riječ je o mnoštvu jastava koje čine jedno ja. Autorica poručuje da nema jedinstvenog identiteta koji sve silnice povezuje u cjelinu, već supostoji „tisuću sitnih postojanja“, i to pred tamom. Lirsko ja govori o nemogućnosti iskupljenja duše, koje nije moguće, jer se ne znaju granice toga ja. Što je zapravo ja? Razmislimo o autoričinom stihu: „sva mi moja ja priskaču u pomoć dok se naginjem nad ambisom“? Čvrsti identitet udaljen je od svih bivših i sadašnjih ja, nema mira ni utjehe, a zrcalo koje se spominje kao metafora samo još više pridonosi usložnjavanju jastava, njihovu prividnom umnožavanju, koje nema ništa s bitkom, s onime što jesmo. Baš zbog te raspadnutosti dolazi do razmišljanja o umiranju pa nije slučajno da se ta pjesma nalazi na kraju knjige.

Svjetski dan samoće duboka je i snažna poetska priča o svijetu i čovjeku danas, koja se čita u dahu, kao da ulazimo u vrtlog slika i promatramo svijet od početka vremena pa do sama kraja, gdje pojam čovjek postaje zastarjelom kategorijom, kako je pisao Günther Anders.

U knjizi Arhipelag Galešnjak također je mnoštvo nenametljivih intertekstualnih i intermedijalnih poveznica, pa će pažljivi čitatelj prepoznati npr. naslove filmova, poput Afrička kraljica, Taj mračni predmet žudnje, ali i pjesme Matoša, Vesne Parun, Nerude itd. Riječ je samosvojnoj i autentičnoj ljubavnoj lirici nadahnutoj malim arhipelagom u Pašmanskom kanalu. Naime, otočić Galešnjak znan je još iz davne prošlosti, iz mlađega kamenog doba kada je bio naseljen. Tada su se stanovnici bavili maslinarstvom. Zabilježeno je da je Papa Aleksandar III. (12. stoljeće), prigodom posjeta svojoj zadarskoj pastvi, izletnički posjetio Galešnjak. Napoleonovi su kartografi Galešnjak ucrtali na zemljovide, no Galešnjak je stekao popularnost tek kada ga je program Google Earth 2008. godine zabilježio zbog srcolikog oblika, što je otočiću priskrbilo epitet otoka zaljubljenih. Danas je nenaseljen, ali na nj obično na jednodnevni izlet dolaze mladenci ili zaljubljeni kako bi proslavili ljubav.

Stoga je bio povodom pjesnikinji da piše o ljubavi: ona doduše spominje njegovu povijest, referira se na Napoleona, navodi otoke i otočiće koji ga okružuju, no ne možemo se oteti dojmu da je riječ o začudnome mjestu izvan zemljopisnih koordinata, gotovo apstraktnom, kao da je tvorevina u jeziku. Ljubav kao temu pak donosi u nijansama raznih stanja, od ushićenosti i ekstaze do boli, jer autorica derougemontovski vidi ljubav kao zapadni mit, neodvojiv od smrti. Ljubav je „mjesto“ otvoreno bogatoj metaforizaciji, prerušava se, performativna je, tako da se ovi i drugi njeni aspekti mogu razabrati u ovoj poeziji bogatoj metaforičnim sintagmama, spajanjem nespojivoga i sl. 

O izvedbenosti ljubavi riječ je u prvoj pjesmi Ljubav iz druge ruke: Ljubav se voli preodijevati u tkanine od svile / slikati naušnice i prelijepe planktone / ponuditi se na prodaju u second hand shopu... Ljubav je i maniristična, barokna: voli organdije viskozne zastore i brokate / zna čitati e-mail poruke na tijelima onih / koji ne vjeruju u svece pa ih preslikavaju. Ljubav je povezana s tanatosom, za nju je potreban „algoritam za spašavanje”. Osim već spomenutih asocijacija na poznate filmove, prepoznajemo medijevalne slike, poput onih u pjesmi Nacrtna geografija, zatim intertekstualne elemente, kao u pjesmi Te noge nikad ne prestaju u kojoj spominje Sto Nerudinih pjesama... Zanimljiva je sintagma „adrenalinska bilježnica” u koju se vrlo hitro bilježe slike, u brzoj vožnji, u „vlaku smrti”. Čitamo o prolaznosti, stanju podsjećanja, kad „i jesmo i nismo”, potom o dojmljivo dočaranoj čežnji, ugođaju sumračja... (Znam da ne slušaš što piše).

U temelju svega jest pisanje, pismo, čak se i „našoj smrti” upućuju pisma, što sve govori o moći jezika, a pisanje je „po sebi” i proces voljenja. Zato je jezik pun hiperbola i persuazija, kao primjerice u pjesmi Urastao je u mene i preblizu je. Sve su te snažne slike tu kako bi se dočarale jake emocije ushita, tuge, tjeskobe, implozije... kao u pjesmi Disanje. Ili dramatičnosti, recimo u pjesmi On spava a ja gazim po njegovu snu. Ljubavnici su oni koji se bacaju u provaliju, sunovraćaju se u „hotel za kamikaze”.

Pjesnikinja u lirsko tkivo zanimljivo umeće inboxe, e-mailove, fast food, čitav imaginarij novoga vremena, pa tako nastaju začudne pjesme u kojima se intertekst prožima s digitalnim svijetom. Riječ je o imaginariju u kojem se svakodnevnica povezuje s prošlošću, entropijom, malim eksplozijama, prštanjem boja, cirkuskim bestijarijem, širenjem arhipelaga u kojemu su duhovi Galešnjaka pijani od gladi / pa ta škuribanda u utrobi traje do jutra. Dunja Detoni Dujmić začudne slike ostvaruje u jeziku nerijetko autopoetički objašnjavajući proces; primjerice u pjesmi Potapanje Galešnjaka nalazimo sliku kako otočje visi nad svemirskom mrežom, a sredozemna flota kitova bez razmišljanja ga (je) prebacila u morsku rečenicu / i njome nahranila hrvatski jezik i njegove rime. U temelju je prije svega ljubav prema jeziku i svim njegovim denotativnim i konotativnim značenjima koje autorica istražuje, spajajući nespojivo, donoseći pjesme koje doista kao sige vise nad tom mrežom, u raskoraku između sna i stvarnosti, povijesti i svagdana, poetizirajući ljubav. 

(© Darija Žilić © IO DHK)