Biserka Goleš Glasnović: MASLINA U PUTOSTIHU / Tomislav Marijan Bilosnić

Tomislav Marijan BILOSNIĆ: Vidio sam Borgesove oči, 3000 godina Za dar, Zadar, 2022., 120 str.

Sve je davno kazano, / a ja i dalje mislim na neizgovoreno... − stihovi su iz pjesme Ležaj pod maslinom, jedne od uvrštenih u zbirku Vidio sam Borgesove oči Tomislava Marijana Bilosnića. I zaista, zbirka je u potpunosti posvećena temi masline, bezbroj puta opjevanoj i naslikanoj, gotovo okamenjenoj u svojoj mitskoj simbolici. Maslina je Atenino stablo, raste u Eluzinskoj dolini, njezina grančica u kljunu je goluba koji se pojavljuje nakon potopa. I Kristov je križ od stabla masline i cedra. Ako na tvojim vratima ugledam pozlaćeno maslinovo stablo, prozvat ću te Božjim hramom, riječi su Angelusa Silesiusa o Salomonovu hramu. I u islamskoj tradiciji maslina je os svijeta, sveto stablo na čijim su listovima Božje ime i sveta poruka.

Sve uvrštene Bilosnićeve pjesme, kao svojevrsni poetski koncept, govore o maslini – bilo izravno, bilo neizravno, i pjesničkim iskazom koji se uputio u novo putovanje tražeći neizgovoreno: u stvarnim maslinicima različitih prostora i vremena, ali i u maslinicima izvan vremena.

Upravo je potonje naglašeno izabranim naslovom zbirke Vidio sam Borgesove oči. Riječ je o istoimenoj pjesmi iz istoimenoga ciklusa, koja je putovanje izvan vremena i susret s Borgesom u masliniku – biblioteci. Plod masline metafora je očiju Jorgea Luisa Borgesa, argentinskog književnika. Kažu da je njegovu jedinstvenom fantazijskom djelu nakraju pridonijela i sljepoća jer je neometen od stvarnosti mogao gledati u sebe, u svoju stvarnost. Oči će se, kao provlačeći motiv Bilosnićeve zbirke, učestalo pojavljivati u pjesničkom iskazu. Prizivat će se oni koji pišu očima, oni koji vide maslinu kao stvarnost, ali i oni koji, ne vidjevši fizičkim očima, gledaju u sebe, u svoj mikro-svemir. U pjesmi Kad sam sadio masline pojavljuje se čovjek ribljih očiju. Iz masline gledaju i očeve oči uz pjesnički prijepor: ...i ne znam kako bijah do sada slijep... I oči drage u ljubavnoj pjesmi Ležaj pod grčkom maslinom. I majčine oči u pjesmi Elbasanske masline: Vidio sam oči svoje majke / u crnom betilu elbasanske masline / a u njima svoju sjenu / je li ona ovdje došla po grančicu / za Kristov križ. U obiteljskoj sličici koja se podudara s Odisejevim domoljubljem i Itakom pojavljuje se sin s očima mora. U prostoru tržnice u Casablanci, začaranom tisuću i jednom maslinom, masline su i razmetljive oči Berbera. U pjesmi Posveta ulja, obraćajući se Bogu, pjesnik zaključuje: ...Gospode, tvoje su velike oči u ulju / i kada sva nam svjetla iščeznu / upali ih.

Francuski pjesnik Victor Segalen zapisao je kako su pjesnici putnici zagledani u daljine i otkrivači novih oblika. Mediterancu Bilosniću maslina je bliska kao dio njegova zavičajnog krajolika i njegove obiteljske tradicije. No putnik pjesnik, pa i slikar, nova tumačenja i neizgovoreno, kako kaže, traži u bliskim stvarnim krajolicima, ali i onima prostorno i vremenski udaljenim. Ulazi u raznolike mitske prostore i unosi ih u svoj iskaz kao dio biblioteke svijeta. U ljubavnoj pjesmi Plava kraljica, prelazeći iz ja u mi formu, maslina je prikazana nizom simboličkih značenja, od nadzemaljskih do zemaljskih, od zvijezda do zagrljaja, no najviše kao poticaj u prisjećanju zaboravljenih tumačenja. Kako sugerira ciklus Povijest masline, tada je svrsishodan i dijakronijski pogled. U devet poetskih priča protagonistica je maslina, bilo da je riječ o nesretnoj ljubavi Ištar i Tamuza, o pomazanju Salomona, Davidova sina, o Isusu i Judi, o Rustamovim podvizima, atenskoj Akropoli ili pak o Liburnima i Etruščanima. No jedna od devet odstupa od svojevrsne narativnosti. Pjesnički iskaz u mi formi ističe Grčku u kojoj ostaje slušajući priče o maslini, ustvrđujući da ...nema nikakve sramote u tome što ponavljamo / priču o maslini.

Ako je riječ o ponavljanju, kako autor zapisuje, i pjesničkom djelovanju na području već zasićenom temom o maslini, valja naglasiti kako je zbirka Vidio sam Borgesove oči plod  onoga koji sadi masline i onoga koji ih sanja. Pjesnički iskaz ulazi u opću mitsku sliku svijeta i simboliku masline unoseći osobno pjesničko viđenje povezano s osobnim oblikom mediteranizma, svojim putovanjima, vlastitom obitelji i svojim literarnim suputnicima. Za pjesnika Bilosnića maslina je i dalje uvjerljiva i dostojna pjȇva. U njegovoj osobnoj simbolici ona čak postaje pisana riječ: ...ništa nije zauvijek izgubljeno / sve dok je pisana riječ svjetlost masline. Stoga će nakon završenog putovanja u dvije završne pjesme – U kući ne žele pjesnika i Pjesniku više nije potrebno – gotovo s nesigurnim spokojem zaključiti kako pjesnik ima maslinu kao poetsku os, a sjećanje kao bezbroj interpretacija koje se vrte oko te osi.

Na pitanje zašto pjeva o maslini, autor odgovara kako je maslina i dalje tajna, široka i stalna tema za poeziju. U pjesmi upravo takva naslova, Zašto pjevam o maslini, navodi njezinu nazočnost u Bibliji i ljekovitost njezina ulja koje vida sve rane svijeta. Svojevrsni uspjeli paradoks pjesma je O maslini ne znam pjevati, jedna od izvrsnijih u zbirci Vidio sam Borgesove oči. U njoj čitamo reminiscencije na literarne suputnike – Marka Valerija Marcijala, Nazora i Vesnu Parun.

Maslina je često metafora žene, majke, muze... dragih nam i bliskih, i motiv je idiličnih slika u kojima se pojavljuju likovi iz obitelji, brat i otac, maslinici djetinjstva koji se prenose u različite prostore i vremena. U pjesmi Maslina brata Zorana ...između kuće i sjećanja / raste maslina... dok pjesnički iskaz kao putnik otkriva maslinu: ...i noge koje zauvijek odoše / prema vrtu iz kojeg je donijeta. Mediteranizam, obilježje Bilosnićeva pjevanja, zaokružuje zbirku kao cjelinu u kojoj su neki putostihovi posvećeni stvarnim maslinicima i maslinama u Zemuniku, arbanaškim maslinama na Gradini, u Grčkoj, u Elbasanu, u Draču, u Andaluziji, u Efezu, u Casablanci, na Šolti, u Skradinu, u Humu, u Počitelju...

Osim Borgesa i njegovih unutarnjih očiju, o maslinama pjevaju pjesnikovi uzori Vesna Parun i Lorca: U maslinama crnim vjetar zeleno pjeva / To Vesna Parun čita Lorcinu pjesmu / i odmah dodaje novi stih... U sinestezijskom doživljaju krajolika mogli bismo naglasiti vidni doživljaj i slikarsko oko, povezujući Bilosnića pjesnika i Bilosnića slikara. U pjesničkom iskazu nižu se metafore, usporedbe, kontrasti i pridjevi kao slikarske atribucije: plava kraljica, modrome vrtu, bakreno klupko, u zelenim labirintima Alhambre, na lađi nalik pučini / sunce u amfori putuje, sunce boje paunovog repa... Izravnu pak povezanost sa slikarstvom potvrđuje pjesma Masline Vincenta van Gogha: ...Dan za danom s riđim uljem u kosi / van Gogh slika koljena i zglobove / tigrovu kožu toplokrvne masline. Pjesmom u boji mogli bismo odrediti i pjesmu Plave masline koja je posve u plavom.

Uz već navedena obilježja Bilosnićeva pjeva, pjesničke slike u bojama i kolorizam te odmjerenu narativnost, valja navesti svojevrsnu refleksivnost pa i mudrost s osloncem na mitske slike i osobno iskustvo. Tomu treba pridodati svijest o istodobnosti mogućega ponavljanja i (ne)mogućega novog otkrivanja. U odnosima zaokupljenosti temom masline i svim razinama njezine metaforičnosti, mogli bismo zaključiti kako je zbirka kao cjelina posveta riječima. Onome što u svijetu prolaznosti ostaje. U pjesmi posvećenoj maslinama u Počitelju riječ jest svjetlost masline suprotiva Neretvi, rijeci koja protječe. A pjesma Neka raste maslina poetska je molitva i opomena: Tamo gdje ću ja dolaziti / neka raste maslina / neka iz riječi grla moga / proklija...

Koliko je maslina kao zemaljsko stablo postojana, tvrdokorna i uvjerljiva, kako je označuje Bilosnić, toliko je neiskorijenjena, neiskorjenjiva i plodna kao vječno nadahnuće u mitskim prikazima svijeta i umjetničkim interpretacijama. Zanimljivo je kako se, kao dva posve različita pjesnička govora u kontrastu mimetizam – antimimetizam ili stvarnosno – mitsko, mogu usporediti zbirke o maslinama dvojice suvremenih hrvatskih pjesnika. Zbirka Maslina u čistopisu Zvonimira Mrkonjića sjajna je kao umjetnička crno-bijela fotografija, a zbirka Vidio sam Borgesove oči raskošno je ulje na platnu. I maslina u putostihu.

(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)