Livija Reškovac: INTELEKTUALNA LJEPOTA (AUTO)IRONIČNA BILJEŽENJA / Igor Mandić

INTELEKTUALNA LJEPOTA (AUTO)IRONIČNA BILJEŽENJA

IGOR MANDIĆ: PREDSMRTNI DNEVNIK, V.B.Z., Zagreb, 2017., 352 str.

[…] povukao sam se ko puž u svoju kućicu mizantropije, računajući da je (sa mnom) ionako – sve gotovo! Jedino, ne znam kako ću PREŽIVJETI DO SMRTI, ali kako žalopojkama ne dam gušta, pokušavam udariti brigu na veselje (barem tako da se napijam/opijam, dok i za to imam sredstava?). Dakle, ovo nije kronologija nekih mojih posljednjih dana, već pokušaj da smireno i vedro dočekam smrt, iako ne znam odakle „dolazi“. (Str. 37–38.)

Trideset i sedma knjiga Igora Mandića (1939.) (auto)ironično je naslovljena Predsmrtni dnevnik. Premda bi se o autoru dalo napisati nekoliko desetaka kartica, ograničit ćemo se na jednostavnu ustvrdu kako je Mandić (višestruko) proturječna osoba i pojava, u polemičkim i kritičkim tekstovima „uvik kontra“, ali i čovjek od krvi i mesa s osobnim tragedijama te jedan od rijetkih široko, gotovo „renesansno“ obrazovanih intelektualaca kojemu se ne može odreći beskompromisna oštroumnost i britkost, voljeli ga ili ne (trećega u njegovu slučaju kao da jednostavno nema!).

Mandićev Predsmrtni dnevnik nije „samo“ dnevnik u usko shvaćenu pojmu jer iz dnevničarenja treba izostaviti sve ono banalno i dosadno, a to znači 90 %, dok preostalih 10 % treba znati dobro upakirati i tako izmisliti istinu! (str. 37), on je dobra mješavina, može se reći dobro složeni patchwork, različitih diskurzivnih oblika. Premda formalno složena kao dnevnik (datirani su svi tekstovi, s ponekim ironičnim odmakom, npr. 20. prosinca, subota, 2014… i dalje… prosinac, pa i siječanj 2015., str. 179), knjiga sadrži brojne esejističke tekstove (istraživanje tema poput smrti, samoubojstva, starosti, /anti/politike), polemike (iz kolumne Non serviam, pisane za internetski portal Lupiga.com), napise memoarske i autobiografske naravi (sjećanje na djetinjstvo, život i smrt kćeri Ade, prijatelje, putovanja, sudbinske životne trenutke), poneku memorabiliju (osmrtnice, fotografije, intervjui, pisma), imensko kazalo na kraju i, pomalo neobičnu, kratku biografiju na koricama knjige (podatci o roditeljima, bračnom statusu i djeci). Sadrži četiri cjeline, jednostavno označene rimskim brojkama, s trideset i osam naslovljenih poglavlja od kojih neka imaju i (imenovana) potpoglavlja.

Mandićev dnevnik nije tek puko nizanje svakodnevnih banalnosti, već čitatelja, in medias res, uvodi u široko tematiziranje smrti (à propos: to i jest tema ovoga „predsmrtnoga dnevnika“: odakle smrt „dolazi“, str. 22), što navodi kao povod pisanju (pa sam očito pod pojmom svojevrsna šoka napokon i odlučio zapisivati ovaj dnevnik […]. Nije mi se dogodilo ništa strašno, nego tek jedna mala opomena kako nikad ne znaš što te čeka, tko te vreba, možda i smrt; str. 16). Autor istražuje pojam i smisao smrti na primjerima mnogih filozofa i njihova djela ili izreka (Vladimir Jankélévitch, Epikur, Émil M. Cioran, Albert Camus…), dotičući se i naših književnika (Drago Ivanišević, Veselko Tenžera, Zvonimir Milčec), s posebnim poštovanjem prema nedavno preminulome Stanku Lasiću (još slabo pročitanim u nas, nedovoljno protumačenim, ako uopće i shvaćenim!, str. 23). Osim filozofije, Mandić se upušta u istraživanje života poslije smrti – dr. Raymond Moody Jr. i dr. Elisabeth Kubler-Ross, čijim će se knjigama i mišljenjima povremeno vraćati kroz cijelu knjigu (razmišljanje o Adinoj smrti, smrt Vojislava Kuzmanovića…). Ovu će tešku temu povremeno „presijecati“ Mandiću svojstveni: (auto)ironija, sarkazam i intelektualni humor dok, primjerice, pripovijeda o svojim pijanstvima (Na povratku kući, opijen gorskim zrakom /kako sam kasnije morao objašnjavati Slavici/, str. 17), vodi dijaloge sa sobom (Sunčano, čak oko 30° na našem balkonu, dakle, suviše lijep dan za predsmrtno pripremanje /ma nemoj, a kad je vrijeme loše, onda se vadiš da ti sumornost ne bi trebala biti povod za mračne misli/., str. 46), pa kad piše o trošenju svoje posmrtne pripomoći (Danas prijepodne, nakon K. odlaska, a gonjen nekom iracionalnom silom, odlučio sam SPISKATI SVOJ SPROVOD. Ma, kurac, „iracionalno“, totalno sam švorc, str. 48), zatim kad sama sebe, i to na mnogim mjestima, napada (Nažalost, ovakav moj psihofizički profil, kakav se odražava u iskrivljenom ogledalu jednog skribenta-nastaše, nimalo me nije dirnuo, jer ako tovar prdne dok se s njim na ulici mimoilazite, nećete valjda to uzimati kao njegovo mišljenje o vama, koje bi vas se trebalo ticati., str. 80), i slično. Jednako tako, brojni su odlomci u kojima dubinski ulazi u smisao pisanja, govori o načinu čitanja knjiga, politici, religiji, masturbaciji…

Druga velika (nad)tema koja Mandića zaokuplja jest samoubojstvo (uvjetovano osobnom tragedijom: želim dodatno potvrditi kako samovoljna smrt moga diteta nije ništa izuzetno /osim što je za mene osobita/, jer se broji u svjetski nepregledno mnoštvo onih koji su se prije i nakon nje odlučili za sličan ili isti čin, str. 102), koje istražuje na primjerima starogrčkih filozofa (Epikur, Sokrat, Diogen…), konzultira literaturu o toj temi (Pierre Moron, Émile Durkheim, Max Weber i dr.), navodeći popis slavnih ličnosti koje su samoubojstvo počinile (str. 102-105). Temi prilazi sa svih strana, čitatelja suočava s hladnim činjenicama što, na koncu, s ovoga čina kao da skida svojevrsnu stigmu, kao da samoubojstvo prestaje biti tabu, postajući još jednom „objektivnom“, možda čak „uzvišenom“ životnom činjenicom (To je shvatio i Kirilov; samoubojstvo, „najveće poricanje vrste je vrhunska provjera ljudske slobode…“ /navod Edgara Morina – op. L. R./, str. 196).

Treća je velika Mandićeva tema ovdje – starost; prilazi joj ironično i zafrkantski (Svi mrze starce, ali ne više nego oni sami sebe., str. 322), ali opet duboko promišljajući (Tada sam ušao u proces raspadanja koji se zove starenje kao predvorje smrti. Ta „užasna banalnost“ bila je smrt moje/naše kćerke, nakon čega mi je preostalo samo starenje., str. 321), čak joj pri kraju knjige posvećuje humorističnu odu (Starci na sprovodima bacaju uroke na moguće kandidate za nove pokojnike. […] Starci su, ipak, dobra pojava u svijetu, jer se barem imamo s kime uspoređivati i nadati se da im nikada nećemo biti nalik, str. 323).

U polemikama Non serviam Mandić će se obrušiti na (katoličku) crkvu i „ustašoidnu Hrvatsku“, neokonzervativizam, obračunava se s „kolegama“ kolumnistima (vrlo inteligentno, maštovito i ironično), komentira (tada) tekuće kulturne i političke događaje… Budući da su njegove kolumne dostupne na internetskim stranicama i govore o „davno potrošenim“ vijestima i događajima (dnevnik je pisan u razdoblju od travnja 2014. do kolovoza 2015., a završava smrću Arsena Dedića), potrebno je osvrnuti se na još neke stvari koje ga čine posebnim.

Naime, Mandić se ne libi (iskreno i ispovjedno) pisati ni o, ne baš najugodnijim, životnim situacijama (pijanstva, trovanje alkoholom u Neumu, višeput spominjana kćerina smrt i njezine posljedice za obitelj, mnogostruki napadi na njega u javnim medijima, siromaštvo u mirovini, smrt bližnjih prijatelja…), kao ni o onima lijepim (prijateljstva s brojnim ljudima, otvoreno poštovanje i divljenje nekima, putovanja, privatni i književni uspjesi, ljubav u braku…).

Ovaj dnevnik, koji to (baš) i nije, izlazi iz okvira onoga što teorijski „razumijevamo“ pod tim oblikom, posve svojstveno njegovu autoru. Mandić o privatnim stvarima piše finom i suptilnom emotivnošću, bez imalo patetike i/li jeftine sentimentalnosti, dok ozbiljnim temama prilazi hladno, objektivno, navodeći ne samo citate (vrlo rijetko) već cijela poglavlja knjiga (!), neumorno bilježeći njihove izvore. Spomenimo još finu ironiju, suptilan humor, inteligentnu igru riječima te, na mjestima, širok i dubok misaoni uvid u temu/teme, što sve doprinosi vrlo uspješnome spoju i tvorbi ove cjeline sastavljene od hrabrih i beskompromisnih tekstova kritičke i polemičke naravi, oštroumnih, zdravorazumskih a britkih uvida u različita područja i discipline – od filozofije, politike i umjetnosti do tzv. „tabu-tema“. Usred virtualne planetarne „stvarnosti“ u kojoj sve više sudjelujemo, gdje se na društvenim mrežama poput Facebooka (Mandić ga naziva Assbookom) neprovjereno „citiraju“ razni „autoriteti“, pravo je osvježenje imati u rukama knjigu intelektualca velike erudicije, kojemu nije strano izraziti ni malu, običnu ljudsku gorčinu prema biciklistima, internetu ili nogometu, kao ni polemizirati s Kantovim mišljenjem.

Predsmrtni dnevnik pružit će iznimno zadovoljstvo Mandićevim poklonicima ili čitateljima željnima intelektualne stimulacije, a ostali, pak, kako hoće ili, rečeno višestruko ponavljanom poštapalicom u knjizi, tko živ – tko mrtav.

(Livija Reškovac © IO DHK)