Đuro Vidmarović: GLAZBA KAO ČUVAR POVIJESNE MEMORIJE HRVATSKOGA NARODA / Darko Juka
Darko JUKA: Glazba života / The Music of Life. 135 godina Hrvatske glazbe Mostar, Hrvatska glazba Mostar, 2024., 248 str.
U nakladi Hrvatske glazbe Mostar, a pod uredničkim vodstvom književnika i znanstvenika Darka Juke, objavljeno je vrijedno i reprezentativno djelo glazbenog i historiografskog sadržaja, Glazba života / The Music of Life. Naslov nije nimalo patetičan s obzirom na to da je riječ o Mostaru i hrvatskome narodu u tome dijelu Bosne i Hercegovine. Ovdje je glazba, a riječ je o umjetničkoj glazbi, doista sastavni dio etničkoga identiteta.
Urednik monografije Darko Juka u proslovu piše:
„Uzvišeno je slaviti jedan takav duh kakav prožima povijest Hrvatske glazbe Mostar. Rođena u tmini sutona 19. stoljeća, gušena od svih režima, udarana bandirama potonulih carstava, jedrila je minulim desetljećima gorda i graciozna, u jednomu biću i ponosit vitez i otmjena dama. Prva je u Mostaru glazbom pronijela hrvatski narodni preporodni zamah u Hercegovini, zasviravši na ulicama, povijesnoga 17. svibnja 1890., melodiju koju je oduševljeni puk pratio proslavljenim Demeterovim stihovima:
Prosto zrakom ptica leti
prosto gorom zvijer prolazi,
a ja da se lancim speti,
dam tuđincu da me gazi?
(...)
Znam da moji pradjedovi
cijelim svijetom gospođahu
A ja jezik da njihovi
u robovskome tajim strahu?
(...)
Nisu slučajno za prvi javni nastup uz Lijepu našu Domovinu (Horvatska domovina, 1835.) i hrvatsku inačicu monarhijske himne Carevku (1797.) odabrane Prosto zrakom (Pjesma Hrvata, 1842.) i Oj, Banovci (Udri naši, 1848.). Navedene skladbe dokazuju kako su Hrvati Mostara i Hercegovine, kao i cijele BiH participirali u hrvatskom nacionalnom preporodu, bez obzira na državne granice. Naviještena je zora, naviješten je procvat iz krila Bratovštine sv. Ante Paduanskog (zastarjela inačica pridjeva Padovanskoga, koji se premetnuo u puno ime velikoga katoličkog sveca, osobito štovanoga u Hercegovini), u njedrima mostarskoga franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla, gdje su rođeni: Prva hrvatska franjevačka tiskara (1872.), Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo Hrvoje Mostar (1888.), Hrvatska glazba Mostar (1889.), Hrvatsko potporno društvo za siromašne đake i naučnike (kasnije Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar) (1902.), Hrvatski športski klub Zrinjski Mostar (1905.), Hrvatsko katoličko pogrebno društvo sv. Ante Padovanskoga Mostar (1921.), Crkveni zbor sv. Cecilije (1929.).“
Dalje u tekstu Juka naglašava: „Materinski jezik i kultura samom su srži nacionalnoga identiteta, njegovom ishodišnom vitalnom točkom. To je činjenica koje su pokretači i začetnici nabrojenih i srodnih društava, mostarski biskupi, franjevci zajedno s nacionalno osviještenim intelektualcima i drugim iskrenim zanesenjacima hrvatskim imenom i bitkom, bili itekako svjesni, vodeći se onom upozorbom velikoga Stjepana Radića: S tuđim se barjakom ne ide ni u boj ni u svatove! Bili su svjesni potrebe okupljanja i prosvjećivanja puka, oplemenjivanja znanjem i širenja slobodarske nacionalne misli kojoj je, na razdjelnici dvaju okupacijskih carstava, sutonu osmanlijskoga i zori Austro-ugarskoga, prijetilo ugušenje i utapanje u neke nove nadnacionalne tvorbe bosanstva na ozemlju današnje BiH koje su, nakon 5 stoljeća trpljenja tiranije s istoka, nenadano buknule i sa zapada. I nastavljaju puhati i danas...“
U nastavku mr. Juka ističe: „Dužni smo sa zahvalnošću osigurati i budući spomen na one koji danas nastavljaju hoditi stazama naših djedova i očeva i njegovati njihovu državotvornu i nacionalnu misao, čestito noseći oznake trajno ušivene na rukave raskošnih odora suvremene mostarske limene glazbe koja, pod svojim povijesnim imenom, razliježe pitke melodije obalama Radobolje i Neretve, vrhovima Veleža, Planinice, Huma...“
Autor na kraju biranim riječima izražava zahvalnost „onima izravno navezanima na Hrvatsku glazbu Mostar, pokojnom Karlu Dragi Miletiću, Frani Ćoriću, Antonu Toni Zadri i Miki Martinoviću, također i njihovim suprugama, odnosno potomcima koji nam nesebično ustupiše bogatstvo spašenih sjećanja koje je digitaliziranjem trajno spasio član Predsjedništva Hrvatske glazbe Mostar Damir Zadro. Autor zahvaljuje i nizu ostalih važnih djelatnika i zaslužnika za čuvanje hrvatske glazbe u Mostaru.“ Na kraju zahvale mr. Juka vrlo lijepim riječima zaključuje:
„Svi su oni duboko svjesni činjenice kako je povijest Hrvatske glazbe Mostar ujedno i povijest rasplamsavanja hrvatskoga narodnog Preporoda i starčevićanskoga duha u Mostaru, povijest mostarskoga otrgnuća ropstvu i petstoljetnoj zaostalosti i povratka gradu pod sestrinsko krilo uljudbe. Itekako su svjesni činjenice kako je priča o (prvih) 135 godina Hrvatske glazbe Mostar ujedno i priča o proteklih 135 godina grada Mostara.“
Ova je monografija uspješna simbioza pisane riječi i fotografije kao ilustracije, ali i kao foto-dokumentarne građe, što znači kao povijesnih vrela. Već na početku je fotografija staroga biskupskoga dvora u drevnome mostarskome Vukodolu koja svjedoči rečeno. Iz ove starinske zgrade izišla je prvi put glazba Narodnog pjevačkog društva i postrojila se ispod dvora. „Glazbari su otpočeli i tim prvim taktovima zakoračili u povijest, u neizbrisivost vječnosti u trajanje koje, u ovoj obljetnici broji prvih 135 godina... i, zaista, više ništa nije bilo isto...“ (D. Juka).
Kako i priliči ovom tipu monografije, uvodni je tekst posvećen povijesnim okolnostima u kojima je nastala i trajala Hrvatska glazba u Mostaru. Ne zaboravimo da je to vrijeme još uvijek snažne okupacijske vlasti Otomanskog carstva. Ono jest „bolesnik na Bosporu“, ali još uvijek ima status velesile. Monografija zorno pokazuje koliko je Hrvatski narodni preporod snažno utjecao i na Hrvate u Bosni i Hercegovini. Ljubitelji povijesti pronaći će u ovome eseju obilje vrijednih podataka čije komentiranje nadilazi okvire ovoga prikaza.
Nakon prikaza povijesnih okolnosti, slijedi tekst o „osnivanju narodnog pjevačkog društva“, također povijesni esej, važan ne samo s kulturološkog već i s nacionalnog motrišta. Članak je obogaćen vrlo vrijednim povijesnim fotografijama istaknutih osoba i grada Mostara iz toga vremena.
Čitamo dalje ogled naslovljen „Rađanje Hrvatske glazbe Mostar“. Taj povijesni događaj zbio se 17. svibnja 1890. na „uočnicu imendana biskupa Mostarsko-duvanjskog i apostolskoga upravitelja Trebinjsko-mrkanskoga fra. Paškala Buconjića“. Toga dana Narodno pjevačko društvo održalo je prvi javni nastup izvodeći, „pred razgaljenim mnoštvom puka u dvorištu Biskupije, Lijepu našu Domovinu, Carevku, Prosto zrakom i Oj, banovci“.
Povijesne turbulencije kroz koje je prolazila Bosna i Hercegovina, a time i hrvatski narod u njoj, odražavale su se i na rad Hrvatske glazbe Mostar. Turske državne vlasti, kao i sve kasnije, stavljale su prepreke ne samo političkom, već i umjetničkom, konkretno glazbenom organiziranju Hrvata, „bojeći se buđenja nacionalne misli, one su sva njima nepoćudna djela otpremale u ralje nezasitnog ognja“. Ipak, usprkos svim teškoćama, ovdašnji Hrvati sagradili su vlastiti društveni dom, „unijevši u grad duh zapadne uljudbe“. Autor se doista potrudio vrijedno rekonstruirati ovo povijesno razdoblje.
Sljedeći naslov opisuje razvojni put Hrvatske glazbe Mostar. Ponovno je pred nama obilje vrijednih historiografskih obavijesti i foto-dokumentarne građe.
Završetak Prvoga svjetskog rata doveo je do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Dana 1. prosinca 1918. godine Mostar je postao dijelom novoustrojene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. „Razaračka snaga rata ostavila je ožiljke u svekolikom životu grada. Tako i u glazbi i kulturi uopće.“ Hrvatska glazba Mostar počinje djelovati od početka. Oslanja se na svoje prethodnike. Rekonstruirati to razdoblje bilo je teško jer je vrijedna pismohranska građa najvećim dijelom bila uništena. Unatoč svemu, Hrvatska glazba kroz nastupajuće godine obnavlja tradiciju promenadnog koncerta na Božić, kao i sudjelovanja u raskošnoj vjerskoj procesiji mostarskim ulicama na Brašanjčevo (Tijelovo). Započeli su održavati redovne nedjeljne koncerte na Rondou, današnjemu Trgu Hrvatskih velikana, u novinskim izvješćima zabilježenim kao Gumno. Međutim, ubrzo se Hrvati suočavaju s velikosrpskom politikom koja svim sredstvima guši njihovu homogenizaciju.
Juka je proučio i vrijeme između dva svjetska rata kada se Hrvatska glazba Mostar našla na rečenom udaru velikosrpskoga represivnog režima, poglavito nakon atentata na hrvatske parlamentarce u beogradskoj skupštini 1928. godine. Primjerice, „...u to vrijeme u državnu službu nisu htjeli uposliti osobu koja je svirala u Hrvatskoj glazbi“. Tada se zbiva važan povijesni proces: glazba preuzima snagu nacionalnog čimbenika. Upravo zbog represije srpskoga kraljevskog režima glazba je u narodu postala simbolom otpora. Niko Martinović piše: „Kao da gradom vlada kult Hrvatske glazbe. U brojnim hrvatskim obiteljima stasaju mladići koji se pripremaju jednoga dana postati njezinim aktivnim sudionicima. Neke obitelji daju i više glazbara.“
Vrlo je vrijedno poglavlje u kojemu autor piše o prijateljstvu s (N.K.) „Zrinjskim“ i naklonosti HSS-u. Poput glazbe i nogomet je postao jednim od uporišta borbe za narodnu samobitnost.
„Mostarski Zrinjski koji je potekao iz istoga vrela iz kojega se u vječnost, u okrilju mostarskih franjevaca, izliše i Hrvoje, Hrvatska glazba i Napredak, od početka je s Hrvatskom glazbom njegovao prisne odnose. Ovaj najstariji hrvatski nogometni klub i jedan od najstarijih u ovome dijelu Europe uopće, osnovan 1905. u Mostaru, zajedno s mostarskim glazbarima i nevjerojatnih 6 stotina izletnika iz Mostara, parobrodom iz Metkovića odlaze na jednodnevni izlet u Trpanj gdje su izvođene koračnice hrvatske glazbe koje izazivaju opće oduševljenje mještana na prepunoj obali.“
Vrlo je dramatičan članak Usud doma Hrvatske glazbe Mostar. Gradnja doma započela je 1934., a dovršen je već sljedeće godine. U njemu se nalazila lijepa dvorana za održavanje koncerata. Nažalost tijekom 2. svjetskog rata dogodilo se nasilje.
Tijekom 2. svjetskog rata nastao je, piše Juka, u Mostaru pravi pakao. Dio članova društva unovačen je u oružane snage NDH. Djelovanje Glazbe svelo se na pogrebne marševe. Talijani su zauzeli Hrvojev dom, gdje su pak nakon kapitulacije Italije bile smještene brojne izbjeglice. U zaštiti Društva veliku je ulogu igrao biskup Petar Čulo. Drugi je svjetski rat mostarske glazbare razasuo na nezamislive načine. Pojedinci su ga proveli na bojištima. Neki su se nastavili baviti glazbom u vojnim postrojbama, najvećma u domobranskoj glazbi, a pred kraj rata i u partizanima. Glazbari koji su rat proveli u Mostaru uspjeli su skloniti i od uništenja i krađe spasiti gotovo sva glazbala te dio partitura i knjižica. Sačuvani su zapisi o angažmanu dijela glazbara Hrvatske glazbe i u partizanima.
Povijest bilježi kako je krajem 1945. ipak obnovljen rad nacionalnih društava u Mostaru, s tim da su nove komunističke vlasti sjedinile Hrvatsku glazbu i HGPD Hrvoje u HKD Napredak, a muslimanski ITT Ihad i Gajret u Preporod, dok su srpske Gusle preimenovane u Prosvjetu. U idućim su godinama zbog državne politike sva tri spomenuta društva ostala bez članstva i tako stvarno prestala postojati. Njihova imovina prelazi u ruke Saveza kulturno-prosvjetnih društava. Hrvatska kultura u Mostaru našla se pred ponorom zabrane. Hrvatska društva su materijalno uništena. „Tim je i cjelokupna imovina Hrvoja i Hrvatske glazbe u Mostaru, sva mukotrpno spašavana, od ratnih pljački i razaranja skrivana glazbala, sa spašenim partiturama i knjižicama, postala imovinom RKUD Abrašević u Mostaru.“ Autor ovu od Države organiziranu otimačinu opisuje sljedećim riječima: „Iz današnjega je poimanja sramotna činjenica u sustavnomu iskrivljavanju povijesti i jugoslavenskom zatiranju hrvatskoga imena i narodnoga identiteta, da su u Abraševićevim matičnim knjigama prva imena njegovih glazbenika upisana tek 15. listopada 1948., i tada osjetno reducirana uz sustavno prešućivanje činjenice da su Glazbu RKU Abrašević stvorili, gotovo isključivo, glazbari ranije Hrvatske glazbe u Mostaru, koristeći njezina vrijedna glazbala i drugu opremu koja je preživjela Drugi svjetski rat“.
Nakon prethodnih članaka, autor je donio popis svih glazbara do gašenja Hrvatske glazbe Mostar g. 1943. Dragocjene su fotografije svih tih vrijednih i zaslužnih glazbenika i rodoljuba.
Nakon demokratskih promjena 1990. godine, „zalaskom stoljeća svanula je nova zora“. U Hrvatskoj republici Herceg-Bosni i HVO-u ustrojena je vojna glazba. U lipnju 1993. dobila je svoje povijesno ime kao Vojni orkestar HVO-a, ustrojen u IPD Odjelu obrane HZ Herceg-Bosne pod satnikom Antonom Tomom Zadrom kao prvim zapovjednikom. Orkestrom su ravnali natporučnik Stanko Buhač i Joško Slišković.
„Uz pomno pripremljenu i valjanu pravnu podlogu, Obnoviteljska skupština Hrvatske glazbe u Mostaru, kao pravne i duhovne nasljednice izvorne Hrvatske glazbe, osamostaljene iz Hrvojeva krila 1919., održana je u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače, u stanju mirujućeg rata, nepunu godinu poslije, odnosno 14. listopada 1994. godine. Glazba je u cijelosti stvorena od članova Vojnoga orkestra HVO-a. Tom je prigodom za prvoga predsjednika obnovljene Glazbe izabran Mijo Mišo Brajković, dok su dopredsjednicima postali Jure Musa i Mario Oreč, tajnikom Niko Martinović, rizničarem Stojan Bošković, kapelnikom Stanko Buhač, Predsjednikom skupštine Nikola Smoljan“.
Mostar se u međuvremenu počinje oporavljati od rata. Godina 1999. značila je i velik jubilej za Hrvatsku glazbu Mostar. Osim što su Statutom od 25. rujna te godine utegnuli i svoje ime, postavši iz Hrvatske glazbe u Mostaru današnja Hrvatska glazba Mostar, slavili su navršenih 110 godina od osnutka.
Pri kraju opet valja citirati Darka Juku: „Hrvatska glazba Mostar danas je suvremeni, naraštajno mladi, glazbeno i glazbarski potpuno osvježen sastav te su godine i desetljeća uspjeha kojim će razgaljivati mostarsku kotlinu i svaku sredinu u kojoj svojim skladnim zvucima stvore melodiju koju se ne zaboravlja. Sastav je to koji svoju povijest poznaje, svoje naslijeđe njeguje i zaštitnički čuva, svoje ime časno pronosi svijetom, ali životom hodi neopterećen nego izgrađen i osnažen vremenom proživljenih nedaća, sasma otvoren svakome dobroćudnom čovjeku s kojim može podijeliti ljubav prema glazbenoj umjetnosti.“
Monografija koju smo predstavili objavljena je dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku. Na kraju knjige uvršten je popis korištene literature.
Monografija je velik nakladnički pothvat. U njega je trebalo uložiti jako mnogo istraživačkog rada kako bi se rekonstruirala povijest Hrvatske glazbe u Mostaru kao društva i institucije, pronašla povijesna i arhivska građa, knjige, ali, važno je naglasiti, i vrlo brojna i kvalitetna foto-dokumentarna građa. Stoga je riječ o djelu koje je obogatilo svekoliku hrvatsku kulturu i hrvatsku kulturnu povijest. Ovo izdanje riječju i slikom pokazuje i dokazuje veliku ulogu glazbe u čuvanju kulturne baštine i nacionalne samobitnosti Hrvata – ne samo u Mostaru već u cijeloj Hercegovini.
(Đuro Vidmarović © IO DHK)