Željka Lovrenčić: USPJEŠAN SPOJ NOVINARSTVA I KNJIŽEVNOSTI / Slobodan Vuković

8. rujna 2024. | Tekuća kritika
Slika

Slobodan VUKOVIĆ: Susreti, ITP „Unireks“, Podgorica, 2023., 350 str.

 

Slobodan Vuković (Berane, 1940.) ugledni je crnogorski novinar koji je zahvaljujući svome zanimanju proputovao gotovo čitav svijet: izvještavao je iz Ujedinjenih naroda, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Latinske Amerike, Kine, Singapura, Indonezije, Rusije, europskih zemalja...  

Završio je Pravni fakultet novosadskog sveučilišta, a novinarstvom se počeo baviti još za studentskih dana. Radio je u Indeksu, listu novosadskih studenata, bio je član prvoga uredništva glasila Saveza omladine Crne Gore, direktor Informativno-dokumentacijskog centra Titograda te glavni i odgovorni urednik tjednika Titogradska tribina, tajnik Matice iseljenika Crne Gore, sekretar Republičke konferencije SSRN-a Crne Gore, glavni i odgovorni urednik dnevnoga lista Pobjeda u dva mandata, glavni i odgovorni urednik Novinske agencije Tanjug...  Reportaže je objavljivao u NIN-u, Pobjedi, Politici, zagrebačkom Danasu i sarajevskom Svijetu. Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada.

Dosad navedeno potvrđuje Vukovićevu iznimnu osobnost i veliko zanimanje za svijet oko sebe. Kao novinar razgovarao je s mnogim znamenitim ljudima iz Crne Gore, bivše Jugoslavije i, naravno, iz raznih zemalja svijeta. Često se spominje kako je on jedan od rijetkih novinara koji je intervjuirao dva glavna tajnika Ujedinjenih naroda, a brojne je putopisne reportaže ukoričio u nekoliko knjiga. Osim knjiga putopisa, svakako treba spomenuti one koje sadrže razgovore – primjerice, djelo Ljudi i vrijeme prva je knjiga intervjua u crnogorskoj publicistici.

Vuković je dosad objavio 16 knjiga, član je Udruženja književnika i Udruženja novinara Crne Gore. O njegovu su stvaralaštvu pisali mnogi pa je 2021. objavljena knjiga Putokazi Slobodana Vukovića koja sadrži radove pedesetak autora o njegovu novinarskom i književnom djelovanju.   

I ova knjiga, Susreti, otkriva plodnoga pisca i erudita. Autor je sabrao zapise i misli, opisao zanimljive događaje i anegdote vezane uz ljude koje je susretao na raznim stranama svijeta. Tu je još jedna tema o kojoj ovaj vrsni novinar i bivši tajnik Matice iseljenika Crne Gore rado piše – crnogorska dijaspora odnosno njegovi zemljaci raseljeni širom svijeta. Budući da se bavim istraživanjem hrvatskoga iseljeništva, potonja mi je tema bliska.

Prof. dr. Sofija Kalezić u predgovoru Susretima naglašava kako je riječ o knjizi putopisa, zapisa i reportaža. Ističe simboliku naslovne riječi. Susrete osobno povezujem s nečime ugodnim, s prijateljstvom i spajanjem svjetova, s prevladavanjem daljina i s bliskošću među ljudima. I jedna moja knjiga tako je naslovljena (doduše, na španjolskom: Encuentros), a riječ je o izboru iz suvremene hrvatske poezije objavljenom u Kolumbiji.

Vukovićevi Susreti obuhvaćaju 78 zapisa na gotovo 350 stranica. Osim spomenutog predgovora, knjiga sadrži pogovor naslovljen Čovjek je biće susreta koji potpisuje prof. dr. Sonja Tomović Šundić.  

Prvi zapis naslovljen je Sladoled na Margit Sigetu i posvećen jednome od autorovih boravaka u Budimpešti. Nakon njega slijedi zapis o Cetinju te naslov Tople slike sa sjevera. Čitatelj će odmah osjetiti nešto svojstveno pisanju Slobodana Vukovića, naime emotivnost i toplinu autorovih zapisa. Ne niže šture činjenice nego ih obavija nježnosti i upotpunjuje sjećanjima; njegovo pisanje ne uključuje samo informaciju nego i osjećaje pa stoga zapise možemo čitati i kao novinarske i kao književne priloge.

Zbog iznimne informativnosti knjiga se ne čita brzo. Moramo je upijati polagano, rekli bismo kako valja „dozirati“ čitanje. Mnogo je činjenica, mnoštvo likova te puno novih spoznaja koje treba usvojiti.

Tematski uzevši, prikupljeni su putopisi, zapisi o crnogorskoj i svjetskoj književnosti, umjetnosti, povijesti, tu su anegdote, razmišljanja... 

Posebno su dirljivi tekstovi o dijaspori, o raseljenim ljudima koji su odlazili u svijet „trbuhom za kruhom“. Napose su osjećajno opisani susreti s crnogorskim iseljenicima u Argentini, Urugvaju, Sjedinjenim Državama, Skandinaviji, Australiji...  

Iz zapisa naslovljenog Uvijek među prvima saznajemo, primjerice, da su mnogi crnogorski umjetnici odlazili u Pariz i druge europske gradove. I crnogorski knjaz/kralj Nikola, kojega Vuković naziva „vladarem europskog kova“, bio je pariški đak te je Crnogorce slao na školovanje diljem Europe. Govorio je nekoliko jezika, jednako kao i P. P. Njegoš pa Sveti Petar Cetinjski i dr. Iz toga zapisa saznajemo neke zanimljivosti, poput one da je godine 1875. mala Crna Gora bila među prvim zemljama koje su pristupile Svjetskome poštanskom savezu.

U tekstovima Kako su Crnogorci osvajali daljine, Crnogorci na Baltiku i Mala Crna Gora na kraju svijeta saznajemo da su Crnogorci iz domovine učestalije odlazili od prve polovice 19. stoljeća. Navedene su riječi stanovitog iseljenika imenom Savo Radović, s Nijagare, koji tipično veli: Patili smo mi za našim korijenima. – I danas tugujemo, iako je ono tamo sirotinjsko... Čitamo štivo o autorovu boravku u N. Yorku, Argentini, u Skadru, Makedoniji, Njemačkoj...

Vuković „s lakoćom“ putuje s jedne strane svijeta na drugu i s jednakom se lakoćom izražava u različitim novinarskim i književnim oblicima. Posebno do izražaja dolazi njegova svestranost i tematska raznolikost napisanoga: piše o književnosti, umjetnosti, povijesti, iseljeništvu, športu... Reportaže su mu iznimno zanimljive, a intervjui otkrivaju oštroumnoga i načitanog sugovornika zahvaljujući kojem pred čitateljevim očima promiču slikari, književnici, prevoditelji, iseljenici, poneki političar. To su susreti: približavanje ljudi, razmjena misli, dojmova, informacija...

Osobito me se dojmio tekst naslovljen Poezija kao prilog borbi. U njemu Slobodan Vuković govori o intervjuu s književnikom Esadom Mekulijem (1916. – 1993.), vođenom u prištinskom hotelu „Kosovski božur“. Vrsni se književnik bavio i prevođenjem te je na albanski jezik preveo značajne crnogorske pisce poput Mihaila Lalića, Radovana Zogovića, Dušana Kostića, Ćamila Sijarića, Sretena Asanovića...  Na Vukovićevo odlično pitanje: Je li prevođenje nezahvalan posao?, Mekuli odgovara: „Društvo ga je svakako degradiralo. I kritičari ga ne valoriziraju kao nešto što je vrijedno pažnje. Međutim, to je duboko kreativan posao, ali se, nažalost, smatra kao tehnički, a ne stvaralački posao.“ I dalje: „Na vjetrometini kao što je naša, gdje je bilo potrebno i pisati brzo i uopćavati neke istine, pomoći mladima da steknu širu kulturu, ja sam se puno bavio prevođenjem. To sam radio s velikom ljubavi i nijesam nikad za to ni dinara uzeo. Prevođenje sam shvatio kao jednu važnu misiju. Ne može prevoditi onaj koji zna samo jezik. Prevođenje nije pretakanje s jezika na jezik. Treba dati onu dušu koja teče između riječi. Ja osjećam veliko zadovoljstvo kada prevodim i zato sam toliko preveo...“.

Kao prevoditeljica, potpisujem svaku rečenicu vezanu uz djelatnost koja i te kako pridonosi raznim susretima na papiru i uživo.  

Ukratko, ovu knjigu Slobodana Vukovića držim izvrsnom i zanimljivom, jer ne prati „samo“ ljudske sudbine već i povijesne te suvremene društvene tokove. Vješt je spoj novinarstva i književnosti, lijepo napisano štivo za različite ukuse pa stoga u njoj svatko može pronaći nešto za sebe.         

 

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

Podijelite članak