Igor Šipić: LJETO UZ MORE I MRTVE IVANA ŠAROLIĆA
(Kroz liriku: Zeleni smaragdi, Sredozemlje, Mistika svemira, Hamletova sudbina)
Ljeto je, Mediteran se pokrenuo, na ulicama slušam španjolski, talijanski, francuski jezik, ni riječ njemačkoga, turizam se preobratio u svojoj religiji. Što mi drugo preostaje nego čitati smirom u hladu istočnih arkada Prokurativa.
Koncem svibnja dobio sam koloplet knjiga Ivana Šarolića. Premda su pisane desetljećima ranije, objave se preklapaju s vremenom poslijediplomskog mi studija gdje branim temu – Mediteran, suvremeni izraz europske povijesti.[1] U međuvremenu, pristigla mi je na recenziju fascinantna knjiga Dimitrija Popovića, Žensko tijelo u ogledalu slike. Kako god je bitno naglasiti u slikarstvu pitanje nagosti kao simbola i znaka izazivanja želje za posjedovanjem tijela, ni u poeziji nismo ništa manje ostrašćeniji na izazov nagoga tijela žene kao „predmeta želje“. Zapravo, Popović se poslužio čistom poezijom da bi osvijestio ono što je nago žensko tijelo u svojoj nedodirljivosti. Na naslovnicu će postaviti fragment iz ciklusa Frojdizmi, akt neznanke koja dlanovima zaklanja svoje spolovilo, „stid pred vlastitom nagosti“, što još više „razgolićuje razgolićeno“.
„Naga žena je u tijesnoj vezi s trenutkom spajanja koji nagovještava.“ (G. Bataille)
U tim okolnostima u ruke sam uzeo zbirku Zeleni smaragdi (2001.), koja se samo nastavljala na Popovića erotikom što se prikrala s vrućim ljetom. Knjigu prepoznajem po naslovnici, a Kažimir Hraste majstor je ženskog akta. Koncentriran na erogenu zonu, u smaragdno-zelenoj boji, koju povezuju s Venerom i Afroditom, u kršćanstvu i s Duhom Svetim, akt je pravi izazov mislima – zašto bi bio kamen kušnje samo za slikara, zašto, kao produktivan pokretač umjetničke kreacije, ne i za pjesnika! Vratila me ta misao na Sredozemlje, koje sam u međuvremenu listao, znam da je na samom ulasku stajala pjesma Žena s plavim kosama.
Žena sa zelenim očima provalija je usred moga bića. Ona je moja klopka... kost je usred moga srca, bol mi i tlapnja. Ona je moja patnja.
I tako sam, pritisnut hrastinom, hrabro krenuo u tu još jednu veliku inspiraciju u traženju novih puteva optimizma civilizacija i kultura, još jednu bravuroznu obranu ljudske seksualnosti pred naletima transhumanizma. U istom trenutku shvatim, Sredozemlje je kontekst Zelenih smaragda, Zeleni smaragdi kontekst su Sredozemlja. Jedna te ista knjiga, s kojom će Šarolić pošteno pod zemlju do sve otvorenijeg pokušaja da se postigne cilj povratka u majčinu utrobu. Kao filozof dat će psihoanalitičku pozadinu, kao pjesnik uvest će nas u imaginarnu lascivnost te sladostrasne „male državice“, anatomskoga poticaja mašte bez kojeg prave poezije nema.
Žensko tijelo poetski je pretraženo, ispreturano, izmrvljeno, usitnjeno do ponovne sinteze, što u prvi plan dovodi izravnost Šarolićeva nastupa. On jednostavno kaže: intimno raspoređeni voda i zemlja, čovjek i žena; sise i malo crnog u uvali više koljena. Visoki stupanj erotizacije poetskoga prostora, u isti mah i slika i misao, pragmatizira nas na doživljaj mrtve prirode, van Gogha, na primjer, i njegove Suncokrete. Pjesnikova misao poput krokija zabilježi trenutak i ponovno ode lutati, pretraživati ulice Splita, pličine Bačvica. Zemlja je za ljubav uska, napisat će Šarolić u istoimenoj pjesmi.
Protok vremena naučio me: nije dobro objaviti sve što je napisano. Na prvu ustvrda zvuči grozno, međutim, nakraju, kad bolje pogledaš, možeš samo zahvaliti redaktoru što knjiga svojim „kompaktom“ izgleda tako moćno gusta, čvrsta, zbijena i sažeta. Na trenutak mi se ovdje učinila „melezom“ stilova, kronologije, pa i filozofičnosti, kad ono odluči iz pobožnih Parsa u Stradun, od Lorke u Tiahuanaco. Redakcijska ruka po funkciji više zna i mora sudjelovati. Taj red će kao urednik najprije potpisati Petar Gudelj u Sredozemlju, a potom, u dvojnoj ulozi, kao recenzent, i Zvonimir Penović u Mistici svemira. U predgovoru, Poljički Parnas, uočio je to i Nedjeljko Mihanović ustvrdivši: „...posebice u knjizi Zeleni smaragdi Šarolić je postupno dolazio na trag pravim poetskim vrijednostima“. Zapazivši osjetljivije biranje lirskoga izričaja, više stvaralačke kontrole i osjećaja za mjeru, u traganju za vlastitim pjesničkim izrazom, dao je naslutiti i razvoj sintagme njegova pjesništva.
Da, akademik je meritorno dijagnosticirao proturječje u ocjeni Šarolićeva poetskog opusa za njegova, kako reče, individualnoga nastupa u književnosti: „Samosvjesno traži i izgrađuje svoje osobne stvaralačke uspone... ne prihvaća ni jednu avangardnu školu... ostaje u fazi razvoja jednostavnih i počesto antički dekoriranih simbola, otklonjen od bilo kakvoga metaforičkog ekskluzivizma, hermetičke metatekstualnosti i pojmovne racionalizacije pjesničkog govora“. Ova digresija bitno će utjecati na pjesnikov status, a ne će se pravdati vremenom. Ionako smo sve potrpali pod postmodernizam, pa zašto onda netko ne bi razvijao vlastiti poetski estetizam! Svatko ima pravo na svoj dijelić poezije, no je li sve poezija, ne će o tomu odlučivati ni Petar ni Pavao, nego vrijeme. Koliko je od antike do renesanse te od nje do danas? U efektnoj pjesmi Sfinga „vrijeme, eto, teče i teče, odolijeva samo ono između riječi: ljepota što nas nadilazi“.
Nakon toga i sam imam razloga biti zadovoljan. „Kompakt“, koji sam primijetio kao nedostatak u jednoj zbirci, Mihanović će u sljedećoj vidjeti u stilskoj strukturi kroz snažno nazočnu zgusnutu slikovitost kojom pjesnik oslikava svoj doživljaj svijeta u filozofičnoj, realističkoj ili fantazijskoj komponenti. Kao smetnja diskontinuitet intelektualne ideje nameće se u čitanju zbirke, međutim ne unižava njenu nacionalnu niveletu probira. „Nedosljednost“ u provedbi intelektualne ideje Šarolić će naknaditi srčanošću proboja.
*
Sve manje je ljeto za čari ljeta, sve više za kakav prikrajak prve Gospine kiše. Nepobitno, idemo k svom kraju, svejedno, za pet ili pedeset ili sto godina, „u redoslijedu patnje, krvi, straha i bola, u muci i trudu, u kamenu i hrvatskoj zemlji“. Tako reče pjesnik Ivan Šarolić u mementu posvećenom Sredozemlju (Sredozemlje, 2003.). Za dobro štivo uvijek imam vremena, a o biću pjesnikovu ionako će reći sam pjesnik: „Nikada nećete biti tako poniženi kao onda kada osjetite da ste u sebi mrtvi, nikada nećete biti tako sretni kao onda kada osjetite da ste neuništivi.“ Uza svo uvažavanje autora, ovdje bih samo dometnuo „ne“ – nikada tako sretni kao onda kada osjetite da ste uništivi! Jedino tako ova naša tradicijska civilizacija može još nešto popraviti. Civilizacija koja nema jasnih korijena nastanka ne može biti modelom njenog nastavka. Od pamtivijeka kulture su dolazile s Istoka, kultura ne može doći sa Zapada, gdje sunce zapada. „Nisam pošao na ovaj put da stečem časti i bogatstva“, reče Kolumbo, koji Mediteran već tada naziva Bogorodičinim morem.
Da, Sredozemlje, koje će ponovno likovno urediti stilom vrhunskoga humanista Kažimir Hraste. Fragment pergamene Biblosa, vječnost i propast u jednom, u uzbibanosti morske površine kojom Hraste oblikuje ljudski lik zdesna i, čini se, Bogo-čovjeka slijeva. Prožimajući modrinom bjelinu papira, kolažira osjećaj kojim je pjesnik krenuo u osvajanje svijeta, ili kako reče autor – „u igru s riječima“. A ovdje je taj kontrapunkt posve nadmašen. Dok nas oči uvlače u stvarnost mora, podsvijest nas tjera na strahove. Psihoanalitičko more ima svoje zasebne zakonitosti, od kojih je jedna, pače prva, ona ferenczijevska – A Theory of Genitality, pjevanje u lice, bez fjoreta i rime. Tko će mu se suprotstaviti, a usto je i cijeli Mediteran, to gusto more mentalne svježine i snage uma, more što „rukama dotiče svemir“. Da bismo tek potom shvatili kako to žena korača kamenim pločnikom Splita, nedokučiva u tijelu anatomskih poslastica, od kojeg poetu „hvata strah i jeza“, do kraja izjednačen osjećaj sudaranja ekspresivnog unutarnjeg svijeta i doživljaja osobnih trenutačnih dojmova i raspoloženja, jednom riječju, poetska kauzalnost bez premca. Ili, dijelom stvaran, a dijelom izmaštan „koitus“ kao zakonitost nastavka ljudske vrste.
Pri ambijentalnoj eksploziji nadahnutost Mediteranaca pretvara se u djela za čije razumijevanje nije ni potreban jezik, već senzibilitet jedinstvenog podneblja Sredozemlja. Kad čujemo, a ovdje to uredno čitamo, more uzima snagu, crpi, ali i daje, puni dušu, nije to samo preneseno značenje, nego čista duhovnost koja snagu uzima s prirodnog izvora, mora bez kojeg nema eksplozije duše ni umjetničkog stvaralaštva. Najbliže će Renoir: „Promatram nagu ženu, tu je bezbroj sićušnih tonova. Trudim se pronaći one od kojih će put na mom platnu oživjeti i zatreperiti.“ Misao je to koju će Šarolić translatirati u poeziju kao sintezu psihofizičkih osobitosti, što vodi do „unutarnjeg“ ontološkog između morskoga dna i pučine.[2] Sve je to nužno dotaći kako bismo razumjeli gromove uznemirenog pjesnika, usto još i filozofske provenijencije. Teza o „unutarnjem“ Mediteranu jest primarna značajka koja će ga na human način obilježiti kao braudelovsku civilizaciju koja nije utemeljena tek na razvoju gospodarskih odnosa nego i u čovjekovu duhovnom doživljaju svijeta oko sebe. No, postoji li doista to unutarnje more, onakvo kako ga proživljava i proosjeća svaki vizionar pučinske poetike? O tomu sam pisao u poglavlju Od Homerova Egeja do Kolumbovih Indija, ali, da, tvrdi to u prozi i Damir Miloš: „Nije more ludo, ni voda besciljna. Ljubavnici su to!“ Zvonimir Mrkonjić će maricentrizam soneta Roka Dobre nazvati svojevrsnim „morskim petrarkizmom“. Toj talasofiliji i morepoklonstvu more nudi model majke i ljubavnice. A što je zapravo istinski sukus Šarolićeve poezije? – Doći do cilja, da te u njima prepoznaju kao dijete.
Da, prvo što ćemo osjetiti je Ivanova poetska, do opsesije razvijena uzbuđenost nad temom mora i žene kao snažne humanističke inspiracije. Spram svaštarske, poezija ciljeva je odlika i obilježje svakog pravog intelektualnog i umjetničkog stvaranja. Zato ću manje govoriti o stilu, kako i sam autor napisa, „malo ćemo razmišljati iako to nije poetično“. Ne gubimo iz vida, u njemu se zbito prelamaju neostvareni epikurejac i stoik, pa mu i nije tako jednostavno pisati na razumu između čovjekove težnje za srećom i postojanosti u životnim nesrećama i kušnjama. Jedno je svrha života u tjelesnom uživanju, drugo život po uzoru na prirodu oslobađajući se od pritiska strasti. S teretom koji joj je nametnuo život pokušava se u njemu nositi poezija. Prvi put na nju sam se osvrnuo u ogledu na zbirku Knjiga od sna i ljubavi,[3] i već tada ocijenio: „...ova lirika zemljopisna, povijesna i vjeronaučna, kontradicija je svim dosadašnjim naporima da se u krilu prostora starohrvatskih vladara hrvatskom pjesništvu ostvari vrijedan prokreativni iskonski i istinski kroatizam“.
Ovaj pjesnik ne cendra hrvatskim jezikom, ovjerava nas onime gdje su svi najslabiji, zaboravom i ulizništvom. Pače, zemlji koja je u trideset godina rasprodala svu zlatninu i srebrninu milenijske tradicijske baštine, nije njoj dugoročne perspektive. Nedvosmisleno će progovoriti u stihovima poglavlja U kocki srca, mediteranskom je i čini Mediteran:
Oni, ti isti, baš meni, pričaju o slobodi. Oni, ti isti, baš meni, naivnoj budali, Isusovoj ludi, pričaju o ljubavi prema Bogu i mojoj domovini. („Ti isti“)
Stalno pokušavam poput biblijskog proroka posijati svoje riječi. Bez ikakovog uspjeha. Ili su moje riječi prazne, ili je moja zemlja jalova? („Uzaludni pokušaji“)
Isključen sam programiranom šutnjom i evo me i nitko sam i ne pripadam nijednoj naciji, ni generaciji. Sam sam kao zemlja do kostiju oglođana, zemlja u nekoj čudnoj bitci izgubljena. („Sam sam“)
To zovem poezijom ciljeva – potaknuti razmišljanje, i Cetina će naći taj put do Omiša, a nećemo mi. S koliko je to elegancije rečeno u aktualnim stihovima koje je ugušila nepisanost! Ta nesreća bjeline, praznine; ni uzroka ni posljedice, ni kritike ni poruke. Ono iskonsko, što krasi Mediteran – tradicija antike, umire. Bauljaju i bljuju našim kaletama „mrtvi pijani“ brodovi. Huntingtonov „...fundamentalni izvor sukoba u novome svijetu ne će biti primarno ideološki niti primarno ekonomski. Velike pobjede među čovječanstvom i dominirajući izvor sukoba bit će kulturne naravi.“ Poezija ciljeva mora gledati u budućnost, a ova to radi svim unutarnjim silama. U srcu sredozemne povijesti bitnu ulogu imaju prinude siromaštva i neizvjesnosti sutrašnjice, reče Braudel. Tko to ne razumije, griješi, nosi na duši ovog introvertiranog pjesnika usve nacionalnog.
Ako si ikada prošao, putniče, pasike Kostanja, dobro znaš o čemu govorim. U kojoj je još knjizi priroda od kamenjara napravila sudbine? U kojem to kalendaru trs loze čudotvorno raste iz srca Isusova, gdje je to još pod hladom lirike posječeno obiteljsko stablo? „Svemir je tako stiješnjen u ovim praznim srcima“, što spram arapske mudrosti znači: „Mediteran seže do tamo dokle raste maslina.“ E taj Mediteran se propisno namučio, bezbojnost plača trajat će onoliko dugo koliko je potrebito da bismo spoznali prve obrise majke i povikali: – „Zemlja!“[4] U Šarolića, magični realizam ženskog tijela kao suptilna fluidna duševnost trenutka koja se očituje u tijelu, plovidba, koju Frangeš vidi kao „...prodiranje u beskrajni, neskloni prostor, borbu sa snagama moćnijima od sebe; želju da izdržiš, da se odrediš u prostoru i tako ga sebi podvrgneš“.
Ne mogu kazati da mi je jedan pjesnik draži od drugoga, da je jedan najveći, drugi tananiji, mogu tek sebi osigurati pravo izbora, pravo na čitanje onoga što još uvijek držim ravnateljstvom moje sudbine. Ne želim završiti na smetlištu provedbe. Imam pravo na stih mrtvih iz živa kamena. Pa ma kako zvučao! Preživjela je Rozeta, preživjet će i riječ Božja. Pjesnički talent traži svoj prostor na pravim mjestima. Tvrđe je more tamo gdje leže mrtve kosti pomoraca. Zato je Mediteran olak ljudskoj bijedi! Osjetljiv na podražaj, na dodir, „gola žena koja se gleda u ogledalu“, „žena ostavljena po strani zbivanja“, a kožom poentira u karizmatičnom stilu: „satirična igra s luđakom i lavež vode na ušću“. Postoje faze u pjesničkom opusu poput Sederove „crne“ – jedne jedine bijele točke na crnu platnu. Pa, ako već trebamo biti ta bijela točka, budimo, Ivane! Kome je danas potreban pjesnik, pitaš se, kome je potrebna istina? Ako je Descartes „jesam“, pa i ja sam! Velika radost u datoj mi ljepoti. Uvijek između, i Sredozemlje i erotizirana ljepotica što upravo prolazi, „sva mi sloboda“ što steže i k sebi vodi, „...a između njenih bedara teče crvena rijeka“.
Ljeto je, zvone zvona Sv. Frane, čitam, uživam! „Bakreni krik u aluminijsko doba“, bravo!
„More i čovjek žive u istoj kući.“ Jasan je utjecaj rodjaka Pupačića u trilogiji kamen – zemlja – more. „Zanovit“ će Šarolić svoje mrtve, kad u Kostanju s prijateljem Ivom Begićem pije crno vino i osjeća snagu onoga božanskog i miris zemlje. „A u srcu mi crni kos pjeva pjesmu boje naranče“. Koji to još stihovi dolaze s ktonskim bojama, ako ne oni najbolji; vidim dolje duboko nastavak je svemira. Ne samo ljekovite trave, i „riječi rastu iz zemlje“, reći će.
„O, Bože, kako je lijepo upoznati sebe.“
Poezija Ivana Šarolića dekonstruira se interijerom životnog prostora. Trpjeti prostor iznemoglosti ognjištarskog svijeta na umoru mogu tek rasni „zatvorenici što traže nadu gledajući u bodljikave žice“:
Izdužen si u prazno kao mrtvac što označava bezličnost vremena, kao crijeva kokoški koje kljuca druga kokoš. Kao socijalistička utopija. („Kao socijalistička utopija“)
Želim na kaminu ogrijati ruke, čađom začađiti oči, lugom zalužiti lice, popiti par gutljaja vina iz stare bukare i slušati strpljivo kako u glavnjicama pucketaju zvijezde. Želim još jednom biti dijete. („Želim na kaminu“)
„Želim još jednom biti dijete“! Točka na kojoj pjesnika počinje zaokupljati smrt oscilira između mozaičnosti poljičkog sela Joke Kneževića i kolorizma jedara Jure Kaštelana. Šarolićeva poezija sáma je bit kolorizma mediteransko-jadranske androginije. Simplificirana stiha i pojave i procese iznutra će erotski i filozofično učiniti sintezom života, a što vodi prema formi poetične zbilje u kojoj se često susreću površinsko i irealno duhovno more. Nigdje tako duboko, kao u poeziji, nije moguće pohraniti podsjećanje na svoju ontofilogenetičku prošlost. I hvala mu na tome daru. U opreci političkoj povijesti, kako ju je vidio Voltaire, nastavlja red lirike Pupačića, Kaštelana, Dragojevića... – „mirisa drveta starih brodova“. Sjajno!
*
Treća knjiga, Mistika svemira (2007.), baš me propisno iznervirala. Erogena zona i Sredozemno more stopiše se u galaksiju. Znači li to da sam znanstveno čitavo vrijeme bio u pravu!? Hraste će joj nadodati temelje hrama, predznaka i smisla svakog dolaska iz „ničesa“, atoma svemira, svijeta kromosoma. I tamo je moralo sve biti zapisano.
Čitam pjesme, neke se ponavljaju, ali sad i u tomu ima ljepote. Poznajem red u Penovićevu naumu. Moćno gusta, čvrsta, zbijena i sažeta poezija! Obistinjavanje biti, naslovit će svoj pogovor knjizi i pokrenuti lavinu: Ivan Šarolić, pjesnik ili „niškoristi“ hrvatskoga pjesništva, „jednog umornog i iscijeđenog poetskog prostora, zasjenjenog smrću poezije, u kojem stradava svaka zdrava pjesnička vlastitost“. Da istom otklonimo opasnost, pogovor završava u pohvalu gorkoga iskustva s bešćutnošću hrvatskoga književnog svijeta. Decidirano će poentirati: „Ivan je Šarolić svjestan da treba pisati – i to sada ili nikada, jer jedino ovdje i sada može svom duhu stvoriti vlastiti raj ili pakao, pa stoga on nema nikakvog razloga ne vjerovati u poeziju.“
Da, jedna će rečenica progovoriti: „...uviđajući kako čovjek već svojim rođenjem u život donosi grijeh i strast i kako je njemu više do toga da se životom okoristi, nego da s prirodom živi i da je shvati, zbog čega on u životu zna bolje uništavati, od njega stvarajući krš i pustoš, nego u njemu živjeti, pjesnik Šarolić ga počinje doživljavati snom koji njega čini beskrajno moćnim.“ Balans te vrste rijetko se susreće u ocjeni književnoga djela. Očito je aktualna knjiga be or not to be ovoga pjesnika koji će, shvaćajući trenutak, i sam na kraju ispisati pedesetak stranica Kronologije, što i nije baš uobičajeno za zbirku pjesama. To će mu donijeti, čini se, zlatno odličje, koje će mu oko vrata ovjesiti Petar Gudelj u ogledu o knjizi Hamletova sudbina (1996.):
„Ipak, Šarolić nije nikakav zavičajni pjesnik koji bi se mogao određivati s tim zemljopisnim položajem Poljica. Pa čak i taj historicizam kod njega, ni ta svijest koja jest jedna od utemeljenja ove poezije... Ali on ipak nije to, to je u biti intelektualna poezija koja svijet doživljava osjetilno, osjetilima, ali ga iskazuje i transponira na jedan intelektualan način. To je etički uzbuđena poezija koja posreduje, sudi vremenu, sudi ljudima, sudi ljudskim djelima i nedjelima, jako angažirana poezija, pesimistična, puna sumnji u čovjeka i puna vjere u čovjeka. On je svetac i zločinac u isto vrijeme, ali kad smo kod toga, onda je to i duboko religiozna poezija, jedna, recimo to uvjetno, katoličke, kršćanske provenijencije, ali koja je zajednička svim religijama jer su sve religije plemenite i dobre, kako je to rekao Nietszche.“
Jest Šarolić originalan i specifičan u hrvatskome pjesništvu, ta je ubikacija točna, međutim, i sam snosi krivicu u kritici otežavajući nam tiskanjem mimo redoslijeda nastanka i kombiniranjem iz različitih vremena i raznih zbirki. To je svakako teškoća koja ostavlja dojam neodlučnosti, što duži vremenski interval može naglasiti kao upitnost, ali ujedno i prednost s obzirom na to da kroz nju osjećamo istinu – ništa se nije promijenilo: „...kod nas, kada je riječ o književnosti, odlučuju isti ljudi koji su to činili i prije, odnosno za vrijeme komunizma.“ Šarolić će o njoj u kontreštavanju s Petrom Opačićem koji mu ne će objaviti poeziju jer „to i nije poezija“. Za Opačića, dakako!
A ljeto je, uz more i mrtve Ivanove! Na kraju sam čitanja Hamletove sudbine, i volio bih da se sad zaustavi makar i jedna od ovih iznutra, sučelice meni da sjedne i objasni, otamo, otkud je došla – svijest budućnosti i sudbine pojedinca za ono pravo lice koje još „nema“, ali već sada postoji duboko u svakoj osobi. Bojim se, ne šetaju takve Prokurativama!
Odlazim, spuštam se skalinama razmišljajući: razumljiv je jar u srcu ovoga pjesnika, ogorčenost ide uz u posljednje vrijeme katastrofalan odnos (i književnog) Zagreba prema ostalim manjim književnim centrima. Ušutkali su Zadar, odstranili (amputirali) Split, Pula se još drži. Ali, ne mogu oni odlučiti, Ivane, ne žive oni tu kulturu. Pripada nama ista država, koliko god oni odlučivali o svim segmentima književnog života. Nikad nitko od njih ne će provincijalno o onom što je samo nama ostalo kao domovina, „koju smo ionako stalno imali“. Kako reče tvoj prijatelj Gudelj: „Pjesma i pjesnik moraju imati duhovni i zemaljski zavičaj, rođeni ili nađeni.“ Oni su ga napustili, izgubili su ga. I to nije grješka, ovo je „u“ prema „unutra“. Na omiškom festivalu klapa više nema klape iz Splita, nijedne iz Poljica, pobjede odnose klape iz Zagreba i Maribora; Slobodna više nije slobodna, kupljena, skrasila se u kakvu korporativnu podrumu Zagreba; nekoć treći Škver na svijetu, još uvijek živuće dizalice, hale, dokovi, podružnica su tvrtke iz Maksimira.
Srećom, pa ne mogu pomaknuti more i mrtve, prekoputa je, gledam, Šolta. Zato ovolika frka oko Hajduka, posljednjeg što još ne damo iz ruku puka.
I da završim s njima: ti isti, svi oni vjeruju u Krista, ali Isus nije živio po njihovim zakonima!
Split, 16. kolovoza 2024.
(Igor Šipić © IO DHK)