Igor Šipić: O GOSPODARU ODRAZA – TKO ZNA OTKAD POSTOJI „OTKAD“ / Dimitrije Popović

Uz kontekst čitanja...

Dimitrije POPOVIĆ: Žensko tijelo u ogledalu slike, Naklada Ljevak, Zagreb, 2024., 323 str.

Ogledalo mu se učini djevičanskom njivom / oko ogledala organizirao je potomstvo

TMB

Najradije čitam u kafiću Fro posred splitske rive, u kući na kojoj stoji podsjetnik, kamena ploča s likom: Sigmund Freud otac psihoanalize boravio je u ovoj kući u rujnu 1898. Je li s time možda u vezi san o prisjećanju Popovića na Danila Kiša u Cetinju? Nešto kao pogled orguljaša na Tizianovoj (Venera sa sviračem na orguljama), smrt kao posljedica erotskoga objekta.

Ne znam je li ispravno reći: knjiga Dimitrija Popovića, Žensko tijelo u ogledalu slike, dolazi mi u najgore vrijeme. Ljeto je u silnoj vrućici, trend razgolićavanja u javnome prostoru sve je bizarniji, nordijska ideologija i sredozemni duh, žanrovi golih stražnjica, oku napasnih grudi, slobodnih grudnjaka, nastavlja se u divljem ritmu. Prolaze raspojasane djevojke, skandaliziraju svjetonazor Milosa, a ja u ruci držim knjigu, veliku inspiraciju u traženju novih puteva optimizma civilizacija i kultura. Duh Koonsove žene nadvio se nad Picassovih sedam žena. Ako i nije pod utjecajem grčke antike, planina Parnas je u Grčkoj, Montparnasse brdo u Parizu, Apollinaire, Breton, Ernst, Chagall, Modigliani, Cocteau, Dalí, Picasso, Pound, Degas, Miró...  

Svjedočim bitkama ogledalā majstorā Venerina bića, dražesti, ljubavi, ljubavnog užitka. Alma, plodna hraniteljica, Venus Genetrix, pramajka Julijevaca, omiljena u filozofskoj ljubavi. Čitajući, morao sam paziti da me ne požderu, gladne za žrtvom, impresivne i senzualne, u aromatičnoj sposobnosti autora da se ispisom nametne i samoj kompoziciji. Raljama zjape, čekaju, a on se spustio do ptičje intuicije, za koju bi Camus rekao – „mladost svijeta nalazi se uvijek oko istih obala“. Dakako, riječ je o Mediteranu.

Gdje god bih se nakon čitanja upustio u raspru, udarao sam u zidove: ili je prošla s psom, ili je Dalijev pas taj crveni ruž na usnama pod kipom Marulića na Voćnome trgu. Drugi put u danu sretoh Liviju. Susjedi smo, njena glava je tu, u Arheološkome muzeju, tijelo pripada drugome, u nekom tuđem krevetu. Baš me zanima tko će prvi oslikati nago ljeto.

*

Ima jedna zgoda koju je u svijet književnosti donio Armand Lanoux u velebnoj knjizi Dobar dan, gospodine Zola. U već kasnim godinama, Guy (de Maupassant) se jada Flaubertu – nakon vođenja ljubavi, uvijek je slabe volje i sve je dosadno. Ovaj mu uzvraća umjetnički osorno: vi se tužite da je ženska stražnjica jednolična. Ima tome sasvim jednostavna lijeka, a taj je, da se ne služite njome!

Svjestan težine promiskuiteta seksualnosti, najviše sam o njoj naučio kao pjesnik, u znanosti pak ostvario dovoljno za dobru poeziju – Mediteran – suvremeni izraz europske povijesti, otiskan u knjizi MEDITERAN Povratak u utrobu. Upravo me pristigla knjiga podsjetila na taj daudetovski impresivan dvoboj dvaju velikana francuske književnosti. Kako je listam i na preskoke čituckam, počinjem slagati prvi slog u sebi – je li baš svaka ista, hoće li autor izbjeći dosadi leksikona (što to knjiga nije) pored tolikih dama i modela koje je, sve više uviđam, svjestan pokosta pažnje probirao starom romantičnom dušom u sebi uvezujući umjetničke struje i epohe od renesanse do pornografske faze konzumerizma. Knjiga je napisana takvom snagom i bistrinom da će na kraju i čitatelja izazvati na uzbujalost sanjarija. Naprosto se ide do rastućeg delirija, mirisa grčkoga mora. Stoga i nije samo za povjesnika umjetnosti. Autor se postavio u Cézannove riječi: „Ja sam slikar i slikam! Ti si pisac i pišeš! Jednostavno kao maestral!“

Između slikara, kipara, grafičara i pisca, biram ovoga posljednjeg. Bavit ću se Popovićem piscem, uz ostala djela, autorom romana Ljubičasto ogledalo i knjige eseja Eros, krv i svetost, istinskim „Zolom“, pretečom profinjenih erotičara 20. stoljeća, „Cézanneom“, čiji je erotizam bio kao brat njegovu, ma da i ekspanzivniji. „Bila je to njegova čedna žudnja za ženskim tijelom, bezumna ljubav prema golotinji za kojom je čeznuo, ali je nije nikad posjedovao...“. Je li se autor uspio osloboditi Zole? To bi trebao biti siže razgovora koji ću voditi s poleđinom, sviješću motritelja da, gledajući leđa Venere pred ogledalom, imaginacijom vizualizira prednju nevidljivu stranu erosa, koji po prirodi stvari „ima i svoju mračnu, tragičnu stranu blisku smrti“. Divljak iz Aixa omjerio je braću očima i odrezao: – „Karaktere naših junaka određuju spolni organi. To je po Darwinu! Književnost proizlazi iz njih!“ 

Složio bih se, kroz fenomen ljepote žene o njima, spolnim organima, sve najbolje! Međutim, nije baš sve tako jednostavno, psihoanalitičar će istom, za total iz slikareva ciklusa Frojdizmi (2014.), reći kako iza iracionalne kompozicije u kojoj se u gornjoj poli javlja ljudsko-životinjski neobičan skup oderane kože, ostataka kostiju i mesa životinje, u neočekivanu odnosu tijela i fetiša, u nesuvislom neslaganju i igri fantazma, stoji Freudova Teorija snova – okno u složene potisnute unutarnje svjetove naših najdubljih motivacija, strahova i misli o seksualnosti, željama i nasilju. Autor će im rukopisom dati poetski i umjetnički izraz, ali da bi izbjegao stupici naslovnice, na nju će postaviti tek donji pol neznanke koja zaklanja svoje spolovilo, „stid pred vlastitom nagosti“, što još više „razgolićuje razgolićeno“. No olakšava mi i društvo mi pravi činjenica da smo ipak bliska generacija, u isto doba rođeni, u istu zagrebačku prvu polovicu studentskih sedamdesetih se upisali. Poput žene, povukla nas zajedno s cijelom noći. U sebi smo nosili proces sjedinjenja u osobnost „siromaška“ i slavična čovjeka. Za to bio je potreban i onaj drugi pupak, što biološkoj samostalnosti dodaje društvenu neovisnost.

*

U kratkom obraćanju čitatelju, akademik Krešimir Nemec sublimirao je datost, činjenicu od koje u razmatranju polazimo, na ključno pitanje: „Zašto je akt kamen kušnje za svakoga slikara i zašto je tako produktivan pokretač umjetničke kreacije“? Gledam Veneru Wilendorfsku, kipić izrađen u drvu, godinama već stoji na mome radnom stolu, i radim paralelu – tko zna otkad postoji otkad! Svejedno, 29.000 ili 25.000 godina. Izrađena u logično dimenzionalnom pretjerivanju, iznimno velikih grudi, trbuha i bokova, naravno da će navesti na pomisao o ranom fetišu reprodukcije, dojenja i plodnosti, vjerojatno majke božice. No naprosto fascinira činjenica da istom uočavamo podvojenost korpusa gole žene s pretjeranim spolnim obilježjima i umjetničkog izraza statue. Nedostatak crta lica, što stručnjaci drže pogledom nizdolje, tumači se realnošću nepostojanja ogledala – tog silicijskog otkada – koji će vrijeme učiniti smiješnim, svesti ga na 11.5 cm Venerine visine. Zatekosmo je u renesansi kako „ubija“ ljepotom jedinstvene moći rađanja djece. Pa, ako je i moj život dala, ja ću se preobraziti (Kafka), i samo neću biti, samo me neće biti.  

Tako sam prsimice naletio na ogledalo. Dimitrije Popović izrekao je sve što umjetnost zapravo i jest – bojno polje, s jedne strane Eros Lou Andreas-Salomé, s druge Tanatos, bitka kod Isse. Mi ni danas ne znamo za grob Aleksandra, iako upravo slušam priču o dvadeset godina Irana kao stotinu života čarobne svjetiljke. Bio je moj sugovornik na grobu Darijevu.

Da, to bi moglo biti to, ogledalo – otkad postoji otkad – autorov vlastiti grob, oslikavši svojstvo i intuiciju, ploču pod kojom će sve počivati, sebe, dvije ruke u blagom preklopu neba i zemlje. Da je i ne zove Venerom, Venera je! U debeloj rekontri Sandrova Rađanja Venere, s kojom otvara šahovsku partiju, ne potičući ni požudu ni žudnju. Lijeva preko desne, desna na crnu Brijegu, stišavane pupkom. Pa ni on okrugao, više izdužen, duboko erotiziran primišlju ulaska, sučelit će se s „najerotičnijim fragmentom u zapadnom slikarstvu uopće – lijevom rukom i skupljenim pramenovima kose zlatne boje dok zatvaraju stidni dio svoga tijela“. Dubinsko čitanje senzualne naslovnice razotkrit će „spiritualističke puti“ Botticellijeve žene i žene „stvarne tjelesnosti“ Giorgionea. U oba slučaja energije (energičnosti) svemira.

Knjigu volim započinjati čitati s naslovnicom, rukopis rijetko iznevjeri ideju koju autor na njoj ostavi. Ugledavši je, aha – smrt, ploča, grobnica, a onda, nastavljajući se na tekst, dvojba – je li Walter Pater u pravu spominjući Veneru ne bez svojevrsne hladnoće, sivila i „izvjesne sjenke smrti“? Kao da sve više iščezava promatrač, a javlja se pjesnik,

Premda desna ruka sugerira protektorat, svetinju prostor-majčinstva, lijeva, protegnuta elegantno dugim prstima i noktima u smaragdno-zelenoj boji, koju povezuju s Venerom i Afroditom, u kršćanstvu i s Duhom Svetim, nije samo estetizirana, već insinuira svjesnost „grabežljivice“, tj. mit o životu od rođenja do smrti – tri Parke, čuvarice cjelokupnog božanskog arhiva. Predilicu, koja će odlučiti o dužini života, na deveti dan po rođenju kad je dječaku dato ime Dimitrije, u gradu Cetinju, na putu od Nazareta do Ilirika i Loreta, svratištu Prečiste Vladičice Bogorodice Loretske, Ivana Crnojevića; Raspoređivačicu, što će reći bit ćeš slikar; Neumoljivu, neizbježnu, koja će Zlatnu nit života, na slici Johna Strudwicka (1885.), jednom presjeći. Slikajući ih, Alfred Agache (Les Parques, 1885.) nas je u ogledalu zapravo naputio u same sebe. Oživljujući „upotrebu zrcala koje je kao svojevrsna slika u slici, odraz odraza, komponiran u središtu prizora koji promatramo“, Popović je sam iskopao svoju raku (otkad), sam ispisao svoj epitaf. U prividu – žensko spolovilo, koje se ne stidi živjeti u tminama fiziološke bijede.

Detaljist, koji u zrcalu vidi i one što njega promatraju, nas čitatelje, vodi nas sve do razotkrivanja ljubavnoga iskustva (proživljena) upotrebom poznate žene. Koncentrira se na iluziju zrcalne žive slike muza, otud toliki broj „naslova“ knjige – numizmatička zbirka erosa – koliko odraza toliko zrcala, koliko zrcala toliko Venera. Ne težeći samodopadanju poput Velásquezove Venere pred ogledalom, autor ne spušta zastore da bi izbjegao odrazu vlastitog sebe u zrcalu, svjestan njegove simbolike, pušta svjetlu na volju čineći nas ljudima sugestivne prirode samog modela. I baš tu će pozivati na psihoanalitičara, ne spominjući da, pored „Freudova ključa“, postoji unosnija teorija genitalnosti Sándora Ferenczija – Thalassa – A Theory of Genitality, s kojom ću osobno zagrabiti pošteno pod zemlju, ontofilogenezom do sve otvorenijeg okušaja da se postigne cilj povratka u majčinu utrobu. Genitalna organizacija, kao motor toga nastojanja, predstavlja vrhunac razvoja erotskog osjećaja stvarnosti, koji sam nosio u sebi kao dokaz regresivnog trenda k moru. Zato sam oživio, reafirmirao Ferenczija!

Eseju pristupam s pozivom na vlastita iskustva proučavanja ljudske spolnosti. Kako to nitko nije vidio? Popović je upravo potvrdio Blakeovu (p)osvetnicu: „Golotinju žene stvorio je Bog“! Religija nije mogla nastati bez uvida u kreaciju novoga života. Prvo ljudsko ogledalo – „kako na nebu tako i na zemlji“. Načas ćemo se udaljiti, ali nikad izgubljeni.

U Tekstovima piramida Nut je majka i stanište „Neuništivih zvijezda“. Molitva počinje ovako: „O, majko Nut, prenesi me među Neuništive zvijezde da nikada ne umrem.“ Reagirao sam slično Nemecu: zašto se umjetnik oduvijek služio ženom? Sva je odgovornost na crtežu iz Heliopolisa, Nut (Nebo) se u poluluku prostire iznad Geba (Zemlja), koji leži na tlu, dok vršcima jagodica balansirano raširenih ruku pridržava Šu. Okrenut udesno, pogleda uprtog u erogenu zonu Nut, dotiče intimne dijelove njena tijela. Desna je ruka na Venerinu brijegu, lijeva na dojci. Pupak Nut i tjeme Šua u primopredajnoj su vezi. Umjetnik svjesno ostavlja dojam levitacije.

Pomogao mi je pogled Šua u „maternicu Neba“. Tko zna otkad postoji otkad! Takvim pristupom dolazimo do točke iz koje nebo počinje izgledati poput neograničenosti ljudskoga počivališta, prvo poznato majstorstvo zrcala, astrognozijski san o postignućima nebeskih putovanja. Između poznatog i nepoznatog stere se široko polje izručeno umjetnosti. S njim će slikari na tijelo žene, na nagost Velázquezove Venere pred ogledalom. Sva u zlatnom rezu kompozicije, u maštu unosi nagovještaj erosa neba. Pretražujemo svemir, tragamo za životom, a zlatni rez je na vertikalama tijela božica, „mitskih žena ljubavnog užitka“, u položaju omfalosa, pupka, primordijalno na slici Adam i Eva A. Dürera. Nije to nepoznato u umjetnosti, pitanje je tek koliko je to djelo Blakeova Tvorca. Ako je mogla renesansa, mogu i ja. Je li nago tijelo žene mitsko središte ili geografska pozicija? Ključ i kod, ili L'Étoile Perdue Bouguereaua (1884.)?

Federico Andahazi postavio je na naslovnicu svoga beskompromisnog romana Anatom lik Dürerove Eve. Otići će duboko u anatomski ekvivalent „slatke pronađene zemlje“ Kristofora Kolumba, kleitorisa, iza nabora gotičkoga portala u Jaku, „meke draperije svijetle boje u kontrastu s glatkom površinom korpusa“. Ništa prirodnije nije od anatomije tijela, i baš bih volio do prvog okusa primordijalnog koitusa, koji će aktualnu Popovićevu knjigu povesti do Michelangelovih likova primirena sladostrašća erotizma, Eve kao iskušanika ljudskoga roda, koja će nagost preliti u samosvijest pramajke. Bit će to izgon iz božjega svijeta užitka, ili kako reče Ulbach u Figarou: „Ovih je dana moja radoznalost ugazila u jednu lokvu blata i krvi, koja se zove Thérèse Raquin...“ Jedno su aluzije pod pritiskom kršćanske etike, drugo explicite detalji kao poziv na uzbunu.

Razotkrivanje protagonista romana, renesansnog stručnjaka za anatomiju, Matea Colóna, uvodi nas u imaginarnu lascivnost te sladostrasne „male državice“ kao poticaja mašte bez kojeg prave umjetnosti nema. Stoji u prologu Procvat pogleda – otkriven je „čarobni ključ koji otvara ženino srce, tajnu koja upravlja zagonetnom ženskom ljubavnom naklonosti... Ono za čim su, od početka Povijesti, tragali čarobnjaci i vještice, šamani i alkemičari... sanjali monarsi i vladari, samo zbog težnje za svemoći – Amor Veneris!“

Žensko tijelo poetski je pretraženo, ispreturano, izmrvljeno, usitnjeno do ponovne sinteze, što u prvi plan dovodi teoretičare kao posrednike u pisanju i tumačenju odnosa tijela i jezika (Plessner, Ponty, Gadamer). Kako reče Zola, pisac može biti i bezazleni analitik, koji se možda nešto duže zadržao na opisivanju ljudske truleži, ali se zadržao onako, kako se na njoj zadržava liječnik u anatomskoj dvorani. No što je sa Zolom „kritičarom umjetnosti? Je li baš tako u slikarstvu, gdje se sve multiplicira sa spoznajom da, poput „duhova sa zadarskog Foruma“ T. M. Bilosnića, sve biva obgrljeno fenomenom kompleksa mediteranizma F. Braudela, prostora koji je od kamena i nema pomaka, koji je od pijeska i vječno u rukama Kronosa, i prostora koji je veleprostranstvo, more u neprekidnoj kohabitaciji s nebom, dok nadilazi zvukovlje praiskona, pranačela memorije zaigranosti sjajnim mitološkim temama i imenima. Nužno je to znati da bi se uopće pristupilo pisanju eseja s uporištem u „ženskom tijelu u ogledalu slike“. Topos je sudbina! Pjesništvo se može čitati i kroz fenomen „mediteranskoga čovjeka“. Popović mu se ponudio na pladnju – uzmi ili ostavi! Možda zajedno krojimo sudbinu nekoj novoj Veneri, nekropoli.

Pioneer 10 lansiran je 3. ožujka 1972. u smjeru Aldebarana u zviježđu Bika. Po zagovoru Carla Sagana, nosi slikovnu poruku, ploču anodiziranu zlatom, uz ostale informacije i onu o podrijetlu svemirske letjelice. Na ploči su gole figure muškarca i žene, moderni Dürer! Tko zna, poneki arhivi otvaraju se nakon pedeset, drugi nakon sto, treći su zatvoreni već dvije tisuće godina.

Poezijom, k Jokasti

Kazao sam, zanima me Popović pisac, onaj što je činjenica „da poezija, jezik, nije samo sredstvo komunikacije, već da može biti strast i užitak“. Suport Borgesa izravno ga konotira pjesnikom vrhunskog stila. Izveo je na put divljenja još jedno originalno djelo, prinos golemoj hrvatskoj kulturnoj knjižnici mediteranskih korijena, koji podsvijest ne može izolirati od stvarne funkcije maternice i prirodnog čina zadovoljenja njene uloge i forme. Kontekst njegova jezika tjera nas na uživljavanje Freuda u nama – „ništa se u tijelu ne događa što nije povezano sa seksualnošću“. Tȁ tko još može ispričati svoj život u maternici! A Popović upravo to učini upražnjavajući težnju za idealom – djelo i objašnjenje srest će se na limesu, objašnjenje će biti na razini onoga čemu je izvorna poruka težila. Posebice taj osjećaj raste odbacivanjem predrasude vlastite seksualnosti, što vodi do Ferenczijeva stava o konzervativnoj ulozi instinkta i njegovoj težnji za povratkom u prvobitno stanje (regressus ad uterum). J. le Goff neće to poreći: „Ako postoji neki novi predmet historije, to je sigurno tijelo.“ A, bogme, ni Pound – Gomila razbitih zrcala... mog života odraz.

U opisu snage i ljepote erotske uzbudljivosti Bronzinove slike Venera, Kupid, Ludost i vrijeme Popović je pjesnik koji će naboj tajanstvenog erosa ugnijezditi po Bretonovu receptu, „ljepota će biti grčevita ili je neće biti“. „Nadražena bradavica božanskih grudi... vrh njena vlažnog jezika“ u suvremenoj književnosti izgledat će besmisleno i bezobrazno, ako nisu ogledalo razgrnuto žudnjom za svime što je moglo dati nov život (zemlja-more-žena). Dakako, proces starenja i smrti sastavnicom je lavretanske izbe, „ormara ogledala“, u kojima će se polariteti arhetipske žene, djevice i ljubavnice prebijati. Kraljevićeve „demonske prirode žene“, njegove Tri gracije „sjedinjene s prirodom na način da vidimo da ne samo smrt nego i eros živi u Arkadiji“.

Popovića vidim kao performera pred ogledalom Delvauxova Ogledala. Izvoran u svome letistihu naprosto prijeti beskrajem fotosinteze kojom će olakšati marinističko disanje. Sve dok slikarsko ne prožme poetskim i otvori pitanje definicije, što je poezija – samo zrcalo ili zanat, kako tvrde književno stručne discipline? U kontekst sam uvrstio zbirku pjesama Ogledalo T. M. Bilosnića („...smiješi li se to iz Bilosnića lice Arhimeda?“). Kao konstanta trajnoga promišljanja Boga i čovjeka, njegovo je ogledalo „zatvorena maternica koja nestaje u vlastitoj prirodi“, alkemijsko poniranje u vlastitu dušu, pjesničko osvježenje klasike Narcisa. Uvijek su bolje prolazile teme „kružnoga života“, u ovome primjeru ognjišta, kao svetoga mjesta obiteljskog okupljanja, kako sada vidim i naslovni Popovićev iskaz. U fikcijskom Bachelardovu ogledalu nikad nismo sami i sve je u njemu u pokretu. Dinamika refleksije ovisna je o brzini proizvodnje novih ideja, što kod Popovića snaži osjećaj ponavljanja „povratka u sebe“. Ako su i Bilosnić i Popović pošli od ideje života u sebi, nama su podarili splet bisernih biviuma odraza. Unutar odnosa realnosti i mistike žene nema pobjednika, svatko je gubitnik od časa kad pjesnik postavi fikcijsko ogledalo i usmjeri ga put Arhimeda. Makar značilo razboritost, golu istinu, porok oholosti, taštinu, bludnost, a i zrcalnu čistoću (speculum sine maculum), koja pripada Djevici Mariji. Toliko autentične senzualnosti prijeti iz dinamita koji će nekoga uopće učiniti nobelovcem.

Ovako to vidi Lou Andreas-Salomé: „Na riječ seksualnost oduvijek se žestoko zalijeću oni koji omalovažavaju Freudovu psihoanalizu i budući da ona kod njih izaziva sliku čovjeka sa crvenom maramom u rukama, u nestrpljenju da čovjeka nabiju na rogove, nikad sebi nisu objasnili vlastite namjere u pogledu marame. Ovakvo borbeno raspoloženje nije, međutim, odmah shvatljivo, ako se sjetimo termina psihoseksualnost. Iz njega će poteći libido – ta čulna radost koja prožima čitavo tijelo šireći se na cijeli život – sve se više ograničavajući na pojedina područja, dok se ne odvoji i ne uputi kući, prema genitalijama. Ipak, nikad ne gubi karakter želje da izađe izvan tog područja.“

Dok nam Lou tovari tisuće tona tereta, Popović, kapitalan za povijest umjetnosti i znanost uopće, razgrće stvarnost. Ovo djelo probija nacionalne okvire težeći razuzdanijoj mašti Europe. Znanost uistinu ne zna koliko duguje mašti, a Henry Miller će je naplatiti u knjizi Moj tajni vrt Nancy Friday: „Muškarci tek počinju percipirati pravu prirodu ženskog bića. Stvorili su o njoj lažnu sliku. Ona nije ni anđeo ni uspaljenica. Možda više nije zagonetka, ali je svakako beskrajan izvor začuđenog divljenja s obiljem neistraženih mogućnosti u svakom području života.“

Dakako, mimo onoga što je nov život, majčinstvo, jedinstveni oblik samoodrživoga svijeta. Nije ta Venera nestvarne tjelesnosti, iz koje će iskapati poezija – „krupna biserna naušnica... kao suza erosa koja će svaki čas kapnuti i sliti se niz toplu svijetlu put nage žene“. Stihovi kao majstori „skrivanja da bi se skrenula sva pozornost na ono što se vidi, a što bi trebalo biti skriveno“. Možda i sam karakter ženine prirode, ta izazovna sloboda držanja, svjetska rezerva seksualnosti. Na trenutke i osobna, beskompromisno iskrena i nestidno erotična kao izraz želje za više svega umjetničkog, pretjerana dimenzija, nešto o čemu i sama žena mašta, napad nečega većeg od života nje same. Zidovi naših kuća i nisu baš debeli. A možda smo i oguglali na tu urednu malu svijest, koja se brine o školovanju djece ili o nabavci, pa se strast za nagim tijelom kod Popovića čini vještinom potiskivanja subverzivnog, Russella Jacobyja.

Da, nije to baš jednostavno! A tek Silovanje Troje, evolucija, nasilje i Homerov svijet Jonathana Gottschalla, odnosno što s pjesmom So Long Marianne Kari Hesthamar, u priči o velikoj ljubavi Leonarda Cohena? Umjetnost se čini umirujućom savješću svijeta, koja neće stjerati u kut samo uzvike boli, već i povike užitka. Popović će to pripisati psihološkom efektu nagog tijela slikanog u mitološkome motivu, a „nema onu uvjerljivost neposredne prisutnosti kao u slučaju kada znamo da pred nama, kao svojevremeno pred slikarom, stoji stvarna žena“. Helena Antwerpenska kontra Trojanske, ljepota na silovanje! S autorom nastojim „zaviriti u unutrašnjost ljudskog bića i pokušati rasvijetliti nešto od složene i zamršene podsvijesti, onog potisnutog, što automatski usložnjava problem koji je pokušala rasvijetliti psihoanaliza – onaj takozvani mračni predmet želje što predstavlja tajnu ženskog bića odnosno tijela kao predmeta muške požude.“ Zato i sam Popović oslikava ciklus Frojdizmi u punoj erotičnosti „dizajna“ ljepote, zazivajući suprotnost: Eros priziva smrt! Da, točno, Freudov pogled na otkriće dječaka koji viri ženi pod suknju.

Koliko god Freud, po autoru, bio svjestan nemogućnosti realizacije svoje ambicije da se osvijesti neosvjetljivo, ipak, evo me, sposoban, možda Tezej, u svojevrsnom labirintu ogledala nesvjesnog u kojemu se zrcale stvarnost i fantazmi ljudskog bića u omamljujućoj vlasti erosa i zavodljivoj tajni smrti. Pogled mi opet bježi na naslovnicu, „kao da se akt u zrcalnoj slici sebe srami, simbol nespoznatljive tajne vlastite čovjekove nutrine, metafora izražena oksimoronom animalno ljudskog, sirove prirode nagona, bestijalne naravi ljudskog bića“. Da, neću ništa mijenjati, neću podrezivati kosu.

Kao umjetnost pripisana ljubavniku je stoga Klimtova Danaja, „prožeta osjećajem intenzivnog sladostrašća... u položaju fetusa... odsutna u blagom grču svoje erotske ekstaze... bedro zaklanja unutarnju stranu tog erotskog kanjona niz koji se slijeva mlaz zlatne kiše preobraženog boga koja će oploditi nevinu zatočenicu.“ U maternici smo, njeni blastociti, nakon oplodnje. Sve druge demokratske slobode izvan su ovog primordijalnog konteksta. Potpora više riječima metodičara Rendić-Miočevića, čije će Zlo velike jetre oduševiti svijet interdisciplinarnosti.

Kadmo i Harmonija, preobraženi i kao zmijski zubi zakopani u zemlju Ilirika, davno su već moji „igrači“ u iščitavanju antičkih mitova. S tog motrišta Popovićev fetiš zmije u kontekstu nagog ženskog tijela izgleda logično. Diptih Kleopatra, ili ustrajnija, Ingres ili testiranje neoklasicističke boli, zorni su primjeri upotrebe protoilirske simbolike zmije, čuvarice ognjišta i plodnosti, kao psihoanalitičkog resursa najčešće u funkciji moćnoga penisa. Crnogorčev pokop pred pragom vlastite kuće simbolizira povratak u majčinu utrobu. Popović vrlo dobro zna da je topos sudbina! Otud preosjetljivost na crnogorsku tradiciju vidljiva semiološki u pristupu njegovu djelu.

Sve između crvenkasto-smeđe bradavice Danaje i časa oplodnje jedan je veliki cirkus u koji su se umiješali bogovi s tirsima, krunama, frustracijama, ljubomorom, taštinom..., svime što kišu čini zlatnom i zlatom oplođenja. Na tom je putu umjetnost zapela ostvarujući „svoje“ od čovjekova života. Uze ono najbolje što nitko ne može osporiti – činjenicu da smo tu i Popović i ja, da bi se omogućila penetracija oblaka imaginacije. I sutra nas samo neće biti!

Popović piše knjigu kao da prelazi iz jedne škole u drugu, gdje će naučiti kako do vrha kupolaste memljivosti obnaženih grudi. Nije Andahazijev Anatom samo inkvizicija, lice sa ćudi otrovnice, već ponovno detalj, Popovićeva Kleopatra, ono skalpelski rezidbljivo što poeziju i čini francuskom slavom. Diptih u ravni Pariza i Den Haaga, Louvrea i Mauritshuisa, da Vincija i Vermeera, Mona Lise i Djevojke s naušnicom. Izazov, kako stari motiv kreativno izraziti na nov način prožimanja erotizma i smrti. I biti blizak sebi, ne odustajati, dalje asocijacije, krenuti k začudnoj zagledanosti čvrste kalote mliječne mase svoje firentinske Duomo „prijateljice“. Eh, ti dojko svemira! Ako si fikcija, babilonski katalog zvijezda, MUL.APIN...?

Proporcija forme je ta što šuti! Kralja ginekokracije ne smiješ gledati u oči! Odjednom možemo promatrati Popovićevu Kleopatru u živome stihu lokomotorne kompozicije gdje svaki „vagon“ vuče još podatljiviji na ponovno razumijevanje fenomena moćne egipatske kraljice. Predaja ugođaju putene naslade stoji visoko na skali sladostrašća ljudske seksualnosti. Zašto baš devet veličina glave Dürerove Eve, i jedno oko, koje ne prestaje gledati! Vidio sam Ingresova nagog Edipa (Edip i Sfinga), nagu Jokastu ne. Mislim da Popović duguje nadrealizmu. Konačno rješenje! Sve što ono jest, izazovno, grčevito i prijeteće – „udes ljudske egzistencije u mučnom erosu prolazne naslade i stalne patnje“.

Otmica lijepe Gale

Volim Dalíja na putu za Barcelonu. Dva njegova naslova osobito se uvlače u moje teme: Gala razmišlja o Sredozemnom moru, koje, dvadeset metara ispod površine, postaje portret Abrahama Lincolna, i ...Dali podiže površinu Sredozemnog mora kako bi Gali pokazao rođenje Venere. Ali tko je Gala? Imigrantska Ruskinja, supruga Paula Éluarda. Nitko Dalíja neće zaustaviti na tom putu. Utjelovljenje je njegova dječačkog sna, utjelovljenje ženskoga lika, ušće majčine smrti.

Istraživanja koja sam znanstveno provodio posljednjih petnaest godina naučila su me razmišljati: otmica Lijepe Helene i Trojanski rat? Ne, već uski tjesnac, intimistički kanal kojim će brodovi iz Sredozemnoga mora u Crno more, uterus grčkih kolonija Ponta i Kavkaza. Od Jasona i Medeje do Popovića, „ono što pripada unutrašnjosti, prostorija u kojoj se nalazi mlada djevica, jest i simbolički prostor metafizičke tajne njena mazohističkog erosa.“ Rastjelovljuje se tjelesno prije falusoidnih prolazaka „brodova“. Drugih vrata, osim erotske provokativnosti moreuza, nema!

No jedno su erotske konotacije koje po sebi kod slikara budi anatomija ženskoga tijela, drugo pak zamršena slojevitost fenomena erosa u njemu. Njihovo spajanje stratište je osobnih potisnutih iskustava freud-ferenczijevske psihoanalize. Frojdizmi, sjajni Frojdizmi! Kojima se konurbativno mogu pripojiti Zlatni snovi, posveta „anđelu seksa“ 20. stoljeća, Marilyn Monroe. Tema nagoga ženskog tijela u umjetnosti započinje i završava provokacijom. Znam, bit ću na otvorenom, stići neizbježno do spolnoga čina Ciccioline i njenog supruga. Okušao se i da Vinci: „seksualni akt u svoj realnosti toliko je ružan da bi se čak i ljudska rasa ugasila kada bi sebe vidjeli oni koji vode ljubav“. No uzalud sve, ne može Popović sam protiv sveg života. Nije baš sve tako jednostavno – izvučeš utikač iz utičnice i gotovo. Ne, voda je uvijek tekla i teći će, zvala se ona turbina ili seksualna energija. Koliko god ružan bio akt pripajanja!

Gdje je granica u umjetnosti preko koje više nema natrag, ne znamo. A možda je i nema, pa nam ostaje javnost. Sveta kopulacija, ili „sirovi dokument“?  

*

Popović uočava slabosti kritike, zna kako objasniti neiskazanu suštinu umjetnosti pripovjedajući svu silu ideja što ih je pokupio po životima i „kavanama“. Kako reče Lanoux – „glad je vuku nabrusila zube“. Kao pisac temu ženskog tijela u ogledalu slike analizira još i širim pogledom od umjetnički nužnoga, ocrtava s mnogih i raznovrsnih vidika služeći se čistim i prirodnim jezikom. Otkrivajući ljudske slabosti na tijelo žene, učinit će sve da „Republika bude naturalistička ili je neće biti“.

Aktualna knjiga, bez obzira na njen neuništiv kontinuitet, usporediv s plovidbom Nilom, uvijek će nekim novim, nedokučivo podsvjesnim znakom, potvrditi svoju originalnost. Govoreći u goloj istini, zapravo je knjiga mašte. Jedinstvena knjiga bez kazala sadržaja, a knjiga sadržaj! Imunitet tijela na tijek povijesti u umjetnosti, od golotinje praroditelja do personifikacije zla kao hipoteke istočnoga grijeha. I na početku su Maupassant i Flaubert. Što sad s Djevojkom koja se odmara ili Venerom koja se igra s dvije golubice, F. Bouchera? Svjestan je toga Popović, problem bi se iz umjetnosti mogao preliti u područje znanosti, psihologije i medicine. „Možda nikad ne bih postao slikar da Bog nije stvorio ženske grudi.“ Niti ja pjesnik! Posesivnost uvijek hoće nešto svoje iz rane mladosti.

Sve je u toj kompoziciji zapisano, i maloljetna konkubina Luja XV. i Maupassantova dosada, koju će u Ingresovim djelima kao „umjetnost dosađivanja“ vidjeti Delacroix. Samo moraš biti mlad, kako je to izrekao Renoir: „Volim ona platna koja me, ako su pejzaži, navode na to da se prošetam kroz njih ili, ako prikazuju žene, da ih pomilujem.“ Kako je govorio, ako se slika može objasniti, to onda nije umjetnost... ona mora biti takva da se ne može ni opisati ni imitirati. Istodobno, takvo djelo mora privući, uvući u sebe, zanijeti. „Ono je sredstvo kojim umjetnik prenosi svoje strasti, to je bujica koju on pušta da vas ponese s njegovim strastima.“ Nešto poput dvojnosti odaliske: harem i gospodar, ili životinja i vladarica.

Seksualna energija nastoji doseći obalu suprotnog kontinenta. Makar to bio i Boucherov osjećaj prema grudima i stražnjici mlade djevojke – „Mediteran“, kakav jest, da „impresija vanjskog fizičkog izgleda odgovara unutarnjoj prirodi žene“. „Čudovišna žena“, s unosom neizbježne erotizacije! Performans Antropometrije Kleina, nago tijelo žene – „živi kist“ kojim će u plavoj boji oslikati more i nebo, „najapstraktnije stvari u prirodi u okviru vidljivog i opipljivog“. Premazano plavim pigmentom ostavljat će tragove boravka mora, pritom stvarno more učiniti asocijativnim znakom vlastite tjelesnosti žene. „Fizičku konkretnost – ruke, grudi, trbuh, bedra, stopala – pretvorit će u apstraktne mrlje, istovremeno, potvrđujući tijelo i poništavajući ga.“ U pravu je bio moj prijatelj, krotitelj i bard soneta, Dobra, „...vrijeme tvog Mediterana tek dolazi“. Razumijevanje prostora estetski je problem naglašavanja spoznajne funkcije intuicije, na stavu je Crocea da nema razlike između umjetničke i obične intuicije. Ili, ako uopće postoji, ona je kvantitativna.  

Došli smo na isto, početak naših studija, zagrebačkih magli, iz kojih ćemo izaći vidljivi. Sve vodi k Zoli – „Iz nevine mršavosti djetinjstva, kad se naziru puni i požudni oblici puberteta, s prvim stidljivim zabunama nastaje žena.“ Zadah Eve iz Paradoua, koja je bila „poput velike kite jaka mirisa“. Pa, ako su čak i bile sanjarije, „zabranjeni vrt rascvalih djevojaka, tih cvjetova ženstva“, opisane su izvanrednom snagom ženskog sazrijevanja i ne bi nikog zanimale da dvije žabe nisu u položaju kopulacije, iako organe za parenje nemaju. Animalni naskok tek je prtljag dolaska s dalekog putovanja, stoga i podređen zakonu erosa, što će Popović izraziti groteskom slike Doba puberteta, gdje će se na mjestu djevojčinih usta naći ženski spolni organ. I mi ljudi tu ne možemo ništa, moguće je tek donekle regulirati protok vode kroz Asuansku branu. Ponajviše radi Courbetova Podrijetla svijeta i licemjera koji će kazati – ne, to nije moja stvar, ja se vozim šesticom! Teško je tramvaj razumjeti bez prihvaćanja smrti kao krajnjeg ishoda sladostrašća Sardanapalove smrti (Delacroix).

Što izaziva slikara-pjesnika na slikanje nagoga ženskog tijela, može znati samo on. „U Freudovu psihoanalitičkom ključu“ mora biti nešto dublje od izazova mehaničkog prodiranja ključa. Sve drugo pripada nagađanjima. Matisse će sliku nazvati Radost življenja, kritika će o njoj – „divlje zvijeri“. Netko u seksualnom činu vidi sebe u tigru, lav u danu oplodi do pedeset partnerica. Ta ružnoća prirode stvaralačkog čina estetika je ružnog onome prvotnom primordijalnom ogledalu slike. Tim razvojem vladaju žene, i sve pitaju: „Je li Picasso volio žene?“ A, ne, volio je mene! Mene, kojemu nitko nije dao novu dimenziju i zato bolje vidim, „nadahnut bićem žene, njezinom tajnom, njezinom osobnošću, zavodljivom moći njezine senzualnosti i njezina erosa.“ I ja sam dijete „istinskog lica plača“. Moj plač nije oslikan već izražen.

Prava pitanja knjiga je počela otvarati na Picassu. Sve dotad vladao je red, kao da je versailleski sporazum uredio stranice erosa s jakom poetskom potrebom za mirom. Les Années Folles ili Lude godine – Montmartre, van Gogh, Gauguin... atelijeri , galerije, bordeli, Moulin Rouge, Pigalle, sex shopovi... pjesnici, književnici, slikari, kritičari... povijest drevnih društava J. J. Bachofena, u kojima je vladao promiskuitet, brak nije postojao, a djeca najčešće nisu znala tko im je otac. Majčinstvo je bilo očito i zbog toga su ta društva bila matrilinearna. Ljudi su mogli znati svoje pretke samo preko majčine linije. A onda dođoše Dorani, u Grčku se useli patrijarhalno nasljeđe. Zeus bi baš svaku! Na kraju lanca Freud će obožavanje božice držati odrazom infantilne želje za ponovnim jedinstvom djeteta i majke. Tko zna otkad je otkad!

Zola će pred Cézanneom sastaviti manifest: „Svaka istina je lijepa, ma kako njezino lice izgledalo nakazno... Vjerujemo da je u surovoj istini više ljepote nego u lijepoj laži, da je više poetičnosti u svakodnevnim, običnim stvarima nego u svim pariškim salonima... Mislimo da je seks lijep, čak i onda kad je prikazan u liku bludnice. Ili svodnika... Mi prihvaćamo život u njegovoj cjelovitosti, ne donoseći nikakve moralne osude... Smatramo da je prostitutka isto tako dobra kao i grofica... Svi su oni uzorak prirode i utkani su u potku života.“

Zato bih volio u knjizi vidjeti van Gogha i Tugu (Haag, 1882.). Slikar mora naučiti da prikaže ne samo stvar nego i njenu bit, što prianja intuiciji. Više od obješene dojke Sien je magdalensko promišljanje žene u drami njezine životne putanje neprolaznog u onome što je prolazno. Sjedeće tijelo, pogled nadolje, kao tragični ton osjećanja života, u svom je izrazu vaza u koju će autor zabosti žuti suncokret. Dojam Baconove „tragične usamljenosti“, „egzistencijalističke tjeskobe i očaja napuštenosti“, otuđenja i beznađa.

I tako, od crvenih lampi Montmartrea do patagonije ožiljaka, i natrag, od djevičanstva pingvina do gnojnih čireva Nane, tako izgleda umjetnost u Popovićevu izboru na temu nagog ženskog tijela u ogledalu slike. Konačno, estetici „raspadajuće Venere“ i „ružnoga“ pridružit će erotizam i smrt, Dalíjev slikarski credo. Sjajna tema – Mlada djevica sodomizira samu sebe vlastitom nevinošću, ili Djevojka na prozoru; obje gledaju u, toliko mu svojstveno, mediteranski krajolik. „Iz velikog mora prešli smo u malo more fetusnih snova... iz generacije u generaciju čovjek je evoluirao uronjen u erotski osjećaj stvarnosti amnijske tekućine koju predosjećamo u plivanju, plutanju i plovidbi morima“ – siže je Mediterana čiju naslovnicu krasi zrcalni odraz pulene na pramcu broda – božica plodnosti. Grafički to vidim kao oksimoron, otkad / otkad.

„Zar netko ne može biti genijalan zato što je okrutan?“, oštro će Lautréamont nakon objave svoje lirske epopeje u prozi Maldororova pjevanja, anticipirajući do nadrealnosti poeziju podsvijesti. Od Botticellija spolna uzbuđenost snažno odjekuje u njenom psihičkom životu. Iz odnosa njušne spolnosti i spolnosti uopće rodit će se Popović služeći se erotizmom kao naknadom za sivoću trijezna života. Ponuda njegove moralne osobe hrvatskome slikarstvu bit će tiješnjena prevelikom osjetljivošću na magiju pisanja. Otac slikara, ili piščev sin!?

Rezime 

Stilski i sadržajno knjiga je po sebi kapitalno umjetničko djelo, na kraju lanca neumrlih vulkana, još jedna bravurozna obrana ljudske seksualnosti, mješavina oprosta i j'accusea pred naletima transhumanizma. Čitalački, u konačnici svodi se na „postčovjeka“ – čemu umjetnost bez zrcalne ljepote gluposti, patnje, starenja i neželjene smrti!? Kreirano nizom sublimiranih praskova, za kojima ostaju velika zvjezdana polja kreacije, autor djelu nadaje sve ono što jedno rudimentarno i svjetonosno „podneblje“, poput nagoga ženskog tijela, može dati od svoje nedodirljivosti. Ogledalo, kao i njegova gospodara odraz, živi potrebu za tematskom metamorfozom suživljujući uronjenost u duhovne i duševne sfere. U njemu trajno titra erotska svjetlost – još jedna likovna autobiografija, iskrena, bez glavnoga lika i teatarski nužne šminke.

Svjestan zavodljive moći nagosti, osobito one mladog ženskoga tijela, otvorio je Pandorinu kutiju. Čini mi se ključnim naglasiti u slikarstvu pitanje nagosti kao simbola i znaka izazivanja želje za podsjedovanjem tijela. Kroz taj status autor sustavno obrađuje nizove društvenih, socioloških, etičkih i psihosomatskih pojava dok proizlaze iz promatračeva pogleda na njega. Između ostalog, i pitanje frojdizama, nečega između lijevih ruku nad „protektoratom“ Tizianove Urbinske Venere i Manetove Olimpije, vlasnicā „svoga“, i Ingresovih odaliski harema kao tuđega vlasništva. Jastvo nago tijelo žene doživljava kao „predmet želje“, no to ne znači i njegovu totalnu potčinjenost. Duh je izašao iz boce! Za posjedovanje treba više od materijalističkog pogleda na svijet. Reče Bataille: „Naga žena je u tijesnoj vezi s trenutkom spajanja koji nagovještava.“

Postoje ljudi čiji genij dolazi iz samoga središta jajne stanice žene, a postoje i oni koji to slikaju. Da bi to mogli, netko se mora roditi. Tko zna, možda smo čitavo vrijeme krivo tražili, možda smo zapravo tražili plankton, milijardu puta uvećan.

(Igor Šipić © IO DHK)