Šura Dumanić: ŽIVOT U NIŠTA POSTAVLJEN / Denis Bašić
Denis BAŠIĆ: Egoist Magnum, Rende, Beograd, 2023., 229 str.
Prava je šteta što se u Hrvatskoj nije našao nakladnik koji bi objavio ovaj prvijenac bosansko-američkog pisca Denisa Bašića, iako se pisac obratio na nekoliko njihovih adresa. U pitanju je rijedak tekst, koji se ne vrti oko „osobnih iskustava pisca“ i manje-više lokalnih, bolje reći balkanskih tema, već ide posve drukčijim putem: istražujući život jednoga europskog filozofa (nihilizma), otkriva tamnu stranu ljudske potrage za – slobodom! Autor izvrsno kombinira fikciju i filozofiju (stvarnu osobnu povijest filozofa i sudbinu junaka svoga romana), pri čemu, osim o spisateljskome talentu, svjedočimo o njegovu dobrom poznavanju europskoga filozofskog nasljeđa.
Možda valja krenuti ovako: pročitavši tekst knjige Egoist Magnum, možemo ga zamisliti slikovito – kao teatarsku scenu: soba, s jednim krevetom, noćnim ormarićem, križem na zidu, satom i prozorom iza kojeg teče život i sunce šara krajolikom; na krevetu golo, tek plahtom pokriveno tijelo glavnoga junaka – u nekoliko scena tu ulaze časne sestre, njegovi prijatelji iz mladosti, supruge, majka, otac, očuh, pisci, Heine na primjer..., sve su to likovi ovoga čudnog romana. Mizanscena turobna, riječ je o nasmrt bolesnu čovjeku, njegovu zadnjem danu, on odlazi: scena je mrtva, mrtvačka, jeziva... Ne, hvala, ne bih gledala takvu predstavu.
No, ostanemo li u svijetu riječi, onoga što je autor ovoga izvanrednog romana napisao, otkriva se nepresušno bogatstvo misli, ideja i doživljaja. Knjigu bismo mogli nazvati filozofskim romanom, a ako je problem u definiciji što je to filozofski roman, moglo bi se reći – roman je to o tragediji jednoga filozofa, o njegovoj filozofiji (egoizma) i životu te o vremenu u kojemu je živio.
Glavni junak u komi, na samrti nanovo proživljava svoj život, ili odmotava film – snimak prijeđenog životnog puta, pretresa glavne događaje i njihove aktere, sa svoje dvije supruge, s prijateljima, drugim filozofima... Pisac svoj glavni lik stavlja u poziciju propitivanja svih odnosa i stavova kako bi nanovo osjetio i strah, i samoću, i slobodu koju junak i dalje, uporno, sažima i brani idejom i riječju – egoizam.
O odnosu prema egoizmu čitamo već na početku romana: Kad bih samo prestao disati. Jednom zauvijek. Bio bi to kraj svemu, ne samo meni, jer sam ja sve... – glavni će lik, nastavljajući: S mojim sjećanjima na ljude, i oni sami bi iščezli, jer ljudi i nisu ništa drugo do moje puke mentalne slike koje blijede. Dakle, ovo je bit krajnjega egoizma, okrenutosti sebi i isključivo – sebi. Već prvim rečenicama autor uvodi u unutarnji svijet svoga junaka.
Čitatelja zapanjuje polumrtav čovjek koga hrane pomoću sonde, kojemu nijedan organ ne funkcionira, koji ne otvara oči, ne može govoriti (jedan treptaj očnim kapcima znači „da“, a dva treptaja „ne“). Ne vlada svojim tijelom, od svih organa funkcioniraju samo dvije glave: velika koja kompulzira, prepuna je pitanja i imaginacije, pa ne znamo dolaze li zaista u sobu i razgovaraju li s njim njegovi prijatelji i časne sestre, ili ih on zamišlja i izmišlja; te mala glava koja masturbira, svjedoči o snažnom libidu i velikoj strasti ovoga čovjeka, potvrđujući je u (stvarnom ili imaginarnom?) odnosu sa sestrom Beatrice. Dijalozi i radnje prikazani su i opisani snažno, realno i smisleno, gotovo da nema suvišne riječi, ostavljajući čitatelja do kraja u nedoumici je li sestra Beatrice izmišljen Maxov lik ili je stvarno postojala, čineći s njim sve što je opisano? Primjerice:
Da, progutao sam gutljaj života prvi put nakon tko zna koliko dugo. Nastavila je kliziti svojim drhtavim prstima niz moj vrat sve dok nije ušla u malu kadu između mojih ključnih kostiju da se okupa. A onda su njeni goli prsti nastavili šetati preko mojih grudi koje su žudjele za njom, preko mog trbuha koji je nahranila, niz moju dlakavu stazu do jedinog dijela mog tijela koji moj mozak još nije bio požderao.
– Max...
Htjela je nešto reći, ali nije mogla. Vilice su joj bile zaključane, kao i moje. Kad nas strast preplavi, mi se izgubimo, riječi izgubimo, jer smo mi naše riječi.
– Max, hoćeš li me?
Seksualnost, hedonizam, sloboda, uza sve još posvemašnja čovjekova ograničenost normama građanskoga društva, u osnovi su romana i temeljima tragičnosti njegova junaka, a u naznakama je i homoseksualno iskustvo glavnoga protagonista.
Da, posrijedi je stvarni lik, gotovo zaboravljen njemački filozof Max Stirner, autor knjige Jedini i njegovo vlasništvo (Der Einzige und sein Eigentum) i vatreni zagovaratelj egoizma kao filozofskog pravca i stava, na određeni način i (nepoznat, tj. prešućen ili zaboravljen) začetnik europskoga filozofskog pravca egzistencijalizma. Kako bi napisao romansiranu priču o njemu, autor se morao temeljito potruditi, proučiti sve dostupne izvore, uhvatiti „vraga za rogove“ i prikazati europskoga čovjeka u takozvanom „građanskom društvu“ punome organičenja, lažnoga morala, uskih svjetonazora, k tome progovoriti o obitelji i, pogotovo, o seksualnosti. Ne mogavši ostvariti život i sebe onakvim kakav jest po prirodi, namjeri i intuiciji, Max Stirner okreće se filozofiji egoizma, tako paradoksalno tragajući za slobodom i ispunjenjem svoga bića. O sebi i svome životu filozof kao junak knjige kaže:
Trebao sam postati veliki filozof... Ta vizija je davala smisao mom životu. Pokušavao sam revolucionirati misao svog slavnog učitelja, Georga Wilhelma Friedricha Hegela, do same anihilacije cijele filozofije kao beskorisnog idealizma. Međutim, sve što sam uspio postići u cijelom svom životu bilo je to da sam objavio samo jedno značajno djelo... Sva moja mudrost se skupila pod tim jednim naslovom koji sam proročanski i ironično sročio kao Jedini i njegovo vlasništvo. Ta jedina velika publikacija nije mi donijela ništa do gađenja i ogorčenja mojih čitatelja i većine mojih kolega, kao i titulu „Egoista Magnuma”. Proglasili su me ocem filozofije svjesnog egoizma, individualističkog anarhizma i nihilizma, jer – ja se nisam ni na šta oslanjao – ni na državu, ni na zakone, ni na moral, ni na običaje, ni na Boga, ni na Čovjeka, ni na Duha, ni na Mamona. Pokušao sam da samog sebe učinim svojim vlastitim zakonodavcem i gospodarem, da se potpuno oslobodim u svoju vlastitu korist. Nisam pisao za čovječanstvo.
Ovdje se pojavljuje autoritet i učitelj Maxov – Hegel sam, kojeg spominje glavni lik, a Hegel je o slobodi rekao (parafraza): sloboda je vrlina; sloboda je vrlina kada je u mjeri, u ravnoteži, sve izvan toga – premalo slobode ili previše slobode – jest porok (ovakav stav je u Hegela, doduše, aksiom: i druge vrline kada nisu „u mjeri“, postaju porokom).
Uostalom, u novijoj su povijesti iznjedreni fašizam, nacizam, ubilački staljinizam i komunistički teror, a polazište im je bilo potraga za – slobodom (samo određenih kolektiva, slojeva i skupina)! Oslobodilački pokreti, pak, koji su im se suprotstavili, također su nerijetko posezali za nasiljem i terorom.
U romanu se pak događa preobrazba. Dok filozof Max Stirner ostaje dosljedan svojemu egoizmu – nihilizmu, kao onaj koji je još prije Nietzschea uzviknuo „Nema Boga!“, književni lik Max doživljava preobrazbu. Premda i tu uporno brani egoističke stavove (spomenuli smo egzistencijalizam u filozofiji, netko će možda asocirati anarhizam, pa sve do fašizma u politici), glavni se junak postupno, gotovo neprimjetno duhovno preobražava i, začudo, počinje drugačije, iz novoga motrišta razumijevati i sebe i ljude koji su ga pratili kroz život, drukčije vidi društvo i shvaća život. Krucijalna je scena trenutak njegove kliničke smrti, nakon kojeg se smrti više ne boji!
Kroz čitav se roman provlači stanovita dvojnost; s jedne je strane junak romana, a s druge filozof koji odbija svaki autoritet i vodstvo: „Ja sam moju stvar na Ništa postavio“, piše Stirner u knjizi Jedini i njegovo vlasništvo. U romanu je na djelu interiorizacija, usvajanje i razmišljanje u kategorijama kršćanske teologije. Premda se stalno poziva ne nepostojanje autoriteta i bilo kakvog uporišta za sebe, svoju misao i život, u fikciji koju Bašić maestralno gradi glavni lik Max (filozof u liku umirućega) posve prihvaća religiozni habitus zajednice u kojoj je stasao, a na samrti eksponira kršćansku misao, anđele, duhove, onostrano.
Smrt/život
Prikazujući umiranje svoga junaka, pisac čitatelju nenametljivo približava pojam, ideju i prisutnost smrti, čini je bližom, prihvatljivijom, oslobođenom straha od onostranog. Prožimanje romanesknog i filozofskog, fikcije i realnosti, doprinosi subliminalnu poistovjećivanju čitatelja s tekstom. Spominjemo „subliminalno“ zato što nije samo riječ o neizravnoj (o izravnoj još manje) identifikaciji s glavnim junakom (tȁ tko bi se, uostalom, htio/mogao poistovjetiti s umirućim!), nego je ona ideativna, dakle približava ideju, čovjeka (i pitanja o čovjeku), ideju života (i što je to život), ideju smrti... Svi smo u tome krugu, i to je sve u nama, na putu života/smrti kojim se krećemo. Kada Max najzad umire, pisac ga tad prikazuje kao malog dječaka koji nosi sat što stalno pokazuje isto vrijeme, te se dječak dosjeti da i u novim okolnostima sat treba naviti. Tako se smrt potvrđuje dijelom života, a život sastavnicom smrti.
Smisao/poruka
Nigdje u knjizi pisac ne zagovara, ne opravdava niti napada bilo koji, bilo čiji stav. Odlučio je samo ispričati priču obogaćenu vlastitim spoznajama i istraživanjem te je tako produbio temu. Izvorno polazište Maxova lutanja, zajedničko gotovo svim filozofskim, literarnim i umjetničkim pravcima njegova doba – koje je s jedne strane, rekli smo, izrodilo i komunizam, i fašizam, i anarhizam, pa egzistencijalizam... u filozofiji, kao što je s druge dalo vrhunske mislioce i niz značajnih umjetničkih pravaca – jest potraga za slobodom. Bezuspješna je to potraga, kako pokazuje i ovaj iznimno dotjeran roman, koji doslovno odr(a)žava izvedbenu i stvarnu napetost između života potrošenog u sebičnosti, nihilizmu i ništavilu te smrti kojom je knjiga ispunjena kao atmosferom vječnoga duha vremena.
(Šura Dumanić © IO DHK)