Matija Ivačić: ROMAN KRATKOGA DAHA / Jakuba Katalpa
Jakuba KATALPA: Zuzanin dah, Hena com, Zagreb, 2022., 289 str. Naslov izvornika: Zuzanin dech. Sa češkoga preveo: Emilio Nuić.
Kad sam nedavno pogledao film Jonathana Glazera Zona interesa, ostao sam očaran načinom na koji se u njemu preispituju mogućnosti predstavljanja tako traumatične i u isti mah iscrpljene teme kao što je holokaust. Zona interesa nije me se dojmila samo onime što je u njoj prikazano i prisutno, već možda i više onime što je u njoj svjesno izostavljeno i odsutno, drugim riječima aluzivno, ili što je eventualno začahureno u motive kojima zatim gledatelj sȃm gradi pripadajuće misaone cjeline i donosi vlastite (moralne) sudove. Cijela je radnja izmještena na sam rub onodobnog martirija, u obiteljsku kuću jednoga od krvnika, koja dijeli ogradu s koncentracijskim logorom; egzodus Židova nije eksplicitno prikazan, ali je sjajnim, a vrlo jednostavnim trikovima – primjerice jezivim off zvukovima ili slikama iz svakodnevice onih koji egzodus provode – stalno prizivan, pri čemu se tjeskoba postupno gradira; u filmu nisu prikazane đavolje peći, ali će rasplamsalo nebo u gledatelju potaknuti grozomorne slike organiziranog istrebljenja Židova (dakako ne samo njih); para koja izlazi iz lokomotive na udaljenom obzoru, tradicionalno romantizirana u arhetipsku sliku čežnje za pustolovinom, u gledateljevoj će svijesti prizvati baš svakog čovjeka transportiranog u stočnim vagonima. Da ne duljim: Glazer je zorno pokazao i dokazao da se o holokaustu i dalje, i nakon bezbroj umjetničkih reprezentacija istoga, može umjetnički progovarati neotrcano i inventivno, ukratko drukčije – u smislu da se otkriva nešto novo ili da se očuđuje ono postojeće. Način na koji je to postignuto dojmljiv je koliko i jednostavan: bilo je dovoljno premjestiti naglasak s prikazivanja na ne-prikazivanje, s prisustva na odsustvo, s totala na niz detalja-simbola.
Nisam filmolog i nije mi namjera napisati filmsku kritiku, već – naprotiv – kritiku jednoga romana čija je tema također holokaust. Istina, ne samo on, jer su u njemu podjednako važni međuljudski odnosi. Posrijedi je roman češke književnice Jakube Katalpe (1979.) Zuzanin dah (Zuzanin dech, 2020.), u nas objavljen u prijevodu Emilija Nuića (Hena com, 2022.). Katalpin roman ima trodijelnu kompoziciju koja prati životni razvoj (djetinjstvo, odrastanje i zrelost) naslovne junakinje Zuzane, kćeri židovskoga vlasnika tvornice šećera Abrahama Liebeskinda, rođene sredinom dvadesetih godina prošloga stoljeća. Ta dva biografema – pečat židovstva i rođenje u dvadesetima – i više su nego dovoljna da pobude sumnju u predvidljivost, koja će se nažalost i potvrditi. S obzirom na to da je roman vremenski organiziran kronološki, čitatelj ne mora biti bogzna kako pronicljiv da mu vrlo brzo postane kristalno jasno kako će u središte dospjeti upravo priča o holokaustu, dakako – a to je u (češkoj) književnosti postalo nekom vrstom usiljene manire – filtrirana kroz agoniju individualne sudbine, i da će se Zuzanino židovstvo na predvidljivo tragičan način ispreplesti sa sudbinama njezinih prijatelja Hanuša i Jana. Veći dio romana čitatelj će zatim svjedočiti tome kako se njegova početna predviđanja obistinjuju, što je dobitna formula za dosadu.
Zuzana odrasta u imućnoj obitelji u Holašovicama blizu Praga i kao djevojčica uspostavlja mrežu odnosa sa spomenutim dječacima Hanušom i Janom, čiji su očevi zaposlenici Liebeskindove tvornice šećera. Taj će trokut odnosa činiti okosnicu romana, bilježeći poput seizmografa sve društvene i političke potrese tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća. I dok prvi dio romana donosi idilične godine Zuzanina djetinjstva, koje ona provodi u igrama s Hanušem i Janom, a koje pomuti tragična smrt njezine majke, u drugome dijelu povijesna se zbilja već presudno upisuje u njihov odnos. Naposljetku im se putovi razdvoje, trokut se raspadne pod bremenom ideologije: Zuzana je Židovka, Hanuš i njegov otac postaju gorljivim poslušnicima nacizma, dok je Jan zajedno sa svojim ocem aktivan u pokreta otpora. Zuzanin svijet urušava se, ona i otac ostaju bez svega, osuđeni na borbu za goli život. Upravljanje šećeranom preuzima Nagy, koji uspostavlja perverznu trgovinu: on Zuzani daje plodove iz vrta i voćnjaka ne bi li ona i njezin otac preživjeli, dok ona njemu zauzvrat daje plodove svoga tijela, razvivši pritom neku vrstu stockholmskog sindroma. U isto vrijeme Zuzana ulazi u intenzivan ljubavni odnos s Janom, pa rivalstvo između dvojice donedavnih dječaka, a sada mladića, sve više vrije. Trokut odnosa zatrovan je to više što povijesna zbivanja postaju nesmiljenija; s usponom nacizma kao da se u trojcu razbuktaju i međusobni nesporazumi, obnavljaju se stare razmirice, oživljavaju silom ušutkani demoni. U svemu tome Hanuš će ispasti najveći gubitnik: suočen s činjenicom da je Zuzana dala prednost Janu, pronađe svojevrsnu zamjensku ljubav Kateřinu koju divljački mlati i usput se odaje alkoholu, što će se nakon rata preslikati na njegov odnos sa Zuzanom.
Iz priče o (ljubavnom) trokutu roman tada neizostavno – jer se slijedi logika vremenske linearnosti – sklizne u priču o holokaustu, ispripovijedanu iz vizure žrtve (Zuzane). I dok je prethodni dio romana, u kojem se opisuje Zuzanin svijet i njezino građenje odnosa s bližnjima (majka, otac, Jan, Hanuš), još koliko-toliko zanimljiv, stranice na kojima se opisuju torture u koncentracijskim logorima zamorno su prepoznatljive, svedene na tipizirane mučne slike iz života logoraša, na varijacije jednog te istog obrasca koji kroz raznorazne medije i umjetnička ostvarenja desetljećima sustavno nasljedujemo i koji nas okružuje poput jeke, pri čemu je svaki novi odjek u pravilu tek blijeda kopija prethodnog. Vraćam se stoga Zoni interesa – čini mi se, naime, da je je Glazer bio itekako svjestan eksploatiranosti holokausta u umjetnosti i po svaku cijenu nastojao izbjeći ponavljanje već viđenog, što kod Katalpe nije slučaj.
Treći dio romana prati Zuzanu nakon povratka iz koncentracijskog logora, iz kojeg se njezin otac neće vratiti. Zuzana saznaje da je Jan nakon njezine deportacije pobjegao isprva u Southampton, a zatim u New York. Premda i dalje voli Jana, popušta Hanušovim udvaranjima i naposljetku se udaje za njega. Hanuš je sustavno zlostavlja, tuče je čak i kad zatrudni, da bi ga ona pri kraju romana, doznavši da je on cijelo vrijeme krio Janova pisma iz tuđine, okrutno ubila. Tim je ubojstvom zadovoljena „viša pravda“, jer osim što zlostavlja Zuzanu, Hanuš je izravni krivac za deportaciju nje i njezina oca, što ona, doduše, nikad neće doznati. Hanuš je istinski negativac romana: bezdušni je beskičmenjak i silnik, konvertit koji će prvo biti kolaborant Gestapa, da bi se nakon rata učlanio u komunističku partiju i postao njezinim gorljivim pristašom, nastavljajući aktivno provoditi kolektivne zločine ne mareći na kojoj su strani i nad kime počinjeni. Drugim riječima, Hanuš je personificirano zlo, i njegova smrt – a posljedično i neka vrsta happy enda – zapravo se savršeno uklapa u ukupnu konvencionalnost romana.
Dojam „već viđenoga“ ne popravlja ni – uvjetno rečeno – tehnička strana Katalpina romana. Mislim prije svega na pripovjedača i pripovjedne tehnike. Katalpin je pripovjedač u trećemu licu, hladan, odmjeren, ironičan prema svim likovima i nadmoćan u odnosu na njih (prepoznajemo to, između ostaloga, i po brojnim anticipacijama), lebdeći cijelo vrijeme „nad pričom“ kao zluradi promatrač. Dojam hladnoće u određenoj mjeri pojačavaju parataktičke rečenice, dakle one u kojima se zarezima povezuju dijelovi koji bi – osjećamo to čitajući – možda ili vjerojatno trebali biti odvojeni točkom. Nakon nekog vremena, ipak, pripovjedač može postati nekako naporan, naročito ako ste čitali druga autoričina djela (u istoga izdavača i u prijevodu istoga prevoditelja objavljen je prije nekoliko godina Katalpin roman Nijemci, tako da hrvatski čitatelj ima sa čime usporediti), pa shvatite da autorica ni u pogledu pripovjedača nije ostvarila naročit pomak ili promjenu. Kad se sve zbroji i oduzme, Zuzanin dah ostao je jednostavno – kratkoga daha.
(Matija Ivačić © IO DHK)