Biserka Goleš Glasnović: SLOBODA JE BITI „NAJMANJI“ / Hrvoje Barbir Barba
Hrvoje BARBIR BARBA: pjesme najmanjeg pjesnika na svijetu, Naklada Semafora, Zagreb, 2021., 60 str.
Naslov novije zbirke pjesama Hrvoja Barbira Barbe pjesme najmanjeg pjesnika na svijetu, i pravopisno bez oznake velikoga početnog slova, intrigiraju već stavom u samom naslovu. U krajnostima pojmova mala pjesma i veliki svijet izostaje moguća skromnost ili preuzetnost jer se već u prvoj pjesmi Mali stih pjesnički iskaz određuje prema poeziji kao prema nečemu časnom i vrijednom, a možda i najvrjednijem u svijetu u kojemu su mnoge „velike stvari“ daleko od vrijednosti koje zagovaraju poezija i umjetnost uopće.
Pjesniku dragi atribut mali učestalo se pojavljuje u naslovima mnogih pjesama zbirke, primjerice: mala iskrena, male figure, mali crveni, mala privatna molitva, mala upropaštena lirika, mala antologijska, mala Lena iz student servisa, mala štorija od briškule, čak u pleonastičkom obliku mala crtica ili pak u eufemističkom kao sitne pjesme...
Obilježje koje pjesniku određuje pjesnički iskaz, kao najmanjemu pjesniku na svijetu, otkrivamo u dva katrena svojevrsnog epiloga na kraju zbirke. Čitamo snažan lirski zanos u prikazu pjesnikova životopisa uz dodatak post scriptum s intimnim obraćanjem čitatelju: Bez hvale: ja sam najmanji pjesnik na svijetu. / Pišem sitne pjesme, tiše od zvijezda: / na dlan ženske ruke baš sve bi stale, to laste su male ispale iz gnijezda. I u najmanjem gradu na svijetu živim, / gdje ulica svaka tri koraka pruža: tu poretku svjetskom silno se divim / iz kućice prazne, izbjegla puža. P. S. Al' ako ih nađete moje, / po putu il' polju − puhnite mahom! −/ lijepo Vas ja molju: / ugrijte ih dlanom i oživite dahom.
Ovaj epilog potvrđuje kako je pjesnički iskaz izraz tradicijskih poetskih postupaka i kako pjesma nije subjektivitet sam za sebe, već odraz životopisa i stavova Hrvoja Barbira Barbe kao stvarne osobe koja sebe naziva najmanjim pjesnikom na svijetu.
Unutar pak pjesama koje sam navela, nizovi su uspješnih tekstova, nimalo preuzetnih i nimalo skromnih. Formom su gotovo sve kratke, vrlo često ispjevane u dvama katrenima. Na granici su vezanoga i slobodnog stiha, s ili bez interpunkcije i ponegdje sa svrsishodnom uporabom rime, inverzije i ponavljanja radi ritmizacije teksta.
Barbirov jezik jednostavan je, a tematski izbori svakodnevni. Muđutim, u pjesničke prikaze svakodnevice upleće s još jedna ruka – ona meštra od dramskoga teksta. U pjesmi Zagrebom iz tramvaja svađu dvoje ljubavnika u drugome katrenu odlično dopunjuju stihovi u zagradama kao dobrodošle didaskalije: (A cijela sapunica je odigrana / u intimi malog kišobrana, Pred teatrom kraj zelena toka ( i u tren oka...). Slična dva prizora, dramski oblikovana u samo dva katrena, nalazimo u pjesmi Male figure: u napetosti teme iz prvoga katrena, u sreći mladenaca za svadbenim stolom, i tragičnom raspletu u drugoj strofi.
Meštar od drame zaista ne treba velike riječi i velike pjesme kako bi postigao uvjerljivu komičnost ili tragičnost. Upravo je u tom paradoksu vrijednost Barbirovih malih pjesama koje su oblikom stvarno skromne, ali sažetim iskazom postižu svojevrsnu napetost i razrješenje, bilo komičnim ili tragičnim tonom – ali često uz zafrkanciju, ironiju i samoironiju. U pjesmi U mrklu kanjona Neretve u dva katrena različita ozračja, zlatne mjesečine i mrkline neretvanskoga kanjona, moguća je tragedija, ali komično i ironijski intonirana: Kad namiguše sjajne pored korza / debela izvede Luna puna zlata, / ko krezub čagalj iz mlađahna torza / ja zavijam u tminu sitniš sata. / Tek zvijezde znaju što je prava fiesta! / Al' kad bi čule starog kompanjona, / a ma svaka bi se bacila smjesta. S klisura meni, u mrklo kanjona…
U jednome ciklusu koji sadrži pedeset pjesama tematski razabiremo: pjesme o ljubavi, portrete žena i prijatelja te pjesme o stihu i poeziji kao nasušnoj potrebi.
Prikazi portreta u dvjema su različitim stilizacijama – od ekspresionističke i naglašeno slikovne do iskaza bliska svakodnevnu govoru. U pjesmi Portret Tereze s jesenje izložbe povezuje se Picassov portret Tereze s vodenim krajolikom naglašena kolorizma. U pjesmi Dora izabrani je lik u scenografiji kamena i škoja. U sličnim poetskim slikama, u kojima je žena sastavnica krajolika i obrnuto, prikaz je seoske starice u pjesmi Luda iz mog sela. Takav je prikaz pjesnika i prijatelja Milana Maćešića u pjesmi Posljednji majstor. Pjesme Problem gospođice Einstein, Monna Lisa iz modnog servisa i Mala Lena iz student servisa ležerne su u realističnom prikazu i ludičnosti bliskoj suvremenom pjesničkom iskazu.
Pjesme o ljubavi također su ostvarene dvama različitim pjesničkim postupcima – od poetske ozbiljnosti i biblijskih reminiscencija do zaigranosti bliske zlatnom dobu djetinjstva. Ističem kao vrlo uspjelu pjesmu Psalam 57 u kojoj se obraća dragoj ženi kad bude imala 57, s reminiscencijom na starozavjetne prostore i uz istovremenu kritiku suvremenosti – od problema klimatskih promjena do ratova. Put od imaginacije prema stvarnosti najrazvidniji je u Najtužnijoj ljubavnoj pjesmi: Tvoja stolica u kutu sobe sliči na stolicu u kutu sobe / i tvoj zidni sat upravo na zidni sat… Iz posve drukčijeg poetskog polazišta, kao druga strana ljubavi, u misteriju tjelesnosti nastaje pjesma Misterija Hyde u kojoj simbol vuka kao nagona ili demona naglašava osjećaje stida i straha.
Pjesnički iskaz nije oneosobljen jer se uključuje i subjektivno tumačenje pjesničkoga posla, što se kreće od svojevrsnog patosa i humora do ironije i samoironije. U pjesmi Teorija struna gospodina Kakua ovako se prikazuju pjesme: …Njima sve moje pjesme napisane tebi / nad bjelinom počivaju, / sred neke ledene pustopoljine, / kao umorne i nepomične ptice / na papirusu egipatskom. Naslovom pak Mala upropaštena lirika sugerira se pjesnikov odnos prema napisanom tekstu o nekoj ljubavnoj zgodi. Jednak je postupak u pjesmi Mala antologijska o nekom erotskom prizoru, usto humorno intoniranom. Na pitanje samom sebi A zašto pišem? postavljenom u naslovu pjesme, odgovor je vrlo jednostavan. Riječ je o prostoru slobode − i ljudske i umjetničke.
U gradaciji malih ili sitnih pjesama, kako dosljedno predlaže Hrvoje Barbir Barba u zbirci pjesme najmanjeg pjesnika na svijetu, ne bez zrnaca provokacije, završit ćemo jednom od malih pjesama namijenjenih djeci Ta – bu A −bu. Stihovi su to bliski balogovskom govoru, kad je riječ o poeziji za djecu, pa bi u (ne)mogućoj Dedićevoj interpretaciji bili jednako popularni kao i Bubamarac: ...Ljubav nema ćudoređa: / bumbar voli visibabu. / Okreni bubu sa leđa, / iz tegle izbavi žabu… Mala pjesma darovana djeci, darovana malima. U poetskom poigravanju pojmova veliki i mali u pjesmi Mali veliki duhovita je odgonetka: ...Pak najveći su spoznali: / Najveće je ostat mali... / Kad si mali pa još živ / U najvećem si lako skriv!
U surječju zbirke pjesama kao cjeline riječ je o prizorima i portretima darovanima stvarnosti dvama različitim pjesničkim postupcima – od tradicijskoga lirskoga patosa do suvremene ludičnosti u humornome i ironijskome tonu.
(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)