Sanjin Sorel: KONKRETNO O PJESNIŠTVU LJUBOMIRA STEFANOVIĆA

Ljubomir STEFANOVIĆ: Je fra jer Oskar, izabrane pjesme, Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Pula – Žminj, 2024., 188 str. Edicija „Istra kroz stojeća“, kolo XIV., knj. 84. Izbor i predgovor: Sanjin Sorel.

U jednoj poprilično tradicionalnoj kulturi književni iskoraci koje je Stefanović činio, uz petnaestak drugih suboraca, danas se čine još vrjednijima...

I.

Ljubomir Stefanović (Beograd, 1950. – Rijeka, 2016.) bio je mnogo toga – urednik riječkoga časopisa Dometi, omladinskih listova (Omladinski tjednik, Upitnik), Istre, Quoruma, Novog Kamova, Književne Rijeke, radio je ranih sedamdesetih godina kao novinar i filmski kritičar, uredio je više od dvije stotine knjiga, radio na koncipiranju neoavangardnih izložbi (Weasteast, 1978.), sudjelovao na njima, prevodio sa slovenskoga i talijanskoga jezika, povremeno pisao kratke priče[1], bio je važnim dionikom jedne linije u povijesti hrvatskoga pjesništva. Sudionikom je brojnih izložbi konkretne / vizualne poezije (Rijeka, Sarajevo, Škofja Loka, Kranj, Subotica. Beograd, Novi Sad,) te je suautor (uz Ranka Dokmanovića i Zvonimira Kamenara) izložbe Zlatno doba (Mali salon, Rijeka, 1982.). Bio je članom Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga centra PEN-a i Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Znao se koristiti pseudonimima Igor Car[2] i Damir Ban[3].

U dugoj uredničkoj karijeri sustavno je radio na nekoliko projekata – povijesti Rijeke, snaženju svijesti o važnosti čakavskoga idioma, multikulturnim projektima na relaciji Rijeka – Italija te pozicioniranju grada kao važnoga jugoslavenskog, kasnije i hrvatskoga izdavačkog mjesta. Ili, drukčije rečeno, razumijevajući kompletnu riječku povijest i sadašnjost, inzistirao je na ideji kako je Rijeka, kao vrlo mlad grad, grad specifične povijesti i kulture. U svim izdavačkim projektima prvenstveno je slijedio osnovnu nit otvorenosti i multikulturalnosti Rijeke, koja nakon 2. svjetskog rata, u svojim dominantnim linijama, nije bila deklarativna, kamoli ksenofobična. Razumijevajući neodvojivost geneze Rijeke od njezinih modernizirajućih gospodarskih praksi, svojim je uredničkim radom naglašavao i tu njezinu kulturološku perspektivu.

Usto, uz Milorada Stojevića, najzaslužniji je za to što se čakavski idiom u suvremenoj hrvatskoj književnosti donekle počeo tretirati jednakopravnim jezikom. Uredio je brojne knjige na idiomu, a Izdavački centar Rijeka (ICR) „njegova doba“ postao je jednim od stupova kulturnoga procesa koji se u Rijeci kolokvijalno zvao Era čitanja grada, kojoj je pak vrhunac bila knjiga Radmile Matejčić Kako čitati grad. Rijeka jučer i danas iz 1988. godine. Senzibiliziran za povijesni aspekt Rijeke, u njegovu su vremenu objavljene brojne povijesne, kulturološke knjige, umjetničke monografije iz kojih smo ponovno upoznali bogatu umjetničku, povijesnu, jezičnu, ili kakvu drugu, povijest grada koji teče. U velikoj i maloj ediciji ICR-a objavljene su stotine knjiga, a jedno je vrijeme Stefanović bio jedini nakladnik u Hrvatskoj koji je izdavao pjesničke zbirke. I ne manje važno: časopis Dometi bio je svojedobno jedini hrvatski časopis tematski (književnost, kultura, društvena pitanja...) šire, a ne usko stručno i/ili akademski, koncipiran koji je kontinuirano objavljivao brojne priloge vezane uz povijest antifašizma na tlu Hrvatske, i ne samo Hrvatske.

II.

Jednom značajnom dijelu kulturne javnosti, na žalost, ostao je Ljubo Stefanović poznat tek kao urednik spomenutih velike i male edicije biblioteke Dometi. Valja primijetiti da je njegova mala edicija jedan od najvažnijih projekata u području pjesničkoga izdavaštva u kontekstu jugoslavenskog nakladništva uopće, a kamoli ne u Hrvatskoj. Neke od ključnih knjiga, bitnih za suvremeno pjesništvo, objavljene su u njoj: Branko Maleš – Praksa laži, Ivan Rogić Nehajev – Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje i druge nerazumljive pjesme, Milorad Stojević – Viseći vrtovi, Sonja Manojlović – Civilne pjesme, Luko Paljetak – Životinje iz Brehma, Jagoda Zamoda – Kao da sam tu živjela, Branko Čegec – Melankolični ljetopis..., zatim knjige Baloga, Majetića, Vladovića, Ivaniševića, Kraljića, Martinija, Mirande Blažević, Tadijanovića itd., itd. Doista je riječ o nizu knjiga nezaobilaznih za povijest domicilnoga pjesništva, koji je niz pokrenut već 1975. godine. Znaju svi, koji su makar jednom stupili u „sveti“ prostor u Ulici Ivana Zajca 20/II., da je čitav redakcijski prostor ICR-a bio jedan velik i neponovljiv kreativni „nered“. Grudobrani rukopisa i knjiga na Ljubinom stolu i po podu, neki stari i desetljećima, novine i izresci doslovce posvuda, zidovi nakrcani koječime, od karata različitih vrsta do jedne meni u formativnom smislu bitne sličice – izrezak iz novina muhe pribijene čavlom na zidu redakcije. Kraljevstvo neobveznosti koje je bilo još nešto – izložbeni prostor. Naime, Milorad Stojević je u njemu imao izložbu vlastitih grafika, tek jedan dan, a sve zbog oklade. I mala, sasvim postmodernistička diverzija – obično se u njegovoj biografiji navodi kako je izložba održana u galeriji Listopad, na Trsatu – ne, sve pogrešno!; nepostojeće je to mjesto, riječ je o prijateljskoj zafrkanciji, o „štosu“ smišljenom upravo u tome kaotičnom i najkreativnijem mogućem prostoru ICR-a. Onome istom koji je, tragično, u nekom trenutku Gradu Rijeci postao nepotrebnim teretom, financijskim izdatkom, uopće opterećenjem, koje je mjesto poslije Ljube sustavno uništavano i uništeno. Drugim riječima: bio je potreban tek napor maloga broja ljudi vezanih uz knjigu, a u riječkome je slučaju to bio samo jedan čovjek – Ljubomir Stefanović, koji je svojom vizijom, znanjem i sustavnim radom okupio riječke i druge književnike kako bi doslovce „izmislio“ riječku poratnu kulturu.

III.

No, prije negoli se upustio u rad s knjigom, iz njegove je rukopisne ostavštine zanimljivo (bilo) slijediti razvojnu liniju. Počeo je pisati već sa četrnaest godina, klasične mladalačke i pubertetske stihove, ljubavne i identitetsko-egzistencijalne, s puno pathosa. No, već sa sedamnaest pročišćava izraz, što u njegovu slučaju znači – reducira ga. Tako će se oko 1970. već duhovito igrati i, u suštini, odrediti polje svoga tekstualnoga interesa: „uzeti sebi život / i / ne dati ga nikome.“ U istoj će rukopisnoj bilježnici napisati pjesmu:

Krajem

je srpnja

pročitala knjigu

imala buran

ljubavni život

bila na

festivalu u Puli

a i pocrnila je

Ljubomira Stefanovića nalazimo u Poletu (br. 16, iz veljače 1968.), naime njegovu dulju pjesmu neshvaćeni frajersko-mafijaški život stvari igora cara, zatim u Riječkoj reviji (br. 2-3, 1969.) objavljuje četiri nenaslovljene pjesme, te u Poljima iz Novoga Sada (br. 143, 1970.) gdje mu izlaze Ljetne pjesmice.

U Ljetnim pjesmicama sasvim ironično pripovijeda klasičnu situaciju ljetne romanse, s pripadajućim patetičnim općim mjestima. Stilski se već tada naslućuje njegov kasniji spisateljski postupak – redukcija i ogoljivanje, minimalizam, duhovitost i vješto poigravanje banalnostima. I, naravno, erotika, koja se provlači svim njegovim knjigama. Pridodajmo tome opće literarno mjesto opet iz općih mjesta o dijalektalnoj poeziji: kakav bi to čakavac bio, i avangardist, a da se barem malo ne zafrkava pišući?! Mimo ideje kako umjetnost mora biti ozbiljna, Stefanović je kretao obilazno i suprotno. Resili su ga: „neozbiljnost“, duhovitost, kadšto vic, neprekidno dosjetke, nerijetko parodija... Drugim riječima, bio je tekstopisac racionalnoga ludizma, na tragu Manifesta ludendizma (Prolog, 1977.) Ivana Rogića Nehajeva, poglavito u dandy poem iliti ludendičkoj pjesni, no uvijek su Stefanovićevi tekstovi usmjereni prema preciznom, pravocrtnom seciranju riječi, presijecajući ih i predviđajući im, iz njihova pro/cijepa – višeznačnost. Postupak je to oštroumnog pristupa pisanju. I, zapravo, to nonsens pjesništvo istinski je veselo jer se sprda s primorskim svijetom i njegovim svakodnevnim navikama, pa makar bile one iz prošlosti.

IV.

Već je prvom zbirkom Pene ali kaštigi naznačio smjer osebujnog razumijevanja čakavskoga idioma. Nasuprot pjesnicima antejskoga kompleksa, kampanilističkoga osjećanja, romantizma i anakronizma te svojevrsne filozofije deminutiva, Stefanović ulazi u prostor onih čakavskih pisaca koji proširuju opseg i mogućnosti jezika. S Miloradom Stojevićem i Nikolom Kraljićem[4], pa i Ivanom Rogićem Nehajevim u njegovoj riječkoj epizodi, priklonit će se poetikama radikalnog prestrukturiranja poetskoga znaka. Time će do/kazati da se sa čakavskim sve može kao i sa štokavštinom, ukazat će na glotofagičnost standardnoga jezika te će ujedno biti inovativan unutar čakavskoga, dok će na području nacionalne pjesničke prakse ući u red tada, uvjetno rečeno, popularnih vizualno-jezičnih istraživanja. Drugim riječima: jednim jezičnim udarcem – dvije muhe.

Zbirka Pene ali kaštigi palimpsest je na Zakon trsatski iz prve polovice XVIII. st., koji se u prvome redu bavi regulama, zakonima, pravilnicima, statutima, kaznama/kažnjavanjima, ali i šire – srednjovjekovnom svakodnevicom, anegdotalnim situacijama, erotskim aluzijama, imovinskim ili vjerskim problemima. Povijest je tu samo sredstvo prijelaza dijakronije u sinkroniju, nepoetskoga teksta u poetski, oko 250 godina kasnije. Pri tome prijelazu duhovitost koju Stefanović primjenjuje i uvodi, implementira u Zakon trsatski pokazuje temeljni postupak arheologa – interpretacija, prilagodba, komentar... Dokument postaje pjesmom, što je rijedak postupak u povijesti hrvatskoga pjesništva; najčešće je takvo što rezervirano za novo/povijesni roman. A da bi priča bila autentičnija, Stefanović istovremeno koristi arhajski jezik i suvremenu čakavštinu, naravno i talijanski. Književna kritika nije prepoznala to kako je načelni postupak preuzimanja i sinkopiranja Trsatskoga statuta iste godine Tonči Petrasov Marović realizirao u drugome statutu, onome Poljičkome, da bi iduće godine njegova Hembra bila objavljena kao knjiga. Sličnosti postoje i u jezičnome konceptu – iz jazika ditinstva u ditinstvo jazika, ali i u nekim „štosevima“: Stefanović u knjizi koja je nastala baš kao i Hembra, 1972., spominje moneyfestivale, Petrasov pak lova story. Ne govorim o tome kako je netko nekoga prepisao, bilo je nemoguće, već o činjenici kako se unutar radikalnih poetskih ideja dolazilo do sličnih rješenja.

Stefanović je pjesnik kataloga. Katalog je opisao Lev Manovich u Jeziku novih medija (2001.) kao bazu podataka. Kada govorim o bazi podataka u poeziji, onda na umu imam sve što ulazi u tkivo teksta, ali s jednom posebnošću – ta baza mora biti organizirana na specifičan način kako bi se konceptualizirala. Iz šume znakova mora se prepoznati dosljedna organizacija koja zahtijeva svoju prostornost, a tiče se jezika, predmeta, subjekta, svijeta itd. U Stefanovićevu slučaju riječ je o dosljedno izvedenoj organizaciji knjiga, ponavljanju modela, sve su unutar jedinstvenog koncepta, kako poetički tako i stilistički, čak su i ciklusi u zbirkama istovrsno abecedno organizirani! Jednom je nosiva tema odnos juridičkoga dokumenta i pjesništva, drugi je put tema morska fauna, treći put, uglavnom, čovjek i ljudska ljubav. U svima njima jezik se dosljedno provlači kroz različite tipove stilskih figura koje se općenito grupiraju pod pojmom igre riječima. Drugim riječima, Ljubomir Stefanović dosljedno i racionalno stvara katalog pjesničko-analitičkih postupaka, metoda, stilova i sl., sve kako bi u jednome pjesnički ograničenom univerzumu pokušao po/kazati Sve. Temeljni je postupak kojim se koristi – procesualnost, popularnije rečeno – work in progress.

Premda to Sve nije ni retorički (i svakako je drukčije) bujno kao u Milorada Stojevića ili Ivana Rogića Nehajeva, zanimljivo je to da bi – pokušamo li vidjeti što to Ljubo radi u svojim škrtim tekstovima i zaboravimo li na trenutak sve što je u njega poetički očito i jasno, već gledajući ga, dakle, i kao manirističkoga pisca – njegov pristup mogao držati vodu jer su njegovi „mali“, kratki, racionalni, analitički tekstovi strahovito nakrcani retoričkim bravurama. U njima ima oštroumlja, makaronštine, alogičnoga logizma, izobličenih pravila, besmislica, lirskoga esperanta, genijalnosti u fragmentiranju, simetrije protuslovlja, pomaknutoga težišta, pohvale dvosmislenosti, obrata, epigrama, šifriranja itd., itd., znači dosta onoga što Gustav René Hocke spominje u prekrasnoj knjizi Manirizam u književnosti. Alkemija jezika i ezoterično umijeće kombiniranja (1984.).

V.

Književna je kritika, usprkos svemu, Stefanovića dominantno percipirala kao konkretističkoga pjesnika, shvatimo li pojam pomalo ekstenzivno. I u tom pisanju, ali važno je reći, i iz mjesta u kojemu je pisao kao da navedeni model ima ponešto drukčiji kolorit. Čini mi se da je tu ključna stavka upravo grad Rijeka s jedinstvenom poviješću i poviješću književnosti kao specifično avangardne tradicije. Sjecište putova i prometnih koridora, luka, granična pozicija... rezultirali su, u hrvatskome kontekstu, jedinstvenim prostorom na Rječini. Mnoštvo je juridičkih ingerencija prolazilo gradom koji teče samo u XX. stoljeću, više negoli ijednim drugim (obližnja joj je Pula u tome smislu možda najsličnija, op. ur.). Stoga je u multikulturalnoj sredini bilo posve logično da se uz prvi avangardni riječki trolist (J. P. Kamov, J. Baričević i M. M. Radošević) pojavi i onaj drugi, uz dodatak, ime – Nikole Kraljića. I baš u trenucima kada se riječki postmodernizam formirao na fonu prve avangarde, priređena je ključna međunarodna izložba Westeast, koja već naslovom signira što joj je i prostorno i poetički nit vodilja.

Premda je zbirka Umnožena pjesan objavljena 1979., nastala je 1971. godine. U Telegramu br. 60/61 od 24. studenoga 1972. objavio je Ljubo Stefanović ciklus Dovraga, gdje su te pjesme?[5] koji će kasnije biti uvršten u spomenutu knjigu. U ostavštini su pronađeni tekstovi koji nisu bili uvršteni u knjigu, po svemu sudeći njih 24. U svim je tim tekstovima vidljiv autorov odnos s, pretežno, slovenskom neoavangardom. Weasteast bio je ključ za razumijevanje literarnoga koncepta Ljubomira Stefanovića, projekt konkretističke i vizualne poezije, kolaborativan i međunarodnoga značaja. No, on je ujedno bio dijelom jugoslavenskog kulturnoga prostora; treba imati na umu kako je u sklopu projekta izišlo šest antologija (u Kranju/Ljubljani, Kranju/Rijeci, Novom Sadu, Kranju/Piranu/Beogradu, Zagrebu). Kada bih se malo zafrkavao, rekao bih kako je projekt Weasteasta umjetnost na prostoru Slovenaca, Hrvata i Srba, tim redoslijedom, od zapada prema istoku. A neki će umjetnički projekti biti ne samo osobni već i poetički uskladivi i spojivi – objavljivanje knjige Ifigenije Zagoričnik, kćeri Ljubina prijatelja Francija.

Budući da jezik u brojnim konkretističko-vizualnim radovima nije predstavljao problem razumijevanja, jasno je da se tim modelima ne može pristupiti jednostrano i tek lingvistički, već pritom za razumijevanje složenih artefakata koji su se, i u Hrvatskoj, od 50-ih godina, a i nešto prije, pojavljivali, valja uzeti u obzir druge umjetnosti. Usprkos tome što u takvim radovima ima i tehničkih elemenata, u pjesništvu vrste koju ispisuje Stefanović, zbog redukcionističkih tehnika, prije je na djelu analitička estetika. Riječ je o tome da autor racionalno pristupa različitim tipovima iskaza – srednjovjekovno-pravnome diskursu, svakodnevnome govoru te enciklopedijskome stilu. Tako da, najednom, poetska istraživanja riječkoga autora nisu tek na razini dosjetke, jezično-vizualne igre, grafijske, leksičke i gramatičke evokacije, već ukazuju na to da svojim redukcionističkim principom konstrukcije takovrsna umjetnost ima vlastitu povijest protežnu na cijelo XX. stoljeće te da ona svjesno inzistira na radikalnosti poetskoga znaka, radikalnosti razumijevanja umjetnosti. Stoga je kod njega riječ o konceptualnome pristupu jednako takvoj estetici. Konkretisti su se bavili mnogočime – prostorom stranice, jezičnim redukcijama, materijalnostima znaka, uključen je vid/pogled kao ključan element čitanja, bavili se grafičkim izgledom, apstrakcijom, antimetaforičnošću, objektivizacijom, strukturom različitih vrsta medija, zatim umjetnošću samom, metatekstualnošću te intertekstualnošću/medijalnošću oslobođenom od socijalnih, antropoloških, ideoloških i drugih, dakle vanjskih, utjecaja. Književnost su izlagali u muzejima, na ulicama, vanjskim prostorima, proširili su razumijevanje pojma poezije, doveli do drukčijega shvaćanja komunikacije u umjetnosti, odmaknuli su se od emocija svake vrste, osobito patetike i sentimentalnosti, razumijevali su tu vrstu književnosti nekom vrstom konceptualizma. Uza sve razlike u pojmovima i terminima, pa i u povijesnom razvoju, svim tipovima vizualne poezije, signalizma, konkretizma, klokotrizma, tekstualizma, konceptualizma, neoavangarde... zajednička je barem jedna stvar: svima je njima tradicija – avangarda. U svim se tim praksama Stefanović okušao. Kao dobar retoričar, konkretistički stilist, Ljubo je koristio jezik u svrhu vlastite poetički zatvorene, postupne, intelektualne pjesničke gradnje i natrag – razgradnje. Procesualnost! Takav je postupak dokumentirao u posljednjoj knjizi. Pa ipak na tematskoj je razini ukotvljen u sadržaje realnog – turizam i terorizam, kozmetika i ljubav, ekologija i crna kronika, pacifizam i domaja, nafta i moda. Iz ostavinskih pjesama napisanih 1971. godine razvidne su i političke asocijacije (Gospodin Oskar je na liniji), ali i nešto zanimljivije – ulančavanje vlastitoga pisanja.

Naime, prve njegove pjesme, one juvenilne, često su bile ljubavno-sentimentalne. U ostavštini je pronađen i mladalački ciklus pod nazivom Monolog ili nešto od onog što valja reći, s vlastitim ex librisom. Već su ondje vidljive neke od kasnijih poetskih karakteristika: redukcija sadržaja, sentencioznost, tema ljubavi/erosa, subjektivnost, pitanje lirske emotivnosti... Koliko je na potonjoj u svojim počecima inzistirao, toliko se tek nešto kasnije od nje distancirao. Pitanje patetike u jezičnome pjesništvu nije dolazilo u obzir! Na ovome se primjeru može vidjeti kako mu je poetika postupno, brzo, sazrijevala, a potom je, uvjetno rečeno, serijalnost, odnosno procesualnost i varijaciju odlučio legitimirati kao vlastitu stilsku, prepoznatljivu metodu. Prvo će pisati:

*   *   *

Lagano

tiho

umorno zadovoljno

kao šetanje staraca

obalom

tada te osjetim

da bih u predahu

zaboravio

da uopće valja nešto

osjećati

Potom će, u eri oskarovih pjesama, Stefanović napustiti pathos te će ih/sebe u velikoj mjeri ironizirati:

Prva Oskarova pjesma                                  Gospodin Oskar se igra riječima

…..Oboje bjesmo umorni jako                        …..oh, djevojko plava

dragu sam svoju volio tako…..                         kad bi samo znala…..

Već tada je bilo vidljivo kako mu je poezija izrazito ritmo-melodijska, zbog brojnih eufonijskih figura, među kojima su rime, kovanice, igre riječima, a korištenje u tu svrhu makaronštine logičan je postupak, pa i više – budući da je kao urednik prepoznavao riječku multijezičnost (čakavski, talijanski, standardni jezik, pa i engleski), time se vodio i u pisanju književnih tekstova. Pa i druge tipove govora obilato koristi – arhaizme i žargonizme, terminologiju iz različitih prirodnih i društvenih područja, birokratski diskurs prema staroslavenskome jeziku, pravni i dokumentaristički leksik suočava se s jezikom vica i dosjetke. Učinak je opet u kontekstu – jedan tip korištenja jezika (makaronski) korespondira s jezičnim stanjem u Rijeci i okolici, Primorju:

DonaAnamadona

verGINe beata

bantovana deflorana

izvan svoga stana

Fiumanka piccola

Izvan matrimonia

Išće alimentaziu

Stavi denunziu/danunziu

Prez apelaziona

More croatico e more germanico

Prokurator licenciu javi

Skantana buža komunade

(Užanci od kanta)

VI.

No, kakav bi to Primorac bio, a da svoj tekstualistički riblji svijet ne realizira u knjizi-objektu? U svojoj glasovitoj Konzervi, numeriranoj, koja se otvarala pomoću noža za konzerve, a umjesto riba u njoj su bile, i još uvijek jesu, pjesme, Stefanović je, baš kao i V. Martek, radikalno iskoračio iz jednoga tipa umjetnosti te ju je – industrijalizirao, komercijalizirao, u krajnjemu smislu pokazao da je tekst objekt koji se uporabom troši. I vrijeme mu je dalo za pravo – do konzerve je teško doći (iskonzumerizirana je) te ju se rijetko kada i spominje. Materijaliziranjem pjesme do uporabnog predmeta, demitologizirao je umjetnički postupak. I dok su reisti pisali o predmetima, Stefanović ih je proizvodio, u Tvornici ribljih konzervi Ika, koje više nema – domaći tip kapitalizma uništio ju je, a u moru ispred nje i dalje žive ribe, rakovi i školjke.

*   *   *

Zadnja Stefanovićeva knjiga, Užanci od kanta, autorov je izbor iz prethodnih zbirki, s malom razlikom. Naime, kako se čini, cijeli je život bio određen prvom svojom knjigom, te ju je neprekidno nadopunjavao. Tako se i u Užancima... događa work in progress gdje se autoreferencijalno od sebe vraća sebi, mijenjajući i nadopisujući. Ideja palimpsesta očito je autoru bila temeljna karakteristika postmodernističkoga pjesništva. Pišući po već napisanome, mijenjajući stare pjesme, tek minimalno, kao da pokazuje osobinu jedne od, načelno, dviju vrsta pisaca. Prva se postupno i neznatno mijenja, drugome tipu pjesnika imperativ je neprekidno biti u drukčijemu modu. Takav zaključak podupire i autorova kronološka užanca.

Izdavački je kod Ljubomira Stefanovića specifičan redoslijed objavljivanja knjiga. Naime, premda je zbirka Umnožena pjesan datirana 1979., pjesme je iz nje objavljivao na stranicama časopisā mnogo ranije. Štoviše, knjige su nastajale obrnutim slijedom: prva objavljena zbirka Pene ali kaštigi napisana je zadnja, a zadnja objavljena bila je prva. Nipošto slučajna praksa, dakle praksa koja iz konteksta različitih ludističkih intervencija govori i o jednome genotipu njegova pjesništva – o temi vremena. Ispremiješajući, miješajući temporalnost vlastitog estetskoga projekta – knjiga – s temom srednjovjekovnog nadzora i kazne, a to pak sa svakodnevnim banalnostima, koje su tematizirane i u Penama, miješajući jezičnu povijest i sadašnjost, kao da nam govori isto ono što je na početku svoga pisanja pjevao Ljubin prijatelj, veliki pjesnik, s naglaskom na Burntu Nortonu iz Četiri kvarteta T. S. Eliota, a riječ je dakako o Nikoli Kraljiću:

Vrime sadašnje

pasano vrime

vrime buduće

va jednom će se vrimenu nać

vrime

sudec verhovni

*   *   *

Premda Ljubomir Stefanović nije bio osobito produktivan pisac, njegovo se tekstualističko istraživanje nipošto ne može zanemariti. Ono predstavlja važnu dionicu hrvatskih i tada jugoslavenskih poetika radikalnoga prestrukturiranja poetskoga znaka, što je u svojoj maestralnoj knjizi Vokovizuel ustvrdio Vladan Radovanović. S obzirom na to da je književna kritika primjećivala njegovu konciznost/sažetost u izrazu, s pjesmama koje su pronađene u ostavštini taj se zaključak dodatno potvrđuje. Usprkos dužim tekstovima iz Polja i Poleta, njegov temeljni spisateljski kredo bio je redukcionizam. Tim je pristupom, koji je očito odgovarao njegovoj ličnosti, ujedno bio (su)dionikom širega konceptualističkoga „pokreta“. A u jednoj poprilično tradicionalnoj kulturi književni iskoraci koje je Stefanović činio, uz petnaestak drugih suboraca, danas se čine još vrjednijima.

(Sanjin Sorel © IO DHK)