Ivan Bošković: LIŠENO POVRŠNE DOPADLJIVOSTI / Anto Božinović
Anto BOŽINOVIĆ: Plivanje, Naklada Bošković, Split, 2024., 75 str.
Anto Božinović rođen je u Kotoru, 1966. godine, po zanimanju je pravnik, živi i radi u Splitu. Ovo mu je prva knjiga, svojevrsno pjesničko krštenje koje mnoštvom svježih intonacija dokazuje koliko je hrvatska pjesnička riječ u Boki kotorskoj odveć žilava i prkosna glasovima zatiranja. Posrijedi je rasuti teret pjesničkih pokušaja i zanimljivih ostvaraja nastao između 1988. i 1991. godine. Raznolik je tematski, jezično, metaforički, asocijativno, po oblicima pjesničkih slika i realizacija, a sugerira kako je riječ o nastojanjima da se vlastite emocije i pjesnički povodi i poticaji oblikuju pjesničkim ruhom i izrazom po mjeri autorova glasa.
Zbirka ima sedamdesetak stranica, a podijeljena je u nekoliko ciklusa; prvi od deset pjesama, pod naslovom Kanconijer, priziva tradiciju starih pjesnika koji uzavrele osjećaje i emocije ljubavi zaodijevaju u privlačno pjesničko ruho. Ciklus Sreća nije bauk najopsežniji je i obuhvaća širok raspon tema i pjesničkih oblika, a sastavljen je od 28 pjesama, dok treći ciklus, Padanja, tvori 13 pjesama; na kraju je ciklus simbolički nazvan +14 (No haiku).
Evo nekoliko impresija...
U prvome ciklusu ljubav je prevladavajuća emocija i pokretač pjesničkih uzbuđenja. Već naslovom Neke su djevojke drugačije pjesnik progovara o neuhvatljivosti emocija ljubavi i vješto se poigrava osjećajima da ga neke djevojke vole više od drugih djevojaka; slične primisli potiče i pjesma Gengilica o djevojci s putitijalnom na glavi, lemitendilicom oko vrata i plačkovitim cipelama, dugačkosu i veloči, čija slika uokviruje duhovitu pjesničku igru sa zamolbom mogućem čitatelju da mu javi ako je (slučajno) sretne... Zaokruženija i izravnija svakako je pjesma Poslije sam tražio objašnjenje u kojoj su ljubavni osjećaji i uzbuđenje sadržani u metonimiji ukusne jabuke, podjednako stvarne i simbolične.
Koliko je ljubav nepredvidiva govori pjesma O tome i Plava košulja koja dubokim osjećajima vezuje dvoje mladih. Jedna od znakovitijih i pjesnički zaigranijih svakako je Levijatunda i Sevitudo, koja priziva slamnigovske asocijacije i iznevjerenim očekivanjem pokreće niz uzbuđenja. Pjesnik se u njoj, kao što je karakteristično za renesansne kanconijere, sakrio u lik sluge spremna da udvorno služni dragoj metonimiziranoj u Levijatundi, podjednako morskoj nemani, snažnu čovjeku i veliku brodu.
Pjesma Iznenađenje svakako je jedna od jezično potentnijih; jezik drage koji se pretvorio u bombon i snagom pjesničkoga očuđenja – iznevjeravajući čitateljevo očekivanje – začudno se preobražava u prsten zbog kojega se, „zamalo nije udavio“. Iznevjereno očekivanje kao poticajan pjesnički postupak gradi i pjesmu Naranča, jednu od najboljih u knjizi, po sebi dostatnoj da se ovo stihovlje i oknjiži. S najviše pjesama ciklus Sreća nije bauk reprezentiran je i najvećim brojem tema, pjesničkih izražajnih slika i oblika. U njoj su, kao prepoznatljivi pjesnički postupci, igre riječima (Od Tvrtka do četvrtka), prizivi duha i intonacija narodne pjesme (...jabuku ocrviše: i bez kapi krvi/glavu odrubiše), igra aliteracijama (u sjeni zelene mrče... neumjesno šmrče); Kočoperna kopča; i asonancama (Nokturno), zatim narodne brojalice (U svakom slučaju), duhoviti obrati s igrama riječi (Sam tam hodam) i dr. Pjesnik se u pjesmama preoblači i sakriva, govoreći tako o sebi, kao u pjesmi Slika i prilika.
Često se kaže da su prve knjige, svejedno je li riječ o pjesničkima ili proznima, memoari djetinjstva. I u ovoj je knjizi refleksija koje na to upućuju (Seoska idila; Pereat Perlustrator; Djevojke su prale... Filomena), ali nisu zagušile unutarnji kolorit pjesme. Štoviše, poslužile su kao akceleracija novim slikama i asocijacijama.
Nekoliko pjesama otkriva da je pjesnik itekako svjestan snage pjesničke riječi, ali možda i vlastitih mogućnosti da izrazi sve što je sadržano u njegovim porivima. Nije stoga čudno da se pita Je li ovoj pjesmi mjesto u ovoj zbirci, zatim u grafičkoj i letrističkoj Pjesmi koja je ovdje trebala biti (ali je pobjegla iz zbirke; znakovi interpunkcije, zbog svoje težine, u tome nisu uspjeli...). Potonja pjesma sugerira da pjesnik u oblikovanju poseže za recentnim pjesničkim iskustvima i asocijacijama/reminiscencijama (Rimbaud, Mali princ...) i tako obremenjuje vlastitu doživljajnost. Rječiti primjerak sjajne kulture svakako je Neuspjeli sonet u kojem u ruhu zvonjelice/žučnopojke odjekuju pjesničke dvojbe i iskušenja, u kojoj je umjesto sonetne struke posegnuo za slobodnim stihom, koju će autoiroinijski, smjestiti u „zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva“.
Ciklus Padanja sugerira zrelost pjesnikovih nastojanja. U njima odjekuje glas koji snagu vlastitih nadahnuća, životnih atmosfera i raspoloženja uspijeva oblikovati koloritom prepoznatljive pjesničke temperature. Pjesnik u njima otkriva svoj emocionalni i intelektualni odnos prema okružujućoj stvarnosti s temama ljubavi, odnosa prema ženama, dnevnim raspoloženjima, viđenome... Istina, pri tome se ne uspijeva uvijek osloboditi oslonaca na pjesničku lektiru, što je i razumljivo, poglavito u slikama i naglascima koji su postali dio duhovnog nasljeđa. Iz istih je poriva i završni ciklus s tradicijom haiku sažetosti i slikovitosti u koju su uspjelo ugrađene intonacije besmisla okružujuće stvarnosti i životne potrošenosti.
Riječju, Božinovićevo je pjesništvo raznovrsno, tematski raznoliko, različitih poetičkih i kronoloških naglasaka, unatoč mjestimičnoj oporosti lišeno površne dopadljivosti, koje izrazom uspijeva uvjeriti da su njegovi razlozi bitno uzbudljiviji i otporniji od primjetne želje da se oknjiže u samo jednoj knjizi.
(Ivan Bošković © IO DHK)