Nedžad Ibrahimović: „PJESMOVNIK“ GORANA REMA

Goran REM: To je materijal, pjesme Gorana Rema u izboru Sanjina Sorela, „Književna riječ“, br. 1-2, Ogranak DHK slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, 2024.

Svaka poezija vas nužno, po sebi, aktivira tako što vas uvlači u svoj svijet, ali čitajući Remove knjige pjesama vi se aktivirate i procesno, vi ste sastavni dio njihove tvorbe, samog pjesničkog postupka, metoda, poetskog koncepta, kako bilo. Svijet u njima stvara SE pred vašim očima istovremeno dok i sami čitajući nastajete. Da ne bude zabune, ima takve poezije – da spomenem samo pjesnički ekspresionizam i avangardne pjesničke pravce, na primjer – ali su u tome Remove knjige jake, snažne i sugestivne i, po tome, u hrvatskoj i našim kulturama sasvim unikatne.

„Opsjednut knjiženstvom / davao sam naslove“, reći će lirski subjekat u jednoj ranoj pjesmi. Naslovi se stoga čine jednosekundnim pjesmama po sebi. Nakon što pročitate „U osvijetljenom sebi“, „Ženitva“, „Garda u avanu“, „Neobična smrt, a obično slijevanje“, „Miris i njegov neuspjeh“, „Samrttajm“, „Ispod neba Berlin“, „Braindrain“ itd., itsl., pomislili biste: o, kakva liričnost, o, kakve asocijativne kaskade, o, kako je zavodljiva ta imaginacija, a onda se stvari obrću, slijedi defraudacija. Naime, naslovi su figure po sebi, najčešće ironijske, i u ne/spojivo dovode razine pathosa i dijegeze, slike, emocije i njihove konstrukcije, odnosno, u jedno dovode biće koje sebe stvara dok nešto stvara, ili koje nešto stvara kad istodobno i samo nastaje. Ovakva (pjesnička) sinkronija i (čitaočev) simultanitet, rekao bih, čine temelje Remova pjesništva uopće. Marko Pogačar će spomenuti „narativ kao nosivu strukturu“ ove poezije, ali će isto tako zaključiti kako je u njegovim „proznim knjigama“ ona „preuzela funkciju ranije dominantne dinamične montaže atrakcija“. Knjige „Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju“ (2011.) ili „Pauline pjesme u prozi – ja sam saga“ (2017.) jesu ohlađeni narativi u pogledu postupka (sukcesija slika), ali su u posjedu istog lirskog subjekta iz drugih knjiga jer im se značenja samo/realiziraju „montažno-atraktivnom“ poantom, začudnošću koja nastavlja otvarati i stvarati nova značenja namjesto da prethodna dovrši.  

Sanovnici su zbirke (tuđih) snova sa uputstvima za njihovo razumijevanje i tumačenje. U snovima su, znano je, subjekt i objekt jedno, subjekt je objekt rada sna, kao što je i san objekt stanovitog rada subjekta, o kojem, inače, u snu, ništa ne znamo. Mogli bismo ovaj mali uvod u čitanje Rema nasloviti „Pjesmovnikom“ jer se i kod njega te dvije ontološke razine preklapaju, miksaju i/ili poništavaju. Nije sasvim jasno jesu li pjesme pjesnikove ili je pjesnik njihov? Jesu li one trag, ili su one onaj koji trag ostavlja? Ovo nisu tek retoričke „zajebancije“ (ako se izrazim kolokvijalnim jezikom tih pjesama) jer se „autor“-subjekat u / njima doista stvara u trenutku dok ih čitamo. Tako nas recepcija uvlači u mehanizme i okvire nastanka pjesme pa se autor i čitalac susreću na istom terenu. Kao ko-autor, čitalac domišlja, razvija i u nekom trenutku dovršava značenje pjesme, pa makar to bilo (i) samo do njena sljedećeg čitanja. Pa makar to bilo (i) nešto sasvim drugo kod njena sljedećeg čitanja.

U pogledu pjesničkog senzibiliteta Goran Rem nije pjesnik koji se mijenja. To znači da je od prve do najnovije knjige riječ o istom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu. Ono što se mijenjalo bili su interesi, bila je promjena fokusa, pojačavanje žarišne točke ili re-kreativno istraživanje mogućih formalnih promjena na razini stiha, pasusa, rečenične fraze, sintagme, poezije ili proze. Kao što u prvoj knjizi „Ženitva“ susrećemo jedan zainteresirani subjekt u njegovom hrvanju s Jezikom (Jezik je sve!), tako isti pronalazimo i u rukopisnoj zbirci „Obred velikog šljama“. Ova drama sraza s Jezikom (pjesme su rezultati) po mom je mišljenju ključna kvaliteta Remova pjesništva. Dok se u „Ženitvi“ (1977./1979.) ona (drama) odvija usporedno s dramom mladosti i sazrijevanja i završava pitanjima razloga i smisla pjevanja uopće: „Ali strahote su teže kada se ne poju, / (...) / kad se samo hoda, bez okusa leta...“ („Zaziv današnjici“), u sljedećoj knjizi „Post ili Past“ (1985.) pjesnički se subjekat vraća na izvor pjevanja tako što se smislovi više ne pro/nalaze izvan, nego unutar subjekta riječi, ili riječi kao subjekta. Sraz je sa Jezikom postao pjesnik u Jeziku, ili Jezik u pjesniku. „Širina se topi u njuh vlakova na odlasku. // ―  ―  ―  ―  ―  ――  ―  ―  ―  ―  ―  ―  ――  ―  ―  // Ništa se drugo nije ni moglo očekivati // ―  ―  ―  ―  ―  ――  ―  ―  ―  ―  ―  ―  ――  ―  ―  // Taknuti, ne biti pospan i jako se žuriti do odsuća / (To nameće razgovore o ritmici rukovanja)“. Stvari su neizrecive na način na koji je to „njuh vlakova na odlasku“ i „žurba do odsuća“. O toj neizrecivosti (Jezik ne da izrecivost!) s kojom se, je li, valja nositi, svjedoče na primjer i poigravanja negacijom uz glagole. Onog trenutka kada je on više ne piše pravopisno korektno, on sintakTički i semantički gradi novu vrstu riječi, on postaje tvorac vis-à-vis Jezika kao tvorca. A izazov je to – pjesma je to!  

U knjizi iz iste godine „Jesenji metak“ (1985.) Rem se okreće ka događajnosti pa iako i dalje sasvim sinestetične („S ove točke / u tijelo promašene imenice / spustiti se / privučen neodređenim presijecanjem zagrade“), pjesme obiluju glagolima („ja zakucavam“, ja „primijetim“, „družio sam se“, „žalio mi se“ itd.) kojima se autoreferira na stanovite više ili manje fiktivne i imaginarne akcije: („Jučer / kad sam išao u ljekovite toplice / družio sam se s Reep Cirbyjem / i on mi se žalio...“ /„Sutra ću poslati Desmondea po dah“/) i na čisto poigravanje s narativnošću.

Jedanaest godina poslije u knjizi „Dobre oči tvoje“ (1996.) zidovi Jezika su se istanjili i subjekt se okreće Drugome. Kao da je Drugi sada preči i važniji, kao da se sam Jezik u njemu (u Drugome) nalazi (poststrukturalisti: pa naravno da se nalazi!) i u njemu troši. Teško je ne primijetiti ovo pomicanje fokusa: „Naime, mi“, „Tužna moja Laurie“, „Listam te / kroz bistru bočicu ugođaja“, „Draga“ i sl. U svoje pjesme autor sada intenzivno inkorporira slike i ikone iz pop-kulture. Može se reći da njegov multi- i intermedijalni pjesnički postupak počinje ovom knjigom pa kroz pjesme prolaze Wim Wenders, Pink Panther, Stalker, Modesty Blaise, Nick Cave, Talični Tom i braća Dalton. U dugačkoj pjesmi u prozi „Magi“ autor nastavlja propitivati granice i rubove na kojima se susreću i jedan u drugoga pretaču poetski i prozni diskursi. Knjiga pjesama „Intima“ (2005.) jest svjedočanstvo intime. U jezik sam po sebi već autorski osvojen i time s pjesnikom sasvim intiman (ah te sinestezije, ah ti prazni stihovi...), uvlače se ljubavni motivi. Intima na intimu.

Knjiga iz iste godine „Film“ multireferentni je iskaz o sebi, majci, o ocu, baki, o zavičaju (Vinkovcima), o djetinjstvu i mladosti. Napose, o kćeri. Nezavisan od narativnosti, autorski subjekt, primoran na upotrebu vremena kao događaja, eliptičnošću izbjegava manire pripovijedanja. „Nikada i sad“ (2006.) je knjiga koja na referencijalnoj razini re-kreira iskustvo odlaska i putovanja, kontakte s drugim kulturama i drugim zemljama. Osijek-Poznań-Poljska su toposi čije se slike međusobno preklapaju i udvostručavaju. Ništa bolje ne svjedoči već spomenutom postupku realizacije slikovnog sinkroniciteta od ove Remove knjige. I on sam će pjesmu posvećenu Edi B(udiši) nasloviti „Tanke plošne slike“.   

U knjizi „Pauline pjesme u prozi – ja sam saga“ (2017.) lirski se subjekt iz djetinjsta (dobi) kreće k infantilnosti (point of view), a završava poantološkim začudnostima (u značenju ruskih formalista). Raz-otkrivaju se i re-kreiraju misteriji odrastanja u kojima između jednog ja i jednog ti, ili on, nema razlike. Svijet i dijete su jedno. Jezik i dijete su jedno.

Knjiga „Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju“ (2011.) inspirirana je muzikom sisačkog sastava The Bambi Molesters. U maniri fraktalne umjetnosti koja se samoostvaruje matematičkim algoritmima pjesnik nastavlja ono što je već davno započeo – slikovno katalogiziranje (svoga) svijeta. Knjiga je uvod u njegovo kasnije istraživanje poticaja koje je njegovoj poeziji („Obred velikog šljama“) pružio prije svega požeški noise rock-band Married Body, ali u ovom rukopisnom koncertu nastupaju još i Davorin Bogović, Nick Cave, Iggy Pop i Cure. Rukopis je i hommage „Noise Slawonische Kunst“.

(Nedžad Ibrahimović © IO DHK)