Stipan Trogrlić: JEDNOSTAVNA, TOPLA I BOGATA ŽIVOTNA INVENTURA / Mate Maras

Mate MARAS: Komedija od života, Alfa, Zagreb, 2023., 355 str.

Mate Maras, autor knjige zanimljiva naslova Komedija od života, široj javnosti poznat je kao jedan od naših ponajboljih i plodnijih prevoditelja, „stup hrvatskog prevođenja“, i to s više svjetskih jezika: engleskog, francuskog, talijanskog, španjolskog, rumunjskog. U Uvodu obrazlaže kako je „prevalivši“ osamdesetu godinu života osjetio potrebu sabrati na jednome mjestu svoje raznovrsne tekstove, nastajale u dugom vremenskom razdoblju, razbacane po raznim publikacijama. Smatra to svojevrsnom autobiografijom svoga, preko osam desetljeća, hoda ovom zemljom, nazivanom i dolinom suza. Inspiracija za naslov bila mu je La divina commedia (Božanstvena komedija) Dantea Aligherija, djelo čije je dijelove počeo prevoditi 50 godina prije ukoričavanja Komedije od života.

Zapisi u knjizi kronološki sređeni, po sebi su neovisni i „samostojeći“, pa se kao takovi mogu svaki za sebe čitati, kako napominje autor. Uz svaki tekst nalazi se kratki uvod u kojem je objašnjeno vrijeme i kontekst njegova nastanka te po tri stiha iz Danteove Božanstvene komedije „koji me podsjećaju na ono što pišem.“ U moru raznih tema, nastalih u dugom vremenskom rasponu, teško je pronaći neke uporišne točke, određujuća mjesta Marasovih dubokih i snažnih, jasnih i preciznih, jezično pomnjivo isklesanih opažanja. Nama se ipak čini da se uz ono što se može nazvati „miscellanea“, a što čini najveći dio knjige, razaznaju dvije „zavičajne“ teme – ona s rodnih Studenaca i ona vezana uz Poreč i Istru, gdje je proboravio deset nezaboravnih godina.

Knjiga započinje autobiografskim stihovima napisanima „u tercinama velikog Firentinca“, sastavljenim na molbu Vinka Brešića koji je sakupljao životopise hrvatskih književnika. Spominje rodne Studence odakle je „još neopernatio“ poletio, roditelje Ružu i Petra, braću i sestre, žive i umrle. Na Studence, selo na zapadnom rubu Imotske krajine, često se vraća, više virtualno nego stvarno. Kad su ga iz župnog lista Studenci, po odlasku u mirovinu, zamolili da napiše nešto o svome odnosu prema rodnome mjestu, Maras je uključio „Google Earth“ i zaplovio iznad rodnih Studenaca. Piše: „I što se više približavam najužem zavičaju, to svjesniji postajem koliko je svatko od nas dužan grudi zemlje iz koje je niknuo i šačici ljudi među kojima je prohodao.“ Zaustavlja se iznad rodne kuće, sjeća se župnika fra Ćire Ujevića, susreta u Vranjkušinoj gostionici, narodnoga guslara Pere Šakića Bajina, mudrih razgovora zidara koji su gradili zadružni dom. I zahvaljuje Bogu što potječe iz toga kutka raja. Dugi i daleki odlasci, a povremeni kratki povratci u kutak zavičajnog raja, na visoravan između planina Zavelima i Biokova, obilježili su Matinu mladost. Slike djetinjstva i mladosti, duboko urezane u sjećanje, izbijaju, izazivaju asocijacije i poslije više od pola stoljeća. Njihovu jedinstvenost, jednostavnost i ljepotu autor odijeva u jednako takav književni izričaj. Navodimo neke primjere pune topline i dojmljivog zavičajnog kolorita...

Polazak u 1. razred osnovne škole, u Grbčevu kuću u Dvorinama, obilježen je intervencijom majke Ruže kod učiteljice Brigite da njezina Matu prebaci odmah ne u drugi nego u treći razred. I to iz praktičnih razloga – za prvi i drugi razred nastava se održavala popodne, počinjala je u 2 sata, a kako je Mate bio omanji i krhkiji dječak, nezgodno bi bilo da, kao jedini prvašić iz Centra, pješači danomice i po kiši i po snijegu do Dvorina. Osim toga, brat mu je bio u trećem razredu. A što se tiče izravnog uključivanja u treći razred, neće biti problema, nastavila je Ruža, jer je uz brata i sestru naučio gradivo prva dva razreda. Kad je učiteljica na brzinu provjerila Matino znanje i uvjerila se da je mater Ruža u pravu, upisala ga je u treći razred. Bila su to poratna vremena općeg opismenjavanja, gdje nije moglo biti današnjih administrativnih zavrzlama. Otčipajući bačvu uspomena, da upotrijebim njegov izraz, Mate čitatelju na stol stavlja raznolika jela. A već su stari Latini kazali: Varietas delectat – Promjena je ugodna. Kao ministrant očaran visinom zvona i privučen njihovim zvukom, jednoga predvečerja penje se kroz otvor na crkveni krov, dolazi do preslice na kojoj su i danas tri zvona – muško, žensko i dječje, hvata jezičac muškoga zvona i počinje „kampanati“ – jednolično udarati o jednu stranu zvona proizvodeći čaroliju zvuka. Kraj školske godine dugo se obilježavao „bitkom na stine“ između Starog i Novog Sela. Vrcale su stine na sve strane, naganjali su jedni druge, tada preko Polja, bilo je razbijenih glava. Nakon odsluženja vojnog roka, skrenuo je do Zagreba, pokupio nećaka Zlatka i „prugom“ krenuo za Studence u nadi da će „pod krupnim zvijezdama rodnog sela sanjariti o prostranstvima duha i tijela“. Kako je pruga vozila samo do Lovreća, 7 kilometara do rodnih Studenaca kratio je idući „prijekim putem preko kamenjara koji je zaboravio moje noge, a ni one se njega ne sjećaju više.“

Posebno mjesto među stvarima na stolu zatrpanom raznim knjigama koje treba „disciplinirati“ da ostanu otvorene ima ključ „velik kao telefonska slušalica.“ Njega ne koristi. Čak ga je dao presvući niklom da ne zahrđa. Radi se o ključu s rodnih Studenaca, kojim se zaključavala pomoćna zgrada iza kuće. Tu je bila i čatrnja (cisterna) pa se zvao „ključ od čatrnje.“ Kad ga je jednom mater pozvala da joj donese taj ključ, on je brzo otrčao, i zauzet čitanjem (gutanjem) jednoga sveska Zagorkine Gričke vještice koji mu je „do sutra“ posudio neki studenački školarac, bacio je ključ prema materi dovikujući: Evo ga! Ključ je odskočio od vreće i pogodio mater koja ga nije prekorila, samo se bolno držala za pogođenu nogu. To je vrijeme kada đaci, vraćajući se za vrijeme praznika, donose „vilinsku igru“, tako naziva šah. Igralo se po nekim „internim pravilima“. Uz čitanje i intelektualne vratolomije malog Matu privlačio je zov divljine. Spuštao se u jamu Partovaču, jugozapadno od Centra, prema zaseoku Musincu, da se uvjeri u istinitost priča kako jama neodoljivom snagom priteže pastire. Odlazak u prvo susjedno selo (Lovreć) – o kojem su kružile priče kao o bajkovitom mjestu koje je zapravo više varoš nego selo: sve kuće su sređene, liječnik dolazi jednom tjedno, bijeli zvonik uz crkvu ponosno se diže se prema nebu – nije ga impresionirao. Naprotiv, bio je razočaran jer tu se nije mogao igrati partizana i okupatora, ložiti vatru i tražiti žute predratne dvodinarke. Našao je zamjerku i crkvi, bila je na osami bez čempresa, a u svojim Studencima u hladovini čempresa pokraj crkve mogao je ležati do mile volje i promatrati kako trava raste po zapuštenim grobovima. Zato se jedva čekao vratiti „na svoj sjever“, iako je znao da ga čekaju prijekori zbog cjelodnevnog nenajavljenog izbivanja.

Spomenik „trajniji od mjedi“ rodnim Studenacima, Imotskoj krajini i hrvatskoj jezičnoj baštini Mate je podigao prijevodom izabranih satiričnih soneta talijanskoag pjesnika Giuseppea Gioachina Bellija (Rim, 1791. – 1863.), pisanih na rimskome dijalektu, na govor svoga rodnog sela. Tonko Maroević popratio je izlazak Bellijevih soneta na studenačkome govoru u Forumu Slobodne Dalmacije naslovom: Širok Tiber kroz Studence. U Predgovoru Bellijevim Sonetima, a to će ponoviti i u intervju s Nadom Babić, skromno izjavljuje: „Ako se na ovim stranicama nađe koji milozvučni redak, neka se to ne pripisuje meni u zaslugu, jer ja sam tek zabilježio narodno blago, želeći se barem malo odužiti selu u kojem sam se rodio i dobrim ljudima među kojima sam rastao.“

Druga mala sredina u kojoj je proboravio deset godina (od 1972. do 1982.) kao profesor matematike i fizike i koje se rado sjeća, gdje rado navraća i stvarno i u sjećanjima, jest grad Poreč, a i šire – Istra. Prvo što pamti u susretu s Porečom jesu čempresi. I nehotice se javlja pitanje: nisu li to oni isti čempresi uz studenačku crkvu, u čijoj je hladovini uživao kao dijete, sada premješteni u drugi ambijent i s drugim značenjem. Stanovnici su živjeli svoj život, neopterećeni antičkom baštinom u kamenu ili informacijama pohranjenima u Biskupijskom arhivu. Susret s knjižničarom, Maras ga naziva Librarom, u knjižnici gradskoga muzeja ispunio mu je intelektualnu prazninu. Zanimao se za knjižno blago pohranjeno u knjižnici, posebno za stara izdanja Petrarke čije je sonete počeo prevoditi. Nešto je kliknulo između njega i Librara, družili su se, šetati kroz grad, Librar mu je pričao o znamenitostima grada. U Poreču je na jednome običnom druženju upoznao djevojku Dunju. I tu je „klik“ bio dublji i snažniji nego onaj s Librarom. S Dunjom će uploviti, kako se to kaže, u bračne vode kojima uspješno brodi već preko 50 godina. Iskreno priznaje kako je to poznanstvo iz korijena izmijenilo njegov život.

Tijekom deset godina života u krasnoj zemlji Istri miloj Mate je mnogo toga doživio, susreo i upoznao mnoge ljude, na profesionalnom planu u tajne matematike uvodio brojne srednjoškolce, a na onome amaterskom, profesionalnijem od profesionalnog, preveo brojne stranice. Od svih susreta, poznanstava i prijateljstava, da se zaključiti po pisanom tragu, uz ono s već spomenutim Librarom, najdublji trag ostavili su susreti s talijanskim književnikom Fulviom Tomizzom i pjesnikom Ligiom Zaninijem te knjigovođom škole u kojoj je radio, „gospodinom Golenom“. Sa svom trojicom bio je profesionalno povezan. S prvom dvojicom kao prevoditelj njihovih djela, s trećim kao kolega na poslu. Dok je s prvom dvojicom uspostavio tople prijateljske i ljudske odnose, s trećim, unatoč jednome pokušaju, nije uspio ostvariti niti minimalan kontakt.

Poznat po svojim romanima u kojima je snažno i duboko proniknuo u svijet na granici romanskoga i slavenskoga (hrvatskoga) etnosa, njihovo susretanje i sukobljavanje, Tomizza je ugošćavao Marasa na imanju u Momikiji (Juricani), rado mu pokazivao svoju villeggiaturu (kuća za odmor). Godine su prolazile, Tomizza je nizao romane-uspješnice, a Maras ih prevodio. Kod obiteljskih druženja izbjegavale su se književne teme. Za jedne „solo“ posjete, zatekao je Tomizzu sama i za stolom je počela je rasprava oko riječi bruciapelo (sasvim izbliza, iznenada). Maras je otvoreno rekao kako ta riječ, koja se njemu osobno nije sviđala, nalazi mjesta u Tomizzinim „uzvišenim rečenicama.“ Tomizza je bio iznenađen, pogledao ga je tužno i čudno. Taj pogled usjekao se kritičaru duboko u sjećanje. I poslije toliko godina bilo mu je žao zbog iznesene primjedbe.

U Rovinj je rado odlazio samozatajnom pjesniku Ligiju Zaniniju, koji je pisao na rovinjskom (istriotskom) dijalektu talijanskoga jezika. I s njim je razgovarao o njegovim pjesmama i svojim prijevodima tih pjesama. Poslije mnogih godina našli su se na jednoj pjesničkoj manifestaciji u Zagrebu na kojoj je Ligio čitao svoje pjesme na talijanskom, a Mate iste i druge u hrvatskome prijevodu. Poslije je svaki otišao svojim poslom. Nakon nekoliko sati, vozeći se „dvojkom“ preko Zrinjevca, primijetio je na klupi Ligija kako jede kruh čekajući vlak za Istru (Kanfanar). Sjećajući se toga prizora, u Ligiju je vidio „slobodna čovjeka koji s prolaznicima dijeli tvarni prostor i netvarno vrijeme, ali u svome duhu ne pripada ni tomu ograničenom prostoru ni tomu zabrinutom vremenu.“

Odlazak svakog ljeta na groblje u Sveti Lovreč (kod Poreča), gdje počivaju zemni ostaci roditelja supruge Dunje, potakli su ga da se malo pozabavi poviješću ovoga mjesta, posebno sakralnim objektima. Premda na razini faktografije ne donosi ništa nova, zanimljivo je njegovo uočavanje različitih narativa i tragova prošlosti u sadašnjosti. Stara crkva iz 8./9. stoljeća na temeljima koje je podignuta današnja crkva za Talijane je paleocristiana (starokršćanska), a za Hrvate starohrvatska. U obnovi crkve stradala je kapelica grčke obitelji Gramaticopulos. Među novim naseljenicima u 17. st. u Istru, devastiranu ratovima i epidemijama, naseljavaju se i Grci, o čemu svjedoči i spomenuto, u međuvremenu iščezlo prezime. No nije iščezla loza i vino malvazija, koje su u Istru donijeli Grci, ostali su trajni „memento“ na njihovu nazočnost na ovim prostorima.

Jasno, lokalne, zavičajne studenačke i istarske, teme pokrivaju manji dio bogatih zapisa predstavljenih u knjizi, kao što to razdoblje pokriva manji dio njegova bogatoga i dugoga života. Teško je i pobrojiti sva pitanja s kojima se tijekom života suočavao, na koja je pokušao odgovoriti nikad preuzetno, nervozno ili nametljivo, već uvijek odmjereno i blago, argumentirano, polazeći od općehumanih načela kršćanskoga miljea. Na osobnoj razini ne dramatizira neke neuspjehe.

Kratak boravak u sjemeništu Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja prekinuo je nakon prvoga semestra. Otac ga je ispisao iz sjemeništa, najvjerojatnije pod pritiskom mjesnih političkih struktura kojima je svaki sjemeništarac, budući svećenik, bio ideološki protivnik i potencijalno stvarna opasnost.

Iskreno će priznati da Kazališnu akademiju nije završio zato što mu je nedostajalo talenta. A što se tiče politike, iako se učlanio u HSLS, prvu političku stranku na početku višestranačja u Hrvatskoj, brzo je shvatio da je konkretna politika daleko od onoga što politika jest i kako ju je on shvaćao. Došao je Draženu Budiši, donio mu bocu vina, zahvalio i kazao da to nije za njega. Nije ogorčen time što nijedna njegova primjedba na pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje nije prihvaćena. Samo primjećuje da ih nije olako „podastro“, a preko 50 godina hrve se s hrvatskim jezikom i riječima.

Mate je čovjek širokih intelektualnih horizonata, nosi u sebi nešto univerzalnog, renesansnog, u životu je mnogo toga prošao i probao, od studija matematike i fizike, seoskog učiteljevanja u rodnim Studencima, kao radnik u Calgaryju, pa pomorac i srednjoškolski profesor, do obnašanja dužnosti kulturnog atašea hrvatskih veleposlanstava u Parizu i Washingtonu. I što god je radio i gdje god je bio, ostao je zaljubljenik riječi, prevoditelj, studiozan i uporan tragatelj za izrazom, rečeničnom konstrukcijom ili rimom u hrvatskome jeziku, koja bi bila najbliža jednom od tolikih stranih jezika koje je pretakao u hrvatske jezične bačve. Prevođenjem ga je „zarazio“ Frano Čale, profesor talijanskoga na Kazališnoj akademiji. I krenula je avantura prevođenja. Posijano „traduktološko sjeme“ ne prestaje širiti poput evanđeoskoga gorušičina zrna. Mnogi u sjeni tih prijevoda nalaze odmor i nadahnuće.

Kao čovjeku gode mu pohvale i nagrade. Koliko je pohvala čuo, ni sam ne zna, a i priznanja teško da bi mogao nabrojiti. Navodimo neke koje, ne bez ponosa ili lažne skromnosti, a još manje narcisoidne samodopadnosti, spominje. Za njegove prijevode Shakespearea Dragutin Tadijanović će kazati: „Taj Shakespeare imao je sreće u Hrvata – namjerio se na Matu Marasa.“ Akademik Tonko Maroević, preporučujući novčanu potporu Matinu prijevodu pet romana francuskoga pisca Françoisa Rebalaisa, napisao je: „Prevoditelj Mate Maras izvrsno je obavio svoj posao proširujući horizonte hrvatskog jezika.“ Za spomenuti prijevod dobio je nagradu Francuske akademije „za širenje francuskog jezika i kulture.“

Čini mi se da pišući o bilo čemu i bilo komu, Mate ima osjećaj za mjeru. Taj osjećaj prati isklesan jezik i velika erudicija, što knjigu čini čitkom i pitkom. Štoviše, radi se o simfoniji riječi započetoj s ulomcima iz „autobiografske zbirčice.“ S njima i završava. Sad već „rasperantio“, pritisnut, ali ne i pritiješnjen, rekao bi sv. Pavao. I dalje je sočan i pun svježine. Okrenut prema drugoj obali, pomalo sjetno gleda na prohujala ljeta, „kad zapadu se priključio život;/i često jekne uz gitaru pjesma,/uz pomoć Božju obnavlja se vjera (...)/ Otputuj pjesmo pratila te vjera.“

(Stipan Trogrlić © IO DHK)