Josip Sanko Rabar: FANTASTIČNE PRIČE MLADENA JURČIĆA

Mladen JURČIĆ: Jedan od nikojih, znanstveno-fantastične priče, Biakova, Zagreb, 2024., 349 str.

Knjiga sadrži devetnaest priča koje spadaju u žanr fantastike, iako nisu sve dosljedno znanstveno-fantastične. Protagonist često prolazi kroz fantastična stanja koja nerijetko tumači kao san ili ludilo. No nije riječ o običnome snu i ludilu, već o sasvim originalnim fantastičnim doživljajima. Lik prolazi kroz različite i osebujne dimenzije i svjetove. Sve je to izvrsno napisano. Originalnu misao vješto iskazuje stil i napisane misli. Treba uzeti u obzir da je Jurčić uz anglistiku studirao i filozofiju. Premda rijetko filozofira, gotovo uvijek je kvalitetno misaon. To je posljedica studija filozofije.

U pogovoru autor navodi kako prikazuje stanja i komešanja u dubinama slojevitog ljudskoga bića. Već su drevne legende i bajke oslikavale neke vidove kaotičnoga svijeta i burne ljudske unutrašnjosti. No, osobito se u današnjem čovjeku često javlja osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, izgubljenosti i besmisla. Čovjek ne zna je li uopće živ, pa sad luta među tajanstvenim dimenzijama. Utoliko više čezne za smislenošću, ljubavlju, sređenošću i jasnoćom. Ali i čežnje kao da već djeluju zastarjelo. Priče o čovjeku i njegovim osobinama već je iznijela književnost prošlih stoljeća. Sada nas najviše zanima mogućnost preživljavanja pod prijetnjama kaotičnoga i besmislenog svijeta.

Jurčićevi protagonisti često žive na rubu praznine koja se razjapila. U priči Nedoumice otimača tijela protagonist se probudio na klupi u parku bez ikakvih sjećanja. Sve mu je bilo strano. Otuđenje, nihilizam, praznina... najčešći su motivi Jurčićevih priča, iako nije osobito rijedak ni zov smisla i ljubavi. Zbunjeni ili uspaničeni protagonisti najčešće se pitaju što im se događa? U prvoj su priči mogući uzrok vanzemaljci koji se utjelovljuju u ljude, što je u spomenutom slučaju poništilo obje svijesti, ljudsku i vanzemaljsku, pa je nastala praznina i potpun gubitak sjećanja.

Žanrovskoj, upravo znanstvenoj fantastici pripada priča Kraj svjetova u kojoj je protagonist izgubljen u svijetu računalnog programa. Knjiga sadrži dosljedno i kvalitetno napisan horor Užas i zvijezde u kojem neki demon iz pakla spiritističku seansu pretvara u okrutno krvoproliće. Protagonista ljubavlju spašava njegova pokojna djevojka Veronika iz neke svoje zagrobne dimenzije.

Jurčić se pita: „Što je stvarnost i mogu li postojati prava sjećanja na nju, ili su naša viđenja sebe samih uvijek u subjektivnoj nestvarnosti, pa zato ni naša sjećanja nisu stvarna, nego se uvijek spajaju u neku posve iluzornu priču?“

U nekim svjetovima ili dimenzijama protagonist susreće čudesne ženske pojave, pa se (makar ne osobito često) tekst pretvara u ljubavnu priču.

U priči Čestica nije ga obuzeo samo panični strah, nego i osjećaj neizdržive tjeskobe. Neko biće neizdrživo ga je snažno stegnulo, kao da iz njega nastoji istisnuti sav zrak, a junak se uplašio da će mu s njim kroz razjapljena usta izletjeti i srce! Uzrok panici i izgubljenosti treba tražiti u institutu za proučavanje vremena.

U priči Svemir potkraj šestoga desetljeća života protagonist se jednoga jutra probudio u postelji koja nije bila njegova, ili barem ne tada, u to doba! Činilo mu se da su s njega spala desetljeća, jer vratio se u djetinjstvo ili, bolje rečeno, u prvu mladost. Bila je to soba u drugomu, davnomu stanu, u kući u kojoj je, prije više od pola stoljeća, živio s roditeljima. U zrcalu nije ugledao sebe, starca na pragu sedamdesetih godina, naime slika u zrcalu bila je njegova, ali zurio je u dječaka, u Filipa iz daleke prošlosti. Godina 1965. – stajalo je na kalendaru. Ali sinoć je zaspao u 2018. godini! Tako mu se pružila prilika za drugi, nov život. I evo povoda za suptilna razmišljanja!

U Muzeju uzaludnosti mogu se istodobno vidjeti neke od naljepših tvorevina iz povijesti ljudskoga duha, najsloženijih i najistančanijih dovijanja ljudske unutrašnjosti, ali su oni danas (a možda već i u vrijeme nastanka) posve beskorisni, kao što je možda nekorisna i naša „duboka“ unutrašnjost, jer se naljepše stvari, ideje i domišljanja koja je čovjek u stanju zamisliti, izmisliti, stvoriti, strastno i beskompromisno prigrliti, danas smatraju zastarjelim uzaludnostima, zastranjenjima u za naše vrijeme najvažnijemu, jedino bitnomu –praktičnomu, probitačnomu smislu.

U priči Nepostojeće protagonist je povremeno sanjao isti, snažno čuvstveni san, posebno čeznutljivoga, bolno evokativnoga ozračja. U tom bi se snu, u šetnji, našao u posve nepoznatoj četvrti, iako je šetao rodnim, inače dosadno poznatim gradom. Snažno je osjećao da se tu skriva nešto bitno za njega, nešto vrlo prisno, djevojka koju je oduvijek poznavao i volio, iako je nikada nije sreo (u snu je bio mlađi od svoje sadašnje dobi, jer čežnja i temeljni osjećaji ne stare). Umjesto mozganja, posve se usredotočio na djevojku, ili na biće pred sobom, što god da je bila – san ili nemoguća, ali žarko očekivana promjena... dimenzije, ili čega mu drago!U priči Jedan od nikojih protagonist ne zna da je na rubu smrti, zapravo je već gotovo mrtav, i to mu omogućava da pomogne u spašavanju svijeta. Ovo „nikojih“ znači da ga već gotovo nema.

Naravno, mnogo prije nego što mu se to dogodilo slušao je o dimenziji mogućnosti, svojevrsnoj pred-dimenziji našega svijeta, nekoj vrsti matrice, u kojoj se odvijalo sve ono što će nas jednom snaći, ili nam se pak nikad neće dogoditi, makar kako bilo povoljno i korisno za nas, jer svojim ćemo pogrešnim odlukama, nerazumijevanjem, glupošću, nespretnošću, ili lošim svojstvima koje smo tijekom vremena stekli, nepovratno zapriječiti, omesti te svoje najbolje životne putove, vlastitu povoljnu sudbinu u svijetu koji bi nam postao daleko pogodniji.

U priči Pisac fantastike Jurčić razmišlja: Uvijek bi ga prožeo nelagodan osjećaj kad bi čuo tvrdnju da književnik mora dobro poznavati i razumjeti „ljude“. Ali što se tu ima tako posebno razumjeti? Sretnik Balzac živio je u posve drukčije doba, a protagonisti iz djela kasnijih pisaca apsurda i kaosa nisu se hvalili poznavanjem ljudi, nego upravo suprotno, uranjali su u osjećaj zebnje i smetenosti i nesnalaženja, jer posve im je izmicalo „razumijevanje“ uskomešana svijeta, ljudi u njemu, pa i sebe samih i svojih postupaka.

Zato možda ima smisla pisati još samo ono što zovemo „fantastikom“. Znanstvenici govore o paralelnim svjetovima, mogućnostima multidimenzionalnosti, a to bi možda bila neka vrst izbavljenja, jer tajna je još jedino što nam je preostalo.

U priči Drugamo čitamo: Petar je mnogo puta čuo da istinska zaljubljenost mijenja čovjeka, njegovu osobu, a i cijeli njegov svijet, ali ni u snu ne bi pomislio da će to doživjeti tako doslovno. Zapravo njegova je djevojka i njihova ljubav jedina stvarna u zagonetnom svijetu.

U priči Ponorne ravnice protagonist se nalazi na najdubljem mjestu svjetskih oceana, više od 11.000 tisuća metara ispod morske površine. Njegova je ronilica pod golemim pritiskom, iako se očajnički nada da će ga ljudi s površine oceana spasiti, puno je vjerojatnije da ga čeka smrt.

Tekst Odavno, koji me podsjeća na H. G. Wellsa i koji je napisan u prvome licu, opisuje kako se butik sa ženskom odjećom pretvorio u antikvarijat s knjigama i stripovima iz njegova djetinjstva, ali samo nakratko. Tu je listao i gledao ono što ga je u djetinjstvu oduševljavalo. Kada je krenuo dalje, pa se nakon minute vratio do antikvarijata, umjesto njega ugledao je butik sa ženskom odjećom.

U priči Zid reklamna je slika djevojke na zidu njegove kuće i ona je jedina stvarna osoba s kojom se druži. Ona silazi s reklame i ulazi u njegov dom.

U Svjetskom putniku ispripovijedano je kako su viđenje i sve blagodati ovoga svijeta žalosno relativni, isprazni  i prolazni. Riječ je o piscu zanimljivih putopisa iz egzotičnih krajeva, koje i danas mnogi sa zanimanjem čitaju. Ali putopisac je danas sasvim osamljen i siromašan, sve što je napisao zaboravio je, pa neutješno oplakuje užas prolaznosti, tragediju, bijedu i temeljnu samotnost ljudskih putovanja.

Slijepa ulica najduža je priča, gotovo kratki roman. Nekoliko osoba putuje kroz dimenzije i svjetove. Pokušavaju pronaći put prema izvornoj stvarnosti koju su izgubili. Istraživanje je puno tajni, čuda i opasnih avantura. Tekst sadrži i ljubavnu priču između protagonista i djevojke koja se s njim našla na istome tražiteljskom putu. Te su dimenzije i svjetovi uvijek novi i začudni. Tako dospiju na neki egzoplanet u svemiru, na kojem žive ljudi slični nama... Ili, na primjer, protagonist vidi sebe i svoju djevojku već kao starce koji žive u nekoj kući. I vrijeme je sasvim relativno. Na kraju protagonist pronađe put u vrijeme, grad i kuću u kojoj je živio, ali ostaje bez ljubavi, samotan i isprazan.

Znakove prolaska držim najboljom pričom knjige. Kada tu judi prestanu postojati, oni nestaju potpuno, bez ikakva traga da su ikada postojali. U njihovim stanovima oduvijek žive drugi ljudi, nestaju svi dokumenti i stvari koje bi svjedočile da su ikada postojali. Fascinantno je da protagonisti sanjaju jedni druge. To je više od sna. Oni žive jedni druge. Jedinstvo osoba neko je vrijeme potpuno. Ovo su autorove vrlo originalne misli. Osobe su urednik, književnik, policijski istražitelj, književnikov rođak i psihijatar. Dvije su tajne: tajna praznine, potpunog mraka i propasti, i tajna spasonosnog svjetla.

Protagonist ovako razmišlja: Kad samo pomislim kako se neki autori, čak zadivljujuće maštovito, trude pokazati da je naša stvarnost zapravo puna skriveno fantastičnoga, krajnje začudnoga i spasonosno onostranoga, dok se meni čini upravo suprotno: Vidim beznadnu prazninu, ništetnost te naše „stvarnosti“, prolaznost i konačnu opustošenost gotovo svih naših pregnuća, a k tome i ništavilo, nestajanje koje čeka s „one strane“, jer sve su „strane“ podjednako uzaludne. To nestajanje guta sva naše napore, a s njima i samu nesretnu, zahtijevnu, vječno nemirnu i često nesnosnu „čuvstvenost uma“, koji, naposljetku, ne može ništa konačno domisliti, jer i nema što!

U priči Čovjek koji je izgubio svijet protagonist se budi u nekoj drugoj dimenziji ili svijetu. Pokušava doći do osvijetljenog gradića u dolini, ali ne uspijeva. I tu se javlja žena koja ga privlači.

Posljednja priča naslovljena je Posljednja priča. Lik je književnik uvjeren da ispisuje priču koja nastaje sasvim domišljena i završena kao da je nije sam stvorio, već mu je darovana u jednome mahu. Lažna sjećanja sasvim su stvarna.

Autor piše: Svaki vještiji umjetnik može stvoriti bolji svijet od našega u kojemu je sve što postoji ograničeno, nedovoljno i ne može se probiti do ispunjenja. Zato je razmjerno lako zamisliti daleko bolje, nama prirodno pripadnije i učinkovitije ozračje, u kojemu bi se uz „lijepe“ stvari odvijale i potresne tragičnosti, ali značajnije i smislenije od onih koje se često nasumice odvijaju u „pravom životu“.

Protagonist koji je pisac žudi za drugim i nestvarnim svijetom. Njegovu priču o usporednim svjetovima primio je urednik lista fantastike. Urednik je naišao na fotografije livade s hrastom i tu je ugledao pisca s djevojkom, koji su ušli kroz svijetli ulaz i nestali. Tako je i on učinio. Uskoro je nastala epidemija nestajanja preimenovana u pandemiju boljega svijeta.

Nemoguće je u ovaj osvrt na Jurčićevu zbirku fantastičnih priča unijeti složenost i bogatstvo piščevih misli. Trebali bismo doslovno kopirati tekst. Tu nema puke jednostavnosti i jednoznačnosti. Autor ponekad sebi proturječi, ali i proturječja su bremenita istinom. Prvenstveno je riječ o misaonoj prozi. Autor piše iznijansirano, uzimajući u obzir mnoge aspekte vlastitih misli. Ponekad kao da piše misaone oglede o fantastici. Ovom je knjigom Jurčić izvrsno obogatio hrvatsku fantastiku.

(Josip Sanko Rabar © IO DHK)