Darija Žilić: VELIKA PJESNIČKA VIZIONARKA / Mary Oliver

Mary OLIVER: Nove i odabrane pjesme, Planetopija, Zagreb, 2022., 279 str. Naslov izvornika: New and selected poems. S engleskoga prevela: Vera Vujović.

Mary Oliver jedna je od najvažnijih američkih pjesnikinja. Pisala je poeziju slobodnim stihom opisujući jednostavnost života i prirodu. Tijekom pola stoljeća pisanja poezije objavila je trideset zbirki pjesama, a knjiga Nove i odabrane pjesme, sada prevedena na hrvatski jezik, izvorno je objavljena 1992. godine. Za nju je autorica dobila uglednu nagradu National Book Award. Vrsni prijevod potpisuje pjesnikinja i književna prevoditeljica s engleskoga i francuskoga jezika Vera Vujović.

Mary Oliver život je posvetila pisanju, studiranje je prekidala zbog posvećenosti pisanju. Odrasla je u ruralnoj okolici Clevelanda, rođena je 1935. (preminula 2019.), u ambijentu prirode koju je istraživala u šetnjama, odlazeći na potoke, ribnjake, u šumu. Nosila je u ruksaku poeziju Walta Whitmana, obvezno olovku i malu džepnu bilježnicu. U jednom je intervjuu istaknula kako su neki mislili da šeće prirodom i piše pjesme jer ima stipendiju, potporu, no kako je njezina obitelj bila siromašna, ona je u djetinjstvu u šumi i uz rijeke nalazila bobice, školjke, sve to uzimala je zbog neimaštine.

O teškome životu na selu, o precima, o hipoteci... Mary Oliver piše u sjajnoj pjesmi Stablo crnog oraha. Lutajući prirodom, otkrivala je ljepotu svijeta, ushićenost u povezivanju duhovnoga i materijalnog. U intervjuu spominje nadahnuće Rumijem, koji je pjesnik duhovnosti i dubine, te Lukrecija Kara koji je pisao o prirodi i u knjizi O prirodi ponudio materijalističko tumačenje prirodnih pojava. Pjesme Odlazak u Walden te Magellan, u kojoj citira Thoreaua, poznatoga po sjajnoj knjizi Walden, hommage su velikome istraživaču i pjesniku: „Odlazak u Walden nije tek obični / Ekoizlet. Polagano i zahtjevno / Umijeće života i njegova nalaženja gdje se zatekneš“, piše Mary Oliver.

Upravo joj je odrastanje na selu omogućilo da razvije osjetila kojima je sinkretistički doživljavala prirodu. U pjesmi Uzgojena na selu čitamo stihove: „U poljima dalje od grada... imam / Pet drvenih osjetila, a šesto poput vode.“

Oliverova je u Austerlitzu (NY) upoznala umjetnicu fotografije Molly Malone Cook, pa dvije umjetnice počinju zajednički život i rad najprije u Austerlitzu, u Massachusettsu, a zatim na Floridi, surađuju i stvaraju. U Austerlitzu je Mary Oliver pomagala u sređivanju rukopisa slavne pjesnikinje Edne St. Vincent Millay. Pedesetih godina prošloga stoljeća studirala je na Sveučilištu u Ohiju i Fakultetu Vassar, ali nikad nije diplomirala. O mjestima u kojima je živjela napisala je mnoge pjesme – o naoko nevažnim detaljima, borovnicama, morskim puževima, gljivama, divljim guskama i bijelome cvijeću... „Iščitava“ govor prirode, slike krajolika, duhovnu „strpljivost“ koju imaju, primjerice, „plahte mahovine“. Mirnoća i posvećenost mogu se povezati s budističkim učenjem. Pjesnikinja piše o svjetlosti, o svjetlu koje gori uvis, o milijunu gorućih cvjetova, s gradacijom neopisivog osjećaja u kojemu se unutarnje i vanjsko povezuju, kao u pjesmi Budina posljednja uputa. Slike izgaranja, sveprisutne vatre, radost prije smrti, pripadnost Mjesecu, ekstatična stanja blizu smrti – jer „vrijeme / zasijeca u nas kao željezni / pijuk“ – u mitskoj se svijesti povezuju u antropološke figure imaginarnog. I sam način povezivanja s drugim svjetovima, s Indijom, Kinom, trenutci izlaska Sunca, koji su za sve jednaki, jedan su „od načina ulazaka / u vatru.“

S unutarnjim uzbuđenjima sjajno su isprepleteni prizori oluja: „uzbuđenje urla, natrag / naprijed ‒ svaka / munja jedna ognjena rijeka“ (pjesma Sijevanje ), ili pak govor ptica, mahnitost kretanja u Kiši u Ohiju.

Važno obilježje poetike Mary Oliver jest otklon od antropocentričnosti, jer sva su bića jednako vrijedna: „Lice soba je jednako tužno / kao Isusovo lice.“ Duša o kojoj piše i postavlja retorička pitanja, o obliku i čvrstoći, pokazuje da se u usporedbama povezuje s biljnim i životinjskim svijetom: „Zašto bih je imala ja, a kamila ne?“ (pjesma Pitanja koja možeš postaviti ). Ili pak divljenje svijetu jer „samo je jedno pitanje: / kako voljeti ovaj svijet.“ Pritom upravo crna medvjedica može biti utjelovljenje savršene ljubavi.

Pjesnikinja motri let, usporena kretanja ptica, spori trk smeđega miša, penjanje grbavih kitova, koji „noseći svoje tone / obraslih školjki i radosti / iskakuju kroz vodu“, probijanje vodene zmije iz jednoga ribnjaka u drugi, trenutke izlaska Sunca, tako nastaju začudne pjesme, epifanije koje sjajno povezuju impresiju i emociju. Pjesme o svijetu gotovo postaju pjesme o snu, otisci kopita, šuma, plava stabla i junakinja koja pod njima sjedi u pjesmi Pet ujutro u Pinewoodsu. Sjajna pjesma Bijelo cvijeće također je na rubu snovitosti, govori o spavanju u polju i snu o sobi punoj bijeloga cvijeća. Upravo je u toj pjesmi prisutna prožetost vlastita tijela s tlom i prirodom, oni gotovo srastaju: „gdje gotovo je s mojim tijelom, / a korijenju i stabljikama i cvijeću / je početak.“

Pjesme M. Oliver pune su začudnih slika, usporedbi i metafora. Na primjer, prizori kretanja lisice kao crne kiše i ujutro slika „paperje / tragova krzna / iščezlog / snježnog zeca / zapletene / u blijedim spiralama / slomljena cvijeća.“ Kiše, duge i spore, močvare, taj „beskrajan / mokro-zbijeni / kozmos, središte / svega“, močvarne ptice…, česti su motivi pjesama M. Oliver. U pjesmi Marengo čitamo stih: „Kad budem morala umrijeti, htjela bih umrijeti / u dan kiše“.

Svijet o kojemu pjesnikinja zanosno piše mjesto je koje traje: „jer svijet je uglavnom vrijeme / kad nismo tu, / još nerođeni ili umrli“, kamen koji traje vječno. To je svijet prožet božanskim, panteističkim, svijet boga cvijeća u kojemu je čovjekova nazočnost neznatna i nevažna, svijet koji je svakoga jutra stvoren „ispod naranče“.

Pjesnikinja prikazuje i opisuje moć pretvaranja smrti u život; ne samo lirskim pjesmama punima pastoralnih slika zelenila i bujanja, nego i pjesmama poput one Lešinari gdje nalazimo začudan spoj smrti i života: „Kao veliki tamni / lijeni / leptiri metu iznad / čistina tražeći / smrt, / da je pojedu, / da je ponište, / da od nje naprave čudo: / uskrsnuće“.

Prekrasna pjesma Ljiljani govori o samotnosti i nezaštićenosti cvijeta/cvjetova, koji „nemaju zaklon / od jezika stoke“. Upravo to čini ih posebnim, usporedivim s pjesnikinjim bićem: „Mislim da ću uvijek biti sama / na ovom svijetu, gdje stado / pase poput crne i bijele rijeke“. Prepušta se lutanjima, do Lude rijeke, meditira o zaboravu, ranama prošlosti i davnim plemenima... Ili pak Eskimima, u njihovim kućama koje su „poput bijelih zdjelica“, koji nemaju riječ za „rat“; opisuje njihov lov, žene koje čekaju „žvačući kože ili pjevajući pjesme“.

Oliverova piše o posebnim svjetovima životinja, ljudi, a ljepotu zanosno, suosjećajno prikazuje. U svoj svijet zelenila unosi vremenitost. U dugim poemama, poput pjesme 1945. ‒ 1985. Obljetnička pjesma, povezuje prirodu i povijest, donosi proturatnu poruku, reminiscencije na Dachau i Auschwitz, i nagovještaj novih „željeznih pandži“ koje izviru iz „bujne, zelene, glazbene Njemačke“. I opis Mengeleova lica u vrtu sa stotinu vrsta cvijeća jasno govori o tome da se u naličju ljepote može ogledati zlo. Sve rečeno pokazuje da Mary Oliver nikako nije samo pjesnikinja prirode, ekloga i pastorale, nego i ljudske boli te surove povijesnosti. U središtu pjesama jesu i ljudi, osobito djeca. Sjajna pjesma Kiselina obuhvaća prizor iz Jakarte, dijete koje prosi, s gadnom usnom, i pogled toga djeteta. Lirska junakinja nosi ga „kao perlu kiseline“ jer je podsjeća na to kako je lako ispuzati iz svojega života i postati netko drugi. Zanimljiva je pjesma o konjušaru Alexu, kojemu je srušena stara štala, a on se pogubio; o gospodinu Whiteu prerušenome u Indijanca, koji je plesao i šepurio se u školskim učionicama, plešući ispod perja.

Oliverova piše i o nevoljenju u djetinjstvu, u pjesmi Posjetitelj, o ocu „smrznutom u nutrini“, o zabranjenim ljubavima, poput one između starije žene i mladića u izvrsnoj pjesmi Jagodni mjesec. U toj pjesmi piše o tome kako se žene zbog straha od sramote skrivaju na tavane, a tavan je u feminističkoj literaturi mjesto gdje su skrivane one koje su držane ludima i nedostojnima. Nije slučajno to da Mary Oliver u posljednjim strofama upućuje na okupljanja žena i zauzimanje za ženska prava, u sobama punima dima gdje su žene borbene kao u klupskome ringu: „I treba li ikog čuditi / ako ponekad, kad bijeli iziđe mjesec, / žene žele provaliti van / s oštricom?“ Pritom je baš simbol bijeloga Mjeseca na početku i na kraju pjesme simbol buđenja, otvaranja. Jedna od njezinih najpopularnijih pjesama jest Ljetni dan u kojoj čitamo zapitanost nad stvaranjem svijeta, nad božanskim bićima, piše o lutanju poljima i o skakavcu. Pjesma je to poput molitve, o svrsi, kako ga naziva, „divljeg i dragocjenog života“. U knjigu su uvrštene pjesme koje je autorica objavljivala od 1963. pa sve do novih, napisanih 1991. i 1992.

Važno je da su u Hrvatskoj napokon objavljene pjesme Mary Oliver, kako bi naše čitateljstvo više doznalo o iznimnoj poeziji američke pjesnikinje koju su kritičari uvrstili među velike pjesničke vizionare poput, primjerice, jednoga Ralpha Walda Emersona.

(© Darija Žilić © IO DHK)