Boris Domagoj Biletić: O UČITELJU, PRIMJERU, PRIJATELJU... / Josip Bratulić

Skupina autora: Fala delu i težaku! Slovo posvetno (o) akademiku Josipu Bratuliću, zbornik; „Istra kroz stoljeća“, XV. kolo, knj. 85., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Pula – Žminj, 2024., ilustrirano, 262 str.

Poštovani čitatelju!

Budući da je čitav ovaj svezak* zborničkoga tipa posvećen akademiku Josipu Bratuliću, smatram primjerenim napisati tek u najkraćemu zašto danas i ovdje i zašto ovakva knjiga kad, reći će možda tko, postoji nešto (donekle) slično, ali nije isto, dapače ni jednako u našoj knjižnoj produkciji i s istim „akterom“. No, upravo je ovaj niz, koji često nazivaju edicijom, „Istra kroz stoljeća“ pravo mjesto, i dosad zastupljenim autorima i njihovim objavljenim naslovima, najbolji okvir i tiskano „okruženje“ gdje je valjalo uvrstiti knjigu posvetnu, slovo posvetno, kako svezak podnaslovismo, (o) akademiku Bratuliću: posveta je to najprije njemu, no jednako je tako pisani, tiskani trag o njemu iz pera kolega, znalaca, bliskih mu ljudi, nekadašnjih studenata, prijatelja i poštovatelja. Usto, knjiga je sastavljena i s toplim sjećanjem na dvojicu preminulih kolega i prijatelja, čije priloge također objavljujemo – akademika Gorana Filipija i dr. Miroslava Bertošu.

Mnogi je među zastupljenim autorima, čiji vrijedni tekstovi slijede, imao sreću biti studentom ili kandidatom na poslijediplomskom studiju pod mentorstvom profesora Bratulića. Da, sreću, no ujedno povlasticu i zadovoljstvo, dodao bih. To s razloga što s našim Bepom, neka mi bude dopušteno tako napisati, gotovo da nije moguć samo službeni, a kamoli hladan birokratski, odnos koji ne bi – njegovom uvijek odmjerenom, uljudnom, smirenom, empatičnom... pobudom – s vremenom postao prisnom komunikacijom, otvorenom razmjenom mišljenja, spoznajnim obogaćenjem i ljudskom toplinom obilježeno poznanstvo, katkad trajnija upućenost, a nerijetko iskreno i neusporedivo prijateljstvo bez ostatka.

O osobi i djelu Bratulićevu napisano je mnogo, puno dobroga, lijepog i istinitog, no nadam se da će prilozi obuhvaćeni ovom knjigom, svaki na svoj način, usmjeriti bar još poneku zraku koja nastavlja rasvjetljavati jednu gromadnu intelektualnu pojavu i njezin vrlo raznorodan, u dubinu i ušir, opus kakvih nema mnogo u povijesti hrvatske filologije, uzevši je u užemu i širemu smislu, o čemu svjedoče riječi nemala broja uglednika, autoriteta hrvatske znanstvene misli, kulturne scene i akademske zajednice.

Nezaboravni ostaju susreti s Bratulićem diljem Hrvatske, zatim u Zagrebu gdje se našao već kao mladić, upisavši ondje studij i postavši Zagrepčaninom, jednako kao što je integralni Hrvat, čovjek svijeta, vjere nadasve, a naposljetku – ne samo i ne najmanje važno, već prevažno – ostavši čitava života ponositim sinom svoga zavičaja, iz kojega (kao da) nikada nije otišao, naše Istre u kojoj nema mjesta gdje nije kročio i gdje ga nismo mogli sresti. Ne mogu prešutjeti: Bratulić je za mene jedan od najvećih Istrana ne samo u suvremenosti, koju s njim u prostoru i vremenu dijelimo, nego Josip Bratulić, uvjeren sam da me ne nosi samo prigoda trenutka kada ovo kažem zapisujući, ide u red najistaknutijih Istrana, Hrvata iz Istre, kako već hoćemo, svih vremena.

Velika je istina, iako je možda dovoljno samo reći – istina, koja se u Bratulićevu slučaju i na njegovu primjeru upravo pred nama oblikuje, doslovno oprimjeruje na jedinstven način: najveći su ujedno najjednostavniji. Također je vjerojatno točno to da se tek s vremenskim odmakom od žive aktualnosti može dokučiti i spoznati veličina nekoga čina, djela, opusa, osobe, jer prevelika blizina donekle zastire pogled i smeta općenitijem uvidu, pa i konačnom zaključku, ocjeni, definiciji nečije uloge, značaja i značenja ovdje i sada, nekoga tko se izdigao i uzdigao, koga suvremenici takvim jednoglasno i jednodušno poimaju i priznaju, nadišavši i mjesto i vrijeme, te čija popudbina, intelektualna i kreativna, sada je to već jasno i nije da se tek naslućuje – ulazi u naše sutra, ono neposredno pred nama i ono daleko naprijed. Jednako je tako Bepo Bratulić, zalazeći duhom i umom u daleke neke svjetove, ni mračne ni tamne već nekoć nepoznate ili jedva znane, osvjetljavajući ih novim, a gdjekad i prvim, spoznajama za nas današnje i one sutrašnje, dakle jednako je tako istraživao i tumačio prošlost kako bi nam je približio i „odgonetnuo“ u mnogim njenim dimenzijama, kako bi sadašnjost zatim postala jasnijom, a ono buduće fenomen pred kojim i od kojega ne treba tek strepiti u neizvjesnosti, nego nam je u nj gledati s nadom, naoružani iskustvom i znanjem, prije svega utemeljeni u sebi i svome e da bismo kao građani svijeta ravnopravno stolovali s blizima i daljima uz „kruh i vino“ na priliku onih među nama prvih.

Bratulić je čovjek i znanstvenik, uz još nekolicinu časnih dionika suvremena duhovnog trenutka, a sve ih je manje, po kojemu današnja Istra jest takva kakvom je volimo, posredstvom kojih je zavičaj duhovno prisutan i znakovito inspirativan ne samo iz zagrebačkih tzv. metropolskih obzora i perspektiva, nego daleko šire, do srednjoeuropskih i mediteranskih označnica naše prostranije, povijesno-kulturne i civilizacijske mat(r)ice. Zadužio je Istru, hrvatsku Istru poglavito, i afirmirao je na duhovnome, kulturnom, kulturološkom, znanstvenom polju, a sreća je da nas i nadalje ne prestaje zaduživati u pozitivnome. Svojim intelektualnim naporom akademik dokazuje kako zavičajnost kao mjera i mjerilo svijeta nije puka tlapnja niti floskula za prigodnu uporabu, već je stjecište, susretište i ishodište dragocjenih nacionalnih i europskih vrjednota, ali i krhkoga, tankoćutnog pletiva samozatajnog individualna poniranja znatiželjnih i upućenih pojedinaca u tradiciju i njeno posredovanje današnjima. Posebnih pojedinaca koji, poput Bratulića, vlastitim stvaralačkim nemirom otkrivaju uvijek nove i drukčije zavičajne vidike, znanjem koje umiju prenositi podižući koprene i za nas ostale osvajaju naoko nevidljive i ne(s)poznate prostore gdje se najnježnije i najtoplije u ravnovjesju zibaju čovjekovo srce i duša. Svojim radom i librima, Josip nam Bratulić pokazuje kako valja poticati pojedinčevo i kolektivno samopoštovanje te uvijek iznova promicati prosvjećivanje. Vrstan je stilist, otkriva često bizarne i intrigantne, stoga baš zanimljive, pojedinosti koje oplemenjuju i afirmiraju gdjekad zapreteni sjaj baštine.

Njegove su riječi: „Svaki je narod određen jezikom, pismom, svojom poviješću i prostorom na kojem obitava. Jezik, pismo, povijest i životni prostor – to su temeljne odrednice nekoga naroda.” Dakako – i vjera, kad je u pitanju duhovnost, što Josip Bratulić s mjerom i prikladnom potkrjepom uvijek navodi na mjestima i u temama koje takav, najprije čovjekomjeran, pristup zahtijevaju i kada se on prirodno očekuje.

Svoj vrlo skroman doprinos, pišući svojedobno o dvjema Bratulićevim knjigama (Izazov zavičaja i Leksikon hrvatske glagoljice), pokušao sam dati i ovdje u zborniku, pa o tomu u ovome uvodniku ne bih, a posve iskreno priznajem da ne znam koji bih susret i Bepov poticaj meni osobno mogao izdvojiti za ovu priliku. Sve te osobne i pisane susrete, dakle neposredne i posredne, doživljavam i u sebi nosim kao cjelinu satkanu i sazdanu od dobrote, mudrosti, lijepih misli, dobrih savjeta i naputaka, pa kad i nisu s namjerom mišljeni tako, jer profesor i prijatelj Josip Bratulić nije od onih koji bi docirali, ali jest učitelj, uzor i prijatelj, osobito ako pred sobom ima otvorenu osobu, grješnu poput sviju i dovoljno svjesnu vlastitih manjkavosti. On doista jest glagoljaš današnjice, nadajmo se ipak ne posljednji, no zacijelo rijedak i neprispodobiv, poseban, toliko uvjerljiv životom i djelom da nema sumnje u to kako između naših prapočetaka uklesanih u kamenu do današnjega dana jezik, ime, vrijednosti i kontinuitet (naroda i pojedinca), svim nevoljama i nedaćama usprkos, najbolje čuvaju i promiču upravo oni izabrani među kojima ime i djelo Josipa Bratulića sjaji neugaslim, plemenitim, trajno prepoznatljivim, toplim sjajem od mudrosti i dobrote.

Nakraju, nadajući se da nikad nije kasno učiniti što nam jest činiti i kazati što se doista mora, moj je retorički upit: tko je ako ne akademik Bratulić ona stvaralačka, intelektualna i moralna pojava koja je itekako, prva uz Črnju, zaslužila i zaslužuje biti uvrštena u „Istru kroz stoljeća“, koji je pak niz Bratulić, uostalom, sustvarao i suosmišljavao? Zato smo svojedobno na Pulskim danima eseja jedino njima dvojici, Črnji i Bratuliću, kao pojedincima posvetili cjelovit program, a rezultat 17. Pulskih dana eseja (s temom „Akademik Josip Bratulić“, uz 80. rođendan g. 2019.) konačno je ova knjiga. Nadamo se i trsit ćemo se u jednome od sljedećih kola objaviti svezak izabranih studija i ogleda Josipa Bratulića s temama njegovih užih i širih znanstvenih i spisateljskih interesa.

Umjesto zaključnih riječi, čitatelja mogu još samo podsjetiti na čakavsku dijalektalnu izreku naših predaka, istarskih Hrvata, koja je ujedno i naslov ove knjige, sada kao parafraza: Hvala, hvala Težaku na učinjenu Delu!

Poštovani i dragi naš Bepo, na svemu smo Ti zahvalni i Bog Te poživio!

(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)