Neven Ušumović: DRAMATIČNO ISKUŠAVANJE PJESNIČKOGA JEZIKA / Nevena Mlinko

Nevena MLINKO: Magma, Hrvatska čitaonica, Subotica, 2024., 58 str.

Nakon svedenosti i jezgrovitosti lirskih Vinjeta Bola, Nevena Mlinko u ovoj drugoj zbirci pjesama razastire raskošno bogatstvo svoga pjesničkog talenta. Njezin pjesnički govor od prve pjesme privlači snažnim ritmom, nepredvidivim suzvučjima, kozmogonijskom i mitološkom slikovitošću. U Magmi Nevena Mlinko oslobađa svoj lirski glas, dopušta mu da odzvanja, da se umnaža i obrušava na lažne veličine, tali kumire i para nebo. No to je, prije svega, glas koji prodire u zapretani prostor u kome još odjekuje drevni smisao pjesničke riječi; stvaralački prostor gdje se iskušava magičnost pjesničkoga jezika, njegova svjetotvorna moć. To je polje vrzinog kola koje zaposjedaju njezine lirske junakinje, drevna čistina koja je ujedno i njihovo uzletište i propadalište. Naime, sve se u poeziji Nevene Mlinko događa po vertikali: njezine junakinje i junaci blude po vlastitim podzemnim labirintima, dvoje o iskupljenju, ali i mole za spas, nalaze ljestve u umjetnosti, uspinju se u predanosti, u ljubavi, prema Jedinom, u ekstazi transcendencije.

Riječ je o poeziji u kojoj se misao prepušta opojnoj težini zvuka i predaje ritmu izmjena cezura i stihova, da bi, tek na dnu, pri samome kraju, našla onu točku obrata, točku vrenja, koja je uzdiže i budi nadu.

„...pjesnikov jedini posao je govoriti, govoriti s vjerom da je to uzvišeni čin sudjelovanja i djelovanja, sa željom da se nešto stvori, obnovi ili spasi, govoriti da ljudi ne bi zaboravili čemu služe riječi i da se riječi ne bi stvrdnule kao kamen i zašutjele...“ Ovako je ugledni hrvatski pjesnik i stilist Krešimir Bagić pisao o izvanrednoj zbirci pjesama Miroslava Mićanovića Jedini posao. Bagić nadahnuto piše, dakle, kako je pjesnički posao ne dopustiti riječima da se stvrdnu kao kamen. Poznajemo dobro taj „okamenjeni rječnik“: kotrlja se našom svakodnevicom, sprječava nas živjeti u zajedništvu i razumijevanju, guši naš duhovni rast i životni elan.

Pjesnikinja Mlinko tali kamen naš svagdanji iz pjesme u pjesmu, udara po njemu ritmom, zagrijava ga aliteracijom, drobi ironijom, rastače u vapaju za smislom. U pjesmi Sveto auto „pretače se korakom asfalt u paperje“; u Jutru „stvaram dok glazba neba probija / ram mog uma ritam dajući“; u Iluziji „Nijedan oblik, nada / nisu stvarni.“

Nemojmo se zavarati: pjesnikinja u ovom svome jedinom poslu nije naivna, povjerenje u pjesnički jezik gotovo da ne postoji! Lirske junakinje ovih pjesama ne pouzdaju se u svoju kreativnu moć, nema u ovoj lirici narcisoidne samouvjerenosti zavičajnih slavuja i retorike ukorijenjenosti koja se ponosi skladnom monotonijom vezanog stiha. Štoviše, u triptihu Vrbik, lirsku junakinju upravo boli „odrvenjelost korijena“: „Bolom bride žile, / brekću, prkose mjestu / ukotvljene težine.“ Lirsko ja većine ovih pjesama u neprestanom je propitivanju vlastite iluzornosti, kao i onoga što drugome može dati: „čime tebe ponuditi – iluziju kao zalog dati“ (pjesma Neki drugi, narativ).

U pjesmi Iluzija, jednoj od nosivih pjesama zbirke Magma, lirsko ja alegorijski je predstavljeno u slici prostrtog rukotvorenog rupca, koji su „oni veličajni“ napeli po „ravnoj špagi“: to je skromna umjetnina koja visi u praznini i koju „lome uzdasi“. Ta lomna i krhka nemoć lirske protagonistice, međutim, ni u jednoj pjesmi nije izražena jecajem bolećivog, melankoličnog samosažaljenja; naprotiv, govor o toj situaciji ironičan je, prkosan, nepomirljiv: „Kaži, što si me bacio u ovaj prostor / bezdane jeke izgovorene riječi?“ (pjesma Zvučna obmana). To je glas lirske junakinje koja ne samo da osjeća kako jezik nije njezin i dvoji nad pjesničkim umjetnim rajevima – to je i glas lirskoga ja koje se suočava sa svojim odrazom u zrcalu onoga božanskog Ti, za čijom ljubavi vapi, ali se ujedno i smatra nedostojnom te ljubavi.

O dijalogu između lirskoga ja i (božanskog) Ti odvija se prava drama ove zbirke. To je prizorište koje je u pjesmi Dar paradoksalno opisano kao raspon „od rane do rane / gluhog prostora tame“, poprište (gluho i tamno!), dakle, presudnog unutarnjeg zbivanja. A ispod ove scene, na kojoj se izmjenjuju lirski prizori, ključa „magma, magma, magma“. Drama obraćanja (božanskom) Ti vraća se u zbirci neprestano u novome obliku, s novim pitanjima i zazivima. Upravo zbog toga pojam „božanskoga“ stavljamo u zagradu: naime, ono Ti ima svoju dinamiku i svoje mijene i od očigledno uzvišenog (božanskog) karaktera ono u nekim pjesmama dolazi „nadomak ruke“: to je intimno Ti, koje se hrani ovosvjetovnom ljubavi.

U jednome trenutku se, kao u prvoj strofi naslovne pjesme Magma, čuje „lomljava svijeta“ od smijeha tog svemoćnog Ti, a već u drugome, kao u drugoj kitici pjesme Magma, čuje se samo šapat lirske junakinje: „strah šapćem, nadu bez pokrića“. Samoomalovažavajuće zrcaljenje lirske protagonistice pod reflektorom nedosežne božanske transcendencije izvor je niza originalnih, moglo bi se reći „grotesknih“ figura: tako u prvoj pjesmi Djetinja njezino stvaranje zaplovi bubrežnim „loćkavim putem“, ona je „namrvljena po ovoj zemlji velikana“ (pjesma Pod sjajem jantara), ona se „rasprskava, kašlje, po maskama bolesnika“ (pjesma Vila)... No, kao pri kraju nekih pjesama, tako i pri kraju zbirke, lirsko ja izlazi iz „močvare iskupljenja“ i uspravlja se u prkosnoj ženstvenosti, u predanosti mističnoj ljubavi čija se vatra ne dȃ ugasiti.

Tako je pred kraj zbirke, u pjesmi U Magdaleninom poljupcu, sažeta cijela prethodno opisana drama; Magdalena govori: „Ti bježiš (...) Samo oblak trošne zemlje ovog usahlog grada / svjedoči, o tvom odsustvu, i pokoja kaplja krvi (...) stopala već toliko izranjavanih pa ne znaš / biti opušten i neoprezan – za razliku od mene (...) Ti bježiš, a nisi me za ruku povukao (...) Na koljena padoh – jer za što drugo koljena imam / doli za poklon i pad – ljubim prašinu koju vjetar / tako lako raspuha. Oh, u poljubac da si mi se skrio!“

Pa i kad je pjesma naslovljena Izgubljena bitka, ostaje nešto nesavladivo, nepokorivo i neuništivo u lirskim junakinjama Nevene Mlinko – i nijedna pjesma za njih nije izgubljena i nijedan pad nije bez nade u konačno iskupljenje.

Poezija Nevene Mlinko zagrijava srca, tali okamenjeni smisao riječi, na zaigran i uistinu duhovit način oslobađa ono najsuptilnije i najbitnije što očvršćuje unutarnji život čovjekov.

(Neven Ušumović © IO DHK)