Livija Reškovac: ODGONETAVAJUĆI „ŠUMU" ZNAČENJA / Dunja Detoni Dujmić

ODGONETAVAJUĆI „ŠUMU“ ZNAČENJA – petoljetka hrvatskoga romana

DUNJA DETONI DUJMIĆ: MALA NOĆNA ČITANJA, Alfa, Zagreb, 2017., 394 str.

Knjiga Mala noćna čitanja – hrvatski roman 2011. – 2015. nastajala je kao odjek moga petogodišnjeg intenzivnijega čitateljskog praćenja recentnoga hrvatskoga romanesknog stvaralaštva. Ta je knjiga istodobno i dokaz kako se iskustvo čitanja kadšto posve prirodno stapa s iskustvom pisanja pri čemu je čitatelj uvijek pomalo i suautor književnoga djela. (Iz Proslova, str. 5.)

Ako ste se pitali gdje biste na jednome mjestu mogli pronaći dobru i suvislu kritiku/pregled hrvatskih romana objavljenih posljednjih nekoliko godina, u izdanju Alfe (edicija Duh vremena) godine 2017. izišla je knjiga Dunje Detoni Dujmić Mala noćna čitanja – hrvatski roman 2011. – 2015. sa sedamdesetak kritika recentnijih hrvatskih romana. Knjiga je tematski podijeljena u pet poglavlja i na gotovo 400 stranica predstavlja ažurno i sustavno autoričino praćenje djelâ domaćih romanopisaca, većinom mlađega i srednjega naraštaja.

Poglavlja su podijeljena prema određenome žanrovskom ključu i, autoričinim riječima rečeno, „pragmatično“ u pet skupina te s uvodom u kojemu se, prije svakoga, tumači kratka povijest toga žanra. Premda bi se, zbog iscrpljenosti standardne žanrovske kvalifikacije i stapanja različitih žanrovskih obilježja u suvremenoj prozi, neki romani ovdje mogli svrstati u nekoliko skupina, autorica se odlučila za prevladavajuću, birajući pri tomu djela relevantna za žanrovsku, poetološku ili vrijednosnu raznolikost određena trenutka, a ne za piščev cjelokupni opus. Jednako se tako u tekstovima pokušavaju otkriti parametri žanrovske istovjetnosti, ali i različitosti pojedinih romana te njihova korespondencija sa suvremenim iskustvenim i čitateljskim svijetom.

Proza detekcije pod naslovom je Zagonetači i njihova djeca te kao prvo poglavlje knjige broji trinaest kritika romanâ kriminalističke tematike (Žena s drugog kata Jurice Pavičića, Gnjev Josipa Mlakića, Rat za peti okus Veljka Barbierija i dr.). Osim znanstvena objašnjenja žanra, u uvodu stoji primjedba kako suvremena hrvatska književnost bilježi pravi boom kriminalističke proze u kvantitativnom pogledu, ali se nameće i literarnom kakvoćom kojoj je u temeljima također derogiranje klasične strogosti i discipline pri organiziranju plana narativne strategije (str. 13). Osim toga, vidljiva su odstupanja od žanra, primjerice u romanu Muzej revolucije Pavla Pavličića, određenog kao povijesni antikrimić, ili u trilogiji Luke Bekavca (Viljevo, Drenje i Policijski sat), koju Detoni Dujmić definira kao dekonstrukciju detekcijske proze i negaciju samoga antikrimića, naposljetku kao konceptualne metaznanstvene tehno-krimiće s primjesama horora.

Sljedeća skupina žanrovski obuhvaća romane egzistencijske provenijencije te u poglavlju pod naslovom Štemeri, desperadosi, tragači obuhvaća osamnaest kritika, od knjiga Borbena Vladovića (Noć huligana) i Ludwiga Bauera (Karusel) do Bekima Sejranovića (Tvoj sin Huckleberry Finn) i Damira Karakaša (Blue moon)… U uvodu čitamo o tomu kako su u suvremenoj hrvatskoj egzistencijalističkoj prozi naglašenije (…) socijalne, ideološke, antropološke, političke pa i povijesne okolnosti koje djeluju na žudnju likova za novim identitetima (str. 85), a na primjeru Umjetnih suza Milka Valenta uočena je kombinacija stvarnosnih, tj. novoegzistencijalističkih, esejističkih, intertekstnih, erotskih i drugih narativnih modela u prikazivanju otuđene zbilje suvremenoga doba.

Cjelina Junaci svojih povijesti obuhvaća (auto)biografske i obiteljske romane te dvadeset i jednu kritiku recentnih romana toga žanra, a ujedno je, što se opsega i naslova tiče, najobimniji i najiscrpniji dio knjige. U uvodu je na nekoliko razina uočen odmak od dosadašnjega načina pisanja ovakve proze u nas, npr.: idejno-tematskoj (autori u fokus pisanja sve više dovode izvanjske okolnosti) i retoričkoj – fikcije nisu više strogo rodno određene, tj. u tekstu se gubi razlika između „muškoga“ i „ženskoga“ jezika, iako je i dalje značajna povijesna ili aktualna društvena pozornica; ona je topos iz koga naviru nizovi životnih pa i intimnih, stvarnih ili izmišljenih priča (str. 179). Neki od autora (auto)biografske proze obrađeni u ovome dijelu jesu: Zoran Ferić (Kalendar Maja), Kristian Novak (Črna mati zemla) i Marina Vujčić (Mogla sam to biti ja), a u bilježenju obiteljskih povijesti: Tatjana Gromača (Božanska dječica), Ivana Šojat (Ničiji sinovi, Jom Kipur) i Stijepo Mijović Kočan (Sin otac sin).

Četvrti dio knjige naslovljen Uvrnuti potrošači zbilje donosi devet kritika romana (post)tranzicijske tematike, u uvodu naznačenih kao romani koji na poseban način govore o ključnim izazovima hrvatske stvarnosti te se još ustvrđuje kako na scenu stupa osebujna, multidimenzionalna fikcionalizacija stvarnosne građe protisnute kroz očuđujuću maštu (str. 298). Nijedan roman prikazan u ovome dijelu knjige, piše autorica, nije žanrovski jednostavna fikcija pa će tako, recimo, Lada Žigo u Iscjelitelju opisati demonizirane prostore neslobode u urbanome i ruralnome prostoru, Zoran Malkoč u bajkovitome i hiperrealistično konstruiranom djelu Roki Raketa prikazuje gubljenje granica između životinjskoga i ljudskoga postojanja, a Borivoj Radaković u romanu u stihovima Što će biti s nama pruža sliku distopijskoga suvremenog Zagreba.

Posljednji dio knjige najkraći je i, pod naslovom Odred za ljubav, u sedam kritika prikazuje romane ljubavne tematike, s napomenom kako se u recentnim narativima toga žanrovskog profila ljubavne (…) priče oplođuju mnogobrojnim dodatnim motivima uz pomoć kojih se pročišćuju polja ženske osjećajnosti i bruse obrisi ženskoga identiteta (str. 349). Dunja Detoni Dujmić pokazuje kako, na primjer, Ivana Sajko u Ljubavnom romanu daje antiljubavnu priču dvoje neimenovanih likova u emotivno i socijalno disfunkcionalnome kontekstu, Slavenka Drakulić u Dori i Minotauru rekonstruira ljubavnu vezu slavnoga umjetnika i njegova modela, a Kristijan Vujičić daje mušku, humornu inačicu ljubavnih odnosa u romanu Knjiga izlazaka.

Nakon ovoga kratkoga pregleda knjige kritika Dunje Detoni Dujmić – pjesnikinje, književne kritičarke i leksikografkinje (s poznatim i priznatim, nemalim opusom te većim brojem književnih i znanstvenih nagrada), potrebno je još reći to kako su one napisane esejistički, znanstveno (pozivanje na Aleksandra Flakera, Vinka Brešića, Viktora Žmegača i dr.), ali i subjektivno, kreativno (igra riječima i pojmovima, konotacije na suvremenu kulturu) te nadasve afirmativno. Neke su od uvrštenih kritika tijekom godina objavljivane u književnim časopisima Republika i Kolo, a zajedničko im je to (vidljivo u svakome tekstu) što njihova autorica kao da „ulazi“ u svaki roman posebno i piše „iz“ njega, pri tomu točno raščlanjujući mjesta narativnoga i žanrovskoga određenja, pokušavajući, iz pozicije čitateljice elokventne erudicije, odgonetnuti bitna semantička polja u moru značenja koja suvremeni romani pružaju.

(Livija Reškovac © IO DHK)