Đuro Vidmarović: ŽIVOT KAO BAJKA I KAO STVARNOST / Arsen Mužić

Arsen MUŽIĆ: Mrtvi vez, Ogranak Matice hrvatske u Splitu, Split, 2021., 239 str.

Arsen Mužić (1947.) skrenuo je pozornost na svoje književno djelo uspješnim pjesmama i prozom. Zanimljivost, kada je riječ o ovome književniku, pojačava činjenica što su mu djela objavljena u tzv. mlađoj trećoj životnoj dobi. Očito je literarno kod njega tinjalo i sazrijevalo tijekom godina provedenih u odvjetničkome uredu, kada nije bilo vremena za pisanje književnih djela, jer je život tražio skrb o brojnoj obitelji. Po svojim ženskim pretcima uključuje se u talijansku kulturu pa i talijansku narodnost. Stoga je njegov senzibilitet karakteristično mediteranski, ali obogaćen životnim iskustvom profesije i grada u kojem je proveo život i dočekao mirovinu. Stoga u književnim radovima prelama osobnu sudbinu, odnos prema krajoliku i hrvatskoj kulturi, sa svakodnevnim životom koji ga je dnevno bombardirao visoko stručnim problemima, ali još više životnim traumama i dogodovštinama njegovih klijenata iz grada i okolice. Jednom riječju, Mužić u životnoj memoriji ima veliko bogatstvo sadržaja i posjeduje veliku životnu mudrost. Tome dodajmo i njegovu literarnu obrazovanost koju je stekao čitajući najbolja hrvatska književna djela, ali i ona na talijanskom i engleskome jeziku, koji su mu, zapravo, ravnopravni materinskome hrvatskom.

U knjizi vrlo zanimljiva naslova Mrtvi vez, podnaslovljenoj „novele od žumanjca“ i navođenjem triju glavnih tema – pjenušac, okovani Pegaz i na mrtvom vezu, odvija se zanimljiva i intrigantna radnja. Kako je život i stvarnost i nadstvarnost, realno i irealno, ugodno i neugodno, lijepo i ružno, ozbiljno i komično, a iz perspektive jednoga odvjetnika ujedno književnika on postaje skladna cjelina, odnosno, kako su nekada govorili, postaje dijalektično jedinstvo suprotnosti.

Mužić je knjigu podijelio na dva tematski odvojena dijela: Ljubav u pretincu i Dosje Pravda. Svaka tematska cjelina sadrži četiri novele. Njihovi su naslovi: I. Ušutkani Vezuv; San ljetne moći, Oaza i Bez voznog reda; II. Presuda, Rogonja, Maslina i Mačak Mrak.

Autor je, neuobičajeno za pisce ovakvih djela, umjesto uvoda napisao vlastiti opis priloženih novela i time uvelike olakšao posao književnom prikazivaču, ali i čitateljima. U ovome slučaju pristup smatram logičnim i potrebitim zbog toga što se prvi i drugi dio knjige sadržajno razlikuju. Dok je prvi dio intoniran književno-filozofski i književno teološki, u kojem autor na vrlo visokoj misaonoj razini elaborira fenomen ljubavi kao imanacije božanske transcendencije, u drugome dijelu „spušta“ se na zemlju i prikazuje stvarni život svojih klijenata i životne okoline, otkrivajući do sada, bar za pisca ovih redaka, nepoznatu vještinu humorističnog književnoga govora.

Pročitajmo kako autor osobno opisuje cjelinu svoje knjige:

Ravnajući se po onom da je teško ne pripadati nikom, a u isto doba biti opredijeljen, ova je knjiga proze zbirka novela oblikovana u dva dijela, od kojih svaki sadrži po četiri zasebna uratka. Ne pitajte zašto ne po četiri priče, pripovijesti ili pripovijetke, jer pravog odgovora i ne nalazimo, a vjerujemo da ga i nema. Možda i stoga, jer svatko može pričati i pisati priče, što nesumnjivo vodi u neprihvatljivu jednostavnost i banalnost izražavanja. Pripovijest jako podsjeća na vijest s povijesnim značenjem. Dakle, stoga se čini da ostaje novela najprikladnijim i najprepoznatljivijim izrazom koji otvara put i onom tko priča i piše, i onom tko pripovijeda i propovijeda, a iznimno stoji uspravno predstavljena nervu ustrajnog i pomnog čitatelja.

Pisac ovih redaka ne slaže se u cijelosti s autorovom distinkcijom između pripovijetke i novele, ali se slaže s njegovom odlukom glede korištenja novele kao književnog izraza. Doista osam njegovih uradaka pripada žanru književne novele.

U prvoj noveli prvoga poglavlja Mužić, zapravo, predstavlja svoj književno-filozofski diskurs. Tema je vječna: odnos muškarca i žene kao ljubavnog para, odnosno govor o ljubavi kao fenomenu koji ima i nadiskustveno izvorište. Opisujući prvi dio knjige, autor naglašava kako on sadrži temu ljubavi i odnosa između muškarca i žene i to „svaku sa svojim protagonistima kao događaj, te osjet i strast unutar posebnog prostornog i svevremenskog okvira“. Čitatelj se neće zadovoljiti ovim uvodom jer je sadržaj tematske cjeline mnogo složeniji, bogatiji psihološkim nijansama i životnom stvarnošću, a literarno se uzdiže iz sfere stvarnosti u sferu literarne fikcije. Držim kako nitko do sada u našoj književnosti ovako strasno, stručno i pomalo muški prepotentno, a literarno vrlo slikovito i dojmljivo, nije progovorio o ljubavi muškarca i žene. To u punoj mjeri otkriva prva novela ovoga ciklusa koja nosi karakterističan naslov Ušutkani Vezuv. Autor naglašava kako sadržaj novele „izvire iz jednog kratkog putovanja iznimno brzim vlakom na nekom skoro pa svemirskom kolosijeku na kojemu vrijede neka druga pravila gravitacije, a krajolik kao da je snimljen i programirano se vrti i prikazuje, a da stvarnost nitko i ne vidi“.

Druga novela, San ljetne moći, već naslovom upućuje na erotsku dimenziju ljubavi, ali s ironijskom distancom i intelektualnom nadmoći koja proizlazi iz poznatog Shakespeareova djela. Mužić u predgovoru piše kako se u ovoj noveli „...proziva i priziva Ljubav za novog gospodara, kao da čovjek nema nikog drugog da mu pomogne ostvariti sebe, jer se sve slabosti, mudrosti i strasti očituju najjasnije jedino u Ljubavi. Premda i svjesni toga, ostaje nam potvrditi da nijedna civilizacija dosad nije podigla baš nikakav, makar i simbolični žrtvenik Ljubavi“.

Kako ne bi bilo zabune, naglašavam, jer to čini autor, da pojam Ljubav piše velikim početnim slovom. Tako napisan pojam zapravo je drugi naziv za Isusa Krista, odnosno autor nas upućuje na kristološko, zapravo transcendentalno izvorište fenomena ljubavi. Vrlo koristan tekst, poglavito s aspekta suvremene tzv. postmodernističke književnosti kojoj su pečat dali autori ljevičarske ateističke i kozmopolitske orijentacije, po kojima je ljubav svedena na biokemijski proces, a prečesto tek na obično biološko parenje. Arsen Mužić daje ljubavi njezino dostojno mjesto u životu ljudi, dakako onih koji sebe smatraju duhovnim bićima, a ne samo tvorbama u preobrazbama materije i biološkim jedinkama koje teže parenju.

U trećemu poglavlju autor je na pomalo skliskom terenu, a to je ljubav koja se javlja onda kada ne treba. On za takvu ljubav ima razumijevanja. U predgovoru ističe kako se ova ljubav „...događa, dogodi kada nam naizgled to najmanje treba, stigmatizirana i prognana van svih moralnih stega i društvenih kanona. Muškarac i žena se pronađu u danom trenutku ispod i iznad svih mostova, makar tada i skrenuli na neku divlju stazu. Pritom slušaju istu glazbu koja ih spaja, titra i prenosi ugođaje i osjećaje međusobno“. Pisac ovih redaka smatra kako je autor u ovoj noveli skrenuo s pravca koji je dao fenomenu ljubavi u prvoj noveli. Naime, ako se ljubav piše velikim početnim slovom, onda ona uključuje i savjest, kontrolu i samokontrolu, odricanje, kulturu patnje i poštovanje Dekaloga. Po Dekalogu nema ljubavi koja je izvan zadane etičke regulative. Naravno, tko se danas drži ovih maksima?!

Četvrta i posljednja novela prvoga ciklusa životno je najrealnija, jer je autor predmetno-tematsku razinu spustio u realnu životnu stvarnost. Ljubav se može pripisati „neplaniranim susretima, slučajnostima i podudarnostima“ i, svakako, ne treba ih potcjenjivati ni zanemarivati. Mužić lijepo obrazlaže: „Naime, u našim životima, teško je nešto posebno očekivati kada se vozimo ustaljeno, svakoga dana po istom zapisanom voznom redu. Neki konci su nam tko zna kada isprepleteni, i tko zna kada će se uvezati, a potom i zamrsiti. Što manje o tome mislimo, usud nas prati poput uštapa pa nam sve usrdnije, dosljednije i vjerodostojnije osvjetljava staze“. Rečeno je životna stvarnost, ali iz te stvarnosti proizlazi ljepota života, ljepota zbog neizvjesnosti, napetosti. Srbijanska pjesnikinja Desanka Maksimović to je iskazala stihovima: Jer ljubav je lijepa / Samo dok se čeka / Samo dok od sebe / Nagovještaj da.

Drugi tematski blok sasvim sigurno će zaokupiti pozornost mnogih čitatelja kojima u ruke dođe ova knjiga. Ovdje je Mužić duhovit i životan, sarkastičan i mudar, intrigantan i poučan. Njegova sudska praksa i iskustva poslužili su mu kao vrelo nadahnuća. Između četiriju objavljenih novela istaknuo bih posljednju Mačak Mrak. 

Mužić se ovdje ne oslanja samo na životnu odvjetničku praksu već je napisao sjajno višeslojno književno djelo koje sadrži narodnu prostodušnost, pučku mudrost i lukavost, sudačku pristranost, pa i tupost, te iznimno leksičko bogatstvo. Iskoristio je literarnu slobodu i radnju smjestio u imaginarni odvjetnički ured. Riječ je o apsurdnoj tužbi, s apsurdnim sadržajem, o apsurdnom sucu, ali i mudrom njegovu mačku kojeg je imenovao Mačak Mrak, aludirajući na pučko vjerovanje o crnome mačku kao utjelovljenju zle sile, ali i na roman Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova. Za našu književnost novela je posebno važna zbog autorova jezika: svojevrsna pučkog vlaško-bošnjačkog i splitsko-čakavskog amalgama, s primjesom suvremenih izraza, čak i onih iz računalne tehnike i svemrežja, ali s osnovicom u književnu standardu. Jedinstven je to pristup obliku jezična izraza literarna djela u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Knjiga Mrtvi vez Arsena Mužića intrigantno je, literarno bitno, inovativno i duhovito književno djelo. Autor iznimno dobro vlada hrvatskim jezikom, poznaje njegove nijanse na razini književnoga standarda, ali i one na razini žargona i dijalekta. Svim temama, pa i onima filozofskog i teološkog značaja, pristupa s finom aristokratskom ironijom. Neobično i korisno djelo.

(Đuro Vidmarović © IO DHK)