Ivan Bošković: OPONAŠANJE TRADICIJE POVIJESNOGA ROMANA / Ivan Šimić
Ivan ŠIMIĆ: Matijino stoljeće rata, Despot infinitus, Zagreb, 2023., 326 str.
U našoj sredini, gdje se svako malo na sceni pojavljuju novi i nedodirljivi tumači povijesnih istina, teško je nažalost očekivati oslobađanje od trauma koje dobrano opterećuju nacionalno, društveno biće i ožiljke upisane u sudbine pojedinih obitelji. Nije stoga čudno da se svako malo u književnom životu, ali daleko i postrance medijskog interesa, javljaju naslovi koji se opiru zaboravu i progovaraju o pitanjima koja se ne uklapaju u dominantni društveni narativ i nije im dopušteno argumentirano propitivanje njegove čvrstoće, društvene relevantnosti i otpornosti.
Već je odavno rečeno da narodi sretnije povijesti i jesu veliki jer njihova memorija počiva na dvama nosivim stupovima; jedan je sjećanje, a drugi pamćenje. Sjećati se znači vlastitu svijest obogatiti sadržajima koji u životu pojedinca i u narodu imaju osobito mjesto: datumima, događajima, ljudima, sudbinama... Pamćenje pak, osim što je borba protiv zaborava, predstavlja temelj na kojem pojedinci i zajednice vlastitoj budućnosti jamče dublji smisao!
U pamćenju naroda i njegovih darovitijih pojedinaca postoje priče o kojima je bilo zazorno govoriti i koje gotovo da i nisu smjele biti ispričane. Žive u svijesti pojedinaca i u sredinama u kojima su njihovi likovi živjeli, one su – u nedostatku svjedoka – trajni i sastavni dokumenti povijesti, koje treba uvažavati kao vlastiti ljudski i nacionalni kapital. Upravo zato nije čudno to da se u hrvatskoj književnosti povijesni roman tako dugo održao. Kao pripovjedački oblik najvećega stupnja prilagodljivosti i otpornosti, u svoja dva vida – umjetničkom i pučko-popularnom obliku i tradiciji – i danas se pokazuje privlačnim za izražavanje sadržaja i sudbina koje u svojim sredinama, ali i šire, imaju čitateljsku publiku i odane zagovaratelje!
Roman Ivana Šimića Matijino stoljeće rata (2023.) sadržajem i spisateljskom kulturom urasta u tu književnu tradiciju. Dosljedno toj (i) podjednako produktivnoj književnoj praksi, na samom početku pripovjedač otkriva spisateljsku motivaciju i legitimira je dubokom potrebom da se pričom otkine od zaborava sudbina žene koja je u životu iskusila sve drame i tragedije što ih je jezikom smrti pisalo ratno dvadeseto stoljeće, najprije gubitkom oca, potom supruga, i na kraju smrću sina.
U provome dijelu romana, iz perspektive nadmoćnog pripovjedača, autor progovara o Matijinu ocu, Mati, koji na razmeđu 19. i 20. stoljeća iz rodnoga, hercegovačkog kraja, bježeći od bijede i gladi, poput mnogih nesretnika odlazi u Ameriku. Slijedom pouzdane geografije, što je jedna od odlika ovakve pripovjedačke prakse, osnažene s nekoliko funkcionalnih digresija koje jamče zanimljivost pripovijedanja (priča u Zagvozdu o Andrijici Šimiću, dolazak u Split, potom odlazak u Rijeku, lazaret u Trstu i priča o kiparu Ivanu Rendiću), priča urasta u njujoršku stvarnost i završava odbijanjem dopuštenja ulaska u zemlju te povratkom u Hercegovinu upravo u vrijeme kada „presvijetli car i kralj Franjo“ regrutira za svoje interese!
U drugome dijelu pripovijeda se o Matinoj ženidbi, rođenju djece, odlasku u rat i galicijskoj fronti, borbama s Kozacima, zarobljavanju i logoru te o njegovoj smrti, potom o povratku zarobljenikā iz rata, odlasku djece i obitelji u Slavoniju kako bi se spasili od gladi, ali i o iskušenjima velike povijesti (ujedinjenje, novonastala država, teror srpskih oficira...).
Nakon što se Matina udovica (pre)udala i djecu ostavila djedu i babi, Šimićeva priča slijedi sudbinu Matine kćeri Matije, naslovne junakinje romana. Poznajući njezinu sudbinu do potankosti, autor pripovijeda o odrastanju, udaji, rođenju četvero djece i teškome životu, također o godinama životne neizvjesnosti, kravama mršavim i klasju šturom, slutnjama novih nemira, o proglašenju neovisnosti, nemilosti Talijana i četnika, porazima hrvatske i njemačke vojske, stezanju obruča oko Širokoga, o strahu naroda, smaknućima i odmazdama („bez suda i razloga“), kada je ubijen i njezin suprug.
Šimićeva priča, slijedom životnih dotoka, potom urasta u poratno vrijeme kada Matijini sinovi odlaze na školovanje u Sarajevo, a nakon nekoliko digresija i u vrijeme najnovijeg rata, kada će ih zadesiti zlo jer su bili „ljudi pogrešne vjere i nacije“. Smrt se tako iznova upisala u njezinu sudbinu, što pripovjedač sažima riječima: Da je u mom viku stotinu ratova bilo, nijedan ne bi proša, a da mene ne zavije u crno. Nema sumnje da je u navedenim riječima sažeto iskustvo brojnih hrvatskih obitelji koje još i danas traže svoje najbliskije i najdraže.
Šimićeva priča završava Matijinom smrću u ogradi u kojoj je i započela, objedinivši u svojim rukavcima i pritocima brojne sadržaje osobne i kolektivne sudbine, koje pripovjedač poznaje izbliza, o kojima treba pričati i pamtiti ih, kako povijest ne bi opet uzimala danak kakav je uzimala Matiji i njezinoj obitelji: u prvom ratu oca, u drugom supruga, u trećem sina...
Šimićev roman oponaša tradiciju povijesnoga romana i njegove pučko-popularne vene. U njemu je, kronološki slijedeći postaje sudbine njegove junakinje, podosta predvidljiva sadržaja i rješenja, očekivanih pripovjedačkih postupaka i tehnika. Premda linearno, njegovo je pripovijedanje ipak obogaćeno zanimljivim digresijama i komentarima. U romanu je pripovjedačev glas odveć nadmoćan i za čitatelja su njegove poruke i istine neupitne, čitatelj u njih vjeruje, a junaci – karakterizirani atributima vjere, odanosti i ljubavi za svoje i svoj narod – takvi su da se s njima čitatelj poistovjećuje, dok su oni drugi opisani atributima suprotnima osjećajima i vrijednostima narodne zajednice.
Činjenice obiteljske i osobne povijesti u Šimićevu romanu puno značenje dobivaju u kontekstu tzv. velike Povijesti. Mali čovjek uvijek je njegovom žrtvom... Pripovjedač je dobro upućen u povijesna znanja, poznavanje ratnih zbivanja i bitaka gotovo je zadivljujuće, iako između činjenica nije uvijek uspostavljena prava unutarnja mjera. Potonje ne narušava zanimljivost romana i njegovu čitateljsku privlačnost – ponajprije među čitateljima koji vole ovakvo štivo, a njihov broj nipošto nije zanemariv. Na njih autor zapravo i računa.
(Ivan Bošković © IO DHK)