Biserka Goleš Glasnović: PRESTANAK KAO UVJET NASTANKA / Stanko Krnjić

Stanko KRNJIĆ: Krljušti, Naklada Bošković, Split, 2023., 79 str.

Sažmemo li izbor iz zbirke pjesama Krljušti u sintagmu – sentenciju prestanak kao uvjet nastanka, citirajući samo dio stiha, otkrivamo jedinstvenu pjesničku poetiku koja se u zagonetnim krugovima stalno obnavlja.

Krljušti, nova zbirka pjesama hrvatskoga i bosanskohercegovačkog književnika i dubrovačkog stomatologa Stanka Krnjića, tiskana 2023., dio je slijeda u kojemu autor, od 2020. dosad, svake godine objavljuje jednu knjigu. Godine 2020. izišla je zbirka antiratne poezije Ratište riječi, g. 2021. zbirka poezije Dnevnik tijela, a 2022. antiratna proza Ostavljeni. Iz navedenih naslova i intenzivnog stvaralačkog naboja posljednje zbirke pjesama Krljušti, razvidno je kako će se Stanko Krnjić vraćati smiraju, putovanju prema prapočetcima i kako će se njegov pjesnički govor kodirati kao ozbiljna bajka postanka.

Nakon što je spoznao Božju nemoć, i kao pjesnik i kao ratnik, u kojoj svatko svoje čavle drži / znatiželjno čeka red / kao i sada dok jedni druge / preko nišana gledamo – u pjesmi Božja nemoć iz zbirke pjesama Ratište riječi (2021.), i ljudsku prirodu koja se u pjesmi Očnjaci iz zbirke Dnevnik tijela (2022.) očituje kao poetski odjek filozofijskog stava Homo homini lupus – svjetovnost i sakralnost uspješno će se dopunjavati i u ovoj zbirci pjesama.

Stoga je zbirka Krljušti slobodna od ratničke, s naglašenim proturatnim stavom, pjesničke i prozne zbilje. Njegovo ratište riječi i pjesnički dnevnik tijela, već napisani, sada postaju dio novoga enigmatičnog univerzuma u kojemu se povezuju makro- i mikro-svjetovi u traganju za tajnom, slobodom, svjetlom i Bogom. U skladu s tim traganjem jezik postaje neizravan, s osobnom poetikom koja potiče na višestruka odgonetavanja i tumačenja. Riječ je raspaljena, kako pjesnik zapisuje u pjesmi Opomena, tražeći zvuk koji se u sinesteziji ujedinjuje s ognjem i vodom. I opomenom kako je u prvome zvuku glas o zadnjemu danu.

Zbirka Krljušti podijeljena je na dva formalno različita ciklusa. Ciklus Krljušti, kao ponovljeni naslov zbirke, čine lirski zapisi u proznom obliku, a u ciklusu Potraga za solju pjesme su napisane u slobodnim stihovima. Isprepletenost poetskog i proznog posve je u duhu postmodernizma, naime u nestajanju jasne razlike između proze i poezije, i u skladu je s pjesnikovim tematskim izborima u kojima se također prepliću ozbiljna bajkovitost i stvarnost koju dodatno podcrtava izbor iz znanstvenoga govora; primjerice: jajna stanica, atom, genom, simbioza, alveole, tromb, fistularna, mitozno, embrij...

Pitanjem imaju li praljubav, praživot, praiskon, prasvjetlo, pramisao svoj pra ? − pjesnik je započeo proces raskrljuštenosti vraćajući se početcima postanka. I zaista, prva naslovljena pjesma ciklusa Krljušti jest Pra. Slijede pjesme čiji naslovi gotovo tematski tumače fluidni, ponekad fantastični, a ponekad mitski i religijski postanak svijeta, blizak cikličkom i reinkarniranom doživljaju u kojemu je ono što se događa – već bilo. Naslovi nam pomažu da pratimo svojevrsni kronološki, ali isprekidan, pjesnički pogled na prostor i vrijeme kamo sjećanja ne dopiru, kako pjesnik zaključuje pjesmu Dan prvi. Toj pjesmi prethodi pjesma Prije početka, sljednica prve pjesme Pra. Nakon Dana prvog pjesme su: Prvo stablo, Ciklus, Početci, Nebo, Perpetuum, Baobab, atol i more, Odmak, Jež, Na početku, Prvi na svijetu i Sova.

A nakon pjesme Dan peti slijede Krljušti, Hrast, Krvotok lista, More, zemlja, Morski konjic, Školjka, Pustinja, Krijesnice, Vatra, Zrenje i Vjenčanje. Pjesmu Dan osmi slijede Zrnce tame i Rub. Posljednji izdvojeni dan kao tema pjesme jest dan deveti. Iza Devetog dana  jest navedena Opomena te pjesme posvećene granama, šumi, tajgi i sjenama. Uvođenje osmoga i devetog dana u početke postanka svojevrsni je odmak od poznate biblijske sedmice stvaranja i brojevni dodatak koji podsjeća na tradiciju bajki i starih vjerovanja.

Poistovjetivši se sa šumom i stablom te razgovarajući s tajgom, pjesnički iskaz otvara višestruke simboličke asocijacije. Pomišljamo na stablo svijeta, bilo u germanskoj ili pak u slavenskoj mitološkoj kozmogoniji, koje nosi svijet. Ovdje pjesnik naglašava kako je na svakoj grani jedno sjeme, a u svakom sjemenu jedan život. Pišući o šumi, u ja formi ističe njezina dva obilježja, mrak korijenja i svjetlost listova. Također naglašava to da, poput šume, nikad nije uspio jasno razlikovati ta dva obilježja. Pjesma Tajga mala je, biblijski intonirana, pjesnička bajka o putniku s juga koji traži utočišta na sjeveru noseći darove: dva šipka, koru naranče i drvo masline.

Izdvajanje naslova pjesme Krljušti kao naslova cijele zbirke i naslova prvoga ciklusa upućuje na različite uloge pjesničkoga iskaza te na raskrljuštenost, kako i autor, rabeći neologizam, naziva svoj govor. Pjesnički iskaz može govoriti u ime različitih stvorenja, ljudskih, životinjskih bića, pa i stabala te šume kao cjeline.

Krnjićevu poetiku razaznajemo upravo u pjesmi Krljušti. Treba skinuti krljušti, nepotrebne nakupine kao duhovnog, a možda i biološkog, nasljeđa i tako otkrivati redoslijed postanka. Pritom valja otkrivati prešutni dogovor svjetla i tame retrospektivno u iščekivanju proljeća oljušten, raskrljušten. Prešutni dogovor svjetla i tame u Krnjićevoj poetici dogovor je onostranosti i stvarnosti jer genetski lanac, naslonjen na kamene alveole / potajno će bubriti s druge strane smrti.

Autorovo vrijeme krug je ili ciklus, kako zapisuje u pjesmi Ciklus razdijeljenoj u manje cjeline: Po postanku, Jednom, Poslije i Na posljetku. Dio naslovljen Jednom neodređenošću vremena i prostora, kao formula za uvod u bajku, glasi: Zenitno sunce uvuklo je moje korake u nevidljivi kljun. Bio je to pokret ususret ljepoti. Bdijući u mraku utrobe prizivao sam izumrle početke.

Pjesnik Stanko Krnjić, kao svojevrsni prorok i tumač vremena, čovjeka vidi kao nerazdvojnu cjelinu sa svime što ga okružuje – kamenom, stablom, životinjom i morem. Ali i kao onoga razapetog između neba i zemlje. Nastojeći otkriti prapočetke, svoje putovanje otkriva kao bolno i samotno u dopunjavanju svjetla i tame, tuge i radosti. U pjesmi Na početku zapisuje: Na stopala sam privio kamen. Tako učio hodati. Na početcima svega spoznavao sam bol. Jednom sam bol prihvatio kao dio sebe samog. Bilo je kao da je netko odriješio svaki kamen. U pomirenju ili vjenčanju neba i zemlje, duha i tijela, nije ni kraj ni početak, jer oni su samo prenoćišta iz kojih se putuje dalje. U beskraju, u kojemu je svaki kraj ujedno početak i obrnuto, ne izostaje ni kršćanski Bog. On je samo nemoćan, kako je autor zapisao u spomenutoj proturatnoj pjesmi zbirke Ratište riječi, ali nije odsutan. U „arhaičnom“ obraćanju čitatelju, a možda i slušatelju ...velim vam... krije se biblijski proročki poziv na ozbiljnost i budnost. Točno navođenje rednih brojeva nekih biblijskih dana stvaranja također izravno asocira biblijski tekst o stvaranju svijeta. No pjesnički prikaz početaka svijeta raspršen je u neobične apstraktne oblike u kojima se prožimaju antropomorfni, biomorfni i zoomorfni elementi.

Kada je riječ o zoomorfnim apstraktnim oblicima, nekoliko je tema i motiva. Krijesnice kao rane koje spajajući se progutaju dio tame. Morski konjic plovi savijenog repa, uspravno dok su ostali polegli. Sovina očna duplja porođajni je kanal mišljenja. Postanak ježa predočen je metaforom; u početcima on je glatki žal koji valja i udara more, a puno poslije nježna opna postaje trnov krug.

Drugi dio zbirke Krljušti ciklus je Potraga za solju. Opet je riječ o putovanju ili, kako naslov predlaže, o potrazi. Već u prvoj uvrštenoj pjesmi Put javljaju se ranjena stopala, provlačeći motiv cijele zbirke. To je put prema svjetlu: Netko je glasno razbio mrak / čežnjom za najsitnijom zvijezdom, glasi strofa pjesme Desno od oblaka. Ovdje je cilj pjesničkog putovanja izravnije imenovan, a samoća naglašenija. Gledište pjesničkoga iskaza različito je, od mi i ja forme do govora iz 3. osobe. Bog je označen vlastitom imenicom; govori se u kontrastnim slikama o putu gdje mu se prinosi zlato na širokim kaljužama. Zgrbljeni među svoje ruke / svezane korake brojimo, uvodni su stihovi pjesme Samoća naglašava težinu puta. Istodobno, riječ je o hodočašću, potrazi za skladom i slobodom mikro- i makro-svjetova koji se prepleću. Prvi stih pjesme Potraga za solju jasna je hiperbola: U potrazi za solju grijao sam more na dlanu, koja potvrđuje rečenu pjesničku strategiju. U potragu i strategiju uključuje se svojevrsni osobni doživljaj kršćanskoga Boga koji je pronađen i čija se prisutnost iskazuje metaforom: Bog je siti vrabac na mom dlanu. To je Bog koji će sići i ponovno odletjeti, zato pjesnik u biblijskom tonu upozorava − ne samo naglašenim obraćanjem: ...Zato vam opet velim – / dajte meni to što vama je ništa! – ...već i svojevrsnim slikama-opomenama o posljednjim zrnima žita, posljednjoj iskri i posljednjem čovjeku.

Pjesma Strvinari, u izostanku naglašenijeg subjektiviteta, pjesnička je slika profinjeno racionalna u prikazu neminovnog postojanja svjetla i tame, neba i zemlje, crnih krila i skrivenih kandži i plavetnila svete boje.

U zbirci Krljušti samo jedna pjesma asocira na rat koji je Stanko Krnjić, čovjek i pjesnik, tematski uspješno zaokružio u dosadašnjim djelima. U žljebu oštrice sjajna je proturatna pjesma koja poziva na odlaganje oružja iz kojeg će niknuti cvijet: Posadio sam sjemenku cvijeta u žlijeb oštrice / i nakapao molitvom da lakše proklija. Mrtve hladne molekule metala / primile su život u svoje okrilje. U začetcima zore, kad svi bi usnuli, / prisjećale su se krvi u kojoj su se kupale.

Prošavši ratište riječi i stvarno ratište kao sudionik rata i vojnik, pjesnik se od surove stvarnosti otkupljuje kao odličan stvaralac novih svjetova; njegovo je pjesničko putovanje započelo retrospektivno – iz dubina i daljina postanka gdje čovjek čovjeku nije vuk. Nije vuk ni svemu što ga okružuje. Novi pjesnički svjetovi u zbirci Krljušti otkrivaju zagonetan, apstraktan svijet u kojemu različiti, živi i neživi oblici supostoje u stvarnosti i sakralnosti, no uz uvjet da se dogodi pomirba svjetla i tame, i tada, tek tada, kako nas pjesnik „nagovara“, možemo razumjeti da jedino ljubav nema svoje pra. Ona je uvijek moguća kao dio vidljivoga i nevidljivoga svijeta.

Čitajući posljednju pjesmu zbirke Krljušti, u kojoj je postavljeno retoričko pitanje o sudbini posljednjega čovjeka, u skladu s autorovom poetikom vraćamo se početku, prvoj uvrštenoj pjesmi Pra. Zaključujemo njenim stihovima: Prestanak kao uvjet nastanka svega. Ljubav! Bez pra.

(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)