Željka Lovrenčić: ČITATI SJETNI, U OSAMI / Ljerka Car Matutinović

ČITATI SJETNI, U OSAMI

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ: DOK SU TI RUKE U POKRETU, Alfa, Zagreb, 2017., 91 str.

O Ljerki Car Matutinović ne treba puno govoriti – držim je apsolutnom caricom suvremene hrvatske poezije, uz to sjajna je esejistica, prozaistica, književna kritičarka, prevoditeljica, dječja spisateljica, dakle netko tko gotovo čitav život živi književnost i za književnost. Jednom riječju, nezaobilazna je pojava na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni. Njezina je poezija prepoznatljiva jer je romantična, ispovjedna, jasna, zvonka, životna. U njoj ne prevladavaju hermetizam ni metafizika; „opipljiva“ je, bliska, razumljiva i jednostavna; nosi jasne poruke. Ponekad je koketna, a ponekad duboko refleksivna. Iz nje se iščitava to da je za pjesnikinju važna životna nit „hedonizam“, nipošto patnja; ljubavni užitak, nikako naricanje.

Kad verse pjeva na zavičajnoj čakavici, razvidna je njezina ljubav prema rodnome kraju i vezanost uz Crikvenicu te prirodnost isprepletena nostalgičnim, a opet živim tonovima.
U djelima Ljerke Car Matutinović najprije zapazim zanimljive naslove koji pozornost privlače originalnošću. Tako je i u slučaju najnovije pjesničke zbirke naše poetese.

Naslov Dok su ti ruke u pokretu nekako asocira živahnost, ugodnost življenja, dodir, ljubav… No ova, dvadeseta, pjesnikinjina zbirka drugačija je od ostalih – „ozbiljnija“, sjetnija, mračnija. Ovdje upoznajemo drugačiju Ljerku, osobu željnu poniranja u dubine vlastitih misli.

Zbirka je tematski podijeljena u tri dijela naslovljena: Dok su ti ruke u pokretu, Mjesečeva smo hrana i Dok se duša opire, sadržavajući usto bogat književnokritički dodatak iz kojega je pregledno vidljivo koliko je autoričina poezija zanimljiva književnim kritičarima nekoliko naraštaja.

Prvi ciklus obuhvaća petnaest pjesama pretežito misaone tematike – o životu, sjećanjima, ljubavi, smrti… Premda isprva prepoznajemo još nešto od ludističkih elemenata tipičnih za raniju poeziju Ljerke Car Matutinović, koji je čine posebno zanimljivom, primjećujemo izričaje poput život izbušen čavlom, usta gorka od suza, tvrdnje da sjećati se ne znači biti ili da je srce kao zatvoren prozor skriveno u uzi tijela, što za ovu pjesnikinju nipošto nije tipično. Pjesničke „igre“ ovdje sadrže „ozbiljnije“ poruke. Recimo, u pjesmi Pepeo na srcu čitamo mudre savjete oblikovane snažnom metaforikom, realne se činjenice uspjelo isprepliću sa zanimljivom simbolikom: unatrag ne gledaj / nećeš promijeniti / nećeš iskorijeniti / ritam zemaljski / ritam svemirski, ili ti si poput / prezrele jabuke / koja se sa stabla / otkida i na zemlju pada / raspuknuta. Pjesnikinja je sklona miješanju tradicionalnoga i modernog, ne samo vezano uz tematiku nego i način pisanja – ponekad koristi rimu, ponekad slobodni stih; gdjekad pjeva o očima u kojima sjaju zvijezde, a ponekad se samo igra riječima (primjerice, u pjesmi Malahni cvjetići tanahni). Iz ovoga bismo dijela knjige još uvijek mogli zaključiti kako je život, ipak, uglavnom veseo i razigran Božji dar, ali i zamisliti se nad nekim tvrdnjama.

Ono što se u prvome dijelu zbirke tek naslućuje, u drugome, koji sadrži dvadeset i tri pjesme, postaje još jasnije. Na djelu je ovdje prije svega introspekcija i ozbiljno razmišljanje o nekim životnim stvarima i stanjima. Pjesnikinja potiče razmišljanje o samoći, smrti, praznini, tišini, tjeskobi, uglavnom o temama koje rado izbjegavamo. Tu su pjesme kratke i jasne, sažetoga izričaja, prožete elementima metafizike (primjerice, u pjesmi Slijedim te Ljerka piše: Slijedim te kamo god me želiš / povesti ne pitam te kamo / me vodiš samo slijedim obrise / tvoga lica najdraži putokaz / odredište i cilj samo me odvedi / dalje od laži, izopačenosti, užasa / ovako gledajući te lebdim / i ne pitam se kamo, samo lebdim).

U ovome ciklusu zabilježena su razmišljanja o smislu postojanja, svijetu svakodnevice, o modernome dobu i njegovoj tehnologiji, ali i o Bogu, nebu, anđelima. Posebno bih izdvojila pjesmu Slušaj anđele koja je vješt spoj duhovnoga i racionalnog, transcendencije i svakodnevnog: Slušaj anđele kako kiša pada / čini se da tako nije padala / nikada slušaj kako lijeva / kako se ulicom razlijeva / ne oklijeva preplaviti pločnik / preko njega se u našu kuću slijeva ruši se niz / kamene skale nepredvidivo / vrijeme zaustavlja…

Anđeo je nijemi sugovornik kojega pjesnikinja treba, netko na koga se oslanja dok u rimi opisuje događaje vezane uz kišu koja pada, lijeva i razlijeva se, preplavljujući sve. Pjesma je virtuozno napisana igra riječima.

U trećemu ciklusu Ljerka Car Matutinović još dublje ponire u transcendentalno i posebnom senzibilnošću posvećuje se razmišljanjima o duši, anđelu, Gospodinu. Realne činjenice i opisi ovdje su zamijenjeni duhovnošću i mistikom. Pjesnikinja je prije svega zaokupljena razmišljanjem o životu i njegovome tijeku, o samoći u kojoj čeka da kroz pritvorena vrata uđe anđeo. Jer upravo njega treba; njemu se obraća i ispovijeda u pjesmama Već dugo vremena znam i Pretužno je to, moj anđele. Njemu govori o svojoj tuzi, osamljenosti, teškoćama s kojima se susreće.

Pjesma Već dugo vremena znam pokazuje autoričinu svijest o nesmiljenoj prolaznosti; tu je naglašeno: Već dugo vremena znam / što život donosi, moj anđele, već dugo vremena znam / da se život sam sa sobom boči.

Dok korača životnom stazom, anđeo je pored nje bodreći je i tješeći, s njim razgovara ispod zvijezda. Ozbiljno. Misaono. Bez tipične Caričine prpošnosti koju je zamijenilo transcendentno. Ponegdje tuga i patnja. To je osobito primjetno u završnoj pjesmi ciklusa posvećenoj Gospodinu do kojega je pjesnikinju, kao Beatrice Dantea u Raj, simbolično doveo njezin anđeo.

Nabrojivši sve Njegove patnje i usporedivši ih sa svojima, uz bol u duši, gotovo vapijući, pita: kako da ti pomognem, Gospodine, / kako da pomognem sebi?

Svatko, dakako, ima svoj odgovor na to pitanje. On se krije i u ovoj zbirci koju možda moramo čitati sjetni i sami, dok u tišini razmišljamo o sebi i svome životu, ispovijedajući se svome anđelu. Osim estetskoga užitka, ovakve knjige na svoj način sugeriraju put kojim treba krenuti kako bismo spoznali sebe i svijet oko nas.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

Prenosimo iz „Kola“ MH ©, Zagreb, 4/2017.  Riječ je o prilagođenoj inačici autoričina teksta.