Igor Šipić: LADICA PUNA SVJETLA / Nikša Krpetić

Nikša KRPETIĆ: Ladica puna svjetla, Naklada Bošković, Split, 2024., 115 str.

Ne znam otkud ti preuranjeni refleksni simptomi, ali osjećao sam se kao da mi je netko stavio u ruke Titanica i rekao: „Evo, sad se ti nosi s njim, s tom nezapamćenom ljudskom tragedijom! Pa se pitaj: a gdje si bio tada, Ti, Bože, zašto si nas ostavio?“

Naravno, ako pitanje nije neumjesno spram činjenice da je četrnaest godina prije katastrofe Morgan Robertson u romanu Futility ili The Wreck of Titan „predvidio“ kompletan scenarij udesa „nepotopiva“ broda, proročanski naglašenih uzroka i posljedica potonuća u sjevernome Atlantiku na putu iz Europe za New York.

U taj se fatalni sukob ne ulazi bez činjenica, a meni u prilog ide moja struka. Poznavajući autora i njegovu predanost duhovnom stvaralaštvu, podjednako profinjena ukusa spram pjevanja i skladanja, glazbeno i literarno,[1] nisam računao samo na pjesnikovo nadahnuće, jer poeta može biti duhovno nadahnut, a proizvesti lošu poeziju. Strast u radoznalosti primjerenija je pjesniku koji, propitkujući sebe na ulasku kroz izazvanost, provjerava onog drugoga sebe u izlasku zabrinutog u konzervativizmu vjere. Pritom se otvara pitanje – koliko je udaljen od književne meritornosti, e da bi se kritičar usudio složiti: „Ovo je jedna od rijetkih knjiga koja bi mogla zacijeliti pukotine između sekularnoga i religioznog koje postoje u našoj napukloj kulturi.“[2] I upravo to je povijest slike kojom će se esej baviti izazvan bačenim Titanicom. „Na tanku ledu do spasa / ni pukotine ne osta za njima“, pjeva Krpetić.

Ili, da razjasnim, dijelim ovo mišljenje, riječ je o poeziji koja dolazi iz imaginarija strpljivosti, marljivosti i poniznosti „robova“ 21. stoljeća, štorija o dilataciji između Bogočovjeka i otvorenih rana čovječanstva. Ergo, morao sam brzo odlučiti za kojom ću knjigom posegnuti na polici: za Malom enciklopedijom konzervativizma, B. Minera, da bih se svađao sa svime „suzdržanim, opreznim, skeptičnim i nesklonim naglim promjenama“. To filozofski jest suprotivo Nikodemu: „Žudimo za znanjem, a licemnjerno se bojimo promjene“ – međutim, o kakvim je tu promjenama riječ? Za koga te promjene nabolje? Zar za one unesrećene, usredotočene na obitelji i tradicije kojima običan čovjek prirodom pripada; zar za one koji ničime ne narušuju ravnotežu, pomirljivost i kompromis napukla svijeta; zar za dijamante Bočuane? Dosta za čitavu vječnost nemira i nesuglasja duše! Isuviše je laži u kojima se gubi Boga! Isuviše je razvitka u kojemu se pincetama diraju u Njega! Pa sam dograbio Misli Ivana Pavla II. koji će se predati sumnji: „Tehnološki razvoj, svojstven našemu vremenu obilježen je temeljnom višeznačnošću: dok s jedne strane čovjeku omogućuje da uzme u ruke vlastitu sudbinu, s druge ga izlaže napasti da prijeđe granice razumna gospodarenja prirodom, dovodeći tako u pogibao sam opstanak i integritet čovjeka.“[3] Krpetić ne ostavlja ni trunke prostora, morao sam dalje držeći u rukama Vjeru u Boga u doba znanosti, J. Polkinghornea, iako svjestan nedostatka odmaka, jamačno danas primjerenijeg sukoba „u doba eugenike“, iz transmutacije „dobro+loza“, rabljenja znanja o ljudskoj genetici radi utjecaja na stanovništvo i zdravstvenu politiku s ciljem popravljanja gena. Najučestalije su pak predstave: ubiti eugenički fetus ili, eufemizam, kako preživjeti! Na tom će se odnosu lomiti zbirka.

„Tonuće“ kao razlika u nijansi između pjesničke radoznalosti i funkcije zacjeljenja, kako je vidi Polkinghorneova kritika, natjerala me da na Titanic gledam kao na triliterarno svježe čitanje Krista: raskošje živoga, koje se u tren pretvori u ništa; sučeljivanje sa smrću koje je uvijek centralno i ništa ne mijenja od svoje patologije; spašavanje, koje tek počinje, jer najprije moraš preživjeti traumu rođenja. Ne postoji ništa drugo koje bi s početka upućivalo na more što se već smirilo, na vapaj stradalnika što je nestao s prvim nazirom svjetla, a da nije sam Stvoritelj. „Mora postojati nešto što je za sva bića uzrok njihova postojanja, dobrote i savršenosti, a mi to zovemo Bogom.“[4] Postoji taj Jedan koji je temelj nade, a prolaznost i smrt uvijek su bili dio svijeta ljudskoga iskustva. Za to moraš preživjeti, napustiti amnionske vode. „U isijavanju svjetla oceane nalazim, / u sve veće dubine mogu prodrijeti / i sve veća zakloništa naći. / I tebi koji čitaš ovo – i sebi.“

Vjera u Boga u doba eugenike

Veliku prednost u prosuđivanju aktualne poezije ima činjenica da Isusa ne moramo zamišljati. Ako se baš hoće, a ne može se izbjeći ni znanost ni teologija, znamo ga iz ljudske glagoljivosti, iz povijesnih vrela, predaja, znamo za svjedoke, jasna nam je i slika porote. Ako su naši predci bili sposobni prepoznati ono što je postojalo od početka, zašto ne bismo i mi današnji? Kao motivacija, misteriozna i uzbudljiva vjerovanja ne ovise samo o Božjoj vjernosti: ako je svemir doista kozmos, ako je svijet sve razumljiviji i razumljiviji, tada ovaj puki život ne može biti cijela priča.[5] Riječ je o testu koji dominira Krpetićevom zbirkom.[6] Zato je važna za hrvatsko duhovno književno stvaralaštvo: kako može skromna, skrušena laička Ladica vjerovati da ona, koja ne traži razumijevanje, baveći se ustanovljenjem smisla svijeta, i sama postaje teist najdubljeg urona u racionalnu ljepotu, u fino ugođenu plodnost, u vrijednošću bremenit svijet i s ljudskim inatom punim nade pri susretu sa smrtnošću. Prepoznaje otvorenost prema Isusu – i istinski ljudsko i istinski božansko – kako bi izbjegla vjerodostojnosti prema istinskomu kršćanskom susretu s Kristom. Ladicu ne zanima „kalcedonsko hrvanje“ oko jedne osobe u kojoj su prisutne božanska beskonačna narav i konačna ljudska narav. Ona govori o nečemu puno većem od samih poetskih ilustracija, jer puno je više toga potrebno, ako se uistinu želi izbaviti iz neprilika svoga ljudskog stanja. „Ako je Isus Bogočovjek, točka susreta božanskoga života i ljudskoga iskustva, tada je nama na raspolaganju put nov i živ. Funkcije koje ispunjava Isus zahtijevaju odgovarajući ontološki status koji to omogućuje, koji jednostavno ide dalje od onoga ljudskog.“[7] Krpetić je u cijelosti iskoristio ovaj povod otvorivši se nizom lirskih stihova: „Kad bi mi se u životu / događale samo dobre stvari: /.../ zabrinuo bih se za sebe i upitao: / Što sam ja to dragom Bogu zgriješio?“; „More milosti valja se, / a čovjek upro pogled na drugu stranu“; „Ako ostanem sam / kao ostatak po milosnom izboru, / djelima ću zborit'. / Trest ću pčelinjake zemaljske, /.../ i proklinjati one koji suču sablje / na drvo križa moje vjere.“

Diljem zbirke potočići lirike žubore razvijajući problem zla i patnje. Duboko svjestan činjenice kako bolna gorčina svijeta nije bezrazložna, ali je neizbježna, problem ljudskoga zla i trpljenja svodi na kristološki odgovor: kroz napetost Kristovih ruku na križu, grli i prihvaća gorčinu svijeta, što jest Božje stvaranje. „Kršćanski Bog nije sućutni promatrač koji sa suosjećanjem odozgor gleda na patnje svijeta; kršćanski je Bog doista suputnik koji razumije jer je u Kristu Bog iznutra spoznao ljudsko trpljenje i smrt.“[8] Samo je ontološka kristologija kadra obraniti Boga pred ljudskom patnjom, kaže Polkinghorne. Krpetić se lagahno nosi s tom referencijom dajući smisao svijetu upravo zato što ima određeni odnos s njegovom stvarnošću, čak i ako su u pitanju pojmovi što se odnose na entitete koji nisu viđeni ili se ne mogu vidjeti, poput kvarkova ili nevidljivoga Boga. U autoru kipti bitka – kako najbolje u jednoj osobi povezati božansko i ljudsko nastojeći dati suvisao razlog svojega susreta s Kristom. Kritički, propitivanjem kali svoju intelektualnu žeđu za razumijevanjem, što traži odgovore i ima implikacije na ljudsko, pa time i osobno ponašanje: „...i ono neulovljivo bit će možda ulovljeno / kad visoko lebdiš i dobar pregled imaš / jer našao si onu ruku / koja će te sva ispuniti svemirom.“ (Zašto sam toliko velik) Njegov Issa dolazi introspektivno: „Zar ne vidiš da su moja ramena / štiva za sve opačine svijeta, / sve brutalne domašaje mozga, / sve zamislive i nezamislive laži.“

Ključ za književno prosuđivanje zbirke sklonost je da sučelimo Polkinghorneove ideje, u nastojanju da nas ohrabri vjerovanjem kako postoji sestrinski odnos između znanstvene i teološke metode (sekularnoga i religioznog), s Krpetićevim pjevom u kenozi (kenos, „prazan“), „samoponištenju beskonačnih božanskih svojstava Riječi u svrhu prihvaćanja konačnih granica utjelovljenoga Isusa tijekom razdoblja njegove ovozemaljske egzistencije“.[9] „Možemo mi teleskopima gledati galaksije / i zuriti kroz najjače mikroskope, / odgovor u znanosti ne ćemo naći / sve dok ne naslutimo ona vrata / pred kojima će svaki strah / nestati i svaka se sumnja istopiti.“ U tom kontekstu, poput Šopa koji je mogao ozlovoljiti učenjake, čak i, pokazat će se, proturječna Krpetićeva skepsa prema znanosti donosi određenu svježinu koja opravdava teorijskog fizičara, anglikanskog svećenika i teologa. Prepoznavanje „božanskog“ kao matematičkog postskripta podsjeća na druge oblike estetskoga iskustva (što Krpetićeva poezija jest) time što ih je teže opisati, ali oni prirodno obdareni oštrim okom (što Krpetić jest) u njoj vide nepogrješivu autentičnost. Autor je, poglavito u drugoj trećini zbirke, maestralan u lirski estetiziranoj refleksivnosti pjevanja (Kad si bio latica, Sidrunski me mračiš, Zašto sam toliko velik, Ne čudi se, itd.). Takva spoznaja zahtijeva osobnu intelektualnu aktivnost koja rezultira uvidom, koji sudimo po kriteriju što ga ne nalazimo nigdje osim u sebi. Paradigma ove vrste spoznaje su matematičke i logičke istine i temeljne moralne intuicije, koje razumijemo samo zato što ih vidimo sami! Rekao bih – epistemologija kao uvod u svjedočanstvo!

Do goli će Krpetić u ljepoti umiranja za Krista. Takav sam Titanic primio u ruke i proročanstvu suprotstavio vjeru u Boga u doba eugenike. Provokacija je prevelika da bih ostao hladan, po strani, na ovakav izazov koji se pruži jednom u životu. Izdvojio bih pjesmu Uzmi knjigu, kao raison d'être susreta dvaju entiteta gdje će ovako u kontrafori: „...lamentiranja nema / ni mjesta za pisanje teoretskih ogleda. / Nema ni imena glavnog urednika, / ni izdavača ni lektora, / jer ona se i ne otvara, kao što rekoh, / ona ni stranica nema, /a prepuna je vodoskoka riječi. / Cijela će u tebe stati, / i nikad ti ne će obljutaviti – / ako u Nj vjeruješ.“ Dakako, lako je znanosti, ona se posluži jezikom matematike, savršeno prilagođenu fundamentalnoj strukturi fizičkoga svijeta. Jedini izlaz za pjesnika otvoren je i živ jezik simbola, „bez obzira što nikada ne će biti sposoban u punome smislu obuhvatiti Boga unutar ograničenoga ljudskog razumijevanja“.[10] Teozofičan, kakav jest u prisezanju svijetu, Krpetić uspijeva pobuditi simbole na novi naraštaj.   

Paradoks askeze u lirici 21. stoljeća

Pod Suncem leži pitanje – zašto Ladica? – kao podvaljeni balun, progurnuta metafora kroz protivnikove noge, „lažni“ govor konzervativizma koji će lucidnošću „odbaciti“ i poredak i autoritet i ljudsku nesavršenost, pa do najtežega – i domoljublje, čak i vlasništvo, tog istoga konzervativizma, kako bi živio svoju sanju u predanosti Kristu. Oni, jednostavno, ne razumiju, ne shvaćaju – reći će – nije on taj, odreknut svemu, sve se odreklo njega, askete, eremita, „redovnika“: S jedne strane obespravljeni, zatučeni u zemlju, s druge presvlaka čovjeka u moć i vlast? Ništa im nije sveto, odrekoše se olovke Krista!

Zato ladica – eshatološki ključ „sa sedam pečata zapečaćen, sa sedam zaporki osiguran, sa sedam ključeva zaključan“, na kraju, „širom otvoren“. Srce je nasigurniji chiaroscuri trezor kojim se postiže privid prostora i plastične punoće oblika – Krist kao metafora, sfumato ladica, u koju autor polaže „jajašca“ spasa kakvog, adekvatno opomeni svijetu, svijet još ne spozna. Spram konkretne društveno-političke stvarnosti smetnju ne čini ni izražavanje o Kristu, koje mora upotrijebiti božanski jezik bez obzira na to što metafora, podvrgnuta ispitivačkom preslušavanju, igra ulogu klasične „zakrpe“, u ovome slučaju kristološke, koja će pokriti i prihvatiti evanđelje: „Ma koliko gusta i duboka bila tmino, / sažgat ću ti krila i porod zatrti“ – „jezikom bez riječi, / jezikom bez ključa, / jezikom širom otvorene ladice.“ (Ladica2)

Dok Krpetića prepoznajemo u domaćinstvu splitskih dominikanaca, povijest Dominikova života počinje legendom o njegovu rođenju: njegovoj majci u viđenju učinilo se da nosi u utrobi psića koji u ustima drži zapaljenu baklju, kojom je po izlasku iz utrobe zapalio čitav svijet. U drugomu viđenju njegova je majka vidjela zvijezdu na njegovu čelu, što je značilo da će jednoga dana biti svjetlo narodima, ne bi li obasjao one koji sjede u tami i sjeni smrtnoj. Refleksija kakvu smo samo mogli poželjeti u nastojanju da proniknemo u bit paradoksa askeze pjesništva 21. stoljeća, što nam se u nadmetanju s tehnicizmom nudi Ladicom punom svjetla, istodobno zaključanom i širom otvorenom.

Podražaj živca redovito dolazi iz uma: pjevanje u kontraforama zahtijeva znanje, ne odbacuješ stoga znanost, već obrneš kožu izloženu pretjeranu utjecaju „lažnog“ svjetla. A Krpetić je pravi majstor. Razočaranje mora biti golemo da sebi za pokoru naplatiš „odricanjem“ od prosvjetljenja i školstva isusovaca, njihova Rimskog kolegija (Gregorijanskog sveučilišta), njihove papinske zvjezdarnice. Grubost života je neumjesna kad se moraš distancirati od „isusovačke znanosti“, proučavanja potresa i seizmologije, kad moraš prešutjeti doprinositelje eksperimentalne fizike, začetnike diferencijalnog računa i analitičke geometrije, Lemaîtreove kozmološke teorije praatoma; kad moraš zanijekati imena poput Bartola Kašića, Ruđera Boškovića, P. Theilarda de Chardina, Kopernika. Moraš se odreći Zavoda koji će izbaciti kartezijanski nauk Descartesa, moraš Alberta Velikog, naučitelja i zaštitnika prirodoznanstvenikā, i Tome Akvinskog. I danas dominikanci, u zaglibjelu svijetu, vode šest sveučilišta, dvadesetak fakulteta i općih učilišta, s isto toliko centara znanstvenog istraživanja. I konačno, u pitanju je nešto univerzalno što zovemo „kopernikanski obrat“.

Dakako, riječ je o paradoksalnosti, višeznačnosti i apsurdnosti svojstvenima moralno-religioznoj poruci: „Tko je svjedocima iščupao jezik? / Nikad ovakvih vremena, / nikad podlije vlasti, / nikad većih zločinstava. Mogu me mamiti, / mogu me šutirati, / mogu se groziti, / mogu me trovati, / ali ne mogu me kupiti.“ Potpisujući zbirku, oslikao je sebe u odricanju i oslobađanju od tjelesnih užitaka i potpunijeg predanja Bogu, više ne postmodernistički otuđena, već pristala na odustajanje, ponižena, „bezvrijedna“ i izgubljena čovjeka 21. stoljeća. Dok gradelaje, smišljat će ono sveprisutno što će upravo i odrediti tijek i dinamiku pjevanja: „Ne bih ti htio biti sluga, već rob, / ali slutim da su tvoje rijeke / rijeke slobode od izvora do ušća.“ Slaveći odbačena sebe nije dovoljno samo kazati kako osjeća smrtnu opasnost pred očuvanjem jednoga svijeta u kojemu je čovjek, bez obzira na varijable iskustava, imao svoje određeno mjesto (Šopov „kršćanski komunizam“ ili Ujevićev „socijalizam duša“).[11] 

Autora dobro poznam in situ i imam osjećaj da bi s Jerolimom najradije u špilju pa se zavadio oko Vulgate; s Benediktom pod liticama Subiaca raspravljao oko proturječja bogatstva među redovnicima; s Franjom se dao obnovi Porcijunkule, pokupio usput i mrave i vrapce, miševe i pčele, svukao se gol i bacio u kupinu. Svijet se ionako raspeo u svojoj drači, dok sublirski, kakvim svijetom podmorja, anaforom pjeva u pjesmi Ne boj se vrapče: „Ne boj se vrapče, neznatnosti svoje, / i najveća poplava počela je malom kapljom, / i najveći požar počeo je sićušnom iskrom, / i najveći uspon počeo je prvim korakom, / a ti, ako i ozlijediš nožice, / stat ćeš u malu toplu ruku djevojčice.“ Njegova mašta ide dalje od praktično-moralnog stajališta vjernika uspijevajući se, poput Šopova Krista,[12] spuštati u male stvari, u obične prizore, u prostor svakidašnjeg života, u čemu je univerzalan i jedinstven. Kao i u Atonalnim strunama (mislingu), iz njegove razumske potkovanosti, i opet se zanovismo u minimalizmu kao otporu devastirajućim promjenama svijeta: „Slamka u golubljem gnijezdu, kruh u ruci gladnoga brata“ (Brod), obveza je na izazov askeze koja vas gleda u oči i ne laže vam. I nije samo riječ o svijetu čvrste materije usitnjene pod naletima metafore, veći je iskorak učinjen „uvis“, vraćanjem k prazninama kozmičkog prostora i imageom same svemirske beskonačnosti.[13]

Pjesnik je odgovoran za svoje djelo koliko i djelo za razvoj društva. Što će biti dalje, može li se Burkeov konzervativizam nositi s pošastima društvenih inženjeringa oligarhijskog New Agea? Kako će se snaći kršćanstvo u vremenima kozmopolitski moderiranih egzistencijalizama? Ima li snage za suprotstavljanje neoliberalnoj zvijeri današnjice kao globalnoj teoriji rata politokratskih tobože demokracija?[14] Koliko će nas Sunce još trpjeti, ne znamo; po svemu, dosta mu je! „Neka se ljudi spomenu kako se nalaze na jedinstvenoj stazi neizmjernoga svemira, što ga je Bog za njih stvorio.“[15] Poput Misli Ivana Pavla II., Krpetićeve misli prerastaju u More milosti, pjevajući: „A žednih sve više, gladnih sve više, a slijepih ponajviše.“ Potom je decidiran – „ja sam samo putnik / kroz tuđe vrijeme, / kroz tuđa polja, / kroz tuđi hol.“ I onda će implodirati: „Hrli jeza u sobičke samotnih života“. I tu bih stavio točku, da nije julijanskih stihova: „...al' moja lađa, mala i nesigurna, / ni jedra nema, samo dva vesla, / za malu moju valu tek spremna.“

Preživjelî – kao novo čitanje Titanica, kao da je prekretnica, kao prijatelj što je odustao od života vapeći za onim svjetlonosnim u krilu Isusovu. Nosim takav osjet, upozorava me, budi me u ponoć. Pa onda dugo u noć snatrim: što bi Isus sada uistinu kazao? Ne vjerujem da bi u hramu tek udario šakom o stol, čeka ga mnogo veći posao u „svlačionici“! Kontrafora je Isus, Isus je kontrafora – sila koja djeluje iznutra, a pjesnik je suzbija proturječjem; naprimjer, otisnućem od znanosti, što ne stoji. Naime, Krpetić ne pjeva ni u futuru ni per aclamationem, njegove su pjesme sada i ovdje („nestala bi kao petkom srdela“), oslobođene od viška duhovnoga pleonazma svojstvena tzv. iluminatorima budućnosti. Ne komplicira još više ionaku tešku situaciju oko mistifikacije Boga, uobičajenu za dekoraterski rad. Neki bi radije u slici Boga vidjeli sebe. Slobodan, neucijenjen šovinizmom riječi, posežući za „katarzom što vodi u očišćenje, odnosno oslobođenost istinom za neustrašiv život s onu stranu svih njegovih nametničkih ugroza, pa i same smrti“[16], vješto i s umijećem bježi stupici vlastite preslikanosti u književno djelo, da bi Kristu ostavio prostora za njegov mir, i kazao – dosta je! Nismo za to raspeti! Čovjek nije slobodan dok nije sam svoj gospodar! Na volju groteski slobode, to bi značilo oslobađanje od obveze promjene. Zato je Ladica smještena u srcu, zaključana i zapečaćena sa sedam „mrtvih usta“, u konačnici širom otvorenih zjenica punih svjetla.

Dakako, pjesnikov probuđeni Krist u žestokoj je utakmici s Nikolom Šopom, čije djelo „iluminira samotnički interijer i posvećeni krug svijetleće samoće, u kojem živi svoj imaginarni poetski svijet“. Komparacija doseže vrhunac u načinu kako oba pjesnika prevladavaju dogme, svojom gotovo naivnom dobrodušnošću kako usrećuju ljude, kako njihova religioznost doseže kozmičku dimenziju otkrivajući svoju estetsku vrijednost, kako obojica pišu u iznenađenju i proturječnosti. Međutim, spram Šopa koji Kristu pjeva bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposredošću, „kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo“, Krpetić jest meka pera, ali angažiraniji i oštriji u traženju kauzalnosti dobra i zla, gotovo na samome limbu devetokružja kad to od njega traži ruka Pravednika. Govoreći istinu, šimićevski odbacuje sve što miriše na ukus.

Protokolarno, Šop je izbjegao ruci eugenike i koliko god to izgleda apsurdno, zahvaljujući težini Velike svjetske ekonomske krize i dvaju svjetskih ratova,[17] stvoreni su uvjeti za vrhunsku liriku. Dobra lirska poezija ne dolazi iz sreće pjesnika, koji se mora istopiti u čelik svojoj boli, patnji, izuzetosti, da bismo o njoj kazali nešto više od gologa nadahnuća. Kao moderni kršćanin, prema Saši Verešu,[18] „odvjetnik nekog umanjenog intimnog džepnog kršćanstva“, moderni prognanik, Šop tuguje što „romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike“, dok Krpetić pjeva svom 21. stoljeću: „Ne trebaš kovano željezo, plastiku i naftu / za slobodan let – u zagrljaj ljubavi“ (Imao si). Sve ono što nije, govori što jest! Spram simbolā modernog doba za nama, i Krpetića danas, vrijeme je taj plahi sugovornik što „moli da prije rata tvornice sporije rade“, Verešov slavljenik „malih“ kao strpljiv spektator ljudskih taština, koji ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet napučen prolaznicima bez ambicija. Šopa se ne vidi „ni kao ljubavnika, ali nije ni monah ni asket“.[19] Možda tada i nije bio, ali on je a data i jedno, i drugo i treće, i Leopardijev „ljubavnik“,[20] i „brat“ i asket. Nije li Šopova „svijetleća samoća“ danas zapravo Krpetićeva askeza, smještena u „ladicu punu svjetla“? Posjednik te slike, Isus Krist, čuva nas od protoka vremena, kad na smrt ne možeš utjecati, ali možeš na čovjekovu neslobodu (Posjednik). Novo čitanje Šopa s odmakom to upravo radi priljubljujući se recentnoj askezi, čiji korijeni sežu u davnu prošlost. Proučavajući manihejstvo kao državnu religiju, koje će s kršćanstvom dijeliti mnoge zajedničke postulate, poput dualizma Bog / sotona, tj. Bog = svjetlost (duh = materija), sotona = tama, sv. Augustin će rado kazati da je riječ o osudi materijalnih dobara i ovozemaljskih uživanja, što će na razvoj asketizma osobito utjecati.

Premda Krpetić ne može biti Šop (a niti ja mogu biti Vereš), još se jednom potvrdilo pravilo struke: spram vremenskog protokola, vrhunska književnost redovito je anticipirana stvarnost intertekstualno uvjetovana nadoknadom gubitaka samoće. Problem je utoliko bezobzirniji što su brzine sve veće, pa će odgovor na Ladicu punu svjetla stići iluzornije: down sindrom može čekati, vlade su ushićenije ulicama kojima voze taksiji bez vozača; umjetna inteligencija vozit će traktore, brodove, zrakoplove, pravni sustavi će izumrijeti, oni su za ljude; zeleno svjetlo čekat će roboti. Komu će represija naplaćivati, hoće li uopće biti crvene krpelji? Maynard Keynes, otac makroekonomije, letio bi u svemir, no ipak će u to malo, dva za dva, indijanske zemlje. Adam Smith i Teorija radne vrijednosti, kao jedino mjerilo produktivnosti, netragom će u ropotarnicu povijesti.

Pred zbirkom doslovno klečim, kao da je isisana majci Garcije Lorce: dubina osjećaja za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, inventivnost metafora, smisao za glazbu stiha, slikovitost, glavni motiv smrt (Libro de poemas); slike i simbolike duboke i bolne patnje (Poema del cante jondo); nadrealistički doživljaj Amerike kao kaosa moderne civilizacije bez imalo čovječnosti u sebi (Poeta en Nueva York). Pjesma Traume, izvanredna umjetničkog stila, kao konačan poraz, megapolip s kracima raširenima u svemir, objavit će se u „centimetru kvadratnom Picassove slike“.

Krpetić je visoko postavio ljestvicu obrane kršćanske kulture i kritike ovovjeke civilizacije. Kad više ne bude imao gdje, kapitalizam će leći na Sunce. Sile prirode svemira pak čovjeka vraćaju natrag. Koliko je u tomu proturječja? Ladica puna svjetla više je od vjere, vidimo je u punoj fizičkoj spremi Čovjeka-povratnika. Postoji skriveni karakter naših susreta s nepoznatim, što nas zapravo i nagoni da istražujemo ono što jest, a ne ono što izaberemo reći. Slažem se s Vladom Vladićem: književna kritika nije tu da jednostavno opisuje književno djelo u njegovoj strukturi i ukupnosti njegova odjeka spram povijesne stvarnosti, nego da ga vrjednuje s obzirom na prethodno osvojena i prihvaćena natpovijesna vrijednosna opredjeljenja i postavke u njihovoj primjeni na književno djelo.[21]

Zaključak: premda usmjeruje k redizajniranju društvenoga položaja pojedinca, spram patibuluma Križa zbirka ne izražava pesimizam, dapače, pršti nadom ostavljajući okosnicu u nemiru. Ako kršćansko opravdanje svega stvorenog na zemlji i u svemiru nije dovoljno, što to onda jest, što to pokreće mašineriju duhovnoga pjesništva? Apsurdno, ali iz ne-odgovora – upravo te „košnice“ – bit će rođeno „vječno vraćajuće otkriće: da je ovo naše postojanje dar nebesa i da će se tamo, u izvor (nebesku svjetlost ili tamu) i vratiti“.[22] Dovoljno za afirmaciju „zacjeljenja“ kao motiva poetskoga imaginarija i njegova oživljavanja. Ladica puna svjetla odaje pjesnika svemirskog pohoda na „zemaljske stvari koje obasjava onom svjetlošću čije nebo prepoznajemo kao nebo kršćanske nade, iskupljenja i spasenja“. Krpetić je iskoristio razjapljena usta vremenske praznine (pionirski, prvi put nakon Šopa), približivši se „svemirskoj pustolovini“ preteče uzvinućem kao snu svih stvari i smrtnih zemnih stvorenja.

„Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe...“ – Augustin.