Biserka Goleš Glasnović: ZARUKE BILJKE I ČOVJEKA / Mirjana Mrkela
Mirjana MRKELA: Botanika i tropjesma, Biakova, Zagreb, 2021., 70 str.
Pjesnička zbirka Botanika i tropjesma suvremene hrvatske književnice Mirjane Mrkela sastoji se od četrdesetak kompozicija i tri pjesme. Kompozicije su strukturirane od dvaju dijelova: kratkog proznog uvoda i pjesme koja se, izravno ili neizravno, povezuje s uvodom. Naslovi ili tematski izbori nastoje to gradivo skupiti u prepoznatljivo stvarno botaničko nazivlje. Nastoje ljubav i zaljubljenost stalno rasprostirati i skupljati po zemaljskim vrtovima kako bi se transcendirali u rajske.
U stihovima se pjesnički iskaz oblikuje u 1. osobi jednine obraćajući se svome ti kao komplementarnosti u kojoj se ljubav ostvaruje ili se posve ostvarila. U ljubavnoj poeziji predstavljenoj u zbirci Botanika i tropjesma Eros je posve izašao iz sjene Thanatosa. Ne samo da u doživljaju ljubavi izostaju tragični tonovi i opće prihvaćeni stav kako je moguće dobro pisati samo o nesretnim ljubavima, što potvrđuju tradicijski književni tekstovi, već se nastoje „popraviti“ mnogi nesporazumi i tragični završetci poznati nam u dijakronijskom i sinkronijskom slijedu.
Cjelina Oskoruša reminiscencija je na nesretni život ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve. U proznom se dijelu pojavljuju Marina i Boris koji je nastoji spasiti. Suosjećanje sa stablom oskoruše u istoimenoj cjelini ponovno neizravno priziva njezinu sudbinu. Samoća i nerazumijevanje zajednička je oskoruši i Marini, pjesnikinji do trenutka dok se pjesničko ja ne obrati pjesničkom ti. I eto sretnoga svršetka. Ljubav nije spasonosna u novoj stvarnosti samo za pjesnikinju i oskorušu već i za Marinu Cvetajevu.
Možda preuzetno, ali Mrkela zna i drugu krajnost u kojoj slavni padaju u stvarnost. U uvodnoj priči o Taj Mahalu vrlo opušteno razgovaraju car i njegova supruga, zaključujući kako će je, da opravdaju toliki trošak u slavu još žive i tek druge supruge, proglasiti mrtvom, a ona će se maskirati u dekoraterku. U tom je tonu obraćanje svome dragom u pjesmi koja slijedi: kad zijevaš / kao pretinac si u tobolcu pamuka / nikad nisi tako mek / kao kad zijevaš / ne ne sličiš nikakvom caru... Botanički povod ovoj cjelini, osim u naslovu, pojavljuje se i u stihovima. Riječ je o pamuku, znanoj metafori mekoće.
Poetskoj korespondenciji ja – ti u stihovima prethodi dijalog u uvodnom tekstu između nekih (ne)poznatih likova. Uvijek je to korespondencija muškarca i žene. U toj kontrastnoj rodovskoj strukturi, epskoj i lirskoj, sljubit će se i kontrastni stilovi, konkretizam i nadrealizam. Navodim primjer strukture Anđelika. Jesu li izgled i funkcija izabrane biljke važni za strukturu pjesme? Treba li poetske asocijacije i poruku pjesme povezivati s naslovljenom temom? Pitanja koja ne traže odgovor, već potiču, ne samo na istraživanje autorske poetike, već i na poglede u kojima je moguće rasuti svijet suvremenosti doživjeti u nekad izvornoj, a danas izgubljenoj cjelovitosti. U svijetu tehnologije, raznolikih napredaka, globalizacije, individualnog humanizma i čovjeka po mjeri samoga sebe odjednom se pred nama prostiru svjetovi zemaljskih vrtova u kojima se ponovno želi uspostaviti ravnoteža između čovjeka i krajolika.
Navedeno je moguće prikazati na primjeru već spomenute cjeline Anđelika. Povod joj je robusna, a neugledna biljka anđelika čije je anđeosko ime posljedica njezine ljekovitosti, a ne izgleda. U epskom uvodu Descartes se odmrzava tj. oživljava i napušta svijet Snježne kraljice kako bi legao s kraljicom Elizabetom i eksperimentirao pogledima. Nakon te priče pjesnički iskaz stječe temelje za poetski govor u kojem se, pozivajući se na filozofa, protestira protiv lukavih i nemoralnih: ...i fućkaš novinare / koji plasirajući dezinformacije / o neukosti filozofa / o nemogućnosti iscjeljenja / korijenjem anđelike / u eteričnom ulju u tinkturi piva / i fućkaš ljekarnike / klanove dinastije korporacije / preprodavače obmanjivače… Pravi razlog, pa i rezultat, navedenog poetskoga govora jest ljubav kao najdjelotvorniji i najljekovitiji ljudski osjećaj. Ljubav u kojoj je Ofelija spašena, u kojoj je Medeja oprostila, u kojoj su se lipa i hrast zaručili...
Pjesničko promicanje sretne ljubavi u metaforičkom smislu oslanja se na očekivane metafore. Ljubav i zaljubljenost sveprisutne su, bez obzira na to o kojoj je biljnoj vrsti riječ u pjesničkim strukturama, postajući živi hram kojem se dvoje zaljubljenih klanjaju. Cvijet maka simbolizira njezinu ljepotu. Motar, samonikli grmičak s morskih obala, poticaj je za ponovno isticanje ljubavi koja traži samo minimalna materijalna dobra, ali ne traži ni više ni manje nego najpotpuniju ljubav. Svjetovna ljubav, uz pomoć spoznavanja biljnog svijeta, nastoji se pretvoriti u panteističku ljubav, tako da se pokloni tom divnom svijetu, da ga usvoji u njegovim zakonitostima i primijeni u ljudskim odnosima. Dakle motar je dovoljan da se Medeja sažali nad svojim suprugom, a pjesnički iskaz otplovi: ...I moj duh je već za kormilom / širim jedra / Jasno se čuje njihov šum / Boris Kastel piše da su skrojena od stolnjaka / s Tajne večere.
U interpretaciji botaničkog svijeta u poeziji Mirjane Mrkela valja se zadržati i na temi ruže, jednog od najomiljenijih motiva klasične književnosti. Kompoziciju o ruži (kao i sve ostale u zbirci, osim posljednjeg ciklusa Tropjesme) čine dva dijela, kratki prozni zapis o najavljenoj temi koja je dosljedno dio biljnoga svijeta i pjesme u slobodnom stihu. Pjesme su duže forme kratkih stihova nepodijeljene u strofe. Time se postiže grafička izduljenost sugerirajući različit diskurs u odnosu na „proširenost“ uvodnoga proznog teksta. Bi li ruža jednako mirisala i da se drukčije zove ili ima li ruža trnje ili trnje ružu, pitanja su s kojima se suočavam čitajući Mrkelinu ružu. U uvodnoj kratkoj priči o ruži i vjetrovima Mrkela upravo upozorava na to da ruža ima trnje, čime će završiti pjesmu posvećenu ruži. Pjesnički je iskaz u 1. osobi jednine epski intoniran, ali će nam i na lirski način prikazati rajski ružičnjak u kojem je putovođa dragoj njezin dragi. Njihovo spokojstvo neće narušiti ni spoznaja kako su ruže pune trnja – i u savršenom ružičnjaku.
Poetika Mirjane Mrkela istodobno je alogična (u nadrealističkom govoru) i logična (u epskom govoru u kojem se nazire fabula i ostvaruju dijalozi). Obični odnosi iz stvarnosti pojave se u bajkovitom surječju ili se mitski odnosi pojave u zbilji, anonimni likovi postanu važni, a slavni se demitiziraju. S neobičnom formom prozno-poetskih zapisa u zbirci Botanika i tropjesma, listom ljubavnih tema, usklađen je i stilski izbor. Ljubavna okupacija ostvarena uz pomoć slikovitih i raznolikih biljnih izbora prikazana je na klasičan nadrealistički način u kojem je moguće spojiti nespojivo, kao i na vrlo izravan i konkretan način u kojem se razgovorni jezik rabi kako se ne bi posve izgubila povezanost s uobičajenim poretkom stvari.
Tropjesma kao druga cjelina zbirke svojevrsni je poetski i poetički zaključak ostvaren u trima pjesmama Prije jutra, Euritam i Rađam te. U strukturi zbirke nedosljedan, ali kao dodatak dobrodošao pleonazam u potvrdi autoričine poetike koja se gradi, koja traži obrasce, ne definira se, koja nije u jednoj dimenziji i koja se ne troši već se hrani.
Nekada je u svijetu koji je jamčio sretnu budućnost bilo hrabro i provokativno tražiti svoje pravo na nesreću. Stoga nam se danas u svijetu u koji se vratila tragedija autoričino pravo na sreću može učiniti jednako hrabrim i provokativnim.
I da ne znamo kako je Mirjana Mrkela vrlo uspješna književnica za djecu, mogli bismo iz pjesničke zbirke Botanika i tropjesma naslutiti čežnju pa i vjerovanje u postojanje zlatnoga doba, umjetničkog svijeta jednako neograničenog pa i ograničenog recepcijom svojih čitatelja. Autoričin uvid i poznavanje književnosti, mitologije i botanike samo naizgled njezinu zbirku usmjeravaju odraslom obrazovanome čitatelju. U srži njezine poetike dječji je doživljaj, igranje stvarnošću i nestvarnošću, nestajanje granica između mašte i zbilje, a nadasve vjerovanje u cjelovitost svijeta u kojem korespondiraju ljudi i krajolici. Svijet je to koji se cjeliva i u kojem su njegove rane zacijeljene, ako ne u stvarnosti, onda barem u poetskom svijetu koji je, iskazan riječima, postao jednako stvaran kao svijet u kojem živimo.
(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)