Đuro Vidmarović: POVRATAK VELIKOGA KNJIŽEVNIKA I ZNANSTVENIKA U NACIONALNI HRVATSKI PANTEON / Luka Brajnović

Luka BRAJNOVIĆ: Priče iz djetinjstva, Madrid, 1954. Ponovljeno izdanje u nakladi Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore, Tivat – Donja Lastva, 2023., 132 str.

Uvodno ukratko o Luki Brajnoviću...

Luka Brajnović (Kotor, 13. siječnja 1919. – Pamplona, Španjolska, 8. veljače 2001.) bio je hrvatski pjesnik, književnik i novinar koji je od svršetka Drugoga svjetskog rata do smrti živio i radio u Kraljevini Španjolskoj. Jedan od najvećih Hrvata iz iseljeništva, pjesnik, enciklopedist i znanstvenik. Pučku školu polazio je i završio u rodnome gradu, a gimnaziju na Badiji, u Dubrovniku i Kotoru. Studij prava upisao je i studirao na Sveučilištu u Zagrebu, a završio ga poslije u iseljeništvu. U emigraciju je otišao u svibnju 1945. godine. Prvotno je boravio u Austriji, potom u Italiji, te u Španjolskoj gdje je na Sveučilištu u Pamploni studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu i na Fakultetu informacijskih znanosti.

Od 1960. godine bio je profesorom svjetske književnosti i novinarske deontologije na Navarskome sveučilištu.

U čast lika i djela Luke Brajnovića od 1997. godine dodjeljuje se Nagrada Luka Brajnović za komunikaciju, a dodjeljuje ju Škola komunikacije Sveučilišta Navarra iz Pamplone, „profesionalcima koji su u radu na području komunikacije branili dostojanstvo ljudske osobe i temeljne vrijednosti slobode, tolerancije i solidarnosti“.

Brajnović se zarana počeo baviti pisanjem. Pisao je pjesme, pripovijesti i romane. Još za vrijeme studija bio je glavnim i odgovornim urednikom časopisa Luči (1940. – 1943.), a od 1941. do 1944. godine bio je urednikom jednoga od najraširenijih hrvatskih katoličkih tjednika Hrvatske straže. U emigraciji je surađivao u brojnim hrvatskim listovima i časopisima (Danica, Hrvatska država, Glas sv. Antuna, Hrvatska revija i inima). U Madridu je pokrenuo i do 1955. uređivao (s Hijacintom Eterovićem) reviju za duhovno-znanstvena pitanja Osoba i duh te Knjižnicu Osvit koja je, među ostalima, objavila knjigu pjesama Lucijana Kordića, knjigu eseja Vinka Kriškovića i Sveto Pismo Novoga i Staroga Zavjeta u prijevodu Ivana Ev. Šarića, a u reviziji samog Brajnovića. Surađivao je u raznim španjolskim novinama i revijama te je autorom brojnih priručnika za španjolske studente.

U hrvatskim glasilima potpisivao se pseudonimima: Nehaj Trifunović, Ante Borak, Tugomir Lab, Bić i dr.

Roman iz bokeljskoga života Suze u nastavcima mu je objavljen u Hrvatskoj straži.

Zasebna djela:

• Tripo Kokoljić (roman), Zagreb, 1945.
• Smirene želje (pjesme), Madrid, 1951.
• Priče iz djetinjstva (pripovijesti), Madrid, 1953.
• Na pragu radosti (pjesme), Rim, 1958.
• Tecnología de la Informacíon (priručnik: tri izdanja), Pamplona 1967. (2. izd. 1974., 3. izd. 1978.).
• Deontología periodística (priručnik), Pamplona, 1969. (2. izd. 1978.). 
• U plamenu (roman), Rim, 1969.,, (2. izd. Đakovo, 1990.).
• Retorno (pjesme), Pamplona, 1972.
• Grandes figuras de la Literatura universal y otros ensayos (eseji), Pamplona, 1973.
• Literatura de la Revolución bolchevique (priručnik), Pamplona, 1975.
• El lenguaje de las ciencias (priručnik), Pamplona, 1976.
• El ámbito científico de la Información (priručnik), Pamplona, 1979.
• El poema americano (pjesme), Pamplona, 1982.
• Ex ponto (pjesme), Pamplona, 1985.
• Despedidas y encuentros, memorias de la guerra y el exilio, Eunsa, Pamplona, 2000. (2. izd. 2001.; polj. izd. Pożegnania i powroty. Wspomnienia z czasów wojny i wygnania, Wydawnictwo Trio, Varšava, 2011.; hrv. izd. Oproštaji i susreti: sjećanja iz rata i izgnanstva, Zagreb, 2019.).
• Služiti istini: memoari, članci, ogledi i studije, priredila Matilda Kolić-Stanić, Zagreb, 2016.
• Mjesečina u uljiku: izabrane pjesme, priredio Božidar Petrač, Zagreb, 2019.
• More mog djetinjstva: izabrane pjesme, Zagreb, 2019.

*   *   *

Rijetko mi se događalo da čitajući neko djelo ostanem osupnut do te mjere da mi suze poteku, kako se kaže, same od sebe. To se dogodilo upravo nakon čitanja zbirke Priče iz djetinjstva hrvatskoga književnika i znanstvenika Luke Brajnovića. Riječ je o sjećanjima koja su uobličena na literarno uvjerljiv način, psihološki iznijansirano, emotivno do krajnosti, ali ne i sladunjavo, napisanima jezikom koji je odraz vremena u kojemu je mladi autor živio, dakle pomalo starinski, ali baš zbog toga dragocjeno i lijepo kao prekasni ukrasi bokokotorskih hrvatskih gospođa s početka 20. stoljeća. Brajnovićeva sjećanja imaju višestruko značenje: literarno, povijesno, tradicijsko, ambijentalno i regionalno. Riječ je o čovjeku koji je najveći dio svoga stvaralačkog života proveo u emigraciji jer je 1946., kako bi izbjegao smrtnu presudu, napustio rodnu zemlju. On je među hrvatskim političkim emigrantima postigao, usuđujem se kazati, najveće zasluge kao intelektualac, ali i kao rodoljub. Nažalost, njegovi nepresušni intelektualni odnosno znanstveni potencijali stavljeni su na raspolaganje zemlji useljenja, u ovome slučaju Kraljevini Španjolskoj, koja ga je udomila i koja mu je velikodušno omogućila normalan ljudski život i intelektualni razvoj. Brajnović je, kao useljenik, u Španjolskoj završio tri fakulteta: pravni (koji je započeo u Zagrebu), filozofski i fakultet informacijskih znanosti. Od 1960. do 1992. bio je profesorom svjetske književnosti i informacijskih znanosti na Navarskom sveučilištu u Pamploni. K tomu, na njemu je utemeljio Katedru za novinarsku etiku. Koliko je bio cijenjen kao profesor i stručnjak, pokazuje činjenica da je u njegovu čast na Fakultetu informacijskih znanosti u Pamploni utemeljena godišnja novinarska nagrada koja nosi ime Premio Brajnovic de la Comunicación. Među mnogim uglednicima, ta je nagrada posmrtno dodijeljena i hrvatskome novinaru-mučeniku Siniši Glavaševiću (nastradalom 1991. na Ovčari u srbočetničkom pokolju).

Brajnovićeva kći, prof. dr. Elica Brajnović de Leahy, svjedoči o tome vremenu:

„Na početku život u Španjolskoj nije bio lagan, ali tata je imao puno prijatelja koji su nam pomagali. Na početku nije znao jezik, ali stalno je pisao i to na hrvatskom. Jedan od njegovih većih projekata, na kojem je radio dvije godine uzastopno, bio je prijevod Biblije na hrvatski, tada već staroga nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića. Jako je bilo važno da ljudi u inozemstvu imaju Bibliju na svome jeziku.“ 

Tijekom 53 godine boravka u Španjolskoj, Luka Brajnović postigao je jednu od zapaženijih karijera među pripadnicima hrvatske emigracije. Osim Elice, u Španjolskoj mu se rodilo još četvero djece – sin Antonio i tri kćeri: Olga, Ljerka i Ana Marija.

U toj zemlji nije samo ostvario sveučilišnu karijeru već je utemeljio studij znanstvene novinarske deontologije, objavivši mnoga stručna djela na tu temu, koja su u Španjolskoj odjeknula kao novína i bila prihvaćena toliko da se i danas, kako je rečeno, najveća nagrada za novinarstvo naziva po Luki Brajnoviću.

Krajem 1950-ih godina bio je jedan od suosnivača Instituta za novinarstvo Sveučilišta u Navarri, autor jednoga od prvih udžbenika novinarske etike na području Europe te novinar u dnevniku Diario de Navarra, gdje je objavio 6.059 kolumni. Na španjolskom je jeziku objavio tri zbirke pjesama, od kojih su dvije prevedene na hrvatski.

U Hrvatsku se Brajnović prvi put vratio 1987. s kćeri i suprugom, a posjetili su i Kotor. Drugi put u Hrvatsku je došao 1997. Na Sveučilištu u Zagrebu s kćeri Elicom, koja je također novinarka i profesorica, održao je nekoliko predavanja o novinarskoj etici. 

„Njegova strast za istinom zasnivala se na pravoj Istini, pisanoj velikim slovima. Tata je znao slušati, nikada se nije nametao ni nama, ni svojim učenicima za koje je bio poseban. Nastojao ih je formirati, tako da postanu dobro obrazovani i pošteni ljudi koji će služiti za dobrobit društva. (...) Moj je otac uvijek veslao na pučinu, nadam se da će svojim zapisima i intelektualnom i ljudskom ostavštinom nastaviti podučavati i buduće generacije“, rekla je gospođa Elica. Luka Brajnović umro je u Španjolskoj 2001. godine.

Premda u Hrvatskoj gotovo nepoznat, u Španjolskoj je svojim radom stekao veliki ugled.

Žalosno je sve to znati i o tome pisati, jer je sve kvalitete i cjelokupna životna postignuća mogao ostaviti svome narodu, da mu je bilo omogućeno živjeti normalnim životom kakav je zaslužio. Luka Brajnović jedan je od mnoštva velikih krimena jugoslavenskih komunističkih vlasti, zajedno s Viktorom Vidom, Rajmundom Kupareom, Jožom Hitrecom i ostalima koji su u stranome svijetu ostavili dubok trag, a u domovini su odbačeni, zanemareni i potpuno isključeni iz javnoga života. Brajnović nije zaslužio takav tretman i on je (bio) upravo živi svjedok tome kako su ugledni časni ljudi stradavali zbog komunističkog i ateističkog samodržavlja i strahovlade.

Brajnovića, koji nije bio djelatan ni u vojsci ni politici, nego u kulturi i katoličkome novinarstvu, uhitili su Talijani 1941. prigodom njegova posjeta rodnomu kraju. Bio je kriv jer je objavio članak u kojemu se dotaknuo Mussolinija i njegove megalomanije. Talijanska vojska Luku je držala na vojnome brodu, ali on i petorica drugih zatočenika već su druge noći uspjeli pobjeći s plovećega broda. Luka je doplivao do kopna, uspješno izbjegao okupatorsku vojsku te se s mukom krišom vratio u Zagreb.

Ponovno je uhićen 1943., ovoga puta od partizana. Naime, ispred putničkoga vlaka, kojim je Brajnović putovao, partizani su postavili eksploziv i lokomotiva je sletjela iz tračnica. Partizani su zapucali, napali vlak i zarobili putnike, koji su gotovo svi bili civili. Luku nisu, što je bilo gotovo uobičajeno, mučili ili strijeljali računajući da će im kao novinar dobro doći za njihovu promidžbu. Tražili su da govori sve najbolje o njima za radio BBC. Ali opet ga je sreća pratila. Nakon eksplozije u vojarni u kojoj su ga držali, nastao je metež pa je s još jedinim zatvorenikom pobjegao i uspio se probiti negdje iz okolice Kamenskoga preko Karlovca u Zagreb.

Pišući o Luki Brajnoviću, ne smijemo mimoići činjenicu kako je on zavičajnim podrijetlom Hrvat iz Boke kotorske (a prazavičaj njegovih predaka bila je Istra, Rovinjsko Selo, op. ur.), danas bismo morali kazati – pripadnik kulturne elite nacionalne manjine bokokotorskih Hrvata. S Viktorom Vidom, Andrijom Maurovićem, Vjenceslavom Čižekom, Rajmundom Kupareom, Ružicom Orešković, Josipom Pečarićem... pripada etničkoj eliti ove grane Hrvata, koja je stjecajem povijesnih okolnosti postala nacionalnom manjinom, ali čiji književni, duhovni i intelektualni razvoj nije tekao odvojeno, već je ugrađen u nacionalni korpus i kulturnu baštinu cjelokupnog hrvatskoga etnosa.

*   *   *

Brajnović je 1945. godine razmišljao o ostanku, ali kao poznati katolički novinar, k tomu bjegunac iz partizanskoga zarobljeništva, nije bilo teško zaključiti kako bi prošao nakon „oslobođenja” Zagreba! Čekala bi ga sudbina njegove braće (starijega don Ive i mlađega Tripuna), koje su partizani ubili tijekom 1944. Njegova bi sudbina zasigurno bila jednaka njihovoj. Napustio je Zagreb i pošao u zbjeg, primoran u Zagrebu privremeno ostaviti suprugu i kćerkica od tri mjeseca. One su se tek 1956. nekako izvukle iz Jugoslavije i pridružile mužu i ocu u izbjeglištvu gdje se u obitelji potom rodilo još četvero djece.

Nakon odlaska iz Hrvatske, poput tisuća i tisuća Hrvata, Brajnović je prošao kroz nekoliko logora u Austriji i Italiji. Najdulje se zadržao u logoru Fermo iz kojega je godine 1948. otišao u Španjolsku.

Njegova kći, dr. Elica Brajnović de Leahy, počasna konzulica Republike Hrvatske u Kraljevini Španjolskoj, 2016. godine pomogla je da Glas Koncila objavi Brajnovićevu knjigu Služiti istini. U knjizi se u hrvatskoj javnosti prvi put donosi dio njegovih objavljenih memoara u kojima opisuje torturu svih režima koju su prolazili hrvatski intelektualci prije i poslije Drugoga svjetskoga rata. Tu torturu Brajnović je osjetio na najgori mogući način na svojoj koži. Kako je posvjedočila dr. Elica Brajnović de Leahy, „...do 1945. godine njezin je otac živio u Zagrebu radeći kao novinar, pisac i pjesnik. Od 1938. studirao je pravo u Zagrebu. U gimnaziji je s prijateljima uređivao i izdavao tajni dvomjesečnik Hrvatski Graničar. Poslije, kao sveučilištarac, bio je predsjednik nacionalnog ogranka Pax Romanae i urednik književnoga časopisa Luči te je radio u tjedniku Hrvatska straža u Zagrebu.“

Prvi su ga put, rečeno je, uhitili talijanski fašisti 1941. godine dok je bio u posjetu Kotoru. O tome piše Božidar Petrač u knjizi Brajinovićevih sjećanja: „Tada je Luka Brajnović imao 22 godine, nije bio ni političar, ni vojnik, ni državni dužnosnik...“ pa zaključuje da je uhićen ili zbog nečega što je šapnuo neki zatočenik, ili neki agent, ili zato što je objavio članak o liku Benita Mussolinija u kojemu se osvrtao na njegovu oholost i prosječnost. Brajnović piše: A ono što me najviše boljelo bila je činjenica što nisam znao koji su uzroci Odiseje koja je bila započela. Kasnije u tekstu, o bijegu u Španjolsku, kaže: Pravna i moralna čistoća koje sam bio svjestan, jer nikomu nisam učinio ništa nažao, pekle su me kao otvorena rana koja bi me zaboljela svaki put kad sam pomislio na oproštaj od svoje obitelji i domovine. Nade u sudski proces u kojemu bi on i ostali zatvorenici, koje su uhitile talijanske okupacijske snage, mogli dokazati  nevinost nije bilo. S vojnoga broda Jugoslavenske mornarice, čija se posada predala Talijanima i koji ih je trebao odvesti u Italiju, Brajnović, dakle, uspijeva pobjeći te se nakon mjesec dana vraća u Zagreb.

*   *   *

Samo dvije godine nakon iskustva s Talijanima uhitili su ga partizani. Određen je za strijeljanje, a spasio ga je oficir koji je znao da je Brajnović novinar, smatrajući da im je kao novinar i poznati urednik potrebniji živ. Većina novinara tada je ili ubijena, ili protjerana, ili im je zabranjen rad. Isprva s njim komunisti vode prijateljske razgovore i traže od njega da istupi na radiju, za BBC. Smrtnu osudu, koju su mu bez suđenja namijenili partizani komunisti, izbjegao je samo zahvaljujući Božjoj providnosti: nakon što je već iskopao grobnu jamu za sebe, jedan od egzekutora izvukao ga je iz reda dovedenih na strijeljanje.

Vratio se u Zagreb. Prijatelj mu je uskočio u pomoć jer je bio bez posla i ponudio suradnju na Sveučilištu, na Institutu za sociologiju, gdje je predavao 1944. godine. Dolazi godina 1945. i približava se dan ulaska partizana u Zagreb. Godine 1945., nakon komunističke okupacije (drugi će reći: oslobođenja) Zagreba, Brajnović, tada već poznat i priznat katolički novinar, na savjet mnogih bliskih ljudi odlučuje napustiti Hrvatsku kako ga nove vlasti ne bi zatvorile u neki od svojih koncentracijskih logora. Pozdravlja se sa suprugom Anom i tromjesečnom kćerkom Elicom te odlazi iz Zagreba s pismom zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, koje je mogao pokazati kao preporuku biskupima ili ljudima koji su bili bliski Crkvi ako bi mu u tuđini zatrebala pomoć. „To je pismo pomoglo mom ocu, a još uvijek ga imamo kod kuće i čuvamo ga” – s ponosom ističe Elica Brajnović de Leahy. Prije dolaska u Španjolsku 1948., kao prognanik u savezničkim izbjegličkim logorima Brajnović je boravio u Austriji i Italiji, prošao je od Klagenfurta i Krippendorffa do Udina, Trevisa, Bologne, Reggio Emilije, Modene, a najduže je bio, rekosmo, u logoru Fermo. Na Sveučilištu La Sapienza u Rimu upisuje studij medicine. U Rimu je upoznao sv. Josemaría Escrivu de Balaguera, utemeljitelja Opusa Dei, te je bio jedan od prvih Hrvata u njegovu članstvu, pridruživši se prelaturi još 1946. godine.

Premda potpuno čist, nevin, čovjek koji je volio svoju domovinu Hrvatsku, a nije se svjesno želio svrstati uz NDH, demokrat uvjerenjem, nije smio ni mogao ostati u Hrvatskoj kojom su zavladali komunisti, nego je bio prisiljen potražiti novu domovinu. Bio je prisiljen ostaviti tada mladu obitelj s tek rođenim djetetom i trpjeti to što im komunističke vlasti ne dopuštaju odlazak u inozemstvo, pa je suprugu i kćer ponovno vidio tek na münchenskom peronu kad je djevojčica bila u 12. godini života. Dakle, nakon gotovo dvanaest godina dočekuje ženu i kćer u Münchenu s dvanaest ruža u ruci, po jednu za svaku godinu razdvojenosti.

U čitatelja danas, u vrijeme sveopće hajke na brak i obitelj, posebno divljenje izaziva odnos dvoje ljudi koji su uspjeli pobijediti razdvojenost u okolnostima u kojima ni komunikacija nije bila moguća, jer pisma često nisu stizala od pošiljatelja do primatelja, te nastavak njihova braka i proširenje obitelji sinom i još trima kćerima. Brak sam smatrao onim čemu su me naučili roditelji: sakramentom i načinom životnoga ispunjenja. Nije mi uopće palo na pamet da bi naša veza mogla biti tako krhka da bismo iznevjerili ljubav.

„Tata nije želio otići iz Zagreba. Govorio je kako on nema veze s politikom i da zašto bi morao bježati. Moji stričevi, braća moje majke, uspjeli u ga uvjeriti da je za njega, kao katoličkog novinara, bolje da ode. S mojim stričevima odlazi u Austriju, prvo u izbjeglički logor u Klagenfurt. Ja sam tada imala samo tri mjeseca i ostala sam s mamom u Zagrebu” – govori Elica Brajnović de Leahy. „Moja majka mi je uvijek govorila o ocu tako da je bio prisutan u mom životu. Kada je majka dobila putovnice i dopuštenje da na dva tjedna odemo u Njemačku, sastale smo se s tatom i otišle u Španjolsku gdje je on živio od 1948. godine”, ističe Elica.

Već samo sudbina Luke Brajnovića, koja je paradigma za tisuće i tisuće hrvatskih ljudi koji su pred partizanima komunistima bježali prema Austriji na Zapad, zaslužuje osobito poštovanje današnje Hrvatske, napisao je književnik Božidar Petrač.

Uz sestru Mariju, Luka Brajnović bio je jedini među svojom braćom, a imao ih je troje, koji je preživio Drugi svjetski rat. Stariji brat Ivo, svećenik, ubijen je na Daksi 1944. godine, a mlađeg su brata Tripu partizani ubili 1944.

*   *   *

Zbirka autobiografskih pripovijedaka Priče iz djetinjstva objavljena je 1954. u Madridu. Tada je ovaj grad bio mjesto u kojemu se životno skrasila piščeva obitelj. To je vrijeme kada u Hrvatskoj svako izjašnjavanje u smislu državnosti i nacionalnoga identiteta nije bilo dopušteno. Međutim, danas se, nakon čitanja ove knjige, smijemo upitati što je u njoj moglo biti zazorno čitateljima toga vremena, koji su prihvaćali jugoslavenstvo i marksističku ideologiju? Odgovor je: ništa osim imena samog autora koji je uživao „status političkog migranta“, a svaki je politički migrant u to vrijeme bio tretiran kao ustaša, fašist, neprijatelj, dakle politički nepoćudna osoba koju se prešućivalo, odbacivalo pa čak progonilo i ubijalo.

Priče iz djetinjstva nježno su sjećanje na život u Kotoru u vrijeme autorove mladosti. A to je vrijeme kada još uvijek bokokotorskim zaljevom plove brodovi na jedra, ali uplovljavaju i prekooceanski brodovi. Vrijeme društvenih previranja u kojima stari kapetani umiru usamljeni jer je propala bogata bokeljska mornarica koju su uništile nova tehnika i tehnologija, vrijeme kada samuju starinske kapetanske palače i gasi se sjaj bogate mediteranske uljudbe marnih bokeljskih pomoraca. Brajnović vrlo dojmljivo opisuje to stanje ne samo socijalnog već i kulturološkog, pa i povijesnog rasapa i nestanka jedne cijele lokalne civilizacije i uljudbe. Njegova je spisateljska pozicija, gledajući s današnjega ideološkog motrišta, „ljevičarska“. On duboko suosjeća sa siromašnim prijateljem iz djetinjstva, na neki način kao da mu je nelagodno što je osobno pripadao srednjemu staležu. Ovakav stav odraz je učenja Stjepana Radića, a na neki način i gandijevski.

Brajnović ne nudi borbu, sukobe, ne govori s mržnjom, nije osvetoljubiv. On je kršćanski blag i koncilijantan. Kod njega sućut i ljubav za sve ljude pobjeđuju mržnju i zlo.

Držim da je u ovoj knjizi, kao uostalom i kod Viktora Vide, glavno „lice“ odnosno junak djela – Boka kotorska kao prirodni fenomen, kao zemljopisna, geološka činjenica, povijesna i kulturološka činjenica, kao ontološka vrijednost koja je stvorila čudesan krajolik koji ljepotom nadvisuje sve oko sebe. Brajnović sjajnim nijansiranjem, bogatim rječnikom punim unutarnje melodije i treperenja opisuje ljepotu svoga zavičaja. Pa čak i stare kapetanske kuće ukrašavaju taj krajolik. Svi koji vole Boku kotorsku, ali i svi dobronamjerni ljudi koji žele posjetiti ovaj zaljev, trebali bi pročitati ovo djelo. Dakako, književni sladokusci, a poglavito mladi autori kojima jezik književnosti postaje nevažan i izjednačuju ga s jezikom svakidanjega govora, trebali bi pročitati ovu knjigu. Ne zbog ljubavi za prošlo koje se ne će vratiti, već zbog osjećaja za baštinu i zbog uživanja u ljepoti jezika. Brajnović je živeći u egzilu, dakle okružen oceanom tuđega jezika na kojemu je držao predavanja, komunicirao s okolinom i pisao, kao dragu baštinu, kao obiteljsko bogato nasljeđe koje mu nitko nije mogao oteti sa sobom u emigraciju ponio svoji materinski hrvatski jezik. Doista, moramo biti ponosni na Luku Brajnovića. Čitati njegova djela i što je moguće više ubaštiniti ga u korpus nacionalne književnosti i znanosti.

Povjesničar dr. Ante Čuvalo ističe: „Bilo bi itekako korisno da hrvatski mlađi naraštaji ne samo upoznaju nego i proučavaju život i misli Luke Brajnovića, a njegove bi principe posebice trebali slijediti današnji i budući novinari, ako im je stalo biti u službi istine – samo istine.“ 

Premda u usporedbi sa Španjolskom imaju puno više razloga slaviti i poštivati Luku Brajnovića, hrvatski narod i Hrvatska sve do sada to su gotovo potpuno zanemarivali. A Brajnović je svojom sudbinom prava paradigma mnogih hrvatskih sudbina i simbol najzdravijih krugova hrvatskoga naroda, onih humanih, kulturnih, demokratskih i slobodoljubivih krugova koje ni fašizam, ni nacizam, ni komunizam, ni dugovječni i još uvijek aktualni politički hegemonizam nikada nisu bili spremni priznati Hrvatima. Među najvećim je hrvatskim katoličkim intelektualacima poniknulim iz Hrvatskoga katoličkoga pokreta, svjesnih opakosti fašističkoga, nacističkoga i komunističkoga režima. Bio je jedan od čuvara najzdravije jezgre hrvatskoga naroda, koja nikada nije pokleknula niti se predala ikojemu totalitarizmu, niti je ikada bila šovinistička prema ikojemu narodu. Iskusio je progon fašista koji su ga zatvorili, iskusio je grubost ustaškoga režima koji je pod izlikom nedostatka papira utrnuo list Hrvatsku stražu, koju je Brajnović u Zagrebu uređivao, i tako ga onemogućio u novinarskom radu...

U tome kontekstu odluka Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore da ponovi izdanje knjige Priče iz djetinjstva Luke Brajnovića zaslužuje svaku pohvalu i zahvalnost.

(Đuro Vidmarović © IO DHK)