Darija Žilić: KNJIGA S KOJOM SE ČITATELJI POISTOVJEĆUJU / Ksenija Kušec

Ksenija KUŠEC: Požar, Galerija Kranjčar, Zagreb, 2022., 75 str.

Požar autorice Ksenije Kušec kraći je roman ili dulja novela, a može se raspravljati o žanru jer ima elemenata i za jedno i za drugo određenje. Ujedno, riječ je o prvome djelu u ediciji Galerije Kranjčar, izdavača koji će objavljivati djela ne duža od 100 stranica. Budući da se nakladnici rijetko usude objaviti kraća prozna djela, ideja nositeljicā ove edicije – Ksenije Kušec, Andree Grgić i Elvire Kranjčar – itekako  je dobrodošla. Knjiga je jednostavno i efektno dizajnirana, ne ošamućuje fotografijom, slikom ili bojama, tek privlači blagožućkastom naslovnicom u mekome uvezu.

Kušec donosi priču u kojoj je požar metafora za snažno emotivno stanje koje se dogodi pripovjedačici. Požar donosi vatru i pustoš nakon svega, a upravo iz te pozicije, iz retrospektivnog rakursa, pripovjedačica govori o tome što se dogodilo. In medias res, ona čitatelja uvodi u kratak opis prije i poslije ljubavi. Junakinji koja je u dugogodišnjem braku dogodila se ljubav. I to onda kad se činilo da su u braku „kockice izgledale kao da su posložene bez greške“. Bez skrivanja govori o kamenčićima spoticanja, problemima koji su ostajali po strani, o otuđenosti, udaljenosti od supruga. Sve to čini koristeći istodobno opise scena iz filmova o kojima razmišlja. Nije to slučajno, ona spominje knjige, ulomke knjiga, jer čini joj se kao da osobno sve to proživljava i kao da ih nije bez razloga zapamtila.

Intertekstualnost i intermedijalnost imaju važnu ulogu jer služe tome da se naratorica zaštiti od moguće patetike, od teme u kojoj se lako sklizne u opća mjesta.

Element tijela itekako je važan. Ogledavanje u ogledalu, posebno suočenje s vlastitim tijelom koje joj se učinilo lijepim. Usporedba s mladošću zapravo donosi spoznaju da joj je tek zrelost donijela sigurnost te odbijanje svega što ne voli. Zaključuje: „Revoluciju, mislim na osobnu, nosimo mi, ljudi u srednjim zlatnim godinama, a ne mladi.“ Svjesnost o vlastitu tijelu pojačava i žudnju za drugim, za dodirom. No pisati o žudnji i ljubavi nakon svega nije nimalo jednostavno. Postmodernisti su isticali da je danas nekome izjaviti ljubav moguće tek citatom, odnosno s odmakom, kako bi bilo uvjerljivo. Upravo to čini naratorica. Piše o ljubavi koju njena junakinja doživljava. Razvoj ljubavi, početak i kraj, ispisuje vrlo precizno i to je glavna tema ovoga proznog djela. Prvi susret, požar, dodiri, povezivanje majčine bolesti i smrti s početkom odnosa, ljubavni igrokaz, hiperbolizacije ljubavnoga govora... Zanimljivo je spominjanje tzv. povijesti razgovora koji ostaju izvan čitateljeva doticaja. U digitalno vrijeme ne pišu se dnevnici, dobro uočava autorica, ali bi messengeri mogli puno toga otkriti: „Ovo u mobitelu bila bi extended inačica, nepatvorena, sirovi materijal, pure version, gola istina.“ Taj mahniti dio odnosa nije ovdje prikazan. Ljubav se odvija nježnostima, premda preljubnička, čista je i puna energije.

Junakinja je rastrgana između dvojice muškaraca, jednoga kojeg čuva u ime prošlosti, a drugoga kojeg voli i želi. Radnja se odvija između primorskog ambijenta i grada. No samo mjesto uopće nije važno, gotovo da su to apstraktni prostori, jer naratorica se usredotočuje samo na unutrašnja stanja svoje junakinje i na razvoj ljubavi. Ostalo je kulisa za ljubavnu igru.

Proces zacjeljivanja odvija se iznutra, rane zacjeljuju, razvija se potreba za „imunošću na život“. Kušec je dojmljivo prikazala unutarnji rasap, odnosno, kako je označuje, „unutarnju oluju“ od koje se njena junakinja oporavlja. Bol je toliko snažna te ona došavši u posjet zamoli domaćina „da legne u dječju sobu kako bi došla k sebi“. Smisao je u nepokazivanju tuge vanjskim manifestacijama, u beskrajnoj analizi razloga partnerova povlačenja te u pitanju zašto su svoju ljubav „pustili niz vodu?“.

Posebno je zanimljiva simbolika crtanja dijagrama i uopće matematički odnosi koji su odražavali nered u njenoj glavi, ujedno pomogavši da se dogodi razrješenje. U tome razdoblju dolazi do formalnog prekida braka koji ionako već dugo nije postojao. Napokon, susret s ljubavnikom nakon svega, koji se događa na svršetku romana, donosi drugačiji pogled. Danas je on za nju „čudnovata životinja“ koja je ipak bila uzrokom velike boli, on je stranac. „To je bio muškarac fizički sličan onom, ali nekoliko sitnica činilo je veliku razliku. Činilo mi se da je ispred mene bio njegov klon i da sam bila svjesna da je klon.“

Demistifikacija je lišena patetike i boli, a ponovno se javlja intermedijalna ironija kao zaštita:

„...Nisam osjetila tugu dok sam ga gledala kako nestaje u gužvi, iako je sama scena tužna, zato je koriste toliko u ljubavnim melodramama kad netko od njih dvoje odlazi. To je mjesto kad nastupaju suze i, kunem se, htjela sam plakati jer je to baš trenutak za suze. Nije išlo.“

I može tek konstatirati da je nakon toga požara baš sve izgorjelo. Ostaju nedorečena pitanja, pita se je li se trebala boriti za ljubav. „Možda sam trebala otputovati do njega, čim sam osjetila povlačenje.“

Čitatelji Požara ne saznaju što se događalo „u glavi“ muškog protagonista ni koji je bio razlog njegova odmaka. Ostaje zapravo zgarište nakon strasti, ono pokazuje da nije ostalo ništa. Kušec spominje metaforu ljubavi kao „čeda“ koje je trebalo spašavati. Čedo je pomalo arhaičan izraz; koristeći ga, autorica nije željela do kraja postići ironiju, već pustiti bol da prevagne, čak i tragični modus, da se realizira do kraja. Jer nakon svega slijedi povratak „u isto ono stanje u kojem sam plivala prije svega toga“. I svijest da će to stanje potrajati.

Kušec je zaokružila priču o ljubavi i strasti, jednostavno i bez „šmiranja“. Inače, Ksenija Kušec arhitektica je, saksofonistica i spisateljica, autorica nekoliko knjiga za djecu, a objavila je i zapažen roman za odrasle Sobe te zbirku priča Reci mi sve. Njezin stil izbrušen je, jednostavan, bez puno opisa čitatelja uvodi u priču. Posebnost stila baš jest u pročišćenju, odbacivanju suvišnih izraza kako bi se što točnije opisali odnosi i unutrašnja stanja likova. Jednostavnost i britkost ujedno omogućuju diskurs u kojemu ne postoji bijeg u iluzije ni zanošenje, već odmjerenost kojom kirurškim potezom otklanja sve što bi moglo zamagliti stvarnost.

Stoga ovo jest knjiga s kojom se čitatelji poistovjećuju, prolaze katarzu, jer riječ je o životnoj temi koja se danas rijetko kvalitetno prikazuje. Kušec je u tome uspjela. 

(© Darija Žilić, IO DHK)