Matija Ivačić: PREVIŠE, A PREMALO / Viktorie Hanišová

Viktorie HANIŠOVÁ: Rekonstrukcija, Fraktura, Zagreb 2022., 309 str. Naslov izvornika: Rekonstrukce. Sa češkoga prevela: Branka Čačković.

Krimić koji to nije, ljubić koji to jednako tako nije, psihološki roman koji to možda i jest, ali na ne baš pretjerano uspješan način. Takav bi otprilike bio žanrovski opis romana češke autorice Viktorie Hanišove (1980.) Rekonstrukcija (2019.). Uz to koješta drugo, a u ukupnom zbroju, rekao bih, nekako svega previše: pomodarski eko-aktivizam (lik Romane), životno iskustvo satkano od znanja prikupljenog s društvenih mreža na kojima se, očigledno, mogu pronaći rješenja svih problema (lik Davida), adoracija digitalnog svijeta i njemu pripadajućih alata, financijske malverzacije u centru za potporu majkama „Harmonizacijsko gnijezdo“, (postporođajna) depresija koja prelazi u shizofreniju, izvanbračno dijete, muško-ženski i žensko-ženski odnosi u najrazličitijim varijacijama i kombinacijama (majka, teta, otac, prijateljica, dečko, svekrva...), prepperi koji iščekuju apokalipsu kao spas od sveopće bolesti svijeta itd., itd. Sve to Hanišová je pritom zahvatila prilično površno, pa je takav i ukupan dojam o romanu.

Ali, vratimo se kriminalističkoj komponenti na koju, na kraju krajeva, jednim dijelom upućuje i naslov. Cijelo vrijeme čitatelja se navlači na aranžman krimića, ali se on istovremeno konstantno ometa: istraga se svako malo aktualizira, pa se od nje odustaje, da bi se opet aktualizirala... i tako ukrug. Osobno me ta nedosljednost poprilično iritirala. Ako je krimić (a on ima unaprijed zadanu i ustrajnu kompoziciju), onda neka bude krimić. Ako je to pak fingirani krimić (još prije pola stoljeća u svojoj Poetici kriminalističkog romana Stanko Lasić detektirao je i opisao i taj tip romana, koji je nazvao anti-kriminalističkim), pa se naposljetku pokaže da je njegova kompozicija iznevjerena – može, ali to onda mora biti vješto izvedeno, to mora biti plod svjesne i pomno promišljene igre. Ovdje, ipak, to nije slučaj.

Rekonstrukcija počinje kraćim prologom u kojemu personalni pripovjedač prati aktere zločina neposredno prije i tijekom njegova izvršenja, što je postupak za kojim suvremeni krimić rado i često poseže. Nakon toga slijedi krimiću podjednako mio umetnuti dokumentaristički dio, u ovom slučaju novinski članak s nadnevkom 21. 10. 1999. U njemu se donosi vijest da je tridesetsedmogodišnja Eliškina majka Kateřina ubila četverogodišnjega sina Mikuláša (Mikyja), a zatim i sebe, i to na krajnje svirep način: najprije je sina omamila lijekovima za spavanje i zadavila ga kabelom usisavača, da bi naposljetku sebi prerezala žile. Devetogodišnja Eliška, protagonistica romana, samo je pukom srećom izbjegla sudbinu koja je zadesila njezina mlađeg brata. Sve što u nastavku čitamo ispripovijedano je u prvome licu, iz Eliškina rakursa, i obuhvaća razdoblje od njezina odrastanja kod majčine sestre Leonie pa sve do njezine druge trudnoće koja je dovodi na prag pomračenja uma. Hanišová je ispunila sve formalne preduvjete krimića, osim onoga posljednjeg. Roman, naime, počinje ubojstvom čiji su motivi obavijeni velom tajne, niti desetak godina nakon toga Eliška pokrene vlastitu istragu (rekonstrukciju) kojom želi rasvijetliti majčin okrutan čin, no sve je na kraju nerazjašnjeno kao što je bilo na početku. Motivi majčina zločina ostaju nejasni ili barem ne do kraja jasni, iako postoje snažne indicije da je počiniteljica bila introvertna čudakinja s depresijom te da se stvarni uzrok njezina čina krije upravo u tome. Eliška će na tavanu tetine kuće pronaći kutiju od cipela s obiteljskim fotografijama (ostavljam ovom prilikom po strani činjenicu da je posrijedi u književnosti, ali i filmu, već bezbroj puta prežvakana scena uprizorena u jednom te istom prostoru). Jedna fotografija, na kojoj Eliškina majka gleda u fotoaparat zagonetnog muškarca („Nepoznati“), posebno će zagolicati njezinu maštu, ali i to će ostati visjeti u zraku. Eliškina istraga naposljetku će se zapetljati s njezinim sadašnjim privatnim životom u čvor u kojemu se tobože krije objašnjenje cijele enigme. Kažem „tobože“ jer je sve u konačnici prilično neuvjerljivo: pred kraj romana Eliška definitivno odustane od istrage, što djeluje kao gotovo nasilan, radikalan rez s obzirom na romanu inherentnu kriminalističku putanju. Nakon toga fokus se premješta na sadašnjost u kojoj se pripovjedačica poistovjećuje s majčinim likom (točnije, s vlastitom projekcijom njezina lika), klizi u pomračenje uma i odlučuje se na samoubojstvo koje naposljetku ne provede u djelo. A onda, u završnici, eto velike epifanije. Eliška shvati da majka na spomenutoj fotografiji ne gleda nikakvog Nepoznatog, već ni manje ni više nego nju samu. To bi očito trebalo poslužiti kao objašnjenje majčina čina – majka se nije mogla nositi sa životom (majčinstvom), baš kao što to ne uspijeva ni Eliška. Možda će to rješenje nekome biti dovoljno (čitaj: uvjerljivo), ali autoru ovih redaka nije. Naprotiv, vrlo je neuvjerljivo i smatram da je odraz slabe osmišljenosti priče u cjelini.

Čitamo li Rekonstrukciju kao krimić, bit ćemo po svoj prilici razočarani, možda i pomalo kivni zbog autoričine žanrovske nedoraslosti. O tome između ostalog svjedoči i činjenica da su dva ključna svjedoka – Eliškin otac i prijateljica njezine majke – šenula pameću i kao takvi nepouzdani su, što je u najmanju ruku naivan način da se produži zagonetnost enigme.

U svemu tome posebice upada u oči površna gradnja priče i takvo profiliranje likova. Eliškin suživot s tetom, primjerice, jedva da je opisan, predočeni su nam tek njegovi grubi obrisi. Eliškina studentska ljubav Miguel u jednom trenutku jednostavno napusti svijet romana (vrati se iz Praga u Portugal), a čitatelj ostaje zabezeknut činjenicom da o tom odnosu, kao i o samome Portugalčevu liku, nije doznao baš ništa. Dijaloške situacije nerijetko djeluju namješteno i usiljeno, isforsirano. Usto, Hanišová često poseže za naknadnim objašnjavanjem nečega što je trebalo objasniti prije, ali se to iz nekog razloga nije učinilo. Vrlo često uvodi se, i to takoreći iz vedra neba, neka novìna (događaj, lik itd.) koja se onda – umjesto da se nekako smisleno ranije pripremi – „opravdava“ analeptičnim pripovijedanjem. Umjesto postupnoga građenja, autorica tako pribjegava post festum eksplikaciji jer je, bit će, tako jednostavnije – iako je to za homogenost djela najmanje sretno rješenje. Izdvajam samo jedan primjer: kad saznaje da je njezina najbolja prijateljica, koja s njom živi u kući tad već pokojne tete Leonie, u drugome stanju, Eliška zaključuje: „Kako mi to nije palo na pamet? Romana je posljednjih mjeseci jako smršavjela, često je povraćala, osobito ujutro, u prosincu se iznenada udebljala i počela nositi širu odjeću. Grudi su joj također narasle.“ (str. 78) Istaknuti dio teksta odnosi se na nešto što pripada pripovjednoj prošlosti koja nam se u trenutku njezina realnog zbivanja prešućuje, a prešućuje se s razlogom – jer bi čitatelju, za razliku od Eliške koju je autorica tako učinila ne odviše bistrom, bilo jasno k'o dan da je Romana trudna. Sve u svemu pomalo podcjenjivački prema čitatelju, a prije svega naivno. U naivnosti, ipak, možda najviše prednjači kraj romana. U trenucima kad već ide prema ludilu, Eliška svjedoči po nju nimalo ugodnom razgovoru između Romane i svoga budućeg supruga Davida, kojemu usto Romana ponudi prenoćište; Eliška odlazi, ali ništa se između Davida i Romane ne dogodi. Eliška naposljetku završi u bolnici s potresom mozga, a kad se probudi, kraj nje je David i sve je opet divno i krasno. Odluči ostaviti iza sebe duhove prošlosti, a time i istragu majčina zločina, zaključujući: „Prošlost je za mene prestala postojati. Postojale su samo sadašnjost i budućnost s Davidom.“ Nakon praznog retka, slijedi lakonska ustvrda: „Vjenčali smo se godinu dana poslije.“ (str. 278) I tako, dok pucneš prstima, u svega jednoj rečenici, prohuja godina dana i čitav se život iz temelja promijeni.

Izrazita skokovitost, odnosno (pre)brz protok vremena i neki opći nemar prema događajima konstante su ovoga romana. Ponekog čitatelja zasmetat će i baratanje izgradbenim motivima, dakle onima koji su neophodni za funkcioniranje priče, a prema kojima se autorica katkad odnosi nehajno. Pripovjedačica će nam, primjerice, otkriti da je pronašla studentski posao, ali to je ujedno sve što ćemo o tome doznati. O studentskoj ljubavi Miguelu, kao što je rečeno, također ne doznajemo ništa, pa čak ni to na kojem jeziku on i Eliška komuniciraju. Doznajemo da je Romana zatrudnjela s docentom koji dijete ne želi, ali o tom docentu opet dalje gotovo ništa, kao da je posrijedi puka dekoracija. Dublje ukorjenjivanje takvih detalja, njihovo organsko povezivanje s cjelinom djela, nužno je da tekst ne bude porozan, oni mu daju semantičku gustoću koja je temeljni preduvjet uvjerljivosti. U oči upadaju i pomalo naivne aluzije. Postoji li, naime, otrcanija scena od one u kojoj Romana osjeti prve trudove u trenucima kad ona i Eliška počinju gledati ni manje ni više nego Rosemarynu bebu Romana Polanskog? Vjerojatno postoji, ali u trenutku pisanja ovoga teksta nije mi pala na pamet.

Rekonstrukcija, kao što je istaknuto, neprestano vrluda između krimića, ljubića i psihološkoga romana, ali žanrovska višestrukost nažalost nije nikakva prednost ili autorska svestranost, već je prije pripisujem nedisciplini koja je izazvala kompozicijsku i tematsku neuravnoteženost. Ukupnom dojmu ne ide u prilog ni prekomjerna površnost te šablonski likovi i šablonske situacije, kao i brojna rješenja prema načelu deus ex machina. Sve se, moj je dojam, otelo autoričinoj kontroli; željela je previše, a polučila – premalo.

(Matija Ivačić © IO DHK)