Boris Domagoj Biletić: 70. ROĐENDAN KNJIŽEVNOGA KLUBA I ČASOPISA „ISTARSKI BORAC“ / „IBOR“
Uz 70. obljetnicu osnutka
ROĐENDAN KNJIŽEVNOGA KLUBA I ČASOPISA „ISTARSKI BORAC“ / „IBOR“
POVIJEST
U pulskoj je Gimnaziji „Branko Semelić“ mjeseca studenog 1953. osnovan Književni klub „Istarski borac“ i pokrenut istoimeni časopis, kojemu je potkraj izlaženja, u drugoj polovici 1970-ih, naziv skraćen u – „Ibor“. Poznavatelji omladinskog tiska tvrde da je riječ o najstarijem takvom klubu i časopisu u, ako ne cijeloj bivšoj državi, onda zacijelo u tadašnjoj Hrvatskoj. Osnivačica i mentorica kluba i časopisa bila je profesorica, kasnije prof. dr. sc. LJUBICA IVEZIĆ, djevojački Filipić (Sisak, 1915. – Pula, 1995.), sa suprugom Stjepanom i dr. entuzijastima. TONE PERUŠKO, možda najzaslužniji čovjek što Pula danas ima Sveučilište, osobno je prof. Ivezić pozvao da iz Gimnazije 1960-ih prijeđe predavati književnost na tadašnju Pedagošku akademiju, jezgru današnjega Filozofskog fakulteta. Ovo treba napomenuti stoga što su, ugrubo, sa četiri generacije mladih i u četiri serije časopisa, klub i časopis mijenjali sjedišta i adrese, ali se najdulje pamte prva, gimnazijska adresa, i posljednje sjedište u Akademiji.
O klubu i časopisu napisano je, cjelovito ili parcijalno uzevši, nekoliko znanstvenih, stručnih i diplomskih radova, odnosno poslužili su kao primjer i predložak, osobito na sveučilištima u Rijeci (npr. dipl. rad današnje istaknute pulske glazbenice Nataše Dragun) i Zagrebu, a posebno je važan vrlo opsežan i podatcima iscrpno dokumentiran diplomski rad mlade spisateljice Ane Galant, naslovljen „Odnos estetskoga i ideološkoga u socijalizmu na primjeru lista 'Istarski borac/Ibor'“, obranjen 2018. na Odsjeku za komparativnu književnost – Katedri za teoriju književnosti i kulture te na Odsjeku za kroatistiku – Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Cijeli je rad dostupan (str. 51-115) u časopisu za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“ (br. 1-2/2020., IO DHK, Pula: https://www.dhk-pula.hr/nova-istra-online/casopis/nova-istra-1-2-2020).
Knjižničarska savjetnica, istaknuta stručnjakinja na polju bibliotekarstva, prof. Marija Petener-Lorenzin za Istarsku enciklopediju (2005.), među ostalim, napisala je sljedeće: „Istarski borac, časopis mladih Istre za književnost, kulturu i društvena pitanja. Izlazio je u Puli 1953-79., s prekidima 1965-68. i 1975. Imao je veliku ulogu u poslijeratnom razvitku hrvatskoga jezika, ponajprije u opismenjavanju mladeži. Više je puta mijenjao nazive i izdavače. Kao Istarski borac izlazio je 1953-61., a izdavač mu je 1953-54. bila Literarna sekcija 'B. Semelić' te 1954-61. Literarni klub 'Istarski borac'. Potom je 1962-64. dobio formu novina s nazivom Glas mladih te je izlazio kao list narodne omladine Istre 1962-63., a kao list za kulturu i društvena pitanja omladine Istre 1964. Izdavač mu je bio Kotarski komitet Narodne omladine (1962.), Literarni klub 'Istarski borac' (1963-64.) te Kotarski komitet Saveza omladine Pula (1963.). Pod naslovom Istarski borac (nova serija) ponovno izlazi 1969-73. kao časopis mladih Istre te 1974. kao časopis za kulturu i društvena pitanja amatera i entuzijasta Istre, a nakon pauze 1975. pojavljuje se pod naslovom Ibor, i to kao glas mladih Istre 1976-78. te kao glas mladih Istre i časopis mladih Istre za književnost, kulturu i društvena pitanja 1979. Izdavač nove serije bili su Literarni klub (1969-74.) i Konferencija SO Pula (1974.), a Ibora Literarni klub 'Istarski borac'... Realno je časopis izlazio samo 21 godinu s 21 godištem, ali vremenski tijekom 26 godina, jer je posljednji, od ukupno 74 sveska, izašao u kolovozu 1979. Mijenjali su se vrsta periodika (časopis – novina – časopis), formati, urednici, uredništva, politika rada, sadržaj i redovitost izlaženja. Iako naoko naivan i mladenački, uvijek je bio na udaru politike. Glavni urednici bili su: Lj. Ivezić, M. Kalčić, M. Bertoša, D. Krušić, Z. Ivezić, V. Dučić, Z. Fabris, V. M. Papić, Z. Višković Vukić, P. Krelja, I. Rudan, V. Brnabić, J. Ostić, E. Gri, N. Petrić, B. Biletić i dr. U njemu su stasali mnogi poznati pjesnici, prozaici, povjesnici, kritičari, novinari i dr. Kao gosti javljali su se učenici osnovnih škola poezijom, prozom i izvješćima o svome radu. Najviše priloga objavljivali su učenici srednjih škola, posebice Gimnazije 'B. Semelić' u Puli te studenti, zaposlena mladež i vojnici. God. 1953-79. časopis se razvijao, objavljujući raznovrsne priloge iz književnosti te kulturnoga, društvenog, sportskog i političkog života. U Borcu je do 1961. prevladavala poezija i proza mladih s osvrtima, crticama i šalama; 1962-64. list je postajao informativan, s dosta politike, ali s manje poezije i proze; 1969-74. u novoj seriji Istarskoga borca objavljuju se osvrti, prikazi i kritike. U razdoblju 1976-79. Ibor je imao tendenciju prerastanja u ozbiljniji književni i kulturni časopis, tražeći slobodniji duh izražavanja, s vrlo ozbiljnim pristupima kulturi, uvodeći strane književnosti u svoj sadržaj te njegujući istarsku dijalektalnu riječ. Izmicanje političkoj kontroli ujedno je bilo i razlogom njegova ukidanja.“
DJELOVANJE I PRISILNO GAŠENJE/GUŠENJE KLUBA I ČASOPISA
Upravo „izmicanje političkoj kontroli“ komunističkih vlasti (za razliku od „Poleta“ koji je istodobno izlazio kao tobože slobodno, a zapravo posve režimsko i kontrolirano glasilo – dovoljno je pogledati bilo koju epizodu tragikomične tv-lakirovke „Crno-bijeli svijet...“) dovelo je do suđenja posljednjem uredništvu „Ibora“ te – ne doslovnoj (proziran oprez komunističkih vlasti), ali zato stvarnoj – zabrani djelovanja, odnosno perfidno do gašenja časopisa i kluba, s ozbiljnim i duljim posljedicama za okrivljene i osuđene. Tadašnje vlasti našle su način pomoću novinarskih aparatčika i režirale sudski proces u svibnju 1980. formalno na temelju privatne tužbe (uvreda i kleveta, vrijeđanje javnoga morala, tendencije strane socijalističkom društvu, anarhičnost... i slične, ovdje tek po sjećanju navedene, podmetnute floskule) i, navodno, zbog objavljivanja metaforički snažne, doduše seksualno eksplicitne (danas bismo bili „celebrityji“, reče u vezi s ovim nedavno jedan prijatelj iborovac) poeme – protiv nasilja, lažnoga morala i totalitarizma svake vrste, što je posljednje uredništvo ilustriralo prijevodom teksta „Molim te, učitelju“ (Please Master) velikoga Allena Ginsberga (1926. – 1997.; u prilogu je Ginsbergova zahvala uredništvu). No, stvarni su razlozi zabrane bili u za ono vrijeme itekako drukčijim od svega dopuštenog, hrabrim, nadasve društveno angažiranim tekstovima o: total(itar)nim institucijama, antipsihijatriji, o studentskoj općesvjetskoj pobuni, revoltu i štrajkovima iz 1968., čiju je 10. godišnjicu „Ibor“ obilježio, jednako kao i sovjetsku okupaciju Čehoslovačke iste te '68. itd. Kad je već spomenut junački „Polet“: u njemu su soc-kom-omladinci (današnji ocvao, ali ipak još cvijet ili model-uzor dobroga dijela hrvatskoga novinarstva) morali javno („sjevernokorejski“) od slova do slova objaviti presudu našem uredništvu (v. njihovo izdanje od 5. studenoga 1980.).
Klub je, osim mladih pisaca, okupljao kazalištarce, likovne umjetnike, glazbenike i drugu kreativnu mladost, a rad je „Istarskog borca“ izravno povezan čak i s početcima rocka u Puli, s pulskom kazališnom, iz Kluba proizišlom, Eksperimentalnom omladinskom scenom (EOS-om), mladim sineastima oko FKK-a „Jelen“ i kasnije znamenitog MAFAF-A (zvanog i „Mala /filmska/ Pula“), prvi je koncert punk-rocka u Puli i Istri (riječki „Parafi“ i pulski „Problemi“) održan u suorganizaciji „Ibora“ koji je odlično surađivao s riječkim „Valom“, a u tada već dugo zatvorenome Istarskom narodnom kazalištu održani su 1979. i 1980. (ovi su 2. zabranjeni) „Iborovi dani“ s nastupima mladih gotovo svih umjetničkih izraza... Bilo je još mnogo drugih aktivnosti.
Evo tko je (cijelo uredništvo) svibnja 1980. na pulskom Okružnom sudu osuđen „u ime naroda“ na uvjetne zatvorske kazne i zabranu javnog djelovanja: danas pokojni Nevenko Petrić (Pietro), Boris Biletić (Bob), pok. Slavko Kalčić (Slave), Miodrag Kalčić (Kina), Josip Ivančić (Pino) i Ivan Pletikos (Đovani). Od službenih „struktura“, strahujući od partijskih „karakteristika“ i etiketiranja te jedine partije, nitko nije smio stati na stranu istine i slabijih, a od medija ipak se jest usudila najtiražnija i, koliko je to mogla biti, najsmjelija studentska periodika: „Tribuna“ i Radio Študent iz Ljubljane, „Studentski list“ iz Zagreba, „Student“ iz Beograda i još ponetko (npr. književnik Milko Valent).
RASADNIK MLADIH STVARALACA, KASNIJE REDOM AFIRMIRANIH IMENA
Bez posebna redoslijeda u godištima i abecedi, evo nekoliko imena ljudi koji su započeli stvaralački put u „Istarskome borcu“: Miroslav Bertoša, Mario Kalčić, Petar Krelja, Miroslav Sinčić, Albino Crnobori, Milan Osmak, Ive Rudan, Krsto Skazlić, Vlado Ribarić, Darko Krušić, Zlata Klapčić, Branislav Bimbašić, Asim Čabaravdić, Boško Obradović, Vesna Girardi Jurkić, Zlata Fabris Knez, Drago Orlić, Branko Sušac, Jelena Lužina, Zoran Ivezić, Zdenka Višković (Vukić), Daniel Načinović, Antun Milovan, Valnea Dučić (Delbianco), Jadranka Ostić, Aldo Monfardin, Valter Smoković... Surađivali su i Renato Percan, Alojz Orel, Martin Bizjak, Heda Gärtner, Predrag Spasojević, Miroslav Mandić Manda itd., itd. Retorički upit: bi li nam kultura bez netom spomenutih imena, bi li nam znanost, prosvjeta i obrazovanje, bi li nam umjetnost..., ne samo ovdašnje, istarske, bile baš to što su i kakve danas jesu bez tih ljudi? I više nego zanimljivost: potkraj vrlo dugoga i plodnog stvaralačkog života u „Borcu“ je čak objavio Viktor Car Emin.
Prema kraju opetovat ću već javno višeput postavljeno pitanje: Zašto se, primjerice, Katedra za hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli ne bi nazvala imenom dr. sc. Ljubice Ivezić, hrabre intelektualke koja nema nijedno obilježje u svome gradu kojemu je toliko dala?! Tko bi se tomu danas usprotivio i kojim argumentima?
JE LI VRIJEME ČASOPISĀ PROŠLO? MOŽE LI TKO NASTAVITI?
Ako je časopis kao „medij“, osobito za mlade i mlađe, pretradicionalan, spor i danas možda posve „zastario“, svejedno: ne samo za kulturnu, umjetničku i književnu povijest Pule, Istre, pa i šire, već i povijest multimedijalna pristupa mnogim fenomenima koji su zanimali nekoliko naraštaja mladih ili ih još uvijek zanimaju; zatim za društvenu i političku, pa i idejno-ideološku analizu i račlambu vremena, mjesta i konteksta – analiza rada i djelovanja Književna kluba „Istarskog borca“ i njegovog istoimena glasila, nakraju pod naslovom „Ibor“, još uvijek može biti ozbiljnim i važnim izazovom današnjim istraživačima, studentima i znanstvenicima, ali ne nužno samo njima. Uza sve rečeno, bez ovoga časopisa i Kluba nije moguće sastaviti ozbiljnu i potpunu kulturnu, ali ni društvenu, povijest, jednako tako ni poduzeti ozbiljnu, kritičku analizu socijalnih prilika i gibanja od početka 1950-ih do samoga kraja 1970-ih godina, i to ne samo Pule i Istre.
Na koncu valja preporučiti „Bibliografiju Istarskog borca – Ibora“ (IO DHK, Pula, 2006.) M. Petener-Lorenzin: https://www.dhk-pula.hr/bibliografije-online/bibliografija/istarski-borac-ibor i memoarske zapise „Odbljesci pamćenja“ (IO DHK Pula – MH Pazin, 2012.) dr. sc. Ljubice Ivezić. A razmjero odnedavno na mreži su dostupna digitalizirana izdanja Istarskoga borca i Ibora:
http://library.foi.hr/lib/knjiga.php?sqlx=S02007&sqlid=1&sqlnivo=&dlib=1&H=pula
http://library.foi.hr/lib/knjiga.php?sqlx=S02008&sqlid=1&sqlnivo=&dlib=1&H=pula
____________
Slikovni prilozi:
Naslovna str. prvoga broja „Istarskog borca“ (1953.) i zadnjega (dvo)broja „Ibora“ (1979.); naslovne korice knjige dr. Ljubice Ivezić i poruka zahvale Allena Ginsberga za prepjev (D. Herenda) i obranu poeme „Please, Master“ (Beograd, listopad 1980.; pribavio J. Pino Ivančić).
____________
(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)
