Ivan Bošković: ZAHVALA ZA DAROVE SVETOSTI / Dubravka Oraić Tolić

Peto evanđelje, Sedam dana u Svetoj Zemlji, Naklada Ljevak, Zagreb, 2016., 308 str.

(Podsjećanje uz 80 godina Dubravke Oraić Tolić )

U biografiji Dubravke Oraić Tolić PETO EVANĐELJE izdvojena je stranica. Kako temom – a riječ je o knjizi hodočašća Svetoj Zemlji – tako i spisateljskom kulturom koja vjerske doživljaje, vjerničko raspoloženje i duhovno iskustvo oblikuje u književne slike nezaboravna nadahnuća.  

1. Hodočašća predstavljaju osobit oblik putovanjā. Odveć se ističe da su pohodi svetim mjestima jedan od najstarijih oblika putovanja. Doživljavana mjestima osobite Božje prisutnosti, mjesta su to, navodi fra T. Vučković, gdje se u molitvi – bilo iskustveno, bilo po predaji – dogodio susret vjernika/čovjeka s Bogom. Bilo da na hodočašće odlazi organizirano ili spontano, vjernik-hodočasnik pohodi sveta mjesta najčešće kako bi produbio vjeru, pronašao snagu koja će mu omogućiti da se duhovno i tjelesno obnovi, da uz pomoć Boga (ili svetaca!) pronađe izgubljeni mir, utjehu i okrjepu, zahvali za zdravlje ili koji drugi oblik iskazane milosti... Najčešće se navodi to kako je hodočašće čovjeku prigoda da se duhovno učvrsti u vjeri!

Kada je riječ o pohodima Svetoj Zemlji, hrvatska je (putopisna) književnost bogata stranicama od kojih neke još uvijek nisu prevedene i tako dostupne čitatelju. Po snazi nadahnuća, stilskim i estetskim svojstvima, ti su putopisi/zapisi vrijedni povijesni i književni dokumenti. S obzirom na to da se u njima stječu i društveni i duhovni doživljaj, obredni čin i svjetovni sadržaj, zanimljivi su turističkim radnicima, ali i povjesničarima i povjesničarima književnosti, ikonologiji i imagologiji i dr. U našoj se književnosti uglavnom spominje Pletikosin putopis Putovanje k Jerozolimu 1752. godine, prvi pisan hrvatskim jezikom, no manje je poznato da su i njegova franjevačka subraća, koja su boravila i djelovala u Kustodiji, za sobom ostavila 11 vrijednih putopisnih knjiga.

2. Svoje sedmodnevno hodočašće u Svetu Zemlju Dubravka Oraić Tolić naziva putovanjem „čudesnim tragovima vjere i kulture“ – Peto evanđelje. Započelo je 13. listopada 2016. godine odlaskom iz Zagreba, a završeno povratkom iz Jeruzalema 19. listopada. Motivira ga dubokim osobnim razlozima; uz slavljenje (zlatne) pedesete obljetnice braka, to su „o/davanje zahvalnosti za dugo vrijeme provedeno zajedno“ i „ovjera Biblije u zajedničkom životu“, kako bi se – i simbolično i stvarno – sveta mjesta, baštinjena iz biblijskih tekstova, iznova osvijestila u povlaštenosti njihova zajedničkog vremena! Po svojemu karakteru hodočašće je i izvanjsko, obilježeno „pohodom stvarnim mjestima koja simboliziraju sveto“, i unutarnje, kao putovanje „prostorima duše u potrazi za sveti“'. Obogaćeno izdašnom kulturološkom, antropološkom, teološkom i židovskom religijskom dimenzijom i kontekstima, autorici se (po)nudilo primjerenim okvirom za izražavanje dubokih vjerskih/vjerničkih dojmova i proživljenih iskustava i raspoloženja.

3. Raspored knjige sugerira da je svaki dan hodočašća bio dobro isplaniran, a i vodiči i svećenici nastojali su ga se pridržavati kako bi vjernicima/hodočasnicima približili što više sadržaja iz mjesta koja u Svetoj Zemlji pohode. Uz fra Milana, „povjerenika za Svetu Zemlju Hercegovačke franjevačke provincije“ – koji ju je i stalno poticao na pisanje i svojim nenametljivo nadahnutim vodstvom s mnoštvom nužnih podsjećanja na biblijsku povijest i graditeljstvo te čitanjem svetopisamskih sadržaja i autoričino hodočašće učinio radosnim događajem pamtljivim za cijeli život, ulogu vodiča na autoričinu hodočašću imali su i drugi svećenici te, posebno, voditeljica agencije Berta Belson, podrijetlom iz Sarajeva – čija je životna priča upisana u sadržaj knjige, te „putujući učitelj“ Srđan Ratković Fuchs, obogaćujući svojim informacijama, pričama i prispodobama ionako povlašten duhovni i svjetovni dojmovnik.

Prvi dan hodočašća bio je određen za obilazak Nazareta, Haife i Kane Galilejske. Mjesto je to susreta s kršćanskom arhitekturom i potvrda da u Svetoj Zemlji „Biblija govori jezikom kamena“ te da „krajolici i građevine koji se spominju u evanđeljima (...) pružaju materijalne dokaze biblijskim tekstovima“. Ime Nazaret autorica vezuje s hebrejskom riječju nester, u značenju klijanje/klica i dovodi u svezu s riječima proroka Izaije „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva / izdanak će izbit iz njegova korijena“. U Nazaretu, „cvijetu Galileje“ sv. Jeronima, hodočasti se Bazilici (Marijina) Navještenja izgrađenoj prema rješenjima arhitekta Giovannija Muzija. Među brojnim reljefima s prizorima iz Marijina navještenja i Isusova života, autorica podsjeća i na dva hrvatska mozaika, Gospe Bistričke i Gospe Kondžilske.

U ozračju svetosti u Nazaretu dogodio se i duboko simboličan susret autorice i njezine sudbine, materijaliziran u slici fikusa benjamina, cvijeta imenjaka njezina sudbinskog Benjamina – životnog izbora, stvarnosti i (ontološke) metafore u kojoj se sjedinjuju svi (životni i simbolični) povodi, motivi i razlozi hodočašća.

I dok je u Nazaretu autoričina pozornost očarana čudesnom arhitekturom Svete Zemlje, na putu prema Haifi osvaja je gusta vegetacija s plodnim područjima maslinika, alepskih borova i palmi s plodovima datulja. U obilju (biblijske) pšenice, ječma, maslinā, vinove loze, smokava, šipka i datulja, ona prepoznaje prirodno znakovlje židovske fenomenologije i „materijalizaciju“ biblijske „obećane zemlje Kanaan“.

U Kani Galilejskoj – mjestu „čudesne pretvorbe vode u vino“ – biblijsko se vrijeme i stvarno i simbolički upisalo u autoričino (obiteljsko) vrijeme; naime, šest parova hodočasnika obnovilo je bračne zavjete i molitvom, uz vino i svečarski govor fra Milana, „zahvaljivalo na velikoj obljetnici i za zajedničku budućnost“. Obnovljenim obiteljskim zavjetom jedan od motiva putovanja dobio je puni smisao!  

4. Slijedom geografije autoričine priče, koju prati i naš opis, iz Nazareta put je hodočasnike vodio na obilazak mjesta oko Galilejskoga jezera. Posjećuju Baziliku Svetoga groba i Memorijal sv. Petra, koji autoricu podsjeti na hodočasnike zapise galicijske redovnice Egerije iz kraja 4. stoljeća, koja je pohodila Svetu Zemlju. Njezin priziv razlog je da su pojedini čitatelji i autoricu okrstili (post)modernom Egerijom!

U Tabgi se hodočasti Crkvi Petrova prvenstva, Crkvi Umnažanja kruhova i riba te Gori blaženstva poznatoj po Isusovu glasovitu Govoru na gori o osam blaženstava. Potom se pohodi Brdo Tabor, s Bazilikom Preobraženja, u čijem vrtu oleandri autoricu podsjete na one trogirske iz Tinova pjesničkog udivljenja.

Putom se kroz pustinju autorici otkriva puno značenje pustinje za stvaranje religije, ali i duboka istina o „snažnom narodu kakav je židovski“. Brdo Kušnje pak izaziva mnoštvo povijesnih reminiscencija i živopisnih detalja poput jahanja na devama, kupnje marama te slike stada koza, dok u opisu poznatog nalazišta Kumrana, s najstarijim sačuvanim biblijskim rukopisima, do izražaja dolazi autoričina eruditska kultura, kao i na putu za Masadu, povijesni simbol stradanja židovskoga naroda.

Do Betlehema put iz Arada vodi kroz pustinju Negev, a potom Judejskom ravnicom.

Mjesto Kristova rođenja izaziva obilje uzbuđenja, tim više jer za autoricu i njezina Benjamina ima i dodatno značenje. Vezano je uz biblijskog Jakova i njegove dvoje djece, Josipa i Benjamina. Njezin Benjamin, naime, ime nosi od oca koji je, odlazeći u rat, obitelji oporučio da mu djetetu, bude li sin, nadjenu ime Benjamin.

Na nekoliko mjesta u putopisu autorica ističe da su u Svetoj Zemlji sveto i profano, zbilja i simboli neodvojivi jedno od drugoga. Sakralni sadržaji na različite su načine isprepleteni sa svjetovnima, pa i biblijske prispodobe i simboli često imaju implikacije u suvremenim političkim i društvenim kontekstima.

Na autoričinu hodočašću Jeruzalemu su namijenjena dva dana. Sveti grad triju religija, za kršćane je duhovni zavičaj i simbol nebeskoga zavičaja, a za putnike i turiste „impresivno emocionalno, vjersko, estetsko, arhitektonsko, povijesno i 'ljudsko' iskustvo“. Autorica ga prispodobljuje izraelskim Petrogradom i ističe u njemu najznačajnije sadržaje izraelske države, Knesset, skulpturu menore s 29 reljefa s prikazima događajā, likova i slika iz Biblije i povijesti židovskoga naroda, rezidencijalnu četvrt (Rehavija) itd. Maslinska gora autorici pruža upečatljiv pogled na znamenitosti Hramskoga brda, Zapadnoga zida, Bazilike Svetoga groba i Brda Sion te impresivne Kupole nad stijenom (Omarove džamije, podignute na brdu Morija) i Al-Akse čiju svetost štuju muslimani. U Jeruzalemu je posebno privlače zidine, a u podnožju Maslinske gore Getsemanski vrt s maslinama, uz koji navodi da su ga „kršćani iz Sarajeva, Pavao, Antun i Jakov, 1681. otkupili od Turaka i darovali franjevcima“.

Posjećuju i Baziliku Marijina Uznesenja, prolazi se putem kojim je Isus nosio križ do Kalvarije – križni put, Put boli (Via dolorosa), koji od tvrđave Antonia kroz devet postaja završava u Bazilici Svetoga groba. Obilaze i sjedište kustoda Svete Zemlje te brdo Sion s Bazilikom Marijina usnuća, ali i Davidov grob, gdje joj se otkrilo zašto je povijest Svete Zemlje „veličanstvena i strašna“. Razgleda se i Crkva Pijetlova pjeva gdje je po predaji Petar zatajio Isusa; u povijesti Spasenja događaj je to od posebnoga značenja jer ga zapisuju sva četiri evanđelja.  

U memorijalnom kompleksu Yad Vashemu posjećuju Dvoranu imenā, Muzej holokausta, Dječji memorijal, Dvoranu sjećanja, Muzej umjetnosti holokausta, međunarodni Institut za proučavanje holokausta i druge sadržaje. U Aleji pravednikā među narodima autorica čita spomen-mjesto Olge i Danice Bartulović te ime Croatia. Obilazeći spomen-mjesta i slušajući vodičeve riječi o ulozi Yad Vashema u židovskoj kulturi, usporedba s Vukovarom upisala se u autoričine misli i iznova posvijestila da su Židovi „izabrani narod“ upravo po „snažnoj kulturi sjećanja i pamćenja“. Zadnji dan hodočašća završava obilaskom samostana u Latrumu i crkve Gospe od Judejskoga gorja te obveznim zajedničkim fotografiranjem za trajnu uspomenu na nezaboravne dane u Isusovoj domovini!

5. U ovome osvrtu na sadržaj Petoga evanđelja nije spomenuto sve što je autorica vidjela u Svetoj Zemlji i po čemu se njezina knjiga izdvaja iz obilne slične lektire. Za razliku od zapisa koje piše hodočasnik-vjernik i kojemu je ono prilika da se susretne s mjestima svoje vjere, autoričina je pozicija složenija. Osim što sveta mjesta, baštinjena iz biblijskih tekstova i kršćanske vjere, hodočašćem iznova osvješćuje u povlaštenosti zajedničkog/obiteljskog vremena, ona je i putnica i promatračica i zapisivačica i osobnih i zajedničkih doživljaja... Biblijska geografija u autoričinoj je priči sastavni dio životnih sadržaja; zgode i prispodobe na biblijske događaje isprepleću se sa svjetovnim sadržajima pa posjet svetome mjestu nerijetko završava slikom kupnje suvenira ili za oko zapele marame lokalnoga trgovca ispred bogomolje čiju tišinu remete glasovi svakodnevice uskih ulica.

Prostor Svete Zemlje, na koji pravo polažu sve tri abrahamske religije, autorici je i veličanstven i strašan; veličanstven krajnostima svojih ljepota, a strašan jezikom građenja i rušenja, isključivosti, mržnje i ratova. U njegovoj „uznemirenosti“, koju knjiga uvjerljivo izražava, na autoricu su neodoljiv dojam ostavili kršćanska imagologija, židovska fenomenologija i nazočnost triju monoteističkih vjera na istome mjestu. Obilježje kršćanske imagologije autorica otkriva u „čudesnoj vezi između biblijskih tekstova (likova, priča, prispodoba...) i materijalnih tragova zapisanih u povijesti arhitekture. („Arhitektura u Svetoj Zemlji govori kamenim jezikom Biblije.“ „Na svetim se mjestima najčešće gradilo jedno preko drugoga kako bi se zaštitila spomen-mjesta zapisana u evanđeljima, pa je u povijesti arhitekture zapisana povijest religije.“)

Drugi fenomen koji ju je očaravao u Svetoj Zemlji židovski je kult zemlje, vode, pustinje i sjećanja kao izvora i snage „izabranoga naroda“. Neodvojivi od arhitekture i njezina biblijskoga sloga, „maslinici, sivi alepski borovi i palme s obilnim plodovima datula“ te „gusta vegetacija i plodna područja“ (...) „pšenice, ječma, vinove loze, smokava i šipka“ autoricu asociraju na „obećanu zemlju Kanaan“. Spominjući „kroćenje pustinje“, „slikama maslinikā, borovih šuma, palmi i vinograda“ autorica potvrđuje židovsku ljubav prema zemlji; kult zemlje, reći će, najdublji je dio kulture židovskoga naroda i zemlje!

Isprepletenost triju abrahamskih religija autorici je također jedna od trajnih doživljaja Svete Zemlje. Vidi se to na brojnim mjestima koja pohodi, u arhitekturi sakralnih građevina sa slojevima različitih religija i kultura, napose u Jeruzalemu s Hramskim mjestom i Sionskim brdom. U Jeruzalemu se, napisat će autorica, „natiskala cijela povijest triju monoteističkih religija“, od kojih svaka na njega polaže pravo, a čiji su/život oblikuje i njegovu sadašnjost i – budućnost. S obzirom na to da sve tri (abrahamske) religije štuju kralja Davida, otimanje za legendu rezultiralo je protjerivanjem franjevaca pa su muslimani na tome mjestu napravili džamiju. „Kada je nakon stvaranja Države Izrael došlo do protjerivanja muslimana s brda Siona, Židovima je Davidov grob postao glavno molitveno mjesto, danas hodočasničko i turističko odredište. Dijalog među crkvama i ekumenizam, duboko ugrađeni u autoričin svjetonazor, u knjizi progovaraju jezikom tajne opstanka i života narodā i vjera koje polažu pravo na Svetost svetih mjesta! Zajednička skrb, riječima svećenika-vodiča, izvor je (...) ekumenske suradnje među crkvama koje nigdje u svijetu nije tako funkcionalno kao u Jeruzalemu“. Primjer tomu je grad Haifa koji autorica opisuje „jednim od rijetkih izraelskih gradova s mirnim suživotom Židova i Arapa“ i koji „zajedničkim naporom svih stanovnika i religija, gospodarskim napretkom i bogatim kulturnim životom može biti uzor cijeloj uznemirenoj zemlji“.

U očuvanju duha svetih mjesta autorica posebno apostrofira i izražava zahvalnost franjevcima. O tome piše: „Kustodija Svete Zemlje, naime, jedna je od najstarijih franjevačkih provincija, osnovana 1342. godine, i danas, zajedno s drugim kršćanskim crkvama i zajednicama, skrbi nad vlasništvom i brigom nad svetim mjestima“. (...) „Franjini sinovi u Svetoj zemlji, naime, nisu samo čuvari svetih mjesta, nego su kroz stoljeća svoje nazočnosti bili i udomitelji, u početcima rijetkih, a kasnije sve većem broju hodočasnika. Njihov je broj pozamašan, a uloga neprocjenjiva – danas ih je oko 300 – poglavito u naše vrijeme kada je na djelu masovni turizam i svojevrsna industrija sakralnog nomadizma. Svojim djelovanjem franjevci ne dopuštaju da se svetost biblijskih mjesta pretvori u masovno konzumerističko okupljanje bez dodira duhovnosti i vjere... Kustodija je primjer „međunarodnoga bratstva, a franjevaštvo svjetsko duhovno nomadstvo u propovijedanju Isusova nauka“. Neki franjevci često se spominju u štivima hodočasničkih pohoda, a i njihove su knjige/vodiči nerijetko istinsko pomagalo u snalaženju po geografiji Svetoga (npr. A. Rebić, M. Modrić, T. Vučković...). Riječju, „franjevački habiti propusnica su u palestinska područja: tradicionalni znak mira i suživota koji hodočasnicima jamče sigurnost“.

6. U knjizi o Svetoj Zemlji, čiju je složenu stvarnost Dubravka Oraić Tolić otkrivala u svojemu sedmodnevnom hodočašću, do izražaja su došla sva brojna i očaravajuća lica svetih mjesta. Pemda je na hodočašće krenula motivirana istinskim razlozima vjere i željom da izrazi zahvalnost za pedeset godina zajedničkog bračnoga života, susret sa svetim mjestima obogatio je njezino srce, pročistio njezine misli i dušu otvorio novim, nepoznatim i neodoljivim radostima što ih sveta mjesta pružaju. I stalno je i iznova nadahnjivao na pisanje i dijeljenje doživljene i proživljene radosti. Svejedno kojim slogom prevladavaju pojedine stranice, vjerskim dojmovima i doživljajima, erudicijom i (povijesnim) znanjima ili pak slikama književnih i pjesničkih uzbuđenja, njima uvijek progovara svjedokinja nahranjena obilnim plodovima radosti i milosti kojom ju je Sveta Zemlja okrijepila i nadahnula za nove životne izazove. Knjiga je stoga iskrena zahvala za darove koje je doživjela u Svetoj Zemlji i koje, zaogrnute u istinsko književno ruho, želi nesebično podijeliti sa čitateljem. Čitanje knjige zato je radostan susret čitatelja s mjestima kršćanske vjere u kojima Svemogući/Stvoritelj objavljuje svoju (sve)prisutnost, u riječima vjerski iskrenima i nadahnutima, književno privlačnima i uvjerljivima. Koje pozivaju na druženje s autoričinim darovima i na (osobno) hodočašće!

(Ivan Bošković © IO DHK)

__________

(Op. ur.: Upućujemo i na tekst Sanje Knežević na ovim stranicama:

https://www.stav.com.hr/naslovi/8/sanja-knezevic-citiranje-sudbine-dubravka-oraic-tolic/)