Stipan Trogrlić: DRUKČIJE O PREŠUĆIVANIM I DEMONIZIRANIM STRANICAMA NOVIJE ISTARSKE POVIJESTI I SUVREMENIM ZBIVANJIMA / Mate Ćurić

Mate ĆURIĆ: Istrajavanje (Pogled iz mrtvog ugla), Matica hrvatska Pazin i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula, Pula – Pazin, 2023., 271 str.

Knjiga novinara, publicista, filmskoga kritičara i prozaika Mate Ćurića Istrajavanje (Pogled iz mrtvog ugla), zanimljiva i simboličkog naslova i podnaslova, zbirka je autorovih tekstova objavljenih na stranicama Glasa Istre u preko dva desetljeća dugome razdoblju. Trebalo je istrajati/ustrajati na putu povratka u javnost istarskih heretika, aktivnih sudionika u istarskoj ratnoj i poratnoj drami; mnogi su bili kreatori te zbilje, izbačeni iz javnoga života i osuđeni na šutnju samo zato što se nisu slagali s nekim odlukama svemoćne „Partije“. Njihov „pogled iz mrtvog kuta“ otkriva nam i nešto drukčiju sliku spomenutog razdoblja od one kakvu je uobličio službeni ideološki narativ. Tu su i druga Ćurićeva opažanja i zapisi o nekim bremenitim temama istarske nedavne prošlosti i sadašnjosti.

Autor navodi to što ga je natjeralo da zagazi u neraščišćen gustiš istarske prošlosti i sadašnjosti. Kaže da teme nije birao on, nego su one izabrale njega. Kao novinar Glasa Istre, „glasila, borbe slobode i istine“, nastalog u ratnoj drami borbe za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom, osjetio je da se i on osobno i novina čiji je djelatnik trebaju/moraju uključiti u objašnjavanja nekih događaja koji su temeljno odredili povijest Istre, a o kojima se zbog ideološke „šape“ nad njima nije smjelo slobodno progovoriti. Na tragu one latinske Audiatur et altera pars – Neka se čuje i druga strana, krenuo je nimalo zahvalnim putem slušanja i dovođenja na javnu scenu tȇ druge, ušutkane, heretičke, „krivovjerne“ strane. A sudbina heretika tijekom povijesti nikad nije bila lagana. Bili su izvrgavani patnji, mučenju, sve do osude na smrt. Dakako, uza sve poteškoće u hodu po minskom polju suvremene istarske povijesti, olakšavajuća okolnost bili su demokratski procesi koje je naznačio pad Berlinskoga zida i urušavanje komunizma kao ideologije i političke prakse. O mnogim tema i problemima iz nedavne prošlosti, najčešće prešućivanima ili tumačenima onako kako su nalagali pobjednici, moglo se progovoriti otvorenije i slobodnije. Pandorina kutija povijesti otvorena je i teško će je više biti zatvoriti u unaprijed određene sheme i ladice.

Okrugle obljetnice nekih događaja uvijek su prigoda ne samo za njihovu komemoraciju nego i za propitivanje o njihovu tumačenju. Tako je 50. obljetnica „zlatni pir“, da upotrijebim Ćurićev izraz, sjedinjenja Istre s maticom Hrvatskom godine 1993., a što se poklopilo s porođajnim bolima rađanja samostalne hrvatske države, bila povodom za serijal na stranicama Glasa Istre, pod znakovitim naslovom „Pogled iz mrtvog kuta – ljudi iz sjene“. Mogu li ljudi iz sjene, iz mrtvoga kuta bolje vidjeti stvarnost od onih koji su pod reflektorima pozornice? Iz onoga što je Ćuriću uspjelo izvući preciznom novinarskom pincetom od tih ljudi, izgleda da mogu. Parafrazirajući Kranjčevićeve stihove: „Sputana je miso šireg maha, sputan korak za tri druga vrijedi, okovi su krila da se brže leti,“ mogli bismo reći kako reflektori zasljepljuju, a sjene osvjetljuju.

U razgovorima, koji su okosnica knjige, autor s ljudima, sudionicima i sustvarateljima mnogih zbivanja novije istarske ratne i poratne povijesti, na vidjelo iznosi njihove sudbine i njihovo viđenje i tumačenje tih zbivanja. Poslije pola stoljeća „prisilne šutnje“, pružena im je prilika da progovore. Evo njihovih imena:

1. Šime Balen – feniks hrvatske politike,
2. Mate Kršul – prvi glas nakon pola stoljeća šutnje,
3. dr. Savo Zlatić – pregovarač za zelenim stolom o sudbini Istre u Parizu,
4. Dušan Diminić – sukob na ljevici između partijaca dogmata i liberala,
5. Danilo Ribarić – od zvijezda do podruma, ili general koji to nije htio biti,
6. Ante Dobrila – komandant bez vojske,
7. Ante Švalba – mali sin velikoga oca,
8. Duša Rakovac – pola stoljeća udovištva i vjernosti heroju Joakimu i djeci, i
9. Milan Benazić – kurir sa Šumbera.

Podnaslovi su autorovi i žele ukazati na bitnu odrednicu njihova javnog djelovanja. „Oni su“ – piše Ćurić – „bili sekretari, komandanti, komesari, kuriri, uvjereni antifašisti, španjolski borci, međunarodni pregovarači, poslanici, ministri, ambasadori..., da bi preko noći postali sjene.“ Usto, svi su nacionalno svjesni Hrvati, sljedbenici hrvatske ljevice koja je sanjala slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Rodonačelnici te ljevice su Otokar Keršovani i August Cesarec. U Cesarčevoj ćelji u Kerestincu pronađen je natpis: „Živjela sovjetska Hrvatska”, za koji je utvrđeno da ga je svojom rukom napisao sam Cesarec. Među ratnim i poratnim ljevičarima komunistima, kao dosljedni nastavljač te linije, ističe se, na prvome mjestu, Andrija Hebrang. Svoje zalaganje za što veći stupanj samostalnosti Federalne Države Hrvatske unutar Federativne Jugoslavije, i njezine granice (op. ur.), Hebrang će platiti glavom. Svi spomenuti Ćurićevi sugovornici – stradalnici, bit će isključeni iz javnoga života i zbog podrške Hebrangovoj političkoj liniji. Ta se linija, kaže Ćurić, suprotstavljala „sklanjanju hrvatske linije s jugoslavenske ceste“, bila je izrazom demokratsko-liberalnih proplamsaja unutar boljševičko-partijske rigidnosti i monolitnosti. Osim Balena i Kršula, koji potječu iz Hrvatskoga primorja, ostali su „fetivi“ Istrani. U vrijeme fašizma zbog svoje prohrvatske/proslavenske orijentacije i jasnih protufašističkih istupa morali su bježati u monarhističku Jugoslaviju.

A kad ih je zavičaj pozvao da se vrate i pomognu organiziranju NOP-a u Istri, svi su se odazvali. U okviru svoga pojačanog rada „na terenu“ tijekom 1942. nastoje uspostaviti kontakte s istarskim hrvatskim svećenicima i narodnjacima, a nije im strano prihvaćanje suradnje s talijanskim antifašistima. Računali su da će njihov uspjeh među „širokim narodnim slojevima“ biti kud i kamo veći ako ti slojevi vide da se i njihov svećenik priklonio i podržava NOP. Bez obzira na ideološke razlike, znajući za antifašizam i nacionalnu orijentaciju svećenikā, računali su da je to dovoljno široka platforma za suradnju. Vođen tim pretpostavkama, Ljubo Drndić, jedan od prvih organizatora NOP-a u Istri, sastao se početkom travnja 1942. sa Zvonimirom Brumnićem, župnikom u Tinjanu. Tom prigodom Drndić ga je pitao o ljudima i posebno „za one svećenike koji su provjereni narodni borci i protivnici fašizma“. Prema Drndićevu sjećanju, Brumnić je u taj krug ubrojio i Božu Milanovića spominjući ga „s naročitim poštovanjem.“ Drndiću je bilo jasno da jedan razgovor nije dovoljan kako bi se uklonile sumnje i nepovjerenje između vodstva NOP-a i svećenikā.

Nemjerljiv je doprinos svih sugovornika organiziranju NOP-a, Pazinskim odlukama i poslijeratnoj borbi za ostvarenje vjekovnoga sna istarskih domoljuba – sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom. Već u ratu, donošenjem Proglasa o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom, bez spominjanja Jugoslavije i ne tražeći odobrenje za taj čin od partijskoga vrha, pokazali su samosvijest i samostalnost, na čemu će ustrajati i kasnije. No sve će to platiti brisanjem iz društveno-političkoga života; u određenom smislu stavljeni su u kućni pitvor. A jedan od njih, Savo Vjeran Zlatić, poslan je na „preodgoj“ na Goli otok. Mnogo je toga ovdje zanimljivog za „običnog“ čitatelja, ali i za profesionalnog povjesničara. Svi odreda naglašavaju početnu širinu antifašističkog pokreta u Istri. Ta širina, bez ideološke isključivosti, utemeljena na nacionalnom i socijalnom programu, omogućila je da se u pokretu nađu razni, pa i ideološki suprotstavljeni slojevi istarskoga društva: hrvatski narodnjaci, svećenici, komunisti, Talijani... Kasnije, kad NOP prerasta u socijalističku revoluciju, u Istru dolaze dogmatsko-boljševički kadrovi da „discipliniraju“ neposlušne Istrane. I događa se drama – istinski antifašisti, među kojima susrećemo i pripadnike „Partije“, stigmatizirani su od te dogmatsko-staljinističke struje kao narodni neprijatelji i fašisti. Tako, prema riječima Oriane Fallacci, poznate talijanske novinarke, antifašizam ponekad postaje najopasniji fašizam.

Drugi dio knjige donosi tekstove objavljene u Glasu Istre u kolumni ISTRAjavanje. Uz intervjue s nekim znamenitim Istranima, marginalizranima iz istih razloga kao spomenuta devetorica, tu su i drugi tekstovi, osvrti, zabilješke. Ćuriću je već dogovoren susret i intervju s Ljubom Drndićem, autorom čuvenog Proglasa narodu Istre od 13. rujna 1943., koji je tada boravio u staračkom domu u Zagrebu, otkazan – uz objašnjenje da je Ljubo nešto spriječen. Nekoliko dana nakon otkazivanja, na stranicama Glasa Istre pojavio se intervju s Ljubom Drndićem, koji je vodio Dubravko Grakalić, dopisnik GI iz Zagreba. U napomeni uz ovaj intervju, Ćurić primjećuje: „Naravno, u ovome vidim i iščitavam da je oko Ljube Drndića sve do kraja života bilo i te kako strogo okruženje i kontrola, što sam više puta osjetio u pokušajima našeg kontakta.” Valjda je u okruženju bio strah, a u strahu su velike oči, da Ćurić ne bi previše pitao, a Drndić bez autocenzure puno toga zanimljivog, još nerečenog, kazao.

Na istome su tragu problematiziranja istarskoga ratnog i poratnog vremena, s osvrtom na aktualne istarske prilike, nastali i drugi tekstovi. Spominut ćemo samo neke. Najprije dva intervjua... Onaj s Vladom Juričićem i njegovom suprugom Katarinom. Uz velike teme o rujnu u Istri 1943., o ulozi Jakova Blaževića u nadopuni Proglasa od 13. rujna u Odlukama Oblasnoga NOO-a za Istru od 25. rujna, i kasnijem kadroviranju u Istri, sklanjanju nepodobnih domaćih i dovođenju podobno-provjerenih „kadrova” izvan Istre..., nalazimo i romantičnu, toplu ljudsku priču, onu o ljubavi između Vlade i Katarine, koja se dogodila upravo u prijelomnim rujanskim danima 1943., a tȇ (2009.) trajala je punih 66 godina. Drugi je intervju sa svećenikom Stankom Macukom, umirovljenim župnikom Buzeta, koji ratne 1943. dolazi za župnika u Buzetu i preko 50 godina ostaje na Buzeštini. Rođen u Svetome Petru u Šumi 1920., kao pučkoškolac te kasnije kao sjemeništarac u Kopru i bogoslov u Gorici, neposredno je promatrao zlosilje fašizma nad svojim sunarodnicim, samo zato što su bili to što su bili – Hrvati. Zato se slagao s onom narodnom. „Neka dođe koji vrag hoće, samo da ovaj vrag (mislilo se na fašizam) otiđe.” Ratne 1943. zaređen je za svećenika i imenovan kapelanom u Buzetu. Na Buzeštini, kao župnik, ostaje dakle pola stoljeća. Zadovoljstvo zbog poraza fašizma poremetila je spoznaja da je umjesto jednoga, crnog vraga (fašizma), došao drugi, ništa manje crn, komunizam. Na položaje dolaze ideološki podobni, neobrazovani ljudi s kojima je lako bilo manipulirati. Božo Milanović za takvo stanje kaže: „Narod je govorio da je lopata počela pisati, a pero kopati. Ali zato su oni bili u rukama CK-a posve poslušno oružje, a to je bilo glavno.” Odgovor na stihove srpskoga pjesnika Branka Miljkovića: „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj...”, bio je negativan, kao i inače u povijesti.

Za povjesničara, ali i za svakog dobronamjernog i poučljivog čitatelja, veoma zanimljivi su razgovori sa četvoricom istarskih profesionalnih povjesničara. Čitajući njihova razmišljanja, može se vidjeti razlika između onih kojima je povijest profesija i povjesničara amatera. Druga je stvar to što je „senzacionalistički amaterizam” prisutniji u javnosti od ozbiljne znanstvene historiografije. Herman Buršić optimistički upozorava „da će smrću nas iz onih vremena, a nije nas puno ostalo, te stranice biti zauvijek zatvorene i da će se o svemu pisati na jedan neopterećujući način.” Na pitanje o historiografskoj neobrađenosti civilnoga društva, odgovara kako je to posljedica ideološkoga društva u kojemu ono što nije pod kapom „Partije“ – kao da se nije ni dogodilo. Mario Mikolić, diplomat i povjesničar, razvija tezu da je nacionalni program NOP-a o ujedinjenju Istre s maticom Hrvatskom bio osnovna i pokretačka snaga, pretpostavka uključivanja širokih slojeva u njegove redove. „Da je netko došao s parolom ‘proleteri ujedinite se’, Istrani bi se slabo odazvali, ne bi krenuli. Nema na početku ni udara na Crkvu. On dolazi kad se NOP pretvorio u socijalističku revoluciju.” Nedavno preminuli Miroslav Bertoša, jedan od vodećih hrvatskih povjesničara, erudit i sljedbenik francuske škole „Annales”, koja je otvarala nove putove u povijesnim istraživanjima, iznosi više zanimljivih razmišljanja. Vrijedno bi ih bilo sve ponoviti. Radi prostora, ograničit ćemo se samo na dva. Povjesničar je pozvan objasniti ono što se dogodilo i što se ne može promijeniti. „No, povjesničar nije tužitelj, nije odvjetnik, a nije ni sudac koji u ovoj ili onoj ‘togi’ izriče optužbu, brani krivca ili donosi presudu. (...) On pomaže razumijevanju društvenih procesa.” A u vremenu kad se govori o revizionizmu u povijesti, Bertoša, za kojeg se nikako ne može reći da je bio ideološki opterećen, kaže da je revizija dosadašnjih spoznaja zadaća svake znanosti. Darko Dukovski, marni proučavatelj i vrsni znalac istarskoga fašizma i antifašizma, antifašizam smješta „u ono ljudsko i humano dostojanstvo koje ne spada ni u čiju ideološku matricu.” Druga je stvar, smatra Dukovski, to da se velike ideje koriste za ostvarivanje partikularnih interesa ili to što je došlo do poistovjećivanja antifašizma s netolerancijom jednostranačkog sustava i režima.

Ovome svakako treba dodati Ćurićev homage Dušanu Tumpiću, braći Črnja, Zvani i Bertu, istinskim antifašistima, domoljubima, demokratski orijentiranim, „sklonjenima” u naletu rigidne boljševičke struje, zatim kolegi novinaru Justu Ivetcu, Ani Došen – učiteljici iz Bjelovara, i njezinoj memoarskoj knjizi Ana Došen – istarska učiteljica, s podnaslovom Uspomene iz zone B, pa razgovor s Ivanom Vajglom, predsjednikom vanjskopolitičkog odbora slovenskoga parlamenta i zastupnikom u Bruxellesu, o hrvatsko-slovenskoj granici. Na kraju, ne bismo trebali zaboraviti vruće teme o kojima se (još!?) službeno šuti (op. ur.): muzejske zbirke obitelji Hütterott, nastaloj poslijeratnom zaplijenom njihova umjetničkog blaga. Da stvar bude gora, u partizanskim čistkama stradali su neki članovi te rovinjske obitelji. Što danas znamo o poslijeratnom ubojstvu Tereze Albine, rođene Roža a udane Radetić, pred očima osmero djece na stanciji Šarižol u Špadanigi kraj Rovinja ili o ideološkom preslagivanju Radauševa spomenika na Rivi u Puli? Umjesto Majke Domovine, simbolizirane Slavonkom s jabukom u ruci, u prvi plan na vrh spomenika stavljen je vojnik-partizan... Svakako treba spomenuti i svjedočanstvo Petra Radoševića o tome kako je kao zatvorenik čuo od drugoga zatvorenika da je Ivo Lola Ribar likvidiran po Titovoj naredbi.

Mislim da je ovdje spomenuto, uz napomenu da to nije sve, dovoljno građe kako bismo posegnuli za ovom zanimljivom knjigom, zbirkom Ćurićevih tekstova nastalih nakon demokratskih promjena i stvaranja samostalne hrvatske države. Tekst je napisan sa željom da, iz ideološko-političkih razloga, prešućivana ili iskrivljivana istina konačno iziđe na vidjelo. Znameniti Istrani, aktivni sudionici i kreatori ratnih i poratnih vojno-političkih zbivanja, „samo” zato što se nisu dali podvrgnuti sudu svemoćne „Partije”, isključeni su iz javnosti, tijekom pola stoljeća onemogućavano im je kazati svoje viđenje jednoga vremena i govoriti o vlastitoj ulozi u tome vremenu. Ćurić ih vraća u život te sada konačno iznose svoju istinu: objektivniju, čini nam se, od one retuširane u ideološkim laboratorijima. Olakšali su svoju dušu u skladu s onom latinskom: Dixi et salvavi animam meam – Rekoh i olakšah dušu svoju. Autorovo suočavanje i s drugim traumatskim trenutcima istarske suvremene prošlosti, ali i recentnog nacionalno-političkog trenutka, može pomoći boljemu razumijevanju istarskih povijesnih i sadašnjih mrtvouzica.

(Stipan Trogrlić © IO DHK)