Ivan Bošković: PRIGODNI ZAPIS O OSTAVŠTINI BENJAMINA TOLIĆA (1943. – 2022.)

Za hrvatsku kulturu i javnost odlazak Benjamin Tolića bio je – (tek) nevijest! Ili, u najboljem slučaju, odlazak još jednoga koji se nije uklapao u strogo kontrolirani ideološki narativ. Uz pokoju noticu prepisanu sa stranica međumrežja, nekoliko prijateljski intoniranih riječi oproštaja podsjetilo je na prazninu koja ostaje u našoj kulturi. No da šutnja gospodara (medijske) društvene svrhe nije u stanju utišati i njegov doprinos osvješćenju hrvatskoga društva, bjelodani već i površan uvid u količinu i težinu njegova pisma. A ono je, kažimo odmah, bogatije i izdašnije od ostavštine mnogih koji su nas nedavno napustili, praćeni orkestriranim slavopjevima medijskih bukača zaduženih za zdravlje društva ispremrežena interesima centara moći što ih bjelosvjetski skrbnici preporučuju za naše nacionalno i mentalno dobro. Pri tome se opet očitovala sva dubina hrvatskih društvenih podjela sadržanih u „strahotnom pokliču Mi ili Oni“ u kojem su naši uvijek dobri, progresivni i europski/svjetski, a oni drugi tek (neželjen) prirepak u slici oblikovanoj po mjeri mentora društvenih istina naslijeđenih iz sustava za koji smo naivno vjerovali da je nestao u zaboravu povijesti. Podjela, kako veli Tolić, na one koji drže „da im ne treba hrvatska država“, i na one koji znaju da bez „hrvatske države za njih i njihovu djecu nema podnošljive budućnosti“. Koliko god pogubna za društvo, naša stvar opet je postala vrijednosni orijentir i društvena razdjelnica, čak i u književnosti za koju smo držali da počiva na premisama drukčijima od onih što ih je postulirao dominantni hrvatski ideološki um!

Tolićevu ostavštinu nije moguće olako svesti samo na pozamašnu nisku naslova. Njihov sadržaj, poruke i po(d)uke nisu samo lucidne dijagnoze duha vremena i stanja društva i nacionalne svijesti zahvaćene procesima globalizacije i njezinih nedokučivih posljedica, nego i svojevrsna o/poruka intelektualca i domoljuba kojemu je „skrb da dobro naroda“, da parafraziram jedan od Matičinih naslova, istinska legitimacija. Poziv na (ponovno) čitanje onoga što je ostavio stoga je imperativ u kojem se težina Tolićevih razmišljanja i domišljanja obistinjuje u punini svojih značenja.

Premda se ogledao kao pjesnik, vrsni prevoditelj, leksikograf, mislilac, profesionalni diplomat, Benjamin Tolić se u hrvatskoj kulturi istaknuo višestrukom društvenom zauzetošću, ali još više publicističkim radom, pamtljivim kolumnama na dnevno-političke i nacionalno-društvene teme. Tim se radom upisao među (po)istaknutija imena bogate hrvatske publicistike s dubinom uvida, jasnoćom stajališta, jednostavnošću i pregnantnošću izraza, odmjerenom i duhovitom izražajnošću kao prepoznatljivim odlikama njegova političkog pisma kao sastavnog dijela hrvatskoga književnoga pisma. Nipošto se ne odričući književnih sredstava kojima je obogatio i premrežio njihov diskurs – mislim na snagu lucidnih uvida, duhovitih komentara i dosjetki, snagu ironije, sarkazma, paradoksa, satire, cinizma i drugih izražajnih oblika, učinio ih je individualno prepoznatljivima i dostatno različitima od sličnoga štiva i njime trajno obogatio baštinu hrvatske političke proze.

Tolićevi interventi/kolumne bjelodana su potvrda Donatove misli da je esej/kolumna dominantna spisateljska strategija našega vremena. Okupljeni u nekoliko (autorskih) knjiga: Haaški sapun: Razgovori o hrvatskoj politici kako ih je od slova do slova bilježio Eugen Patak, 2002.; Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka, 2003.; Tko smo mi?: Ogled o naciji i državi, 2007.; Sanaderova dionica, 2009.; Kraj neovisnosti, 2011.; Vesele karmine, 2013.; Kolonijalno koprcanje, 2018.; Tiranija prostote, 2020. te uređenih knjiga: 100 pitanja i odgovora, 2003.; Za uspravnu Hrvatsku, 2005.; Državotvorno okupljanje, 2006. – Tolićevi politički eseji i kolumne najbolje su prispodobivi dijagnozi stanja hrvatske države i nacije od devedesetih godina i državnog osamostaljenja do naših dana; od vremena u nacionalnoj državi obistinjena stoljetnog sna do vremena koje neumitno rastače i trži sve ono što je taj san držalo živim. Premda je riječ o kratkom vremenskom razdoblju od samo tridesetak godina, u kojem se i nije moglo iz-živjeti ono što su narodi sretnije povijesti baštinili stoljećima, vrijeme je to prepuno događaja koji su presudno oblikovali društveni pejzaž i sudbinu naroda suočena najprije s brutalnim apetitima mitomanskih susjeda, a istovremeno i sa zamkama koje su mu postavili neskloni svjetski moćnici: od rasprodaje nacionalnog blaga do zatiranja nacionalnog identiteta i pristajanja na ponižavajuće uvjete koje su isporučivali centri moći. Gotovo da i nije bilo zahtjeva na koje „uvijek isti političari“ nisu pristajali kako bi održali ničim zaslužen status, uzdajući se pritom na razgranatu mrežu duboke države, potkupljene medijske služinčadi te nedodirljivog i neupitnog aktivističkog pravovjerja. Riječ je o vremenu gotovo po mjeri lucidnog čitača i kritičkog tumača znakova (političkog) vremena, koji u pojavnim znakovima prepoznaje duboke stupice u koje će se uplesti naivni hrvatski politički genij zbog svoje nedoraslosti igrama svjetskih mešetara, ali i snishodljivosti vlastitih sluganskih elita u čijem životu nema mjesta za pojavnosti nacionalnog suverenizma. Prokazujući, uz pomoć medijskih reketara, zločinom svaki pokušaj naroda da bude gospodar svoje sudbine po mjeri najdubljih nacionalnih težnji i interesa. Svaki takav državotvorni znak naići će na orkestriranu osudu europske/svjetske i domaće pot/kupljene javnosti, čije će podvale svesrdno prigrliti umreženi domaći podanici kojima je, kao i briselskoj odnarođenoj vlasti, nacionalna država tek „neželjena privremenost“! „Sve dok Lijepa Naša bude imalo naša, stranci će je žigosati kao pogan prostor. Sve dok ne postane njihova, ona će biti sramota i rugoba, resit će je gramzivost i grabež, krađa i pronevjera, izdaja i utaja, mito i ubojstvo, laž i kleveta, prijevara i nevjera, nacionalizam i fašizam...“, Hrvati će biti „lažljivci, pronevjeritelji, krijumčari, lupeži, pljačkaši, ubojice, palikuće, izdajice...“, kako u Haškom sapunu sarkastično odgovara Tolićev Rutavac Guravcu!

U stvarnosti kojoj je podložničko vrijeme samo dometalo sadržaje, hrvatski nacionalno osviješteni um našao se pred izborom: ili prihvatiti diktat političke volje i pomiriti se sa stanjem stvari te prigrliti njihove uloge bez obzira na cijenu – kao što je to slučaj u nas – ili razobličavanjem imenā i pojava stvari nazvati pravim imenom i glasno progovarati u dostupnim medijima, itekako svjestan da su stvari otišle u nepovrat, a šutnja, kao i sedamdesetih, opet postala neizlječiva hrvatska bolest. U zaposjednutom medijskom prostoru tek su rijetka glasila branila pravo na stajališta drukčija od onih koji nam svakodnevno servira medijski umrežena pratež, ali i imena svjesna da je njihov glas ograničena odjeka te da će ga čuti tek rijetke (hrvatske) uši. Često i u vlastitoj nakladi!

Benjamin Tolić nije jedini, ali je svakako jedan od onih rijetkih koji svjesno i odgovorno nije htio pristati da diktat oktroiranih istina niti da proklamirani „viši interesi“ budu i orijentiri njegova ponašanja i postojana svjetonazora, da vladajući ideološki um bude gospodar njegove savjesti i nepotkupljiva ljudskog dostojanstva, poglavito tada kad se ispod viših interesa skrivaju namjere nespojive s nacionalnim tradicijama, identitetom i opstojnošću. Enciklopedijski i filozofski obrazovan, znalac latinske i grčke kulture, njemačke i engleske književne i društvene tradicije, s uvidom –  izbliza i izdaleka –  u političke europske i svjetske igre moći, ali ponajprije čovjek iskričava duha, čvrsta karaktera/značaja, dosljednih i postojanih uvjerenja izraslih na stoljetnoj nacionalnoj ideji i starčevićanskom/stekliškom nauku, ustrajno je branio hrvatsko pravo na svoj identitet, narodno i povijesno pravo, tradiciju i – samopoštovanje. Ne dvojeći u to da njegov glas neće imati značajniji odjek niti će uznemiriti svijest velmoža s dvaju (sukobljenih) brda hrvatske moći i njihovih vrlih trbuhozboraca, pisanjem je zdušno branio svoju ljudsku i spisateljsku poziciju. Apostrofirana u više varijacija i na više mjesta u njegovim političkim esejima, Tolićeva pozicija počiva na čvrstim načelima državotvornosti i nacionalne suverenosti, građanske pravednosti, demokracije kao jamstva slobode (suprotne „aktualnoj hrvatskoj polu-slobodi“), postojanom domoljublju, političkoj hrabrosti, pripadnosti Srednjoj Europi i katoličanstvu Sredozemlja i dr. Takva „krjeposna“ perspektiva Toliću je razlučnica iz koje propituje stanje svijesti hrvatskoga društva od vremena osamostaljenja i ozbiljenja ideje u nacionalnu državu do naših dana.

Sadržaji Tolićevih knjiga okupljeni su oko nekoliko temata. Prizivajući bogatu tradiciju filozofskih dijaloga kao najboljeg načina da se spozna istina – do koje mu je stalo jer je najveća krjepost – razgovor Guravca i Rutavca u Haškom sapunu nudi briljantnu dijagnozu stanja hrvatskoga društva na razmeđu stoljeća. Slično kao i Starešina u Haškoj formuli, Tolić prepoznaje podvale svjetskih moćnika i načine za pranje hrvatskih grijeha. Od kojih je najveći onaj jer se drznuo imati svoju državu! Računajući pritom na potporu onih koji hrvatsku državu nikad nisu željeli i voljeli – a njihov broj nije neznatan! – smišljeno su i orkestrirano prokazivali sve one koji su se tome opirali. Ad hoc smišljen udruženi zločinački pothvat i „haaška pravda“ pokazali su se učinkovitom sredstvom za eutanaziranje hrvatskoga društva, a time i za ostvarenje podvala smišljenih u obavještajnim kuhinjama potpomognutima razgranatom mrežom domaće služinčadi.

Prema Toliću, hrvatska se stvarnost odvija po zakonima medijski vješto vođene predstave i spektakla pod palicom europskih režisera kojima su se svesrdno pridružili domaći opsjenari i slabi glumci državne vlasti. Sarkastično podsjećajući na to da Hrvati više vole iluziju pozornice nego što su skloni zaviriti iza kulisa ili pak dobro razumijevati dramski tekst, primjećuje da su društvenom pozornicom zavladale različite ništarije: „izdajice, prevrtljivci, lažljivci, varalice, opsjenari, lupeži“. Jezikom kazališta, (loši) glavni glumci nagrađeni „velikim pljeskom“: Mesić u liku „pouzdanika Tužiteljstva Haaškoga suda“, i Sanader, „blaženi idiot Europske unije“, poznat po svojemu „trgovačkom geslu da nema cijene koju Hrvatska nije spremna platiti za članstvo u Europskoj uniji“. A kada su oni otišli, nastavlja Tolić u istom raspoloženju, zamijenili su ih kazalištarci bez kazališnih iskustava, koji jednako dobro s ljubavlju tumače tu „tragičnu lakrdiju“: Josipović, čija „glazbena slava odjekuje po Zagrebu, a državnička se razliježe po Beogradu, Banjoj Luci, Sarajevu, Mostaru, Washingtonu, Milanu“, i J. Kosor, čija je uloga složenija od nošenja „broševa na način M. Albright i hvastanja autogramom B. Obame“, podsjećajući na susret s Tadićem, slikanje s Purdom, obećanja zaštite INA-e, iznenađenje haaškim optužnicama, pokušaje zaštite branitelja posebnim zakonom i sl. A kada su se svjetla pozornice u hrvatskom glumištu ugasila, umjesto pljeska nagrade ostala je gorka istina o prihvaćanju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni statuta Međunarodnoga kaznenog suda kojim će osigurati „dinamičan život u krilu županijskih sudova u gradovima (Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu) u kojima su četiri najživahnija hrvatska narodna kazališta“!

Orkestrirane satiričkim, sarkastičnim i ironijskim streljivom, slične teme karakteriziraju i knjige Vesele karmine, Kolonijalno koprcanje i Tiranija prostote. U prvoj se dovoljno podsjetiti nekih naslova da se vidi o čemu Tolić razmatra: Postistinsko doba, Etiketiranje Tumpa, Revizionizam naš hrvatski, Tajna savezništva, Hrvatsko ljudsko pravaštvo, Dvije deklaracije, Kukavelji na prvoj crti, Manjinska većina, Politička stabilnost, Velika koalicija, Stierova paradigma, Hajka na biskupa, Ustašitis, Vlast i jezik, Agrokorovi krvnici, Haaški Dan Republike, Suverenizam kratkog dometa, Divljanje demokracije, Trijumf inkluzivizma, Međunarodno štipanje, Praljak i Sokrat, Baščaršijski izbor, Eurohrvati i pastiri, Plenkovićev pazar, Zarobljena država, Dva dana državnosti, Obrana kneza Milorada, Krivotvoritelji i krivotvorbe, Škola za život, Kremaljsko-bruseljski zagrljaj, Zavjet poginulih branitelja, Bandić i Plenković, Krabuljni ples oko Herceg-Bosne, Grički event, Proizvodnja istine, Za Bruselj spremni, Političko glumište, Muljanje o suverenizmu, Duh praznine, Suzbijanje populizma, Veliki ljudi i velike neistine, Preskupa demoskopija, Andrej i perje, Disanje na škrge... Premda je riječ o temama čiji su refleksi ugrađeni u kolorit i prethodnih članaka, u ovima je primjetna Tolićeva rezignacija i pomirenost time da je globalizacija na hrvatski način razgradila i urušila sve temelje na kojima je stoljećima počivao neuništiv duh naroda čijim karminama, po njemu, prisustvujemo. I dok se, poentira, hrvatska politika hvasta darovima kojima nas je Europa pretvorila u koloniju, tek je samo jedan svećenik zastavu spustio na pola koplja – i oglasio dan žalosti!

*    *    *

Već je napisano da teme svojih „bistrenja“ Tolić pronalazi u kompleksima hrvatske stvarnosti zahvaćene složenim tranzicijskim i globalizacijskim procesima, bilo da su motivirani unutarnjim ili vanjskim utjecajima, centrifugalnim i centripetalnim silama i s njima povezanim akterima. U brojnim aspektima društvenog života i postupcima i ponašanjima političkih čimbenika raz/otkriva to da hrvatska država nije željeno čedo, pogotovo ako nije po mjeri njihovih veza i obveza. Postoje, naime, oni koji se je željeli i u njoj dočekali ozbiljenje stoljetne nacionalne ideje, ali i oni kojima se njezina samostalnost ispriječila u realizaciji različitih geostrateških planova. Oslanjajući se na sluganski mentalitet i infrastrukturu naslijeđenu iz obavještajnih služi bivše države te uz pomoć vanjskih centara moći, zavladali su medijskim prostorom, a s vremenom i svim oblicima društvenog i gospodarskog života. Tako su se na društvenoj pozornici u novim ulogama našli stari kadrovi i njihovi ideološki nasljednici, čime je put nacionalnom eutaniziranju (detuđmanizacija) i gospodarskoj rasprodaji (globalizacija) mogao početi. Svi oblici nacionalnog i državnog suvereniteta i gospodarske samodostatnosti prokazivani su kao recidivi devetnaestostoljetnog romantizma, a posvemašnja rasprodaja svega i svačega proglašavana je blagoslovom kojim Europa usrećuje svoje podanike. Svaki nacionalni gubitak medijska je artiljerija pretvarala u državni probitak, nagrađujući velikim ulogama (amaterske) glumce u velikom (političkom) teatru manipulacija, obmana i lažī.

I u takvim uvjetima svjedočiti istinu Toliću nije u/zaludan posao. Čin je to ne samo nepristajanja na obmane i laži, nego i mudrog, razboritog i odgovornog djelovanja u skladu s principima općega nacionalnoga dobra kao najviše moralne obveze. Tolić to naziva raskuživanjem društvene stvarnosti od podložničke oholosti vlasti i državnikā sužanjske (globalističke) pameti, čemu je prilagodio svoj retorički potencijal s ironijom, satirom, cinizmom, sarkazmom, paradoksom, polemikom kao prepoznatljivim diskurzivnim strategijama.

*    *    *

U Tolićevim kolumnama i esejima satira nije samo stilska figura već ponajprije diskurzivna strategija kojom se koristi kako bi izrazio svoje viđenje (hrvatske) zbilje i odnos prema njezinim akterima. Kao sredstvo političke (društvene) borbe u satiri se – za razliku od izravnih kritika stvarnosti – vlastiti ideal najviše (moralne) stvarnosti suprotstavlja slici stvarnosti koju podastire dominirajući, vladajući um. Istupajući uvijek u svoje ime, Tolić se ne skriva iza kakvog autoriteta, moći, institucije ili slično. Legitimirajući se svjesnim pojedincem kojemu je opće dobro najviši cilj, razotkrivanje i prokazivanje negativnih društvenih pojava on drži svojom moralnom obvezom i obranom digniteta. Kako bi se izrugao pojavama i imenima za koja drži da su se ogriješili o zajedničko dobro, Tolić rabi pozamašan repertoar stilskih sredstava i oblika te ne pristaje na kompromis jer bi tako obezvrijedio i sebe samoga. Izrugivanje obmanama, lažima i izopačenim pojavama stvarnosti i njihovo razotkrivanje učinilo bi njegov otpor moćnih autoritetima moći neuvjerljivim, a i njegove bi satire, parodije i travestije izgubile svoju izražajnu snagu. Ne navodeći ih sve, spominjem tek djelić razgovora između dvojice aktera iz Haaškog sapuna kao ogledan primjer (političke) satire.

U Tolićevim satirama i parodijama dominantni su tonovi sarkazma, ironije cinizma, paradoksa, oksimorona i drugih stilskih figura koje njegovim tekstovima osiguravaju osobit kolorit, po čemu ih uvažavaju i oni koji s njime ne dijele isti ili sličan politički svjetonazor.  

Osobito filološki oboružan, Tolić je nadasve osjetljiv na politički novogovor i manipulativni jezik političke korektnosti: nova pravednost, nova suverenost, narodni suverenizam, novo normalno, nametnuti rat, post-istine, programski globalizam, civilizacijski iskorak... Toliću je to pojmovni mutež kojim se nastoje zamagliti koraci hrvatske podložničke vlasti i zamračiti i ono što je preostalo od nacionalnog dobra. Posebno su stilski poticajne sintagme: povlastica veličanstva, predsjednikova urnebesna poslanica, lenjinistički boj za neovisnost sudbene vlasti, „dva tića Mate Granića“, hrvatski put mimo pameti, poplava političke pameti, atentat kriškom limuna/prolijevanje limunske kiseline, kosti plaćenih kleveta, diplomatska oluja (po tko zna koji put!), viteški čuvari juganskoga protuhrvatskoga mita, pravnici haaške škole prava, namjesnička hrvatska vlast, gospodarska akademija u Remetincu, hajdučka bezobraština, bezobrazni jednokratni grabež, kumrovački školarci, ideologija uključivosti, kancelarska demokracija, totalitarna nada, agitpropovske prigodnice, demokratska grmljavina, lagarije moralnih patuljaka itd., kojim karakterizira baštinike „političkog plemstva“ i ideološke gojence medijskih pripovjedača.

Evo nekoliko primjera Tolićevih političkih portreta: Puhovski mu je „slavni komunistički lažni svjedok“ i „cijenjeni sudski krivokletnik“ kojemu kao „lažnom svjedoku treba vjerovati“, čovjek kojega odlikuje „ljubav prema istini“; Mesić je „kavanski političar i dosjetkar“ i „doživotni bivši predsjednik“, „politička šteta na Pantovčaku“ i čovjek „prevelike državničke mudrosti“, vitez od tužne spodobe i namjesnik tuđinske vlasti; Šeks „sramotno uspješan političar“; „glavni egzorcist hrvatske demokracije“, Škegro „kozmpolitski patriot“ koji Hrvate uvjerava da im stranci kada im deru kožu pridržavaju kapute“, Pilsel „hrpa duboke nesreće“, od „ponedjeljka do petka argentinski političar, a subotom i nedjeljom hrvatski fašist“; Sanader – po Šeksu – „politička nakaza“, „Mesićev skrbnik“, „filološki poliglot i akademski gojenac Z. Konstantinovića“, svećenik javne riječi i čovjek „koji je Hrvatsku pretvorio u gangstersku državu“; diplomat Paro „prepametni državni činovnik podložničke oholosti“, A. Tomić „slavni splitski ekskrementalni pomazanik“, Bandić „div hrvatske politike“ i „izjalovljeni aksiom Plenkovićeve političke ideologije“, Plenković „osvjedočeni eurohrvat“ i „najoholiji bruseljski potrčko“, Andrija Mikulić „junačina čija se muževnost neočekivano skrušila“, Pupovac „bez dvojbe najveći zakupnik kolektivnih ljudskih prava u Hrvatskoj“, dr. Prgomet „čovjek koji se proslavio obećanjem A. Kotromanoviću da će mu drugi put kupiti zavjese“, a istakao se i „hrabrom saborskom obranom komunističkog antifašizma od revizionističkih nasrtaja Z. Hasanbegovića“, Milanović čovjek „hajdučke bezobraštine“, Luković, Prka, Mudrinić, Čović, Štrok, Rajić, Dragičević su „klijenti politike“ itd. U njegovoj galeriji mnogi su našli mjesto primjereno zaslugama, tek rijetki časno i postojano!

*    *    *

Podsjećanju na Tolićev vrijedan i nepravedno prešućen opus, ove škrte impresije nipošto nisu niti mogu biti primjeren odgovor. Svojim prigodnim karakterom one nemaju namjeru biti obrana autora od onih kojima njegovo pisanje i djelovanje nije odgovaralo i bilo po volji. Kao čovjek visokih moralnih načela, kojemu je stalo do krjeposti, Tolić nije pristajao na kompromis kako bi se dodvorio gospodarima hrvatske stvarnosti, bez obzira na položaj, funkciju, stranačke odore. Uspravan i ustrajan u svojim načelima, nije se skrivao iza politike, autoriteta, institucija. Teme o kojima piše i imena koja proziva Tolić uvijek naziva pravim imenom i spreman je platiti cijenu kako bi o/branio pravo na svoje mišljenje, ljudsko dostojanstvo, moralni i nacionalni integritet. U šutnji i prijeziru moćnika vidio je znakove njihovih slabosti, ali i potvrdu ispravnosti svojih istupa u kojima izrečene istine bivaju veće što vrijeme više odmiče! U razumijevanju novije hrvatske povijesti u kontekstu europskih globalizacijskih konfiguracija, neke su njegove dijagnoze uistinu nezaobilazive! A u hrvatskoj publicistici i književnosti, primjeri su vrsnoga političkog štiva i spisateljskog umijeća dubokog, povijesnog traga.

I za kraj, Tolića sam upoznao u sobi Tomislava Ladana u vrijeme rada na Osmojezičnom rječniku. Premda sam o njemu ponešto znao, sud o njemu gradio sam isključivo čitajući njegove članke i kolumne, istina ne dijeleći uvijek i intonacije pojedinih u njima izrečenih razmišljanja. No kako je s vremenom „Hrvatska bila sve manje hrvatska i sve manje demokratska“, a društveni se život odvijao posve drukčije od onoga kakvim su ga zamišljali mnogi hrvatski ljudi, sve sam više u njegovim uvidima nalazio i odgovore na svoja pitanja i dvojbe. Danas, kada iznova pročitavam stranice Tolićeve ostavštine, uvjeren sam da sam ga trebao više i ozbiljnije čitati. A tko danas više čita, rekao bi, pokajnički, pokajnik u meni!?

(Ivan Bošković © IO DHK)