Šura Dumanić: Tragičnost kao sudbina / Marijan Grakalić
Marijan GRAKALIĆ: Posljednji Štignjedeci, Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina, 2023., 109 str.
Ove je godine Marijan Grakalić – autor romanā, kratkih pripovijesti, poezije – objavio čak šest knjiga, među kojima je posljednja Posljednji Štignjedeci (Pastoralna tragedija iz našeg kraja), a do kraja godine najavljeno je objavljivanje romana pod naslovom Pogled u noć (nakladnika Litteris).
Rijetko kome je u Hrvatskoj tijekom jedne godine uspjelo napisati i objaviti toliki broj naslova. Ovaj je autor neusporediv u potrebi na vidjelo iznijeti vrelo riječī, mislī, i poezije (poetičnosti), što sve čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim. A to može biti i znak dobre literature.
Štignjedeci
Ime mjesta i prezime obitelji Štignjedeci potječe od riječi pristigli, stigli na odredište... Knjiga, koju krase odlične ilustracije Dubravka Periša, otvara itinirar jedne ratne sudbine i povratka iz rata, kakvih je bilo na tisuće u našim krajevima, gdje su muškarci odvođeni u carske ratove i obračune.
Roman bi se u kroki-prikazu mogao opisati ovako: glavni junak (i njegova dva prijatelja) vraćaju se s poprišta 1. svjetskoga rata iz Rusije, a već na 39. stranici čitamo:
„Sadašnjost je svuda troma i sporo se mijenja. Još je daleko do jutra i sve sam svjesniji da veoma slabo poznajem život.“
Prisjećajući se, točnije noseći u sebi višegodišnja strašna iskustva ubijanja i nasilja, glavni junak nastavlja:
„Možda uopće nema velikih misterija iza svih ovih iskustava koja su me zadesila, možda je sve to tek pantomima koja se odvija lakoćom neuvjerljivosti, poput igre sjena na zidu osvijetljenom lampašem...“
Glavnoga junaka dočekuje nepovjerenje i podozrenje vlasti, u velikome strahu koji je vladao nakon Oktobarske revolucije, kroz koju su na razne načine prošli svi koji su se našli u Rusiji toga doba. Junak tvrdi:
„A opet, nisam vidio svrhu u ostajanju u Rusiji gdje se, kako su vjerovali, stvarao novi svijet, ali u kojem će se opet, samo na drugi način, pojaviti drevne nepravde i nejednakosti...“
Ove su riječi svojevrstan sukus, bolje reći unutarnji model, fraktalni isječak romana, gdje glavni lik prolazi tri faze-stanja svijesti, kojima je, majstorskim autorovim umijećem, protkan cijeli roman i epopeja Štignjedeca. Kuda i kamo se skloniti u teška, mučna vremena, kada sve nasrće na čovjeka da ga satre?
Seljak – vojnik – seljak
No bilo bi ovo dosad ne samo kratko, već nedopustivo nedovoljno reći. Ova opsegom nevelika knjiga sadrži važne spoznaje i uspijeva izraziti ona mučna i neiskaziva ljudska stanja koja donose samo velike nesreće, kao što je to primjerice rat, te o kojima ne nužno, ali često najbolje pišu, koje osjećaje najbolje iskazuju oni koji imaju iskustvo rata. Iskustvo ratovanja – ratnici. Osjeća se to u svakoj rečenici romana, prožetog strastvenim doživljajem i čežnjom za životom, prazninom duše obuhvaćene beznađem i traumom, ali naći će se slično i u naoko nenametljivim dijelovima vokabulara, gdje su „flaše poredane na šanku poput vojnika“, jednako tako u tvrdoglavom otporu kojemu su skloni naši ljudi, i sl.
Mali ljudi i mali narodi, veliki jednako, koje carevine koriste hraneći njima svoje ratne strojeve, padaju u stanja beznađa, bezvoljnosti i praznine, koja autor odlično zapaža i produbljuje u spoznaju koja je duboko gnušanje nad nepravdama i ratnom „sudbinom“ ljudi. Snažna asocijacija ovdje me odvodi u Veneciju gdje je prije dvadesetak godina bila postavljena izložba Meksičkog državnog muzeja, pod naslovom Maje. Cijela jedna uništena civilizacija stavljena je uredno u bezbrojne vitrine i ponuđena gledanju, post mortem. To je bilo nakon rata u Hrvatskoj 1990-ih, i uokolo, pa sam u sebi prozborila: „Bože, ne daj da završimo u muzeju!“. A prije nekoliko godina otvoren je u New Yorku Muzej Palestine (dok još postoji). Netom rečeno Grakalić sublimira „rogoboreći“ protiv rata, riječima koje postavljaju pitanje: A što je rat za njega i kako se osjeća seljak-vojnik-seljak kada se vrati kući?
„Rat, Rusija, zarobljenički logor, dobrovoljački odred, privremena vlada Kerenskog, revolucija, Lenjin, oktobar, Trocki, konjica Crvene armije, stotine bogalja po cestama, bespoštedne bitke i masovne smrti u nepreglednim zelenim prostranstvima te goleme zemlje, i dalje su sa mnom. To vrijeme posvuda je već prošlo, osim u nama koji smo ga neposredno doživjeli...“
Unutarnja slika toga iskustva nije ništa manje strašna:
„Naše je ratovanje s vremenom postalo unutarnji hod prema ravnodušnosti, jer kako inače podnijeti toliko smrti i krvi, nasilja... Trebao bih se dosjetiti neke buduće svrhe i pripremiti se za nju. Nije ugodno svakoga dana osjećati se kao da postojiš jedino u sjećanju.“
Ovi i niz sličnih ulomaka, u kojima autor zaranja u dramu sudionikā rata, tragične su posljedice, a sve pak predstavlja snažan odmak od veličanja rata ili ratnih herojstava, koja tako često nalazimo i u literaturi.
Sedam uzdizanja
Roman pisac gradi na poetičnoj potki, njome je djelo prožeto poput fina tkanja, no znamo da je Grakalić i vrstan pjesnik (prije nekoliko mjeseci izišla mu je posljednja zbirka poezije Mjera, oblik, ogledalo; nakladnik Štajergraf). Stoga ne čudi da je riječ poglavlje zamijenjena riječima uzdizanja, a u knjizi ih ima sedam. Sedam uzdizanja, sedam brežuljaka do kuće glavnoga junaka u Štignjedecima, sedam životnih etapa ili sedam događaja koji su sklopili jedan život, zapravo živote brojnih „bez zastava“, odvedenih u rat za tuđe interese (o čemu je tako mnogo i snažno pisao Krleža).
Za ovu metaforičnu sliku autor navodi razloge:
„Tu me dotaklo shvaćanje kako uspinjanje na brežuljke stvara posebnu vrstu energije, onu koja šireći vidike, ne samo da može promijeniti svijest i oporaviti tijelo već djeluje i na konstantu sudbine. Uzdizanje prema gore, prema vrhuncima, oduvijek je bilo jedinstveno iskustvo. Još su stari narodi brežuljcima pridavali posebno značenje... Uvijek sam ga doživljavao kao uzdizanje u trijumf... odvajanje od svega opterećujućeg što ostaje dolje, iza nas!“
Od prvoga uzdizanja – povratka, pa drugoga – krčme, unutar čije se atmosfere opisuje socijalni i politički kontekst tadašnje Hrvatske, pa preko trećega – vinograda, u kojemu se pojavljuju pitanja o smislu života, o samoći i ljubavi, gdje autor sa sjetom utvrđuje stanje jednoga povratnika: Samoća ili rat!
Slučajno otkrivena očeva ljubavna pisma glavnoga junaka dovode do četvrtog uzdizanja – do „otkrića“ žene, ljubavi, makar u nađenim starim očevim pismima, i evo ga na putu petoga uzdizanja – ljubavi i obitelji! Ljubavi koja će spasiti, njega i svijet. Koja je nada.
Suviše lako, jednostavno? Ali ne! Nije autor tako „naivan“... U šestome uzdizanju vodi nas u socijalnu i političku realnost Hrvatske, pobunu u njegovu kraju, zločine, rudimentarnu politiku – ovo je uzdizanje propalo, a naslov mu je Seljačka Republika Hrvatska. Obitelj se rastaje, ne sluti na dobro... I sedmo, zadnje uzdizanje – bitka kod Lužnjana, bilo je konačno – uzdizanje u nebo. Svi pobijeni u sukobu sa žandarmerijom, u kobnome srazu želje za životom i snage smrti: „Duša mi je nestala u crnilu i njegovu besmislu. Nikada više neću biti cjelovit, ni na plavom nebu ni na zelenim livadama“, izgovara glavni junak romana, u tom trenu još ne znajući da ga više neće nikako biti. I da će s njim konačno u uzdignuće otići – posljednji Štignjedeci.
Maestralno je u sedmome uzdizanju autor tragičnošću prožeo i do kraja doveo i glavnog junaka, i obitelj i jedan narod. Je li u pitanju tragika koja govori o (našemu) nestajanju? Upravo je Slobodan Šnajder objavio roman koji naslovom naglašava isto, Anđeo nestajanja (Fraktura, 2023.), teško prihvatljivu unutarnju tragiku našega bića.
Rat kao sudbina?
Pred nama je jedna od tematikom danas rijetkih knjiga (Prvi svjetski rat), ali posebno stilom pisanja. Tematski je usporediva s romanom Zbogom svemu tom Roberta Gravesa (izd. Sandorf, Zagreb, 2014.), no napisana je poetičnije i potresnije. Stoga ovdje nema potrebe za velikim brojem stranica (u Zbogom svemu tom na gotovo 400 stranica faktografski se dolazi do zaključka o tragici i besmislu rata), dok Grakalićev roman uspijeva brzim, kraćim a dubokim radom pera prikazati istu dramu i tragediju Prvoga svjetskog rata, središnju temu obiju knjiga. No, dok je Gravesov roman uspio izraziti dubok antiratni stav i gnušanje nad ratom (zbog čega je autor zauvijek napustio svoju domovinu Englesku), Grakalić propušta tu mogućnost. Njegovi junaci u biti prihvaćaju rat „kao sudbinu“, nastojeći se provući kroz njegove vrtloge, izvući živu glavu iz paklenih situacija, gonjeni davnašnjom seljačkom težnjom vratiti se na svoju grudu, a onda se svim silama i dovitljivošću nastojeći pomiriti i prilagoditi novim situacijama i poratnim životnim uvjetima.
Otuda i ljubav kao spasonosna slamka, otuda obitelj i idila seoskog života..., nada u kakav-takav normalan život.
No, kako je najavljeno u podnaslovu romana, tragedija je ovdje neminovna. Ona se pak ne očituje u poratnoj traumi, stradavanju od ratnih posljedica i sl., o čemu se u nas nije ni govorilo sve do rata '90-ih, nego se događa u području obiteljske intime, kao obiteljska tragedija, i u kontekstu seljačke pobune u Blaževdolskom kraju. Naime, nepravda kao konstanta života kod nas gotovo ne dopušta drugu mogućnost doli tragičan sraz aktera na sceni. Pobunu kao tragediju i rat kao sudbinu.
(Šura Dumanić © IO DHK)