Boris Domagoj Biletić: NEMO PROPHETA... / Osvaldo Ramous

Osvaldo RAMOUS: Papirnati konj, roman, „Istra kroz stoljeća“, kolo XIV., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Žminj – Pula, 2023., 245 str. Naslov izvornika: Il cavallo di cartapesta. S talijanskoga prevela: Lorena Monica Kmet.

Urednikova vrlo osobna bilješka

Pripremajući prijevod Ramousova amblematskog romana za tisak, nisam se bavio smislom riječi „prepravljati“ (u sklopu sintagme; v. svršetak piščeva životopisa, koji u ovoj cjelini donosimo: „Umro je u Rijeci iznenada..., prepravljajući roman“ – susljedno dotjerivati, dapače poboljšavati, možda i „prilagođavati“ – izvorni tekst romana koji je, očito, imao netipičnu sudbinu glede objavljivanja (na talijanskome tek dugo nakon piščeve smrti, a na hrvatskome evo istom sada, u estetski i idejno-ideološki slobodni/ji/m, demokratskim uvjetima). Pročita li malo pozornije, ali ne posebno „istraživački“ – uz ponešto poznavanja novije povijesti ne samo Rijeke negoli i obližnjih joj krajeva sličnih sudbina i gotovo zajedničke povijesti tijekom dugih stoljeća – današnji će čitatelj bez većih teškoća i nagađanja razumjeti i, vjerojatan, piščev oprez u nekadašnjim okolnostima (misli se na vrijeme pisanja i dovršavanja rukopisa buduće knjige) te razloge zašto nije bilo uputno svojedobno se javno pojaviti s ovim i ovakvim djelom. Ne samo uputno, već ni moguće! Na objema stranama granice nakladnici su toga tada itekako bili svjesni, ma koliko bili vođeni (i) komercijalnim probitcima. Ne bih improvizirao, ali nije mala vjerojatnost kako komunističke strukture (i državne, jugoslavenske i one službene tadašnje Talijanske unije..., kako ju je oporbeno i kritički opisao sam Ramous, a ovdje se u pogovoru, koji prethodi mojem tekstu, na to s pravom podsjeća) ne bi dopustile/podržale pojavu knjige ni na talijanskome ni na hrvatskome. Na talijanskome se, naposljetku, pojavila – da, ali kada? Evo je sada na hrvatskome, konačno! Prilično je vjerojatno i to kako talijanska književna kritika i publika, čak ni ona desne orijentacije (nerijetko sklone, budimo suzdržani ocjenjujući, prešućivanjima i revizijama onoga što joj /ne/ odgovara te, naravno, nejednakih „aršina“), teško da bi još prije nekoliko desetljeća bila razgaljena Ramousovim romanom. Uostalom, nije se (ta ista) kritika matične talijanske književnosti gotovo sve do 1990-ih temeljitije i skrupuloznije (a kamoli cjelovitošću fenomena, s estetskim razlozima i mjerilima u prvome planu!) pozabavila talijanskim piscima i njihovom bogatom i vrijednom književnošću ovostran granice uspostavljene nakon II. svjetskoga rata, osim prigodno.

Utoliko mi je veći izazov, jednako i odgovornost, bila, prvo, potaknuti prevođenje Konja... na hrvatski, a zatim i biti urednikom knjige koja ima zaista zasebno, da baš ne napišem bez navodnika „kultno“, mjesto u ovdašnjih Talijana, i kao literatura i kao književno oblikovana memorija niza nelijepih, tegobnih, nezaborav(lje)nih činjenica i zbivanja u novijoj povijesti i prošlosti na kojoj nije jednostavno graditi išta novo, a bez razumljivih sučeljavanja i prekida kontinuiteta te silnih izazova na polju očuvanja tradicionalnih i gradbe novih identitetskih mat(r)ica, uključujući jezičnu kao najbitniju oblikovnu podlogu, ali ne samo nju. Ramousa sam na početku znatiželje, davno, upoznao kao pjesnika, čitajući ga najprije na hrvatskome, a zatim i na talijanskome. Njegovim se dramskim stvaralaštvom nisam bavio. Tu i tamo bih, radoznao, naišao na poneku njegovu kritičku primjedbu o temama o kojima u ovome časopisu lijepo i podrobno, gdjekad i razumljivo bolno/„bolno“, ali uvijek trezveno i snošljivo, dostojno i dostojanstveno u pogovoru mudro piše Silvio Forza, jedan od onih suvremenih talijanskih intelektualaca iz Istre, i naše zajedničke Pule, koji dobro poznaje hrvatski jezik i njime gotovo besprijekorno vlada (tu su uvijek pripadnici tzv. većine u prednosti pred onima tzv. manjine, osim rijetkih „većinaca“ koji se potrude učeći, sve ako im roditeljska „kombinacija“ i ne išla na ruku). Razumljivo, uvijek mi je pozornost privlačio roman Il cavallo di cartapesta, s „aurom“ (a poslije čitanja, sada još u dobrome prijevodu, i „aureolom“) nečega posebne sudbine, nekoć pomalo mi nejasno zašto je tomu baš tako, sve dok se čovjek ne potrudi temeljitije ući kako u kontekst mjesta i vremena nastanka djela, pa onda poglavito u tematski mu sklop, tako naposljetku i u specifičnu osamu i usamljenost (jedno je izabrano, a drugo nametnuto) hrabra pisca i intelektualca koji je otvoreno pisao i govorio, što posljedično za sobom onda izaziva i povlači sudbinu apartnosti njegova djela. Posebnosti, dakle, ne samo unutar talijanske književnosti koja je nastajala i nastaje ovdje, izvan granica matične joj/im zemlje, granica koje izvorna kultura i umjetnost, dakako, uvijek prelaze bez ograničenja. Zato se nerijetko i u Hrvata kaže kako je domovina daleko širi pojam od države, kulturološki uzevši poglavito.

Sada nešto o mojim objekcijama od kojih se pojedine, pak, nekima/mnogima (?) možda neće svidjeti (bilo bi čudno, pa i meni „sumnjivo“, kada makar donekle ne bi bilo tako). Ramous je tipičan Fijuman (Fiuman), kao što je tko drugi tipičan Puležan (Polesan), Triještin (Triestin) i sl. Građanski je intelektualac bez ostatka, ali nije kampanilist, mudar je, dosljedan, tvrdoglav no i prilagodljiv prema potrebi, biće rođeno i stasalo u mješovitoj sredini prevladavajućega talijanskog jezika i kulturnih vrijednosti, ali ne samo njega i ne samo njih. No, nerijetko se piscima događa, pa i ovome autoru, da pišu o nečemu što, bjelodano, površno ili nedovoljno poznaju (ili čak ne poznaju, što na više mjesta ovdje eksplicira piščev alter ego) – primjerice povijest, tradiciju i kulturu drugoga/Drugoga, čak prvoga susjeda, tj. općenito drugih i drukčijih. Kao pripovjedač se, osobito u liku svoga drugog „ja“, ali i aktera bliskih glavnome liku i/ili s njim u suodnosu, na nekim mjestima, ma koliko dijaloški relativizirao stajališta svojih aktanata (dinamizirajući tako napetost radnje), Ramous našao pred izazovom ponekog stereotipa te, makar i nesvjesne, predrasude. Pisac se na nekoliko mjesta našao na skliskome terenu, ne rase i/ili tla, naprotiv (cit. „tipična seljačka lica“, „gerila“...), ali kroz usta svojih junaka svakako da u kontekstu ponekih kulturnopovijesno („Gundulić zapravo Gondola“) i civilizacijski uzevši prijepornih mjesta podložnih i drugim, višestrukim interpretacijama... Sljedeće pak mjesto može proći bez komentara, ali ključ je za razumijevanje, u najmanju ruku, jednoga sužena, da se ne napiše uskog svjetonazora: „‘Tȁ zar je moguće da se samo nekoliko kilometara od grada u kojem sam rođen’, pomisli, ‘moram osjećati potpunim strancem, kao da su me spustili u neku daleku zemlju, gdje ne poznajem ni ljude, ni običaje ni jezik. U pokušaju da me razumiju, riječi moram upotpunjavati kretnjama.

I sama moja prisutnost u ljudi pobuđuje sumnju.’“ Očekivati, dakle, nekakvu obostranost i „prožimanja“, ako već ne i recipročnost, iluzija je ponekad (bila?). Iako je do razumijevanja nakraju došlo.

Glavni lik Roberto intelektualac je umnogome u stanju „splendid isolation“, iz kojeg nerijetko motri stvari, odnose, svijet oko sebe, katkad i u „komotnoj“, ako već nije „sjajna“, u nemoćnoj svakako, ali ipak (samo)izolaciji:

„...Njegovo nedjelovanje, primjerice. Često je mogao primijetiti da su događaji, pa i oni najveći, pored njega prolazili gotovo ga ne okrznuvši, barem ne tvarno. Mnogo se puta našao u položaju promatrača. Sve prije negoli ravnodušnog prema onomu što se oko njeg zbivalo, ali bez sudjelovanja... ‘Ja sam nepokorno biće’, reče u sebi. ‘Ne želim, a možda se i ne bih mogao priključiti pokretu jednog kolektiviteta. No, promatrati što se oko mene događa ipak je povlašteno stanje’.“

Dionica Tvoja logika nije moja logika, prema kraju romana, tako mjestimice sadrži diskutabilne/„diskutabilne“ ustvrde o drukčijemu/Drugomu, iako može biti vrlo zanimljiva s razloga sučeljavanja (najmanje dvaju, obaju antifašističkih: građansko-liberalni i komunistički staljinističkog tipa) životnih svjetopogleda i političko-idejno-ideoloških svjetonazora kao konstantā u komunikaciji među (ne samo ovdašnjim) talijanskim intelektualcima. Ako i gdje pak tomu i nije tako, onda se, s jedne strane, dogodi to da pisac/pripovjedač površno karakterizira, osobito tzv. „slavensku“ kuturu (jednako ljude, sudbine im, usude i običaje), poimence najbližu i više nego susjednu, onu korijenima vrlo brojnoga naroda u gradu Rijeci i jedinoga u njegovoj, što bližoj što daljoj, okolici – imenom onu hrvatsku. Čini mi se da su takve stranice ovoga vrijednog djela pretezične i sa suviškom općih mjesta, jednako i one u kojima pisac pokušava komentirati ne toliko povijesne koliko stvari aktualne u svome vremenu, poglavito one političkoga trenutka, pa gdjegdje i blagom, ali ipak revizijom/„revizijom“ prošlostnih tema i dilema vlastita narodnog kolektiva i onih susjednih.

Formalno „preskačući“ razdoblje okupacije Rijeke i doba fašističkoga terora između dvaju svjetskih ratova, uglavnom u reminiscencijama ne libeći se jasnih i nedvosmislenih ocjena istoga (pisac je uvjereni protivnik svakog totalitarizma), najbolje su Ramousove stranice one prožete liričnošću, jer ipak je književnim pozivom najprije izrazit pjesnik, stranice ispunjene ljudskom empatijom, ljubavlju, otvorenim pokušajem razumijevanja pojedin(a)ca na izvornoj, temeljnoj, individualnoj, (opće)ljudskoj razini. Njegov „izgubljeni“, donekle proturječan, ali sveusve uvjerljivo oblikovan protagonist, umjetnička duša u nevremenu, taj inteligentni Roberto Badin birao je, izabrao i časno snosi(o) posljedice svoga/svojih izbora/izborā, ma koliko sve to (najprije za nj, ali i za čitav jedan kolektiv) traumatično bilo. A jest bilo i jest ostalo mnogošto traumatično, moguće još do danas, što u vrsnog autora Osvalda Ramousa upućen i dobronamjeran čitatelj prihvaća s razumijevanjem i naklonošću. Imajući na umu onu de gustibus..., ako možda izvedbeno doista nije epohalan, ovaj autorski vrlo samosvjesno koncipiran roman zacijelo jest važan, osobito u prostoru koji tematizira i za isti taj prostor. Estetika i izvanknjiževni fakticitet u Papirnatu konju kao da su neprestano u napetu suodnosu, gdje nijedno od (barem) dvoga dokraja i/ili nakraju ne će pretegnuti. Bitna konstanta, jedna od konkretnih trajnica, ovoga djela od prve mu do posljednje stranice jest: neupitna i dosljedna etičnost – glavnoga lika, alias njegova tvorca.

Svim i svačijim ranama usuprot, svjetionici (pa i onaj piranski) osvjetljavaju noću (katkad spasonosnim, katkad zlokobnim) mlazom, a danju blagim namigivanjem – ostanimo „pozitivno patetični“ poput nekoliko situacija oblikovanih nekima među posljednjim rečenicama romana – isti svijet, krajolike, sudbine i slične ljude koji su, Bogu hvala, danas ipak slobodni(ji) i povezani(ji) no što su to na istome tlu bili njihovi/naši djedovi i očevi. Dakako, bez bajkovitih previda/privida i zanemarivanja različnih motrišta, svjedočeći i danas novim napetostima, činjenici novih dolazaka i naseljavanja, pojavi uvijek novih „drugih i drukčijih“, „inojezičnih“..., što očito odvajkada ulazi u povijesni saldo (i) ovoga podneblja.

No, kako bilo, humanistički iznimno zauzet, Osvaldo Ramous pokazao se istinskim vizionarom – zato ga sa zadovoljstvom i ponosom sada konačno i Papirnatim konjem u lijepome prijevodu (pr)imamo i kao „hrvatskoga“ pisca. Sveti Luka, dakle, tek je djelomice bio u pravu onom svojom znamenitom nemo propheta... in patria...

(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)