Silvio Forza: HRABROST ČOVJEKA KOJI JE HTIO BITI N E T K O / Osvaldo Ramous

14. listopada 2023. | Književni esej, Preuzeto, Prevedena knjiga, Tekuća kritika
Slika

Osvaldo RAMOUS: Papirnati konj, roman, „Istra kroz stoljeća“, kolo XIV., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Žminj – Pula, 2023., 245 str. Naslov izvornika: Il cavallo di cartapesta. S talijanskoga prevela: Lorena Monica Kmet.

 

Čemu ovaj naslov pirandelovskog nadahnuća? Razloga ima više, od onih koji zasigurno nisu imuni na iskoristivu interpretativnu nategnutost (s moje strane, naravno) do drugih, dubljih i izvornijih, gotovo „konsupstancijalnih“. Prije svega, i Pirandello i Ramous bili su kazališni ljudi koji su se, polazeći od lokalne stvarnosti, uspoređivali s univerzalnim temama u čijem je središtu čovjek sa svojom, štoviše sa svojih tisuću duša. S druge strane, riječki je pisac dobro poznavao djelo i ushićeno cijenio one koje je i sam, pišući 1968. za Il cittadino di Genova, definirao „smionim kazališnim inovacijama“. Upravo je Ramous Italiji poručio da je u Jugoslaviji trebalo proći čak dvadeset godina komunizma i kulture ždanovljevske matrice kako Pirandello više ne bi bio smatran „reakcionarom pod prašinom[1]; doista, do toga su ga trenutka držali odviše buržujskim, dekadentnim i nezainteresiranim za književnost koja se izjašnjavala progresivnom. Nije ni potrebno reći da je Ramous rehabilitaciju dočekao s uzdahom olakšanja, prosudivši da je „nasreću, vrijeme lova na vještice završeno“[2], pa i stoga što se osjećao oslobođenim veta na prethodnu smjelost kad je s Talijanskom dramom postavio predstave kao što su Il berretto a sonagli i La giara[3].

Premda nije rečeno da je baš tako, samo iz jednostavne činjenice jer mi se učinilo takvim, bilo je i drugoga u tome htijenju da izjednačim dvojicu autora: riječ je o identitetu, bitnom diskursu za sicilijanskog dramaturga, što se pokazuje temeljnim i za promišljanje umjetničkoga djela riječkoga književnika.

Dakle, Jedan, nijedan, sto tisuća, kao polazište i antropološka metafora sredine u kojoj se kretao i djelovao Osvaldo Ramous. Stoga pogledajmo možemo li shvatiti što ovi brojevi kriju. Živjeti u Ramousovim okolnostima, dakle onima pripadnika nacionalne manjine, znači postati Sto tisuća* ako se, sažeto rečeno, prepusti asimilaciji; biti Nijedan/Nitko znači odreći se javnoga izražavanja svoga izvornog bića i povući se iz javnoga života, a biti Jedan/Netko – znači da se želi ostati svoj. A da bi se ostalo svojim, treba imati intelektualne i građanske hrabrosti pa raskrinkati niz epohalnih nesporazuma. To je Ramous i učinio, izabravši, baš tako, da bude netko (Netko, op. ur.).

Biti „nitko“, rekosmo, podudara se s odricanjem javnoga izražavanja svoga autentičnog bića i s povlačenjem iz javnoga života. Tu smo na području nijemosti/nemuštosti kao građanske smrti, kao nagovještaja pogrešnoga identiteta. A ta „patologija ne-riječi“, tamo gdje bez riječi uzmanjka i identitet u svojoj punini (onaj slobodni da se bude „netko“ bez posezanja za „stotinama tisuća“ maski), upravo danas postaje glavnom pejzažnom odrednicom „postojbine riječi“ (odnosno književnosti). Postaje zapravo književnim sredstvom koje se više od ostalih dopada autorima koji se bave složenom temom egzodusa i silovane čovječnosti u društvu i intimi Istre, Rijeke i Zadra nakon Drugoga svjetskog rata. Pišući tekst po narudžbi, uz šezdesetu obljetnicu Talijanske drame u Rijeci, na nijemost se oslonio Edoardo Erba koji je, nadahnut djelom Minnie la candida Massima Bontempellija, predložio lik Riječanke Else, koja je zanijemjela od raznih zbivanja, neopozivo osuđena na šutnju kad se egzodus doista dogodio. Nešto kasnije istim je tragom pošao Fulvio Molinari, Tršćanin iz Vrsara, kojega se svi sjećaju kao novinara glavnih večernjih vijesti, dugogodišnjega voditelja uredništva RAI-ja u Trstu. Molinari je zamislio nijemoga ribara, koji je takvim postao nakon što je povijest novih osloboditelja ponizila žrtvu njegova oca Talijana u Dalmaciji. Elsa sa svojim „agramatizmom“ i Nijemi ribar, ušutkan poviješću, ogolili su tjeskobu i nesposobnost da se život proživi u punini, u kontekstu koji se ne osjeća svojim. To se zbiva zato što se vlastiti identitet ne shvaća samo kao drugačiji nego i kao gubitnički. Elsa i Nijemi ribar nisu imali ohrabrujućih jamstava u vezi s vlastitim identitetom, kao što ih, tek toliko da se uzme pirandelovski primjer, nije imao onaj Mattia Pascal koji nije mogao funkcionirati kao Adriano Meis i koji je u povijest zapravo ušao kao „pokojni“. Ali Ramous nije bio stvoren da postane „pokojni“, nije se htio odreći vlastita identiteta: nije ga htio zadržati zato da ga ponudi kao isključiv, nego da ga postavi u odnos s drugim identitetima, da može dati pravi smisao pravim idealima ravnopravnosti, jednakosti ili, kako bismo danas rekli, istih mogućnosti. Ne, Ramous nije htio postati Nitko.

Osvrnimo se na prečest, skučeno prilagodljiv sindrom Stotine tisuća. Kad je netko nacionalna manjina, rekosmo, Sto tisuća postaje kad se u bitnome prepusti asimilaciji. Ako nam je Mattia Pascal, kojega ne predlažemo kao Nekoga već kao Nikoga, pokazao da se ne može postati netko „drugi“ s obzirom na ono što jest/jesi, Vitangelo Moscarda iz Jedan, nijedan i sto tisuća otkrio je to da stvarni život čine ljudi koji na sebe stave tisuću maski s bitno oportunističkim opravdanjima. Iz toga proizlazi strahovito dramatičan zaključak kad shvatimo – a to itekako vrijedi i za naše krajeve – da i sama stvarnost, s obzirom na to da je oblikuju ljudi uljuljkani u logiku „stotine tisuća“, nije objektivna i stvarna, već relativna i lažna. A to zato što se ne može smatrati pravom, izvornom, društveno i građanski poželjnom stvarnošću ona u kojoj prevladavaju ljudi koji znaju i žele, smireno i bez previše obzira, biti „sto tisuća po svaku cijenu“. Želimo li biti prozaični i zločesti, u našemu slučaju Sto tisuća su oni među nama koji „dezertiraju“, izvlače se i ne pohađaju naše škole, naše predstave, ne čitaju naše novine, ne prate naša izdanja... Oni koji su često bili označeni kao mlitavi, ravnodušni, lišeni nacionalne svijesti. Ali treba biti oprezan, ovdje ulazimo u vrlo opasno područje: ako je kulturološki pravedno zahtijevati stvarnost sačinjenu od cjelovitih i neprikrivenih identiteta, i ako je korektno, a s gledišta koje ne uzima u obzir kritičke i povijesne perspektive, stigmatizirati one među nama koji su se odrekli nacionalnoga identiteta, to ne znači da moral koji svime upravlja mora biti zasnovan na nacionalnim mjerilima: prije nacionalnog dolazi ljudsko dostojanstvo, a provoditi u djelo poštovanje prema ovoj vrsti dostojanstva može dostajati da se zaradi mjesto u raju. Dakako, u raju Stotine tisuća. Ne postoji moral, ne postoji etika koja nam dopušta ustvrditi da biti nitko ili biti sto tisuća nije dobro i pravedno. Ali s Ramousova gledišta, biti sto tisuća stvar je prije korisnosti nego dobroga i pravednoga. I tako, kao što nije htio biti nitko, Ramousa nije zanimala ugoda kao ni porečena minimalistička svakodnevna tvrdnja tipična za sto tisuća.

Za Ramousa, ali i općenitije, čovjek može koračati pozornicom života kao društveno biće jednako drugima, ili pak u zdravu nadmetanju s drugima, samo onda kad ima ohrabrujuća jamstva u vezi s vlastitim identitetom. Pazite, ne s „golim“ identitetom, na neki način „nevinim“, već onime koji drugi opažaju kroz postupke društvenog, političkog, povijesnog i etičkog posredovanja. Riječ je, dakle, o percepciji koja se temelji na mišljenju, onome koje je u stanju proizvesti simbole i neposredne asocijacije. Evo zašto su tuđa vrednovanja našega identiteta, s obzirom na to da podsvjesno proizlaze iz simboličnih asocijacija, u osnovi književne operacije, i zašto u osnovi ideje identiteta stoji književnost. Nalazimo se na području identiteta shvaćenog jednim od središnjih problema književnosti dvadesetoga stoljeća, gdje s punim pravom treba uvrstiti i Osvalda Ramousa, naročito pjesnika Ramousa. Ovaj tekst ne raščlanjuje Ramousovu poeziju: ipak mi je važno napomenuti da se u području kritike i vrednovanja riječkoga književnika ne mogu zanemariti tekstovi Alessandra Damianija posvećeni Ramousu.

Osvaldo Ramous, dakle, nije htio biti Nitko, nije htio biti Sto tisuća. Htio je biti Netko: Netko u paradigmatskom smislu, naravno, ne u onome manje plemenitom, jedinstvenosti. Pokušao je biti Netko, sa čudesnim – i u zanatu i u intuiciji, u poeziji. Bio je to i kao ravnatelj Talijanske drame, doslovno je spasivši usprkos ravnodušnosti Stotine tisuća Talijana koji su bili važni, a koji su ravnodušje pokazivali na pogrešan način, u trenutku kad je Drami prijetilo da zauvijek nestane sa scene. Ali bio je to i kao novinar, komentator, demontirajući komunistička obećanja o jednakosti, bratstvu, istinskom poštivanju manjinskih prava, ukazujući na proturječan zahtjev koji je jugoslavenski režim implicitno uputio Talijanima Istre i Kvarnera – da suštinski budu neprijatelji Italije i, na koncu, s gorčinom kritizirajući predstavljačku strukturu, kao i neke predstavnike same manjine. Ramousova je bila bitka u obranu talijanskoga identiteta, bez nacionalističkih ispada, utemeljena na uvjerenom kozmopolitizmu koji bi se trebao ostvariti suradnjom narodā i kultura. Čitajući danas ulomke iz Ramousovih djela, iznenađeni smo koliko je prethodio vremenu, kad je primjerice upozoravao na to da će Europa prije ili kasnije morati srušiti barikade koje ju dijele; ili kad je shvatio koje je pravo značenje kulture manjine u kontekstu multikulturalnih otvaranja: „...kad govorimo o kulturnom životu jedne nacije, gotovo se uvijek zanemaruje činjenica da nijedna nema strogo određene kulturne granice. U svakom slučaju, nacionalne su manjine značajne jer udahnjuju život prožimanju koje se, osim kriznih udaraca, nerijetko razrješava u snošljivu suživotu, koji bi se mogao odrediti kao – nadnacionalni duh. Budući da ni nacionalnost, sama po sebi, nije uvijek strogo odredljiva, bilo bi pogrešno tražiti duboko podrijetlo pojedinaca u narodima koji su se, stoljećima živeći u kontaktu, često na nerazmrsiv način izmiješali. Bitan je jezik, kultura. I suradnja među kulturama, jer prava kultura – dobro je ponoviti – nikad ne kreće obrnutim putem presizanja, već sudjeluje u napretku, razumijevanju i suradnji među pojedincima i narodima. S ovoga gledišta, najkorisnija i najplemenitija svrha nacionalnih manjina trebala bi biti suradničko djelovanje na razumijevanju među narodima, obostranom upoznavanju i, posljedično, ne na neslozi, već na suradnji.“[4] S današnjega gledišta, u Ramousa također iznenađuje hrabrost da šezdesetih godina javno piše i podržava talijanske interese u Istri, u trenutku kada škole, novine i televizija za dvadeset milijuna stanovnika Jugoslavije promiču priču kao da su svi Talijani u Istru stigli u crnim košuljama, i to svi 1922. godine, svi s jasnim ciljem da unište slavenske narode. U tom smislu vrijedi upozoriti na malu, ali jasnu ramousovsku preciznost: kao što je bilo moralno pravedno (napisano velikim P) primijeniti antifašizam, jednako tako bilo bi pravedno koristiti se i drugim pojmom, koji bi možda s većom povijesnom vjerodostojnošću opisao činjenice, pa i u Jugoslaviji, vezane za Drugi svjetski rat: onim antinacizma. U Ramousovim člancima, na koncu, iznenađuje smiona kritika režima, onoga komunističkog, kojemu se kritike zasigurno nisu svidjele.

No, pogledajmo poneku tvrdnju, a prije svih onu o bitno nesretnom položaju manjine. Radeći u zemlji koja se razmetala bratstvom i jedinstvom, koja se smatrala „najboljim od svih mogućih svjetova“, Ramous je dijagnosticirao bol manjine te, u ovome slučaju, raskidao koprenu koja je zastirala čitavo društvo, u spomenutu članku napisavši: „Manjina je, uostalom, nesretan pojam, jer u pamet doziva riječ umanjenje. Često inojezični narodi smetaju. Svojim zahtjevima, obilježjima iznimke, kao da su stvoreni samo zato da bi vladama zadavali brige. Neki ih režimi čak nastoje ignorirati. Tako je u Italiji činio fašistički režim, koji je slavenske narode koji su se našli unutar njegovih istočnih granica držao nepostojećima, ne odobravajući im ni škole ni tisak na njihovu jeziku. Tako je u nekim krajevima činio i jugoslavenski monarhistički režim koji je, između ostalog, srpski jezik nametnuo cijeloj velikoj inojezičnoj pokrajini kakva je danas Republika Makedonija [...] među manjima u Jugoslaviji je i talijanska, o kojoj se mnogo govorilo (ne uvijek nepristrano) i o kojoj se možda još više šutjelo [...] Koliko je Istrana i Riječana (s otoka i iz Dalmacije nemamo podataka) koji žive u Jugoslaviji i koji čuvaju talijanski razgovorni jezik? Prije nekoliko godina statistika je govorila o otprilike 35.000 ljudi. Danas se govori o još manjem broju. Brojke su dojmljive s obzirom na to da na vidjelo iznose stupanj egzodusa, pravog kolektivnog preseljenja naroda koji je napustio svoje kuće i zemlju kako bi se nastanio na talijanskom teritoriju.[5] Obuhvativši kontekst na tako jasan način, Ramousu nije preostalo drugo nego zaključiti: „[...]dok se sve drugo razvija [...], kulturni život talijanske manjine ostaje, u nekim vidovima, gotovo nepromijenjen.[6]

Mnogo je tekstova u kojima je Ramous nastojao upozoriti na stanje i položaj talijanske zajednice, ali se njegove raščlambe nisu zaustavljale na tome mikrokozmu, već su pogled proširile na cijelo društvo. Jedan od najzanimljivijih ulomaka jest onaj u kojemm se pojavljuje koncept demokracije, drukčiji od načina kako je obuhvaćen pojmom „diktature proletarijata“: „Govoriti o jezičnim manjinama, koje se često nalaze blizu granice, danas može izgledati nepravodobno: tema, tvrdi ponetko, koja podsjeća na stare šovinizme, one koji su izazvali mnoge nedaće i koje još tu i tamo proviruju, kao da nas žele upozoriti kako opasnost nije posve nestala i da je dobro držati je na oku kako bi se izbjeglo da nanovo preuzme zabrinjavajuće dimenzije. Ipak je riječ o posve oprečnoj stvari. Poštivati prava manjina, razmatrati njihove probleme, rješavati ih, nije drugo negoli iskazivanje poštovanja prema demokraciji.“[7] Nešto dalje, Ramous se želi ograditi od vrlo opasnih zamisli o rasi, krvi i tlu, zapisujući: „Na koncu, o čemu je riječ? O primjeni načela slobode za sve, i za one koji se, pomicanjem granica zatečeni unutar države drukčijega službenog jezika, žele služiti svojim jezikom, očuvati svoju kulturu, ne trpeći poniženje da se osjećaju strancima u zemlji u kojoj su rođeni. Govorio sam o jeziku, jer treba imati na umu da je definicija manjine točno ono što ostaje unutar ovoga preciznog ograničenja. U ovakvim slučajevima prijeći na koncept plemena, krvi, podrijetla itd., makar i nesvjesno, ponekad znači učiniti prvi korak prema konceptu rase. Tada, jasno, pitanje postaje dvosmisleno. A tu je doista riječ o stvarima u krivo vrijeme, u Europi koja teži prevladati stare antagonizme među narodima, kako bi dostigla ciljeve, ako još ne ujedinjenja, onda barem suradnje.[8]

Sjajna je kritika koju je Ramous namijenio otrcanom i potrošenom konceptu manjina kao mosta među narodima koji, pogleda li se bolje, krije zamku svrhovitosti: „...nadasve je potrebno objasniti da manjinske jezične skupine ne postoje kako bi imale neku funkciju i da im nitko ne može određivati zadatke. Jasno je da kulturni život manjine ne može imati funkcionalan značaj, već se razvijati kao svrha sama po sebi, neovisno o promjenama raspoloženja s ove i one strane granice. Jugoslavenska država daje dovoljna sredstva za kulturni život talijanske manjine [...] Riječ je samo o tome da se vidi ulažu li se potom ta sredstva na najbolji mogući način [...] Dovoljno je spomenuti samo jednu činjenicu: Slovensko kazalište iz Trsta svake godine sudjeluje (i pravo je tako) na smotrama jugoslavenskih kazališta, koje se održavaju u Novom Sadu, nedaleko od Beograda. To je primjer koji bi, mislim, trebalo slijediti, u najširemu smislu, s obiju strana. Ali držim kako je glavno to da se manjinska kultura odmah depolitizira. Jer je politika često dijelila narode, a kultura, ako je dobro shvaćena, ne može drugo nego ubrzati njihovo razumijevanje, pa dakle i njihovo prijateljstvo.[9]

U skladu s nastojanjem da se sačuva kao Netko, treba razumjeti i kritiku koju je Ramous uputio Talijanskoj uniji Istre i Rijeke, jer nije smatrao pravednim predstavljanje manjine dodijeliti tijelu koje u srži nije bilo kulturno već ideološko, prava produžena ruka Komunističke partije: „Talijanska unija Istre i Rijeke [...] djelomice kulturna, ali u prvome redu politička ustanova, čije su funkcije na početku bile u izravnoj vezi s revolucionarnim stanjem tih godina. Da Talijanska unija Istre i Rijeke i danas u osnovi nastavlja biti politička, dokazuje i sada važeće pravilo da se njezin predsjednik i tajnik neizbježno biraju među članovima jugoslavenskog Saveza komunista. Što znači da slijede direktive koje dolaze izvan manjine koju namjeravaju predstavljati. [...] Talijane koji su ostali, za razliku od Slovenaca u Italiji, predstavlja samo jedna organizacija, tj. Talijanska unija Istre i Rijeke, osnovana, kako kaže njezin najnoviji statut...[10], i ovdje Ramous citira, „tijekom Narodnooslobodilačkog rata, kao izraz volje antifašista Istre i Rijeke talijanske nacionalnosti da daju svoj doprinos oslobodilačkoj borbi, jačanju bratstva i jedinstva i socijalističkoj revoluciji naroda Jugoslavije.“[11]

U svojim razmatranjima Ramous će zabilježiti da „...najnoviji statut Talijanske unije Istre i Rijeke, doista, potvrđuje kulturni karakter organizacije. Ipak se prirodno nameće pitanje: Zašto se najviše rukovodeće funkcije beziznimno dodjeljuju upisanima u Komunističku partiju? Od 35.000 članova, u partiju je upisano manje od 1 i pol posto. Kako to da upravo iz toga jednog i pol posto neminovno dolaze najviši rukovoditelji organizacije koja se definira kulturnom?[12] A još je ranije primijetio da „...poslije rata Unija nije napustila svoj politički karakter, nego ga je, naprotiv, naglasila. Njezini najviši rukovoditelji, sve partijski ljudi, ponekad su birani među onima koji nisu imali nikakve veze s Istrom i Rijekom, nego su se prije kratkog vremena s Poluotoka doselili iz političkih razloga, koji su mogli biti uzeti u obzir, ali koji im zato nisu davali pravo govoriti u ime pogranične manjine kojoj ne pripadaju; na stranu činjenica da njihova pozicija građana Italije, koji su usto vodili kampanje teritorijalnih potraživanja protiv vlastite zemlje, nije bila nimalo dolična i nijednom ideologijom opravdana.[13]

Postojao je još jedan kamenčić u cipeli, koji je Ramousa žuljao: onaj Talijana pridošlih iz Italije nakon 1945., kojima su dodijeljene funkcije predstavljanja „Talijana koji su ostali. Veoma je odlučna njegova kritika u navedenome članku protiv [...] prisutnosti onih osoba na rukovodećim položajima Talijanske unije Istre i Rijeke koji s Istrom i Rijekom nemaju nikakve veze; i upravo su odavde niknule dodatne greške i nesporazumi. [...] lako je razumjeti koliko je mučno gledati egzibicije teritorijalnih potraživanja na štetu Italije onih ljudi koji su malo ranije stigli s Poluotoka i još uvijek su talijanski građani. Nezgodno je to da onaj tko je govorio i pisao na taj način sada polaže pravo da to čini u ime istarskih Talijana. Mogao bi eventualno biti dio zajednice imigranata, ali nema pravo govoriti u ime pogranične nacionalne manjine ako ne pripada toj manjini. Uostalom, u Jugoslaviji nitko ni u snu kao predstavnika jugoslavenske manjine u Italiji ne bi priznao Jugoslavena koji se kao odrastao čovjek i svojom voljom preselio na talijanski teritorij, da zatim tamo, iz redova neke vladajuće partije, obavlja iredentističko djelovanje protiv svoje zemlje. A ipak, kada je riječ o talijanskoj manjini u Jugoslaviji, istovjetni su slučajevi uobičajeni, izobličujući i krivotvoreći fizionomiju talijanske zajednice u Istri, koja je ostala u svojoj zemlji.[14]

Navedeni ulomci zapravo pokazuju kako je, nastojeći da ostane Netko, Ramous unutar „organizirane talijanske nacionalne zajednice“ prepoznao sindrom Stotine tisuća. Razočaranje proisteklo iz političke (komunističke) ideologizacije funkcija na vrhu Talijanske unije i prejake uloge koju su preuzeli talijanski imigranti, potaknulo ga je da uputi ozbiljne kritike manjinskoj kulturnoj politici. Prva, vrlo osobna, koja je proizlazila iz jednoga od prije navedenih „zala“, odnosila se na jedini književni časopis talijanske nacionalne zajednice: „[...] odbijam surađivati s 'Battanom' jer je riječ o časopisu koji u Beogradu vode i uređuju ljudi koji ništa nemaju s našom manjinom i koji stoga nemaju prava govoriti u njeno ime, iako njihova kvaliteta naturaliziranih Jugoslavena za zemlju koja ih prima predstavlja posebno političko jamstvo.“[15]

Drugu snažnu kritiku koja se odnosi na svijet kulture Ramous je uputio prema Italiji, zbog besmislene i postojane šutnje zbog koje su Talijani iz Istre i s Kvarnera ostali isključeni iz talijanskoga kulturnog prostora: „Godinama je s talijanske strane“, piše Ramous, „postojala gotovo potpuna nezainteresiranost (ako nije bila riječi o negativnu odnosu) za Istrane i Riječane talijanske nacionalnosti, koji su ostali u svojoj zemlji. Nešto što nema usporedbe s ponašanjem Jugoslavije, posve drugačijem prema slovenskoj manjini na tršćanskome području. Sad su se s talijanske strane stvari prilično promijenile. Izdašna pomoć za njihov kulturni razvoj prvenstveno se daje, kako je i pravedno, mladima. Ali preko koga? Preko one organizacije Talijana Istre i Rijeke čije su neučinkovitost i nedemokratičnost dobro poznate. [...] Problem se svodi na ovo: ili će Talijanska unija Istre i Rijeke doista postati reprezentativna organizacija manjine (a izbor za najviša rukovodeća mjesta trebao bi se odvijati uz sudjelovanje cijele jezične skupine koju bi ona htjela predstavljati), ili će razboritost zahtijevati to da veze manjine s izvorima vlastite kulture nađu boljeg posrednika, makar stvorenog samo u tu svrhu.[16]

Ramousove političke prosudbe, osjećaji i načela njegovih nadahnuća ne mogu se do kraja razumjeti ako se u obzir ne uzme njegov roman Kaširani konj (Il cavallo di cartapesta) napisan daleke 1967., koji je punih četrdeset godina ostao neobjavljen, da bi svjetlo dana ugledao zahvaljujući riječkoj Zajednici Talijana. Među piscima talijanske nacionalne zajednice nitko u središte svoje proze nije odlučno stavio jasno, točno, trezveno gledište Talijana koji su ostali. Učinio je to upravo Ramous, koji je s Kaširanim konjem ispisao kapitalan roman – ne samo u povijesti književnosti talijanske nacionalne zajednice, nego kapitalan svojim poučnim, razvojnim, građanskim, kulturnim, antropološkim i povijesnim dosegom. Trebalo bi ga smatrati temeljnim romanom Talijana koji su ostali ovdje! Zašto? Bilo bi za to mnogo razloga, ali dva su bitna, naime ona razložena u dvama poglavljima na koja je u pismu od 22. lipnja 1969. Ramous ukazao Eraldu Misciji. Prvo od njih je Sastanak na rubu šume u kome se objašnjavaju razlozi antifašističke borbe i razlozi potrebe prepuštanja Rijeke Jugoslaviji, a gdje se suštinski raskrinkavaju komunistička obećanja poput:  

 „Komunistička partija želi [...] narodu pomoći osvojiti vlastitu slobodu. Stoga svima možemo reći: posjedujete li imovinu, nitko vam je neće oduzeti; ako ste vjernici, nitko vas ne želi udaljiti od vaše vjere; ako imate visok društveni položaj, ako se bavite nekom trgovačkom djelatnošću ili slobodnom profesijom, nitko vas ne misli degradirati, poniziti, uzeti vam ekonomske i duhovne povlastice. Ukratko, Narodnooslobodilačka vojska želi pobjedu nad neprijateljem, a ne društveni prevrat. Ono što je važno je sloboda. [...] nismo imperijalisti i ne namjeravamo oteti zemlju koja nam ne pripada. Borimo se za slobodu narodā, stoga poštujemo njihovu volju. Narod Istre i drugih pograničnih krajeva sâm će odlučiti o vlastitoj sudbini. Nikakva zlostavljanja i nikakva pritiska: sve će biti napravljeno u znaku slobode.[17]

Drugo bitno poglavlje nosi naslov Tvoja logika nije moja logika. U njemu se, s dva suprotstavljena stajališta (ali oba antifašistička!), vraća problematici sudbine pripadnosti Rijeke nakon rata, gdje se oblikuje ljudski procijep koji će dovesti do egzodusa. Sve to, piše Ramous, navodi se „kao svjedočanstvo kako su takozvani veliki društveni ideali skrivali male i licemjerne nacionalističke prohtjeve koji su upravo od malih osobnosti činili prave žrtve“ te koji će u kratko vrijeme promijeniti jezik i fizionomiju Rijeke, pretvorivši „Fijumane“ u gotovo strance u vlastitoj kući. U vezi s pravima manjina, antifašist Angelo koji će izabrati egzodus primjećuje: „...dragi Furio (partizanski vođa, Talijan, op. a.), reći ću ti svoje mišljenje. Takva prava, i da se savjesno štite, onoga koji bi ih trebao uživati nikad neće lišiti osjećaja da je stranac u zemlji gdje je rođen. Htio ili ne, mora se podvrgnuti zakonima stvorenima za većinu, koja će uvijek držati da se inojezične tolerira ili, u najboljem slučaju, da su zaštićeni. U svakom slučaju, to je inferioran položaj. A ovdje tek, gdje je nacionalizam daleko od kraja […] Činjenica je da želim govoriti svojim jezikom, a da se nitko ne pravi kao da mi je to odobrio.“[18] Evo zašto na stranicama ove knjige bol postaje opipljiva i prepoznatljiva u ulomcima pravoga lirizma, kakvima se Ramous znao istaknuti. Kao ovdje: „...ima mjesta koja (Roberto, Fijuman, glavni lik, op. a.) tvrdoglavo izbjegava, kako ne bi bio prisiljen uspoređivati. Neke uličice, na primjer, Staroga grada.[19]

U nastojanju da spasi(m) dušu (moga) izmučenoga grada[20] Ramous je, iskreno govoreći, dao jednostavan predložak koji pak nitko drugi, ni prije ni kasnije, nije tako jasno protumačio: „htio sam uhvatiti dva trenutka njezine povijesti (Rijeke, op. a.): prvi u kom je talijanstvo politički potvrđeno i drugi kad je talijanstvo grubo izbrisano. Ta su dva povijesna trenutka predstavljena Prvim i Drugim svjetskim ratom.[21] Kad je riječ o političkim sudbinama Istre i Rijeke, uvijek se pozivalo na talijanski iredentizam (uz buđenje talijanske nacionalne svijesti), na buđenje hrvatske nacionalne svijesti (hrvatski nacionalni pokret), na fašizam, na komunizam, na fojbe..., zanemarujući da su možda upravo ratovi, s obzirom na to što jesu, ali ne samo njihovi raspirujući razlozi i razorne posljedice, bili traume u pravome smislu riječi.  Odavde dolazi izbor da se sudbina glavnoga lika, Roberta, poveže sa sudbinom njegove družice Židovke. Tako se ostvaruje posvemašnji zaron u apsolutno zlo.

Prvi je dio romana pretežito lirski (što se događa i u Zaninijevu Martinu Mumi) i zbiva se u godinama Prvoga svjetskog rata. Tu je epizoda s prvim zrakoplovom u Rijeci, tu su redovi za hranu, ustrajavanje na sudbini „nesposobnog“ (tada vrlo čestoj u djelima Sveva i Joycea) među ondašnjim neprilagođenim mladićima kao što je Luca (samoubojica od sedamnaest godina), ili Ercole ugaslih očiju, Giovanni slaboumna izgleda, tanašni i boležljivi Piero... „Činilo se da je rat mlade učinio nesposobnima nastaviti mukotrpnim putem koji se zove svakodnevica. Stvarnost im se mrvila među prstima.[22] No roman potom, prema Ramousovu priznanju, postaje „u određenom smislu, pripovijedanje po tezama[23]: ponešto gubi na literarnosti, ali puno dobiva na polju etičnosti. Povijesni likovi poput D'Annunzija i Mussolinija (tko je taj, pitali su se Fijumani kad je došao održati govor umjesto pjesnika vojnika), francuski konzul, odnosno Korzikanac Forcioli, koji će skončati samoubojstvom 10. lipnja 1940. (još jedno povijesno i ljudsko poglavlje koje prosvjetljuje), kao i literarni likovi poput ilegalaca antifašista, partizana, susjeda..., nisu samo paradigmatske figure, cjelovite su to osobe smještene u ambijent oslikan dramaturški, gotovo na filmski i trodimenzionalni način, ukratko – pravi su, cjeloviti. Ramousova pripovjedačka vještina takva je da je Kaširani konj sačuvao značajke spomenika, iako poprimivši i značajke dokumenta.

Ramous je u potpunosti shvaćao važnost kulture: „Jezik kojim govorimo i pišemo“, kaže Roberto konzulu Farcioliju, nije nam nametnut. Bio je talijanski, kao i dijalekt, i prije nego što je ovamo stigla Italija.“[24] I u tom kontekstu Ramous ponovno „želju za Italijom“ Fijumanā bitno svodi na kulturnu srodnost: „Što je za Fijumane bila Italija prije negoli je grad pripojen talijanskoj državi? Bila je Dante, bila je Michelangelo, bila je Manzoni, bila je Verdi. Bile su vedute Venecije, glas slavnih pjevača, utjecaj glazbe, od opere do šlagera, privlačnost povijesti. Umjetnost, kazalište, preobrazba života. Bilo je jezično i kulturno talijanstvo, za stare i nove Fijumane, slobodan izbor, stvar koju treba braniti, stoga dragocjena.[25]

I upravo u svjetlu rečenice Činjenica je da želim govoriti svojim jezikom, a da se nitko ne pravi kao da mi je to odobrio[26], može se u konačnici razumjeti koliko je za Ramousa ustvrda da želi biti Netko postala pitanjem časti: prepoznajemo je i u komentaru objavljenom o dvadeset petoj godišnjici sjedinjenja Istre i Rijeke s Jugoslavijom: „Ove se godine s obiju strana talijansko-jugoslavenske granice obilježavaju obljetnice: ona pedesete godišnjice pripojenja Trsta Italiji i dvadeset peta sjedinjenja Istre s Jugoslavijom, koje su partizanske snage proglasile 1943. Obje proslave, gledane iz dva očišta, predstavljaju se unutar određene logike. Očito je, zapravo, da se Talijani s jedne strane i Jugoslaveni s druge sjećaju i obilježavaju, svatko iz svojih razloga, dva događaja. Ali nije jednako tako očito to da dok se u Trstu slovenska kulturno-ekonomska unija suzdržava, barem kako se do sada čini, od talijanske proslave, Talijanska unija Istre i Rijeke, naprotiv, predviđa niz svečanih priredbi uvrštenih u cjelinu jugoslavenskih proslava [...] Što se u ovom slučaju tiče stava Slovenske unije u Trstu, nema se što prigovoriti. Nitko ne može zahtijevati da jedan Slovenac pjeva hvalospjeve povijesnom događaju koji ga je učinio građaninom države drugačije od njegove [...] Ali jedna je stvar prisjećati se pokreta otpora, a druga klicati odcjepljenju vlastite nacionalne skupine od naroda s kojim dijeli jezik i kulturu. Slično odcjepljenje može se podnositi snagom duha i poštivanjem dužnosti koje ono nameće; ali jasno je to da uzdizati ga već izlazi izvan granica dostojanstva.[27]

I upravo bi se na posljednjoj riječi trebalo zaustaviti kad se govori o tim problemima. S obzirom na to da je među svim pravima koja manjini pripadaju najvažnije ono da može sačuvati vlastito dostojanstvo. Evo, dakle, Ramous se u obranu dostojanstva svoga identiteta, prije svih drugih, odmjerio s ideologijom koja je pokrenula niz nesporazuma, a koji su nepovratno obilježili fizionomiju istro-kvarnerskoga područja i odredili životne sudbine tisuća ljudi. Malo ih je među njima prednost pred Stotinom tisuća dalo Nikome ili Nekome. Među potonjima bio je i Osvaldo Ramous.*


[1] Pirandello non è più un reazionario sotto la polvere, članak objavljen u Il cittadino, Genova – Rim, 24. siječnja 1968. te preuzet u Messaggero veneto, Udine, 22. veljače 1968., str 11, pod naslovom Gli jugoslavi hanno ridato il giusto posto a Pirandello.

[2] Isto.

[3] Šešir dvorske lude i Žara.

* Luigi Pirandello, Uno, nessuno e centomila (Jedan, nijedan i sto tisuća, op. ur.).

[4] Aspetti poco noti di una minoranza, u: La Fiera letteraria, Rim, 7. srpnja 1966., str. 15.

[5] Isto.

[6] Isto.

[7] Italiani di Jugoslavia e Sloveni d'Italia – un raffronto opportuno; otkucani tekst iz prosinca 1966.

[8] Isto.

[9] Aspetti poco noti..., nav. dj.

[10] Isto.

[11] Isto.

[12] Italiani di Jugoslavia e Sloveni d'Italia..., nav. dj.

[13] Isto.

[14] Aspetti poco noti..., nav. dj.

[15] Isto.

[16] Il cavallo di cartapesta, ZT Rijeka, 2007., str. 154-155.

[17] Nav. dj., str. 251-252.

[18] Nav. dj., isto.

[19] Nav. dj., str. 19.

[20] Pismo Eraldu Misciji, 22. lipnja 1969. (Osobni arhiv.)

[21] Isto.

[22] Il cavallo di cartapesta, str. 87.

[23] Pismo Eraldu Misciji.

[24] Il cavallo...

[25] Isto.

[26] Isto.

[27] Istarski Talijani, problem dostojanstva, prekucani tekst iz 1968.

* S talijanskoga prevela Lorena Monica Kmet. (Op. ur.)


 

(Silvio Forza © IO DHK)

Podijelite članak