Sanja Roić: SVJEDOČENJE IZ RIJEKE. OSVALDO RAMOUS, PREVODITELJ I POSREDNIK JUŽNOSLAVENSKIH KULTURA U ITALIJI

Osvaldo RAMOUS: Papirnati konj, roman, „Istra kroz stoljeća“, kolo XIV., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Žminj – Pula, 2023., 245 str. Naslov izvornika: Il cavallo di cartapesta. S talijanskoga prevela: Lorena Monica Kmet.

Umjetnici su sastavni dio grada u kojemu se rijeka ulijeva u more, koji se ističe iznimnim zaljevom, Kvarnerom kojeg se prisjetio Dante^[1], i koji, kao u zagrljaju, obuhvaća otoke, gradiće i sela rasuta po obroncima strme i šumovite obale ocrtavajući veličanstvenu i istodobno prisnu geografiju, jedinstvenu upravo zato što se u njegovu toponimu odmah, na prepoznatljiv način^[2], ogleda generičko ime za vodeni tok – Rijeka na hrvatskome, a Fiume na talijanskome jeziku.

Jedno od nezaobilaznih književnih imena dvadesetoga stoljeća u gradu Rijeci jest Osvaldo Ramous. Pjesnik i pripovjedač, esejist i prevoditelj, redatelj, dramaturg i glazbenik te, kako povrđuje ova knjiga, romanopisac, Ramous je rođen u Rijeci 1905. godine u obitelji čiji romanizirani oblik prezimena, koje treba izgovarati na francuski način, očituje mnogostruke pripadnosti (osim francuskoga podrijetla, spominjala se i slovenska varijanta Ramovž), a jezikom i kulturom pripada talijanskoj zajednici na Kvarneru. Posljednji od šestoro braće rano je ostao bez oca, školovao se i djelovao u rodnome gradu. Godine 1938. objavio je zbirku pjesama i jedan dramski tekst, koji su odmah pobudili zanimanje kulturne javnosti,^[3] a u to je vrijeme surađivao i u časopisima koji su u Rijeci izlazili na talijanskome jeziku.

Nakon Drugoga svjetskog rata, kao što je poznato, mijenja se politički status Rijeke, grad pripada Hrvatskoj u Jugoslaviji, tako da Ramousa, kao i druge sugrađane i stanovnike istarskih, kvarnerskih i dalmatinskih lokaliteta, zahvaćaju korjenite promjene, a da oni pritom nisu promijenili mjesto boravka. Kritika je još u drugoj polovici 20. stoljeća Ramousu priznavala posebno mjesto u književnom stvaralaštvu na talijanskome jeziku, a danas ga smatra jednim od najvažnijih glasova talijanske zajednice u Istri i na Kvarneru. Izbor ostanka u Rijeci nakon 1945., 1947. i 1954. godine, kad je najprije Pariškim, a zatim Londonskim ugovorom određena sjevero-istočna granica Italije, bio je privatan i javan istodobno: Ramous ostaje u Rijeci kao afirmirani ravnatelj Talijanske drame i jamči, za ono vrijeme, umjetnički vrlo hrabar repertoar. Nekoliko godina kasnije, osobnim zalaganjem, retoričkim umijećem i vještinom kod političkih struktura u Beogradu uspijeva izboriti daljnji rad te važne institucije (ne smije se zaboraviti da je to jedini stalni teatar na talijanskome jeziku izvan granica Italije) i njezin kontinuitet, koji traje do danas.

U jednome od posljednjih intervjua, koji je posmrtno objavljen u časopisu Oggi e domani iz Pescare, Ramous je ovako sažeo vlastito zanimanje za književnu tradiciju i prevođenje poezije:

Mislim da onaj tko se bavi književnošću mora proširiti vlastite obzore i izvan svoga jezičnog svijeta. Još na početku književnog rada na talijanski sam preveo ponekog stranog pjesnika. Nakon rata prevođenjem dramskih i radiodramskih tekstova, ali ponajviše pjesama, nastojao sam talijanske čitatelje upoznati s jugoslavenskim književnostima. Istodobno sam nastojao da se u Jugoslaviji prevedu i tiskaju književna djela talijanskih autora.

Na pitanje tko su mu najdraži među onima koje je preveo, odgovara:

Među proznim piscima prednost dajem Ivi Andriću, od dramskih pisaca i polemičara Miroslavu Krleži, a od pjesnika Dalmatincu Anti Cettineu, čiji bi se opus mogao odrediti kao mediteranski, pa tako i s ponekim italskim odjekom.^[4]

Iz iscrpna bibliografskog popisa njegovih članaka i prijevoda poraća doznaje se da je prvi članak Ramous objavio u riječkome dnevniku La Voce del popolo u studenome 1945., dok je prvi prijevod na talijanski jezik sastavka Roženice Mije Mirkovića alias Mate Balote objavio u istome listu u ožujku sljedeće godine. Nekoliko godina kasnije, objavio je prvi prijevod pjesnika koji mu je bio posebno drag, Ante Cettinea: njegov sastavak Al campanile di sant'Arnerio (Posvećeno zvoniku Svetoga Arnerija) objavio je 1952. u časopisu Ausonia iz Siene.^[5] Tome Splićaninu, koji je preminuo 1956., Ramous je posvetio jedan od svojih posljednjih radova objavljenih u Italiji: Un poeta slavo italico della Dalmazia – Ante Cettineo (Jedan slavenski i italski pjesnik iz Dalmacije – Ante Cettineo), tiskan u travnju 1981. u Oggi e domani. O 25. obljetnici Cettineove smrti riječki je prijatelj želio podsjetiti na originalnog pjesnika i proznoga pisca koji je bio i izvrstan prevoditelj modernih talijanskih pjesnika. Ovako o njemu piše Ramous:

Njegova je kultura bila slavenska i on sam nije imao dvojbi glede svoga hrvatskog identiteta, ali ga je talijanska književnost očaravala. Ne samo talijanska, nego i latinska. Ante Cettineo možda je bio posljednji predstavnik niza dalmatinskih književnika za koje je talijanska kultura bila nezaobilazan dio njihova obrazovanja, a ponekad čak i njegov glavni element.^[6]

Osvaldo Ramous nije skrivao simpatiju i empatiju za Cettinea: već ga je bio uključio u antologiju Poesia jugoslava contemporanea (Suvremeno jugoslavensko pjesništvo) objavljenu 1959., što je bio pravi kulturni pothvat u to vrijeme. Svakako valja naglasiti da Ramous nije bio glasnogovornik takozvane službene književnosti toga vremena, njegov je rad bio individualan i odvijao se na rubu glavnih, službenih kulturnih razmjena. Antologija Poesia jugoslava contemporanea bila je istinski kulturni događaj, no nažalost nije mogla naići na prikladnu recepciju u složenim prilikama drugoga poraća i još uvijek neuspostavljenih službenih kulturnih odnosa između Italije i Jugoslavije. Iz dokumentacije u piščevoj privatnoj arhivi može se zaključiti da je konačna verzija imala nekoliko prethodnih te da je prva zamišljena još 1947. godine. Ne čudi stoga izbor autora i popis sastavaka od kojih je Ramous mogao „spasiti“ i u konačnu inačicu antologije uključiti tek nekoliko njih.

Rukopis napisan pisaćim strojem, naslovljen Poesie jugoslave tradotte da Osvaldo Ramous (Jugoslavenske pjesme u prijevodu Osvalda Ramousa), obuhvaćao je jedanaest autora poredanih prema osobnom izboru: Branko Ćopić, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Radovan Zogović, Zdenko Štambuk, Matej Bor, Božena Begović, Jure Kaštelan, Novak Simić, Mate Balota i Miroslav Krleža, uz tri narodne pjesme. Najbrojnije su bile Nazorove pjesme, njih četiri. Dvije prevedene Nazorove pjesme (Madre ortodossa i Garibaldi) te pjesme Ivana Gorana Kovačića i Kaštelanove uključene su u kasniju antologiju bez promjena. Pjesma Garibaldi uvrštena je kasnije u čitanke za učenike talijanskih škola.

Druga faza pripreme te antologije bio je prijedlog izbora hrvatskoga i srpskoga pjesništva između dva rata, u koji su bili uključeni Vladimir Nazor, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Tin Ujević, Miroslav Krleža i Desanka Maksimović, a ti su prijevodi kasnije ušli u konačnu verziju antologije Poesia jugoslava contemporanea objavljene kod izdavača Bino Rebellato iz Padove u ediciji Poeti stranieri (Strani pjesnici). Uvršteno je tada čak pedeset i pet pjesnika, od kojih neki s više sastavaka, a urednik Ramous sve ih je preveo i predstavio kratkim bio-bibliografskim bilješkama. Bilješke slijede kronološki niz prema godini rođenja pjesnikā: Nazor, najstariji, rođen 1876., a najmlađi Dubravko Ivančan, rođen 1931. Broj prevedenih pjesama za svakog autora varirao je od jedne do četiri. U to vrijeme gotovo nijedan autor nije bio poznat u Italiji, iako su neke pjesničke antologije već bile objavljene početkom '40-ih godina,^[7] ali je njihov odjek bio skroman zbog ratnoga vremena. Za većinu pjesnika uključenih u ovu antologiju riječ je bila o prvome prijevodu njihovih stihova na talijanski jezik, a knjiga je doživjela odlične kritike u tisku i u talijanskim časopisima, u kojima se često izražavalo čuđenje zbog postojanja tako bliskoga pjesničkog svijeta „koji ima mnogo toga zajedničkog“ s talijanskom poezijom i s talijanskim duhovnim svijetom, ali koji „uspijeva prenijeti sadržaje drukčije od onih što ih prenosi znatan dio suvremenoga talijanskog pjesništva“.^[8] Neobična je bila, ali ne čudi s obzirom na povijesne okolnosti, šutnja kojom su izlazak antologije popratile publikacije Zajednice Talijana Istre i Kvarnera.^[9]

Slijedeći svoja taduktološka načela, Ramous je u većini prijevoda žrtvovao rimu nastojeći sačuvati semantičke sadržaje individualnog pjesničkoga jezika, a u nekim je slučajevima uspijevao sačuvati eufoniju ili asonance, najčešće u izvornome metru jedanaesterca, osmerca ili sedmerca. Poštujući specifičnost sadržaja i odabravši forme svojstvene za prijenos u drugi jezični i kulturološki (s obzirom na pjesničku tradiciju) sustav, Ramous je talijanskome čitatelju uspio prenijeti teme, modele i nova stilska i tematska dostignuća pjesnika koji su stvarali u zemljopisno bliskoj zemlji, ali su u to vrijeme živjeli političku, društvenu i kulturnu zbilju različitu od one talijanske. Pritom, riječki pjesnik nije bio rukovođen krutim načelom ravnoteže u izboru pojedinih pjesnika, prema kojemu bi morao odabrati određen broj predstavnika iz svake republike sastavnice bivše države: njegova je antologija predstavila čak devet slovenskih, preko dvadeset pjesnika iz Hrvatske, Hrvata i Srba, petnaestak pjesnika rođenih u Srbiji, po jednoga pjesnika iz Crne i Gore i Bosne i Hercegovine te četiri makedonska pjesnika. Znao je, s mjerom i istančanosti, predstaviti pjesnike koji su imali šireg odjeka u cijeloj zemlji, a to su bili: Nazor, Andrić, Krleža, Desanka Maksimović i Gustav Krklec.^[10] Osim toga, istaknuo je svježinu i posebnost poezije Vesne Parun za koju je napisao da je „nesumnjivo najpoznatija i najcjenjenija hrvatska pjesnikinja danas“ i iznio važne ocjene o pjesništvu, primjerice, Otona Župančiča za kojeg se „smatra da je najveći pjesnik slovenske književnosti nakon Prešerna“. U odmjerenom i sažetom predgovoru i u bio-bibliografskim bilješkama naveo je „stručnjake za moderno pjesništvo u Jugoslaviji, koji su s većom upornošću i znanjem već bili objavili prijevode u Italiji“, ciljajući u prvome redu na Luigija Salvinija,^[11] a od antologija koje su objavljene u Italiji i koje su uredili drugi prevoditelji podsjetio je na one slovenske: u vezi sa slovenskom pjesnikinjom Vidom Taufer podsjetio je na Salvinijeve prijevode u Liriche slovene moderne (Moderne slovenske pjesme) i na prijevode Umberta Urbanija Urbanca iz Trsta u zbirci Piccolo mondo sloveno (Mali slovenski svijet). U životopisnim bilješkama nije propustio citirati prevoditeljsku djelatnost pjedinih pjesnika: Nazora, Ujevića, Angjelinovića, Desnice, Klopčiča, Ivaniševića, Krkleca, Kaštelana, Gorjana, Cesarića, Cettinea, a posebno je isticao zanimanje za kazalište i dramaturgiju u svakog autora kod kojeg je to bio slučaj.

Držim da sasvim slučajno u njegovu izboru ne nalazi mjesta nijedan pjesnik musliman iz Bosne, ali će zato početkom '70-ih godina Ramous talijansku publiku obavijestiti o toj tada novoj narodnosti i njezinim kulturnim tradicijama u jednome od najčitanijih književnih časopisa, rimskom časopisu La Fiera letteraria, u kojem je redovito objavljivao priloge i prijevode.

Premda suzdržano, Ramous je uvijek isticao prisutnost talijanskoga kulturnog elementa u djelu ili u poetici pojedinih pjesnika, ponajprije u Nazorovu opusu, ali i u pjesništvu Danka Angjelinovića, Ante Cettinea, Olinka Delorka, Frana Alfirevića i ostalih Dalmatinaca, a učinio je to na inteligentan način i prilikom predstavljanja stihova Ive Andrića. Osim toga, riječki je antologičar u svoj izbor hrabro uključio čak četiri pjesme Miloša Crnjanskog, u to vrijeme političkoga emigranta u Londonu, i s pravom vrlo pozitivno ocijenio njegovo pjesništvo: „Istančanost pjesničkoga jezika dostiže u ovoj zbirci [Odabrane pesme, Pariz 1954., S.R.] najvišu razinu“.^[12]

Zanimljivo je podsjetiti na to da je godinu dana prije objavljivanja padovanske antologije, 1958. u zagrebačkome Narodnom listu mladi Dalibor Cvitan, koji će kasnije postati protivnikom službenih poetika i oštar kritičar socijalističke zbilje, negativno ocijeniti Ramousovu dvojezičnu autorsku zbirku 50 poesie/50 pjesama. Hrvatske prijevode Ramousove poezije potpisao je pjesnikov prijatelj Danko Angjelinović. Cvitan je u skupnoj recenziji triju zbirki – Ramousove, Angjelinovićeve Olujna jedra i o Cettineovim Epitafima i poemama – knjige ocijenio anakronima i dodao da se u njima ostvaruju „bjegovi u tuđe mitove, kao da se radi o vlastitima“, očito misleći na romansko, talijansko nasljeđe. Slijedio je pritom postavke tadašnje službene kritike koja je sa sumnjom gledala na mediteranske teme, nužno otvorene prema drugome, prema prevladavanju svakovrsnih granica, jer su pjesničke teme zajedničke pjesnicima koji svaki sa svoje strane gledaju na zajedničko more.

No negativna kritika nije ni uplašila ni obeshrabrila Ramousa, jer su njegovi stavovi te pjesničke i prijateljske veze bili čvrsti i uzajamni pa se, na primjer, nije libio više puta ponoviti divljenje prema Angjelinovićevu pothvatu prevođenja Bijesnoga Orlanda na hrvatski, jer je Ariostov renesansni Orlando furioso u dječačkoj dobi bila najdraža knjiga njih obojice. U pismu što ga je 1957. godine na talijanskome napisao i u Zagreb uputio iz Rijeke najavio je da će uskoro biti objavljena „una piccola antologia“ (mala antologija) suvremenih pjesnika iz Jugoslavije u časopisu Giornale dei poeti i poslao mu tom prigodom dva prijevoda Angjelinovićevih pjesama pripremljena za tisak, Il mio barba Zore i È passato.^[13]

Upravo polazeći od golemog Angjelinovićeva pothvata, prvoga prijevoda epa Orlando furioso na hrvatski, Ramous će započeti važan članak o talijanistima u Jugoslaviji, Italianisti in Jugoslavia:

Prije petnaestak godina izišlo je u Jugoslaviji cjelovito izdanje Bijesnoga Orlanda. Preveo ga je Danko Angjelinović, čuveni pjesnik i prevoditelj, koji je sebi postavio zadatak da svakoj Ariostovoj oktavi podari hrvatsku blizanku, poštujući dosljedno ritam i slijed rima. Bio je to pothvat kao iz starih vremena, kakav je samo umjetnik staroga kova, ali i talenta, mogao privesti kraju. Rođen u dalmatinskom gradiću [Makarska, S.R.], Angjelinović je Hrvat, ali znao je talijanski jezik još od djetinjstva, kao i znatan broj njegovih sunarodnjaka. Bio je jedan od najvrjednijih predstavnika hrvatske književne tradicije koja je, počevši prije više stoljeća, u Dalmaciji bila i ostala posebno osjetljiva na kulturne modele s druge jadranske obale.

Podsjećamo da je 1965. godine, nakon uspostavljanja diplomatskih i kulturnih odnosa između Italije i Jugoslavije u drugome poraću, Ramous dobio Nagradu Grada Rijeke prigodom praznika 1. svibnja, uz obrazloženje da nagradu dobiva „za zbirku pjesama 'Il vino della notte' (Vino noći) i za knjigu pripovjedaka 'I gabbiani sul tetto' (Galebovi na krovu)“.^[14]

Zanimljivo je to da je Ramous predstavio Ivu Andrića talijanskoj književnoj publici prije nego što je potonji doživio svjetsku slavu nakon dodjele Nobelove nagrade za književnost 1961. U jednome intervjuu za talijansku televiziju RAI i književni časopis La Fiera letteraria Andrić je Ramousu rekao kako je talijanski jezik naučio u austrijskome zatvoru, u mariborskoj kaznionici, gdje je bio konfiniran zajedno s Talijanima iz Trsta i Istre. „Od toga vremena je sa zanimanjem čitao najbolje talijanske pisce – piše Ramous – a najviše se divio Manzonijevoj prozi. Bilo je to divljenje koje je ostavilo traga u njegovu djelu. Moglo se to primijetiti u sporome ritmu širokog zahvata koji karakterizira njegove opise. Upravo je on potaknuo objavljivanje novoga prijevoda djela I Promessi sposi (Zaručnici), koje je već bilo izašlo prije više godina, a davao je i savjete raznim izdavačkim kućama o izboru talijanskih djela koja bi trebalo objaviti“.^[15] U drugome članku, također u časopisu La Fiera letteraria, Ramous podsjeća na to da je Andrić za vrijeme njihova razgovora spomenuo Goethea, njegovo divljenje za Manzonijeve Zaručnike i prijevod na njemački ode Napoleonu, koju je Manzoni napisao u času njegove smrti, Il Cinque maggio (Peti svibnja), dodavši:

I danas mu [Manzoniju, S.R.] se moramo diviti zbog mnogih razloga ne samo kao piscu, nego i kao čovjeku: zbog njegove skromnosti, zbog posvećenosti radu na dugotrajnom usavršavanju vlastita djela. To su metode i načini koje su, nažalost, primijenili tek malobrojni pisci. Upravo sam se ovih dana založio da se ponovno objavi novo, pažljivo uređeno izdanje njegova remek-djela.^[16]

Uz taj članak Ramous je objavio tri ulomka iz Andrićeve zbirke pjesničkih proza Lica (Volti). Premda je pisac upravo u razgovoru s Ramousom citirao Chateaubriandove riječi: „Il faut quitter la lyre avec la jeunesse“,^[17] odnosno kako se u zrelosti valja posvetiti pripovijedanju, njegove posljednje godine bile su obilježene povratkom pjesništvu u prozi. Ramous je Andrića talijanskoj publici predstavio kao jednoga od najvećih suvremenih pisaca u zemlji, istaknuvši pritom da pjesništvo pripada ranoj fazi njegova književnog rada. Tako je u padovansku antologiju uvrstio njegove pjesničke sastavke Un ottobre, Paesaggio e L'alba.^[18] Prijevod pjesme Un autunno, dotjerana inačica ranijega prijevoda naslovljenog Un ottobre, Ramous je talijanskim čitateljima predstavio u časopisima L'Europa letteraria i Lotte nuove iz Cunea, istaknuvši pritom da je „Ivo Andrić, među najvažnijim spisateljma svoga jezika, prošle godine bio kandidiran za Nobelovu nagradu“.^[19] Kad mu je 1961. nagrada dodijeljena, Ramous je u riječkom časopisu na talijanskome jeziku Panorama ponovno objavio sastavke Un autunno i Mattino uz novu obradbu prijevoda pjesme L'alba, koja je već bila objavljena u padovanskoj antologiji, uz neznatne ispravke koji su očitovali prevoditeljevo odlično poznavanje tankoćutnih jezičnih razlika.^[20] U članku objavljenom 2. prosinca 1973. u časopisu La Fiera letteraria, naslovljenom Ivo Andrić non è musulmano (Ivo Andrić nije musliman), a s podnaslovom Nonostante che i suoi romanzi potrebbero farlo credere, il Nobel 1961 non è mai stato di religione musulmana (Premda bi se po njegovim romanima to moglo pomisliti, Nobelovac Andrić nikada nije bio islamske vjere), Ramous uspoređuje Andrića i Krležu, objašnjavajući talijanskim čitateljima njihove kulturološke provenijencije i pripadnost austro-ugarskome prostoru, s tim da prvi u djelima prikazuje „istočnoeuropski“ aspekt toga svijeta, dok Krleža predstavlja onaj drugi, „srednjoeuropski“. Ramous navodi Mešu Selimovića, u to vrijeme nepoznatoga u Italiji, „čiji romani i pripovijetke ne otkrivaju samo promatrača nego i čovjeka koji sudjeluje u životu toga orijentalnog svijeta“.^[21]

Ramous je još 1948. objavio nekoliko prijevoda poezije hrvatskoga klasika Miroslava Krleže na talijanski. Tako je njegov Crepuscolo (Suton) objavljen u dnevniku La Voce del popolo (4. studenoga), a 1953. su u Panorami od 31. ožujka slijedili sastavci Notte in provincia (Noć u provinciji), Esodo autunnale (Exodus u jesen) i Vittoria mattinale sulle tenebre (Jutarnja pobjeda nad tminom).^[22] Iste su pjesme uvrštene i u antologiju Poesia jugoslava contemporanea, gdje je u bilješci Ramous napisao:

Krleža se nalazi na čelu cjelokupna književnog života u Hrvatskoj. Dobar dio njegova djela sadržajem je socijalan i revolucionaran. U Baladama Petrice Kerempuha prikazuje tragičnu povijest seljaka svoga zavičaja, koji se bore s feudalnim vlastodršcima i stranim osvajačima. Autor je nekoliko zbirki poezije. Za teatar je, između ostaloga, napisao trilogiju Gospoda Glembajevi. Vrlo su poznate njegove novele o Prvome svjetskom ratu, sabrane pod naslovom Hrvatski bog Mars.^[23]

Iste je pjesme prevoditelj kasnije objavio u časopisima Il Giornale dei poeti i L'Europa letteraria 1960. odnosno 1961. godine. Razlike između Krležine i Andrićeve poetike već je bio izložio u navedenom članku iz 1973. Ivo Andrić non è musulmano^[24], započevši tvrdnjom da su „1961. godine njih dvojica bili jugoslavenski kandidati za Nobelovu nagradu za književnost [...], vrlo poznati u domovini, ali ne i u inozemstvu“ te je ilustrirao politički, društveni i kulturni ambijent iz kojeg dolazi svaki od njih, a kod Krleže se posebno zaustavio na dramskome opusu. U članku Dante e la letteratura jugoslava (Dante i književnost u Jugoslaviji)^[25], koji je napisao za talijanski radio, Ramous ističe talijanske kulturne elemente u drami Aretej zagrebačkoga pisca i navodi Danteove tercine (Pakao, IV, 10-15) koje je Krleža u talijanskome izvorniku umetnuo u svoj hrvatski tekst:

Autor evocira svijet Rimskoga carstva iz 3. stoljeća nakon Krista i u fantastičnom ga kontekstu spaja i suočava s našim svijetom. Vremenski otklon teatarski je riješen silaskom dvaju likova u podzemlje antičkoga groba. Jedan od njih ulazeći u grob sjeća se Daneova putovanja u paklu i magle kroz koju je i on morao proći kako bi stigao do onostranih misterija. Zatim na talijanskom recitira dvije tercine iz Komedije: Oscura e profonda era e nebulosa / tanto che, per ficcar lo viso a fondo, / Io non vi discernea veruna cosa. // „Or discendiam qua giù nel cieco mondo“ / cominciò il poeta tutto smorto: „Io sarò il primo, e tu sarai secondo“.

No, kako se Ramous najprije zanimao za poeziju, u jednome će se kasnijem članku još jednom vratiti pjesničkom djelu zagrebačkoga pisca:

Njegovi su stihovi ponekad satirični, kadšto deskriptivni, rijetko lirski. Prevladavaju socijalni motivi. Mnogi nas opisi podsjećaju na crteže i slike Georga Grosza, sa čijim slikarstvom Krležina umjetnost ima stanovite sličnosti. U pjesništvu se hrvatski pisac služi svim formalnim sredstvima: od tradicionalne metrike do pučkih dijalektalnih stihova, od naturalističkog opisa do avangarnih smjelosti koje su se, između dva rata, najviše oslanjale na ekspresionističke inovacije.^[26]

U to je vrijeme Krleža bio autor gotovo nepoznat u Italiji, a za objavljivanje njegovih djela založio se istarski i tršćanski pisac Fulvio Tomizza, pa će tako prvi prijevod njegovih pripovijedaka pod naslovom Il dio Marte croato (Hrvatski bog Mars), u prijevodu zaslužnoga Silvija Ferrarija, biti tiskan tek 1982. kod maloga izdavača Studio Tesi iz furlanskoga grada Pordenonea. Ramous je talijanske čitatelje htio upoznati s njegovom slavom u domovini, njegovim djelima, s poetikom, pjesničkim, proznim i dramaturškim stilom.

Godine koje su prethodile objavljivanju prijevoda Krleže u časopisima Zajednice Talijana u Rijeci bile su posebno teške za Ramousa. Nije bio članom rukovodećih tijela Zajednice jer mu se zamjeralo sudjelovanje u kulturnim inicijativama u gradu za vrijeme talijanske odnosno njemačke okupacije. Zanimljivo je također to kako ga je jedan riječki ezul optužio da je izdajnik, zato što je odlučio ostati u rodnome gradu, na što je Ramous javno i odlučno reagirao, prijavio optužbe u Italiji, dobio parnicu i izišao iz tih mučnih okolnosti kao stvarni i moralni pobjednik. No, najveća Ramousova dobijena bitka bila je obrana i spašavanje od zatvaranja riječke Talijanske drame (Dramma italiano) kojom je upravljao. Nije prihvatio tadašnju brzopletu odluku mjesnih vlasti koje nisu imale sluha za tu prevažnu kulturnu instituciju, pa je zatražio prijem kod saveznih funkcionara u Beogradu, odgovornih za kulturu, obrazložio problem i uspio sačuvati Talijansku dramu. Nakon teških godina iz kojih je unatoč svemu izašao kao pobjednik, Ramous je 1964. godine priredio prvi susret talijanskih i jugoslavenskih pisaca u mjestu Cittadella kraj Padove.^[27] Izravan susret suvremenih pisaca iz zemlje u kojoj je živio i djelovao i talijanskih pisaca, iz kulture i jezika kojima je pripadao, bio je način na koji je riječki pjesnik shvaćao ostvarenje uzajamne razmjene i kulturnih veza.^[28]

Ramous je u punom smislu riječi bio angažiran intelektualac: godine 1967. stao je u obranu pjesnikā Cirila Zlobca i Slavka Mihalića, urednikā antologije pod naslovom Nuova poesia jugoslava (Nova jugoslavenska poezija), tiskane godinu dana ranije kod izdavača Guanda,^[29] koje su u domovini optužili da u antologiju namjerno nisu uvrstili crnogorske pjesnike; branio je mogućnost rasprave o vjerskim temama u ateističkoj državi, upravo zato što se vjera smatrala privatnom stvari pojedinca; smatrao je da nema nikakve prepreke recepciji Dantea u južnoslavenskim književnostima; izjašnjavao se u vezi sa situacijom u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu te o društvima književnika i njihovim inicijativama... Pišući o svim tim temama u talijanskim tiskovinama, Ramous je bio objektivan, smiren i nepristran. Brojni njegovi prilozi iz toga razdoblja napisani su za radijske emisije: kratko, jasno, informativno i, s vremenske distance to možemo potvrditi, objektivno. Ramous je talijanskoj publici približio neke iznimne pjesničke i spisateljske osobnosti, između ostalih Dragu Ivaniševića,^[30] Vesnu Parun,^[31] Marijana Matkovića, Mirka Božića,^[32] Grozdanu Olujić čiji je uzor bio, kako je Ramous u razgovoru otkrio, Carlo Emilio Gadda, a ne Pasolini, kako su to neki kritičari primijetili usporedivši njezin roman Glasam za ljubav s Pasolinijevim Ragazzi di vita, zatim Miodraga Pavlovića, Ivana V. Lalića, Vaska Popu i Vesnu Krmpotić. U svojim prikazima Ramous bi često izdvojio jednu od značajka autorova pisanja i potom prelazio na prikaz osobe, osobne poetike, tema i motiva, pri čemu je nerijetko slijedio načela kročeanske kritike, koja mu je pružala sigurne kriterije pri vrednovanju pojedinog djela. Kao znalac teatra, Ramous je znao izabrati i kritičku metodu i najbolje predstavnike književnog svijeta koji ga je okruživao. Ne znamo u kojoj je mjeri Ramous dijelio kritički i traduktološki pristup sa suprugom, profesoricom stranih jezika, jedino što nam je poznato jest da je Nevenka Milić potpisala hrvatski prijevod knjige Edizione straordinaria (u prijevodu: Posebno izdanje), objavljen 1951. godine kod maloga zagrebačkog izdavača Glas rada.

Ovdje treba spomenuti Ramousove prikaze o hrvatskoj talijanistici. I sam je napisao radove koji pripadaju toj oblasti: g. 1965. prigodom Danteove 700. obljetnice rođenja objavio je na Trećemu, kulturnom programu talijanskoga nacionalnog radija RAI nekoliko ogleda o danteovskim motivima u starih hrvatskih pjesnika – Marulića, Vetranovića, Držića, Zlatarića, Zoranića, Barakovića, Kavanjina pa sve do Krleže i autobiografske Matoševe proze. U člancima je također predstavio povijesnu i kritičku panoramu brojnih prijevoda Danteovih djela iz pera najprije hrvatskih i slovenskih prevoditelja, od sredine 19. stoljeća do suvremenosti.^[33]

U spomenutu članku objavljenom 1977. u La Fiera letteraria, pod naslovom Italianisti in Jugoslavia (Talijanisti u Jugoslaviji), Ramous je sintetizirao talijansko-hrvatska prožimanja u prošlih pet desetljeća, podsjetivši na Angjelinovićev prijevod Ariosta, na dalmatinske pisce i posebno Nazora kao prevoditelja posljednje talijanske trijade, zatim na Tina Ujevića kao prevoditelja Cellinijeva Mog života, jer je „taj pothvat bio sukladan njegovu nemirnom, neobuzdanu i maštovitom temperamentu, koji ga je tim osobnim svojstvima zbližavao s tvorcem Perzeja”, zatim je upozorio na slovenske prevoditelje s talijanskoga i tada najnovije prijevode s talijanskoga objavljene u Srbiji i Makedoniji. Ivaniševićeva knjiga Moj Ungaretti iz 1942. otvorila je put tiskanju niza antologija talijanskih pjesnika, suvremenih i najnovijih, a posebnu recepciju doživio je pjesnik Salvatore Quasimodo, osobito nakon što je 1959. postao četvrti talijanski nobelovac. Ramous je istaknuo zasluge zagrebačkih talijanista Frane Čale i Mladena Machieda te prevoditeljā s talijanskoga jezika Joje Ricova, Olinka Delorka, Augustina Stipčevića, Šime Vučetića,^[34] Jerke Belan, Jure Kaštelana i Nikole Milićevića. Najprevođeniji suvremeni talijanski autori u to vrijeme bili su Alberto Moravia i Cesare Pavese, a njima je Ramous želio dodati i svoga omiljenog, danas zaboravljenog pisca Fabija Tombarija, rođenoga u Fanu sjeverno od Ancone, koji je po njegovu mišljenju zasluživao da bude preveden na hrvatski i poznat i na drugoj obali Jadrana.^[35] Kada je riječ o kazalištu, Ramous je smatrao da Pirandello još nije doživio zasluženu recepciju na drugoj strani Jadrana, dok su prevedena i na sceni već prikazana djela Uga Bettija, Alda De Benedettija i Eduarda de Filippa, no ipak je najizvođeniji i najpopulariniji talijanski komediograf bio „stari i uvijek aktualni Goldoni”.^[36]

Riječanin Osvaldo Ramous, Talijan koji je ostao u svome gradu, bio je mudar i umjeren kritičar, vjerodostojan svjedok vremena uvjeren u književne vrijednosti koje je posredovao i promicao kao pjesnik i prevoditelj. Zaslužan je za to što je književnost prostora gdje je živio, i različitog jezika, učinio poznatom u Italiji u dugome razdoblju od četiri desetljeća. Pisao je o drugome, ali i svjedočio o kulturi i književnost svoje zajednice vlastitim pjesničkim, proznim i dramskim radovima na talijanskome, koje su na hrvatski prevodili njegovi prijatelji pjesnici i pripovjedači.^[37]

Osvaldo Ramous nije zaboravljen: istaknuto mu je mjesto dano u obimnoj povijesti književnosti na talijanskome jeziku na Kvarneru i u Istri, Le parole rimaste, u redakciji Gianne Mazzieri Sanković. Posvećen mu je jedan znanstveni skup, raščlambe i kritički prikazi u časopisima i radovima talijanista u Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji, objavljene su mu pripovijetke i roman pri riječkoj nakladničkoj kući Edit. Njegov roman o rodnome gradu, značajan i vrijedan za sveukupnu našu kulturu, izlazi sada i na hrvatskome jeziku u prijevodu Lorene Monica Kmet, u vremenu obilježenom novim, nenadanim promjenama u našim životima za koje još ne znamo kakve posljedice donose. Taj mu prijevod odavno dugujemo.

Literatura:

Ramous, Osvaldo.

1959.: Poesia jugoslava contemporanea. Prima traduzione in lingua italiana. Bino Rebellato,

           Padova.

1982.: Viaggio quotidiano. Rijeka/Fiume: Izdavački centar.

1992.: „Lo scomodo Ramous”. La battana, 106, 60-65.

1996.: Tutte le poesie. Unione italiana, Università popolare, Fiume/Rijeka, Trieste.

1998.: La „Voce” di una minoranza. Analisi della pagina culturale de „La voce del popolo”

           negli anni ’50. La Rosa editrice, Torino.

1999.: „Osvaldo Ramous. Lo sradicamento dei rimasti”. La battana, 97-98, 140-145.

2005.: „Dedicato a Ramous”. La battana, 157-158, 9-27. Roić, Sanja.

2005.: „Frugando tra gli inediti ramousiani”. La battana, 157-158, 32-52. Gerbaz Giuliano,

           Corinna i Mazzieri Sanković, Gianna.

2007.: „Il passato e il presente dell’italianità sulla sponda orientale dell’Adriatico”. U: Franco

           Botta, Italo Garzia, Pasquale Guaragnella, ur. La questione Adriatica e l’allargamento 

           dell’Unione europea. Franco Angeli editore, Milano, 89-108. Zanini, Biancastella.

2013.: Non parto, non resto... I percorsi narrativi di Osvaldo Ramous e Marisa Madieri.

           Deputazione per la storia patria per la Venezia Giulia, Trieste. Mazzieri, Gianna.