Gianna Mazzieri-Sanković: JEDAN OD NAJVEĆIH RIJEČKIH PISACA DVADESETOGA STOLJEĆA / Osvaldo Ramous

Osvaldo RAMOUS: Papirnati konj, roman, „Istra kroz stoljeća“, kolo XIV., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Žminj – Pula, 2023., 245 str. Naslov izvornika: Il cavallo di cartapesta. S talijanskoga prevela: Lorena Monica Kmet.

Beskrajno mnoštvo ljudi, niz naraštaja

 koji prođu svijetom, neprimijećeno, a da na njemu ne ostave traga,

tužna je, ali i važna pojava;

uzroci te šutnje mogu postati učinkovitijima,

nego mnoga činjenična otkrića.[1]

Alessandro Manzoni

Zȁmisli Osvalda Ramousa da napiše roman svoga života te njime podvući crtu pod jedno vrijeme nabijeno poviješću i uspomenama, svrha je bila promisliti o činjenicama egzistencije, suočiti se s vlastitim iskustvom, izbaviti se iz tuge i osloboditi gorčine odgovornosti koja ga je pratila. Sedam godina prije negoli je započeo pisati roman, u dnevniku iz 1955. zapisuje bilješku:

„Dugo već želim napisati velik roman s radnjom koja bi se odvijala u mom zavičaju. Pograničnoj zemlji mnogih promjena, sa sukobima narodā, kultura i rasa. Možda bi bilo zanimljivo humanim pristupom opisati značajnije epizode tih sukobljavanja. Možda bi poprimile vrijednost simbola onoga što se, u širim razmjerima, događalo u cijelome svijetu.“[2]

Sedam godina kasnije, uoči početka pisanja romana, Ramous u dnevniku bilježi: Rijeka, srce i simbol Europe dvadesetoga stoljeća.[3] Upravo će mu rođenje u ovome specifičnom, višeetničkom i višenacionalnom pograničnom gradu uvjetovati književno djelovanje, postajući subjektom i motivom njegove poezije, ali će odrediti i autorovu sudbinu.

Polazeći od sebe, od sredine čije mijene tijekom povijest prati, polazeći od ugarske, preko talijanske, pa jugoslavenske, do hrvatske Rijeke, Ramous otkriva pravo bogatstvo i izvorne vrijednosti. Istovremeno, uvjerljivo potvrđuje kako se osjeća apatridom, građaninom svijeta, koji u kulturi vidi most među ljudima i civilizacijama. No, poštivanje civilizacija proizlazi iz poštivanja sebe sama, vlastita jezika i kulture. Tako Ramousova lekcija postaje dragocjenom: voljeti svoj grad, pripadnost određenoj kulturi hrabro braniti od političkih, ali nadasve od mentalnih ograničenja. Prema svojim mogućnostima, pak, u istoj mjeri poštivati vlastiti identitet i prihvaćati mnoge druge, drugačije, jednako lijepe, izražajne i bogate. Pomiriti partikularno s univerzalnim, u posebnome pronaći snagu za ono cjelovito i pravedno opće.

Prigodom obilježavanja stogodišnjice rođenja Osvalda Ramousa (Rijeka, 1905. – 1981.), godine 2005. talijansko Ministarstvo vanjskih poslova odobrilo je projekt Osvaldo Ramous: Tempi senza misure[4], radi vrjednovanja opusa jednoga od najvećih autora istarsko-kvarnerske scene XX. stoljeća. Budući da je riječ o autoru obilježenom poviješću, krenulo se s istraživanjem neobjavljenih i neistraženih vidova njegova djela. Osim stručnoga skupa Il giornalismo, l’impegno culturale e critico di Osvaldo Ramous / Novinarstvo, kulturna i esejistička književnokritička djelatnost, koji je održan 26. svibnja 2007., plan i program predvidjeli su objavljivanje romana Il cavallo di cartapesta (Kaširani konj; u ovome, 1. hrvatskom izd. – Papirnati konj, op. ur.), koji je čak četrdeset godina čekao u rukopisu. Iste je (2007.) godine objavljen u 500 primjeraka, kao prvo izdanje romanā u ediciji Zajednice Talijana u Rijeci, da bi već iduće godine roman objavio riječki nakladnik EDIT.

Prvenstveno pjesnik, Ramous u brojnim intervjuima otkriva neposredan i prirodan značaj svoje poezije, želeći je razlikovati od drugih, refleksivnijih, produbljenijih i promišljenijih vrsta. U razgovoru s Luciferom Martinijem autor objašnjava razliku između pristupa pisanju pjesme, kad „se za stihovima ne traga, već sami dolaze“, i stvaranja drugih vrsta koje se, zadržane u obliku skica za tekstove i bilježaka, odlažu u ono što zove Priručnom knjigom: „...knjigom kao one kojima se koriste računovođe kako bi u njih ispremiješano unosili sve što se događa u upravi. Moja Priručna knjiga sadrži ideje, mnoge ideje, sve kojih se dosjetim. Potom, kad osjetim potrebu za pisanjem, koja gori u meni, uzmem Priručnu knjigu i otvorim je. Te iz nje izađu ideje za pjesme, novele, radio-drame.“[5]

A roman Kaširani konj (Il cavallo di cartapesta), koji je Ramous počeo pisati 14. rujna 1962., upravo je to što gori u njemu, tako da bilješku ne nalazimo samo u Priručnoj knjizi nego i na stranicama dnevnika.

Međutim, ono čime se njegovo prozno stvaralaštvo izdvaja nije zaustavljanje na prvoj, „spontanoj“ inačici potaknutoj nadahnućem, već rad na usavršavanju, leksičkom i stilskom pregledavanju napisana teksta, do najsitnijih pojedinosti. To je razlog zašto se između prve verzije, zabilježene na stranicama dnevnika, i završne razabiru dotjerivanja, prerade, domišljanja, a radi stilističkog pročišćavanja. Raščlamba razvoja djela potvrđuje gotovo opsesivnu želju da se proživljena povijest zaodjene teksturom koja bi bila važna ne samo autoru i njegovu rodnom gradu nego i poučna čitavu čovječanstvu. Kao čovjek iz pograničnog kraja, nekoliko je desetljeća dvadesetoga stoljeća živio u Rijeci koja je čak pet puta doživjela promjenu gospodarā i režimā, i posljedično promjenu historiografske interpretacije. Za razliku od političke volje da nezgodna povijest bude prešućena, Ramous se, naprotiv, odlučuje na njezino zapisivanje. Autor osjeća potrebu da svede račun vlastita života i zabilježi podatke koje bi vrijeme moglo izbrisati. Velika odgovornost koju osjeća jedan je od razloga sporoga i složena pisanja romana Kaširani konj, svoga proznog remek-djela. Izvanrednom snagom nadarenosti pisana je riječ uspjela prevladati sve političke netrpeljivosti i podjele, s namjerom da se čvrstim održi identitetsko nasljeđe kojeg je autor glasnogovornik. Kulturno i književno iskustvo Osvalda Ramousa razvija se unutar pograničnog prostora, predstavljajući nedvojben primjer činjenice da složeni svijet granice funkcionira kao vezivno tkivo i prihvaća se kao element kulturnoga rasta.

Izvorno pjesnik, Ramous odnos prema svome gradu razrješava u nekim stihovima posljednjih zbirki. Alghe e licheni trenutak su u kojemu poetski opisuje stanje onih koji su ostali i suočili se s drugačijim gradom. Città mia e non mia, naprotiv, temu izdiže na kolektivnu razinu. Upravo je to ključno za iščitavanje stihova iz zbirke Pietà delle cose:

Hodočasnički grad

koji me vezuje, obmanjuje i troši

i sad više ne živi osim u riječima

mojim i malobrojnih koji mi sliče,

u riječima veterana promašenih bjegova.[6]

Ako Ramous i prepoznaje „borove“, „oblake“, „obrise brežuljaka“, „promjenjivo ljeskanje vode“, ukratko svaki zakutak svoje Rijeke, s druge strane ukazuje na ubrzan nestanak njezina jezika u javnoj uporabi, talijanskoga: „novi glasovi prekrivaju asfalt“. Grad smatra stranim, ali on ga ipak „vezuje“, „obmanjuje“ i „troši“. Tri su to glagola što sažimaju životne faze pjesnika koji osjeća da je „vezan“ gradom te ga u vrijeme egzodusa nije uspio napustiti. Potom je bio „obmanut“ jer se grad veoma izmijenio, bivajući sve manje gradom koji je volio. Napokon, Rijeka sve više „troši“ pjesnika, kako se polako približavao smrti.

S istom se temom, ali skrovitije i radije premještenom u područje sjećanja, suočava u Parole d'altro suono:

                            I nestao je

svaki dokaz moga proživljenog

djetinjstva...

[...]

...Riječi drugog zvukovlja jeke

ne bude uspavane.

[...]

                                Premda se ista

jadikovanja ponavljaju, iste

srdžbe, ista gorljivost, iako me ništa

od svega više ne dira...[7]

Najizvorniji, najemotivniji, najsnažniji i najcjelovitiji doprinos rodnome gradu pisac je dao upravo na stranicama knjige Il cavallo di cartapesta.

Doista su rijetka djela koja čitatelji čekaju toliko dugo, a razlozi čekanja zacijelo nisu u romanu koji predstavljamo, još manje u njegovu autoru: a prošlo je pola stoljeća. Dovršivši djelo koje mu je toliko bilo na srcu, Ramous se zapleo u tisuću razloga neobjavljena Kaširanog konja, romana kojemu se posvetio cijelom dušom, kojemu je dao posljednje godine života i koji je u središtu odnosa jednoga života prema gradu i povijesti.

Tijek priče obuhvaća razdoblje od početka dvadesetoga stoljeća do 1948. Ispripovijedana je onako kako je doživljava glavni lik, Roberto Badin. Događaji koji pogađaju Rijeku i njezine stanovnike smjenjuju se takvom brzinom da liku ne dopuštaju potpuno proživljavanje činjenica. Roberto je Talijan, živi u Rijeci i od dječje dobi primjećuje stalni priljev ljudi iz unutrašnjosti: pojedinaca drugačijih običaja, koji se brzo i dobro uklapaju u duh grada.

U romanu se često poziva na povijesne događaje te ih vjerno prenosi. U ukupnosti romana oni se poklapaju s knjigom Giovannija Stellija Storia di Fiume dalle origini ai giorni nostri (Povijest Rijeke od postanka do danas)[8]. Kaširani konj započinje atentatom u Sarajevu g. 1914., koji označava početak Prvoga svjetskog rata, i donosi viđenje rata kakvo su imali Fijumani.

Osim opisa (usredotočena na Robertovo sjećanje) običaja, tradicije, povijesnih četvrti Rijeke, Ramous učestalo uvodi povijesne natuknice: sjeća se Zanelline epizode, gladi 1917., pada Austro-Ugarske i D'Annunzijeva pohoda na Rijeku. D'Annunzijevim ulaskom u grad završava prvi dio romana (to razdoblje i ono koje slijedi kasnije su predstavljeni u obliku prisjećanja).

U drugome dijelu Robertu je već četrdeset godina, što znači da je pripovjedač Ramous iz 1917. dospio u godinu 1941. Glavni se lik vraća kući nakon odsluženja vojnoga roka. Živi s Clarom, rastavljenom Židovkom, te se 1943. i dolaskom Nijemaca u grad pridružuje Pokretu otpora. Partizanske postrojbe ulaze u grad, kraj je rata.

Naposljetku Ramous tematizira egzodus. Roberto ostaje u Rijeci, ali se u njoj sve više osjeća strancem.

Roman se sadržajno može podijeliti na dva dijela. U prvome je posrijedi daleka prošlost, lakše proživljena (Ramous je još u dječačkoj dobi) te stoga opisana hladnim, točnim, objektivnim rečenicama, često s nagnućem spajanja sa stvarnom povijesti. U drugome dijelu vrijeme Drugoga svjetskog rata pripovijeda se drugačijim stilom, vezanim uz sjećanje, sa čestim dijalozima kojima pisac isti događaj nastoji prikazati iz više očišta. Dakle, s jedne je strane obnavljanje osobnih Robertovih sjećanja, povezanih s namjerom da s više gledišta prikaže složenu stvarnost, a s druge mnoštvo (povijesnih) podataka i činjenica, prikazanih što je sažetije moguće.

Kako bismo bolje razumjeli klimu u kojoj je roman nastao, način na koji se u autoru razvijala ideja djela, probleme s objavljivanjem na koje je Ramous nailazio, dragocjena su i korisna pisma iz obiteljske arhive. Riječ je o pismima koja je Ramous namijenio prijateljima Antoniju Widmaru i Eraldu Misciji[9], a u kojima iscrpno objašnjava zašto je napisao roman, razloge razvidna nesklada između dvaju dijelova knjige te odnose između povijesti, likova i autora.

Kaširani konj napisan je prije 1967. Potvrđuje se to u pismu Widmaru, datiranom 7. ožujka 1971.[10] Nakon Widmarova odgovora i njegova otvorenog i iskrenog suda o romanu, riječki pisac osjeća se dužnim opravdati neke svoje izbore:

Evo, dragi Antonio, o čemu je riječ. Moj je stil kakav jest: jednostavan, jasan, objektivan, lišen strastvenih izraza, ogoljen. Ali to je točno ono što želim! Iznenađuješ me kad kažeš: „Da je napisan na engleskom, ovako hladan kakav jest, bio bi savršen, ali treba biti objavljen u Italiji!“ Ne razumijem zašto bi se u Italiji trebalo pisati s nepotrebnim ukrasima, kad stvari treba pripovijedati jednostavno, jasno i objektivno. Tebi će se činiti neobičnim, ali uvjeravam te da sam neka poglavlja prepisao i ispravio pet ili šest puta od prve do posljednje riječi, kako bih pripovijedanje učinio „suhoparnijim“ i zbijenijim, bez popuštanja želji da budem dopadljiv, sa suvišnim i zvučnim riječima, toliko zajedničkima mnogim današnjim pripovjedačima. Htio sam dati sadržaj, a ne formu. Nemoj razrogačiti oči, ali taj sam stil stvorio još u djetinjstvu, čitajući velike kroničare talijanskoga trečenta ili kvatročenta, ogoljene i, naizgled, hladne.[11]

Ekspozicijom korištenoga stila Ramous opravdava promjenu registra. Doista, u prvome dijelu izraz je „suh“, zbijen i upravo obiluje natuknicama iz gradske i običajne povijesti. Razloge ovakva rascjepa i posljedične različitosti stila Ramous pokušava objasniti u pismu Eraldu Misciji od 22. lipnja 1969.:

Ljudi koji su svjedočili obama povijesnim događajima bili su, nužno, u vrijeme Prvoga svjetskog rata vrlo mladi i stoga događaje nisu mogli „proživjeti“ u potpunosti, već su njima bili nesvjesno formirani. Evo zašto prvi dio romana (imaš pravo: bolje ga je nazvati „prologom“), to jest poglavlja koja se odnose na Veliki rat, iscrpljuju prvi povijesni trenutak pripovijedanja koji je, više nego išta drugo, opis sredine, i prekida se u času kad je političko talijanstvo Rijeke hipotetički postignuto. D'Annunzijev pohod zasebna je epizoda (o kojoj jednoga dana namjeravam govoriti, posebno i nadugačko), epizoda koja se odvija u već potpunom talijanstvu Rijeke, iako formalno grad još nije bio pripojen Italiji. Evo zašto sam je odvojio od prologa i oživljavam je u sjećanju glavnoga lika romana, Roberta. On, Roberto, odmah se zatim nađe usred Drugoga svjetskog rata. Oblikovanje njegove ličnosti zbivalo se tijekom Prvoga rata, čiji neizbrisiv pečat nosi u sebi. Pripada naraštaju koji je stasao (izrazu pridajem upravo fiziološko značenje) u vremenu gladi, svakako izvanrednih događanja, ali još uvijek ograničenih povijesnom sredinom, ne onom nemilosrdnom, koja bi se još mogla smatrati izdankom devetnaestoga stoljeća.

Međuvrijeme između dvaju ratova (fašizam, rat u Africi itd.) nije oblikovalo ovaj naraštaj jer je fašizam nastao iz srčane borbenosti Velikoga rata, a djeca nisu bila borci. Tijekom fašizma, naprotiv, taj je naraštaj već bio dovoljno odrastao a da bi podlegao njegovu utjecaju.

Ponavljam: glavni lik romana još nosi žive tragove odraza Prvoga rata, a već se našao pred, posve dvadesetostoljetnim, surovostima Drugoga.

Moj roman (u stanovitu smislu pripovijedanje prema tezama) nije autobiografski, jer sam činjenice u koje je Roberto upleten doživio znatno drukčije. No patnje glavnoga lika sve sam redom iskusio, uz ostala podjednaka, pa i teža, iskustva.

Prva poglavlja nisam zamislio neovisno o kasnijim zbivanjima. Napisao sam ih u odmjerenu pripovjedačkom ritmu, koristeći se izrazima ravnomjerne jednostavnosti i neodređena poetskog tona, kako i priliči prizivanju činjenica i patnji koje vrijeme omata prstenom nostalgične uzvišenosti. Evo zašto sam „htio“ označiti, i u ritmu i u jeziku, grub odmak prvoga dijela od ostatka pripovijedanja. Kada potom Roberto priziva uspomene ili se prepušta maštanju (D'Annunzio, izmišljen razgovor s likom francuskoga konzula, koji je pak preuzet iz stvarnosti), tonalitet izraza ponovno se približava onome iz prvih poglavlja.

Još jedna važna stvar. Kaširani konj (naslov je više nego ironičan, gorak) ni u namjerama nije pravi roman. Napisao sam ga sa svrhom da otkrijem nepoznate strane povijesne situacije koja je odredila sadašnje stanje moga grada. Htio sam obznaniti  neke nesporazume za koje ne mare oni koji ih ne poznaju iz vlastita iskustva, a čije su zabune bile odlučujuće za sadašnju sudbinu ovoga područja (vidi poglavlja Sastanak na rubu šume, str. 163 i Tvoja logika nije moja logika, str. 260[12]), iako moja pozicija nije baš najpogodnija za izricanje nekih stvari.

Prije nego što sam pretipkan rukopis poslao u Italiju, Konj je imao samo jednoga čitatelja, točnije čitateljicu: moju suprugu, koja ga je s mnogo strpljenja prepisala u čistopis na pisaćem stroju. (...) Pišući roman, nije me progonila umjetnička svrha. Htio sam jedno svjedočanstvo ovjekovječiti pomoću likova i epizoda, koji formalno jesu izmišljeni i često uranjaju u nadnaravno, ali ipak s krajnjom vjernošću odražavaju ono što se u Rijeci stvarno zbivalo. U opisivanju sam, međutim, iz lako shvatljivih razloga morao prigušiti dojmove.[13]

Ramousovo tumačenje doista je iscrpno. Prije svega ukazuje na svjesno izabranu strukturu (proučenu i ostvarenu), a potom se dotiče objašnjenja svoga odnosa prema glavnome liku.

Ramous često niječe autobiografski značaj romana, međutim pozoran će čitatelj ubrzo primijetiti sličnosti između Roberta i autora: djetinjstvo provedeno u četvrti Belveder, ljubav prema glazbi, pohađanje kraljevske gimnazije, odbijanje optiranja (iz osobnih razloga), pristupanje partizanima, ispitivanje kojemu je podvrgnut u sjedištu SS-a itd.

Pitanje glavnoga lika, i općenito njegov pasivan odnos prema zbilji koja ga uspijeva uplesti, već je opisano u navedenu pismu Widmaru. Odbaciti pripovjedača u prvome licu znači pokušaj da se izbjegne protagonist kao jezičak na vagi pripovijedanja. Tako likovi nisu subjekti naracije, nego žrtve, „obične sjene“, jer ih politički događaji na to svode, a sam rat na koncu pojedince svodi na predmete:

U vezi s teorijskim raspravama, one su u romanu navedene točno onako kako su se u zbilji odvijale. Htio sam ih prenijeti kao svjedočanstvo o tome kako su se iza takozvanih velikih društvenih ideala skrivali mali i licemjerni nacionalistički prohtjevi, stvarajući prave žrtve upravo među „malim individualnostima“.[14]

Dakle, čitan iz ovoga kuta, Kaširani konj ulazi u književna strujanja dvadesetoga stoljeća, u kojima su protagonisti bezvoljni, nedjelatni likovi, nesposobni zauzeti se za istinu. Treba, primjerice, pročitati pojedine ulomke romana:

Činilo se da je rat mlade učinio nesposobnima nastaviti mukotrpnim putem koji se zove svakodnevica. Stvarnost im se mrvila među prstima. Težili su bestežinskoj stvarnosti, kakvu je primjerice nudio spiritizam. (...)

Više je puta morao zabilježiti da su događaji, pa i najveći, kraj njega prošli a da ga, barem fizički, gotovo nisu ni okrznuli. Našao se, često, u položaju gledatelja. Nimalo ravnodušan prema onome što se oko njega odvijalo, ali ništa ga nije povuklo za sobom.

Sad kada je rat završio, bio je prisiljen prisustvovati drugome velikom događaju. Ono što se tih godina događalo u Rijeci, bilo je samo odraz prevrata koji je zahvatio milijune ljudi. Slučaj mu je još jednom nametnuo to da mirno promatra. Čemu će još svjedočiti? Zar se rađa nov svijet, pravedniji i ljepši, te će biti sretan bude li ga mogao gledati u godinama koje su mu preostale; ili je riječ o golemoj nakaznoj pojavi kolektivizma, unaprijed određenoj da uvuče i uguši slobodu i volju svakog pojedinca.

Roberto život ne uspijeva uobličiti prema vlastitim namjerama. Stvarnost je jača od njega i uvjetuje mu egzistenciju. Osim toga protagonista, ostali su likovi više pojave negoli ljudi. Među njima se izdvaja Židovka Clara koja na kraju romana nestaje. Na česte upite epistolarnih sugovornika glede njezina „zagonetna“ nestanka iz romana te stoga i „neizvjesna“ kraja, Ramous objašnjava da je to učinio namjerno. Clara tako postaje dvostrukim amblemom. S jedne strane odražava položaj Židovā, s druge je pak odraz mnogih uništenih ljudskih sudbina, egzistencija i tajanstvenih nestanaka tijekom ili poslije rata.

U toj vrsti manzonijevske mješavine povijesti i romanesknih zapleta možda se, nakon pjesništva, pokazuje najveći Ramousov doprinos književnosti, rodnome gradu, ozračju zajednice onih koji su ostali i onih koji su odlučili otići.

Što iz stilskih razloga, a što zato jer su privatni probitci nakladnikā prevagnuli nad onima književnim, roman je ostao neobjavljen nekoliko desetljeća. Ramous je bio razočaran i ogorčen. Nastavlja prepisivati odlomke, mijenja ih, ispravlja, smišlja nova, možda prihvatljivija rješenja, sklon je uklanjanju višeglasja romana.

Među stranicama Ramousove pismohrane brojne su pretpostavke o samome radu, a u izvorniku, najprije naslovljenom Gdje se zaustavila Kuća Marijina, što se odnosi na trsatsko svetište i kojim je, u konačnici, naslovljeno drugo poglavlje, otkrivaju se bilješke o umetnutim odlomcima i dijelovima teksta, koje je pisac možda htio pridodati. Među njima iznenađuje kratko poglavlje koje potvrđuje neprekidne ispravke i prerade kojima je djelo izloženo u očekivanju objavljivanja. Nailazimo na izravnog protagonista, Roberta Badina (Ramousa), koji deset godina nakon Drugoga svjetskog rata, zamišljajući da piše pismo prijatelju ezulu, liječniku Angelu koji je dospio čak u Kalkutu, objašnjava:

Prošlo je 10 godina od kraja rata i gotovo jednako toliko od tvoga odlaska iz Rijeke. Što se dogodilo u prvome razdoblju takozvanog mira, znaš i sam; ponešto si saznao od ljudi koji su se odmah potom iz ovih krajeva odselili u Italiju. Zatim, od početka tvoga „hodočašća“, kako nazivaš selidbe u Francusku, Afriku, Australiju, a onda u Indiju (imao si priliku, kako kažeš, zadovoljiti želju da se „baciš u svijet“), Rijeka se udaljila od tebe, sve dok ti nije nestala iz obzora.

Sad bih ti htio reći nešto što će ti se možda učiniti čudnim. Naime, to da sam sve vrijeme putovao i ja. Ostao sam na istome mjestu, ali mjesto bih nazvao vozilom koje se čak prebacilo iz jednoga u drugi svijet. Skokom od kojeg ti se zavrti u glavi.

Sjeti se malo našega djetinjstva. Kako smo tada živjeli. Danas se čini kao bajka. Bila je to Austro-Ugarska. Carstvo koje je unutar granica sjedinjavalo ljude raznih rasa, jezika, vjera, kultura. Svojevrsna ljudska magma u srcu Europe. Ima ih koji su još uvjereni u to da je Carstvo bilo i bit će nezamjenjivo, jer je ublažavalo jake opreke naroda koji su se u njemu miješali. Naša je Rijeka bila upravo proizvod toga Carstva. Njezin je procvat bio vezan za luku, a njezina luka za Ugarsku. I žitelji grada bili su proizvod mješavine rasa, kakva je bila Habsburška Monarhija. I mi smo, dragi Angelo, bili dio te mješavine.

Znakovit ulomak, ali Ramous nije odlučio uvrstiti ga u konačnu inačicu teksta.

Autora prepoznajemo i u tragediji egzodusa. Ramous koji odlazi i... ne odlazi. Čini se, zapravo, da je i on s ezulima, zajedno s njihovim patnjama. Ali postoji i Ramous koji ostaje u gradu u kojemu se rodio i odrastao. U gradu svojih predaka. Ramous koji ostaje, spreman podnijeti svaki teret, upravo kao i njegovi sugrađani.

Želja za prenošenjem višestrukosti perspektiva i posljedičnih istina u suvremenoj se književnosti očituje s pomoću mita na koji je upozorio Franco Rella[15], tojest pomoću putovanja, svijeta beskrajna istraživanja s kojim, upoznavajući nove realitete, rastemo iznutra. Zamišljeno ali neuvršteno u zaključno poglavlje, pismo Angelu suočava nas s drugačijom koncepcijom kretanja: prijatelj liječnik putujući je upoznao nove svjetove i različite kulture, a glavni je lik/pisac, ostajući u mjestu, također putovao, njegov je naime grad putovao i mijenjao se. Ramous putovanju suprotstavlja neprekinutu deteritorijalizaciju protagonista, proturječno, bez uvođenja njegova tvarnog pomicanja s mjesta, s obzirom na to da se sam prostor mijenja. Rijeka se deteritorijalizira. U pokretnoj narativnoj strukturi kakvu je Ramous izabrao, a koja odgovara povijesnoj pokretljivosti, jedini pojam jednoznačne i nezamjenjive usporedbe zauvijek je nestao: Austro-Ugarska, idiličan svijet koji, zauvijek usađen u sjećanja glavnoga lika, služi kao pojam usporedbe za sve događaje koji, uvlačeći u sebe grad, izvrću sliku konja. U opisu svršetka jednoga razdoblja i jedne kulture, koja se pred afirmacijom novih društvenih i političkih snaga potrošila, probija se novo doba i svaka sigurnost postaje dvojbenom. Upravo odluka da ne uključi poglavlje koje se odnosi na pismo Angelu, a koje je trebalo „zaključiti“ radnju romana, pisca navodi na to da šezdesetih godina (op. a.) uvede oblik inovativnog, mnogostrukog teksta, otvorene strukture, perspektivne, sposobne izraziti različite istine.

Najdirljiviji trenutak romana završni je dio koji se odnosi na masovni egzodus građana:

Mnogi Robertovi susjedi napustili su kuću otišavši preko nove granice. Prošle su tri godine, i više, od kraja rata i toga je kasnog ljeta 1948. cijeli grad bio duboko potresen. Već u drugoj polovici 1945., a još u većoj mjeri kasnije, odlasci su znatno umanjili riječko stanovništvo. Ljudi su jeftino prodavali namještaj i opremu odlazeći u Trst ili druge, udaljenije gradove. Potom, nakon Mirovnog sporazuma, koji je stanovnicima talijanskoga uporabnog jezika omogućio pravo optiranja radi očuvanja vlastita državljanstva, egzodus je postao gotovo sveopći. Grad je u kratko vrijeme promijenio jezik i fizionomiju. (...)

Hodajući istim ulicama, sada su slučajni susreti postali veoma rijetki. Drugi ljudi, nepoznata lica, njemu zagonetni izrazi stvarali su tek privid da je u novoj i zanimljivoj sredini. Ali nepromijenjen izgled kuća odmah bi ga podsjetio na njegov grad, izazivajući porazan osjećaj da je postao strancem u rodnome gradu.

Prvi je put u povijesti talijanske književnosti neki autor, ostavši na području Istre i Kvarnera, progovorio o egzodusu. Šezdesete su godine dvadesetoga stoljeća, hrabro je, ali sigurno i preuranjeno bilo progovoriti o tome, a odgovor nakladnikā, pa i s talijanske strane, samo je tomu potvrda.

Događaji o kojima Ramous pripovijeda otrpljeni su, proživljeni. Osim čitanja romana iz očišta nedjelatnog lika, nameće se potreba čitanja u povijesnome ključu. Povijest je to, međutim, koja se odražava u pojedincu te je stoga i ona otrpljena.

Umjesto skiciranja vlastite biografije, Ramous je htio ponuditi „životopis“ svoga grada, predmeta sučeljavanja, osporavanja, strasti, utjecaja najraznovrsnijih mentaliteta...

U svjetlu gospodarskih promjena i razvitka, infrastrukturnih i kulturnih koje Rijeka u posljednje vrijeme doživljava, Ramousova se knjiga nadaje kao kamenčić koji je nedostajao u mozaiku književnosti talijanske nacionalne zajednice. Njoj zahvaljujući, grad je dobio svoju „talijansku knjigu“, onu koja teži stapanju i prožimanju povijesnih događaja, često traumatičnih iskustava, a koji su uvjetovali život grada, njegovu bit, promijenili živote njegovih građana, bez kojih i bez čega zacijelo ne bi bilo identiteta kozmopolitske Rijeke.

No povijesna istina ne može imati izvjesnost i konačnost gotova obrasca. I zahvaljujući povijesti, koja povlači konce kao za perpetuum mobile, stvarnost je trajno nastajanje: na trenutke protuslovna i neuhvatljiva. Izražavajući otvoren stav prema viziji stvarnoga, Ramous se ovim djelom pridružuje zboru pripovjedača dvadesetoga stoljeća. Prikazujući raspad izvjesnosti i vrijednosti, ruši objektivna, logična i racionalna mjerila, koja svijet stvari čine mjerljivim i prepoznatljivim. Subjekt tako postaje mjestom raskola, „spremištem“ oprečnih istina koje u ovoga riječkog autora ne zadiru toliko u lik po sebi, kao u Sveva ili Pirandella, već se okreću sveprisutnome novom čimbeniku, koji je nadređen društvenome, k tome još teže provjerljiv, a to je povijest – nevidljiva ruka koja upravlja sudbinom pojedinaca, koju teško može shvatiti upravo onaj koji je proživljava.

Stoga ovaj hrvatski prijevod postaje iznimno važan i vrijedan rad za upotpunjavanje kockica koje još nedostaju u riječkome identitetskom mozaiku i vrjednovanju kulturnih motrišta vrlo dubokih korijena. A sve to u doba kada je Rijeka, početkom 20-ih godina XXI. stoljeća, bila Europskom prijestolnicom kulture. Prijevod je bitan i za otkrivanje nekih vidova prešućene ili pak interpretirane i raspravljane, ali još uvijek nedovoljno poznate, nedvojbeno bogate i raznolike riječke povijesti.

Rijeka, 14. rujna 1962.; Ramous u dnevniku bilježi:

(10 sati) Mislim da ću uskoro započeti svoj roman o Rijeci. Trebala bi to biti ne odviše debela knjiga, od tristo do četiristo stranica. Možda bi najbolja forma bila dnevnička, ali, naravno, ne bi smjela biti autobiografska. Trebao bih najprije dobro proučiti lik protagonista, njegov moralni i fizički značaj, privatni život i život njegove obitelji. Priča bi mogla započeti ovako: „Ja sam X. Y. Z., rođen u Rijeci, i uvijek živeći u svome gradu, imao sam, u jedva pet desetljeća života, pet različitih državljanstava.“ Roman bi trebao biti napisan gotovo u jednome dahu, grozničavo, ne obazirući se previše na pojedinosti. Ipak bi povijesnu istinu trebalo poštivati. Događaji bi trebali biti obuhvaćeni u velikome rasponu, od prvih prelijetanja zrakoplova do prvih svemirskih letova, u povijesnome rasponu koji je među najvažnijima za čovječanstvo. Rijeka, srce i simbol Europe dvadesetoga stoljeća.

Njegujući veliko poštovanje prema jednome od najvećih riječkih pisaca dvadesetoga stoljeća, pozivamo čitatelja da se pozorno posveti ovome malom književnom dragulju, zacijelo najvećemu doprinosu koji je Ramous riječju dao voljenome gradu.*