Rita Scotti Jurić: ZBRAJAJUĆI DANO I PRIMLJENO / Giacomo Scotti

Giacomo SCOTTI: Između dvaju svjetova, izbor poezije i proze, „Istra kroz stoljeća“, kolo XIV., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Žminj – Pula, 2023. Preveli Lorena Monica Kmet <i dr.>.

1. S obiju strana granice. Problem identiteta

Otkako se posvetio pisanju, prije više od 70 godina, Giacomo Scotti je u veoma dugoj intelektualnoj pustolovini objavio preko dvjesto knjiga. Ističe se poezija s 48 zbirki pjesama, uključujući i one namijenjene djeci, a 41 su prozna djela među kojima su romani, zbirke kratkih priča i bajki.* Eseje s pomorskim temama objavio je u 23 knjige; više od 20 djela posvećeno je povijesti radničkoga pokreta i oružanome otporu protiv nacifašizma; šest knjiga govori o strahotama rata koji je između 1991. i 1995. potresao Hrvatsku i bivšu Jugoslaviju. Pored navedenoga treba spomenuti i velik broj radova kulturne i folklorne tematike.^[1] Ova hvalevrijedna književna produkcija, utemeljena na iskustvima osobnoga napaćenog života, otvara pristup književnom svijetu punome nijansi i vitalnosti u kojem pisac stvara svoj biografski i dokumentarni korpus bogate tematike – od arheologije, umjetnosti, tradicije i obrta, do kartografije, toponimije i etimologije.

Značajka autorova opusa jest naizgled iznimna lakoća pisanja, opsesivna produkcija praćena stvaralačkom erupcijom, životom prepunim knjiga i papira, ideja, ciljeva i dostignuća. Nazvali su ga „graditeljem mostova, preskakačem zidova i prijelaznikom granica“,^[2] „lutalicom mostovima suživota“,^[3] „vulkanskim autorom“,^[4] „svestranim i polivalentnim pograničnim intelektualcem“,^[5] a najbliži su ga prijatelji, zbog njegovih uzastopnih putovanja između Italije i Hrvatske, proglasili „intelektualnim Romom“.^[6] Ovaj eklektični pisac i vulkanski pjesnik^[7], prevoditelj i tumač, kulturni posrednik i medijator između civilizacija, književni kritičar, publicist, povjesničar, istraživač popularnih tradicija, esejist, rastrgan između dvije zemlje i dvije kulture, predstavlja također most između dvaju mora.^[8] Plodni autor mnogih djela i ogleda o Istri i Dalmaciji, u svojim je spisima uvijek nastojao pronaći dijalog i premostiti podjele. Visintinova^[9] opisuje Scottija kao nepredvidljiva pisca, vještoga pjesnika i prevoditelja, čiji književni stil nije lako obuhvatiti. Ipak, moguće je razabrati neke ključne točke oko kojih se razvija njegovo stvaralaštvo: obitelj, dom i domovina, njegov Saviano, rat i život, interes za egzotično, za slavenske i orijentalne kulture i književnosti, prvenstveno makedonsku i bosansku.^[10] Neraskidiva veza s domovinom, unatoč desetljećima dugoj fizičkoj udaljenosti, budi u njemu osjećaj melankolije koji ne jenjava protjecanjem vremena.^[11] Premda piše od malih nogu, čak otprije prelaska talijansko-jugoslavenske granice 1947. godine, njegovi lirski početci datiraju u poslijeratno razdoblje obilježeno suradnjom s riječkim novinama na talijanskome jeziku. Godine 1962. započinje suradnju s brojnim talijanskim i stranim novinama i časopisima, a njegovo se ime pojavljuje u školskim udžbenicima bivše Jugoslavije. Sudjeluje u bezbrojnim književnim događajima nacionalnoga i međunarodnoga značaja, a za svoj rad višeput je nagrađivan. Scottijev poletan i blistav duh^[12] čini ga vrlo plodnim „kulturnim radnikom“ te će „različitim ljudskim i književnim iskustvom utjecati i na lokalnu/domaću književnost.“^[13] Pisac putuje bivšom Jugoslavijom, zemljom koja će postati njegovom novom domovinom, u svakodnevnu životu znatiželjno istražujući osjećaje i emocije, ispitujući neriješene moralne dvojbe, toplinu obiteljskih odnosa i hladnoću kad su oni manjkavi, osobito nostalgiju za domovinom. Život posve posvećuje pisanju koje postaje svojevrsnom „mapom složenih i često iscrpljujućih dolazaka i odlazaka te stalnom, nikad potpuno razriješenom, potragom za novim putovima, ali i fiksnim točkama, mjestima za trajno prizemljenje ili pak samo privremeno sidrište /.../ između tajnih rijeka njegova života i duše.“^[14]

Za Scottija upoznavati znači susretati i primati, a njegova prva reakcija na susret jest čuđenje, moćan okidač znanja koji se rađa „iz razočaranja u očekivano“, iz opetovanog razloga za čuđenjem. Promatranje, čuđenje, slušanje, primanje, eksperimentiranje, sve su to bitne sastavnice aktivna i poštena kontakta sa stvarnošću i njezinom pojavnošću. Pozoran je promatrač, lucidan, strastven, kritičan, cijenjen zbog intenzivnoga i srčanoga suživljavanja, intelektualne strogosti i stalne predanosti vrijednostima mira, demokracije, socijalne pravde i slobode. Scotti ustrajno promatra svoja dva svijeta,^[15] „dvije domovine, a između njih život“,^[16] uključujući u objekt proučavanja, razgovora i istraživanja sva svoja osjetila, inteligenciju i energiju. Promatranje ne uključuje samo snimanje već i razumijevanje, uranjanje u stvarnost kako bi koraknuo dalje, dalje od danoga ili iskazanoga. Takav je slučaj i s granicama. Percepcija granica i pograničnih područja često je zanemarena u institucionaliziranim intelektualnim krugovima. Granica je za Scottija amblem svake suprotnosti, ali i simbol mosta koji ljude zbližava, kroz suživot ih činći boljima. „To je pravi polis napretka, upozorenje na susret, točka koju treba razumjeti, o kojoj valja razgovarati s drugim, koju možemo ukinuti samo dijalogom.“^[17] Granica nije periferija, margina, isključenje i zatvaranje, već povezanost, uključenost, inkluzija i otvorenost. Scotti stvara „pograničnu književnost“, talijansku i hrvatsku, „intermedijalnu“, uz očuvanje svih kulturnih osobina podrijetla emigranta u zemlji koja ga prima. Duga povijest zemljopisnih, političkih, ideoloških i mentalnih granica opetovano je i neizostavno izložena nužnim društvenim i kulturnim uplitanjima i interakcijama, razmjeni „koja uvijek vodi razumijevanju, a nikad gorčini.“^[18] Kao promicatelj višekulturnosti i interkulturnosti, pisanjem doprinosi obogaćivanju kvalitete suživota kultura prisutnih u zemlji u koju se doselio prije mnogo godina. Pomaknuo je državne i jezične granice i često ih otklanjao riječima, svladavajući ih opetovano i jednom zauvijek.^[19] U dvosmislenim, neuhvatljivim, „apsurdnim“ pograničnim područjima nerijetko su na dnevnome redu fenomeni dvostruke osobnosti, pa nije neobično čuti izraze „hrvatska krv, talijanska duša“,^[20] ili „čovjek s dviju obala i s više domovina“, čak i „hrvatsko-talijanska“ duša. „Imam dva državljanstva i volim dvije zemlje, može li mi [netko, op. a.] zabraniti da budem ono što jesam?“ reći će pisac u intervjuu u Trstu,^[21] dočaravajući u potpunosti posebnost dvostruke osobnosti,^[22] odnosno miješanoga identiteta.^[23]

Istra, Kvarner i Dalmacija regije su koje autor promatra s velikom znatiželjom. Ti su teritoriji oduvijek otvoreni različitim jezičnim utjecajima, napose natopljeni hrvatskom i talijanskom kulturom, čemu primjerice svjedoče bogate ukrižane pozajmice i posuđenice, „onečišćenja“ u svim sferama izričaja, od popularnoga i usmenoga, preko književnoga diskursa, pa sve do jezika znanosti. Na takvom području definiranje identiteta određenih ljudskih skupina nije nemoguć, naprotiv, ali nije uvijek ni jednostavan čin, jer svaka je od njih nastala poštujući dinamiku „pokretne granice“, etnički i nacionalno složene zbog različitih i brojnih vlasti koje su tijekom stoljeća oblikovale njihove etničke posebnosti. To su regije u stalnome pokretu („perpetuum mobile“), pa čak i u konstantnoj preobrazbi, koje stoljećima nisu imale ni mira ni jedinstven nacionalni identitet.^[24] Među Istranima ima onih koji, suočeni s izborom između hrvatske ili talijanske osobnosti, ponekad isključivih/isključujućih te logično odvojenih značajka, osjećaju „tajanstven“ poziv nekog drugog identiteta koji bi željeli, bez uspjeha, povezati s potrebama njihove „novonastale osobnosti“. Želja za očuvanjem vlastite etničke raznolikosti suprotstavlja se učvršćivanju kulturne posebnosti u zatvorenim i nekomunikativnim odjeljcima, katkad nesnošljivima prema različitostima. Ovaj uvriježen stav u mnogih ljudi ponukao je Giacoma Scottija da izjavi/napiše kako se „na Kvarneru / zastave jedne domovine, amblemi jedne nacije i jednoag jezika ne mogu postaviti, [jer se, op.a.] talijanski govorilo i pisalo i podalje od Rječine.“^[25] Jednako vrijedi i za hrvatski jezik. Kao neumoran putnik, povjesničar po zvanju i pripovjedač po strasti, osjeća svoju Rijeku kao „drugu domovinu, možda jedinu istinsku.“^[26] Vrlo dobro poznaje vrijednost promicanja složenih identiteta, otvorenih za razmjenu iskustava i zamjenu referentnih točaka, koji uključuju usporedbu svoje vrijednosti s vrijednostima drugih, kako bi poboljšali vlastitu osobnost. Tko bolje od onoga koji je putovao objema obalama Jadrana, koji poznaje ljude i njihov težak život, uime razmjene i dijaloga između dviju obala može govoriti o „svome“ moru sazdanom od stvarnih i književnih putovanja, gdje se – dulje od sedamdeset godina – kreće kao jedan od bitnih aktera intelektualnoga života. Budući da je u ovome dijelu Europe mogućnost izbora između različitih identiteta puno veća negoli u etnički homogenijim sredinama, a suživot se odvija tijekom dugoga razdoblja, razvila se određena socijalna sklonost ili „zajednički društveni identitet“. Scottijeva složena, idealistička i buntovna narav kao da se mogla u potpunosti ostvariti samo u takvome slobodnom, zajedničkom i pograničnom okruženju. Predrag Matvejević napisao je: „Za mene, rođenoga u Mostaru, blizu drevnoga mosta koji je srušen u posljednjem ratu, ljudi poput Giacoma su kao mostovi: Scotti je preveo ne znam koliko knjiga s gotovo svih jezika koji se govore i pišu u bivšoj Jugoslaviji. U određenim trenutcima, kad su ga nadahnuli stanoviti unutarnji porivi, pisao je i na našem [hrvatskome, op. a.] jeziku. Svojom ustrajnošću i talentom učinio je mnogo više od brojnih kulturnih institucija koje pokušavaju zbližiti različite narode.“^[27] Biti „most“ znači gledati drugoga na drugačiji način bez unaprijed zadanih shema i dogmi.

2. Strune autorove poezije

Scottijeva poezija razvija se na dvama kolosijecima: s jedne je strane tematika zemlje njegova podrijetla sa svojim ljudima, svijetom uspomena iz djetinjstva, primjerice dominantan lik oca koji iza strogoga stava krije duboke osjećaje; s druge je strane zemlja koju je izabrao, svijet u kojemu je postao punoljetan i prema kojemu osjeća pripadnost i privrženost. Vremenom se obiteljska naklonost i bliskost promijenila: sada nejasno sjećanje na braću, oca i majku, na daleku domovinu ostavlja prostor za nove ljubavi u sadašnjoj domovini, ovjekovječene u zrelim, ali iscrpljujućim autorovim književno-društvenim angažiranim ulogama.^[28]

Pjesnička aktivnost Giacoma Scottija, koja se ističe bogatstvom motiva i tonova te složenim ljudskim iskustvom, izraz je određenih populističkih stilskih trendova, tj. popularnih kadenci,^[29] očitih prije svega u socijalnim implikacijama poput bratstva, pjesme, seljaka... Zvonki i koloristički ekspresionizam prati sve što je u vezi s emocijama, u odnosu prema članovima obitelji, očevoj kući, braći i sestrama, zemlji, dakle onome dijelu života koji je gotovo nestao, ali će zauvijek „teći njegovim venama“. Izmjenjuje sugestivne varijacije krajobraza i prirode, poglavito u pjesmama nadahnutim rodnom zemljom, Kampanijom, koju poistovjećuje sa ženom: plodnom, lijepom, plodonosnom i zaljubljenom.^[30] Na drugim mjestima autor preispituje poetsku pozadinu unoseći velik žar i angažman, te time ulazi u popularan i lako uočljiv neorealistički diskurs. Vjerojatno su najvrjedniji Scottijevi stihovi oni u kojima se najneposrednije odražava njegova egzistencijalna pustolovina: „različito izgnanstvo", putovanje kroz život između svijeta djetinjstva, potresnoga i živoga u memoriji i nostalgiji, kao i stihovi iz jugoslavenskog/hrvatskoga zrelog razdoblja. Nije lako biti građanin dviju država, imati dvije domovine i obje voljeti, pa dvostruk identitet, koji se očituje u čežnji za zbližavanjem udaljenih svjetova, ostavlja tragove u mnogim stihovima postajući pjesnikovim znakom raspoznavanja. U književnim je sadržajima ostao dosljedan, „u ključu egzistencijalne samoće i intimističkoga impresionizma, svojoj afektivnoj, ljubavnoj, obiteljskoj, evokativnoj tematici“.^[31] Odbjegli pjesnik, sada „neumorno umoran“, oblikuje svoje lutanje, povijesno-zemljopisnu izmještenost, u unutarnje i duboko središte vlastite lirike: neprekidno otvoren događaj, nedovršen, nemiran, bolan, izmučen pričom o vječno zaprepaštenoj i očajnoj duši.

Navika da događaje koji ga okružuju promatra uvijek velikim čuđenjem, Scottija navodi na to da oči drži širom otvorene za realnost motreći je uvijek kao da to čini prvi put. Realistički prikaz krajolika, koji proizlazi iz takva promatranja, može se pronaći posvuda.^[32] Voljena mjesta, kuće, gradovi, priroda, more, gat..., postaju duboko proživljene realnosti, a u poznim godinama poprimaju boje vječnosti pred privremenošću i prolaznošću života. Nova, realistička struna u njegovoj lirici^[33] izvire kao biljeg mnogih slika urezanih u pjesnikovu svijest: arhaičan i surov seoski svijet tvrdih, ponosnih i mučaljivihljudi, lik seljaka, gospodara svoga zemljišta, sa zrnjem pšenice na dlanu, poput biserā iz kraljevske krune. Slike su to koje imaju dojmljivo i dostojanstveno značenje.

Dodatna značajka njegove poezije autobiografska je naracija svakodnevnih kronika, koje obilježava neumoljiv ritam vremena: neizbrisivi gubitci oca i sina, slika majke koja je umrla u najranijem djetinjstvu, sjećanje na brata Umberta koji je potonuo u brodu uz pulsku obalu. Posljednje pjesme sadrže osjećaj o kratkotrajnosti života, pa pjesnički izraz postaje sve sjetniji. Obuzima ga neka vrsta umora koji odražava nemoć da se promijeni tok stvari, poput boli zbog prisilna prelaska svakoga čovjeka u „bolji život“, činjenica koja ga trenutno destabilizira, ali se brzo oporavlja prenoseći razgovor o umiranju u neko buduće vrijeme. Kad govori o svojoj „posljednjoj kući“, i to u gotovo lapidarnim stihovima, doživljava je kao prolaznu, obveznu postaju prije vječnosti koja je pred nama. Na taj način nadilazi element ljudskoga iskustva ulazeći u univerzalan svijet.^[34] Možda s bolom, možda utučeno, ali u svim situacijama uspijeva se uspraviti i gledati ispred sebe.

3. Dva svijeta, jedno more

Scotti piše o moru povezujući ga s razočaranjima, porazima i svim gorkim i bolnim osjećajima koje proživljava. Ponekad je more metafora za sjene života, za laži, za samoću. Gleda ga i pomno sluša jer more „nije samo voda u koju uranjate, već je ideja slobode.“^[35] More ga, naime, često prati uz motive mladosti, vitalnosti, radosti i sreće. U konačnici, što se nerijetko događa, ono je matična ploča cijelog njegova života:^[36] „Valovi i struje ovoga zajedničkog mora, ali još više pomorci sa svojim sjećanjima, ukidaju daljine“, napisao je jednom prilikom.^[37] Na suprotnim obalama, čak i kad govore različitim jezicima, ljudi su doista slični. Vole iste valove, prepoznaju se kao djeca iste ljubavi, zajedničko im je daleko podrijetlo, braća su.^[38] Mornari, ribari, trgovci dviju jadranskih obala nose na sebi isti miris luke, slanost istoga mora, poznaju iste oluje, iste vjetrove i iste struje. U gostionici i kod kuće prepričavaju pripovijesti i basne koje nalikuju jedna drugoj: to su priče migrantskoga karaktera jer prelaze s jedne obale na drugu.^[39] Ipak, za potpuno i uspješno razumijevanje značenja njihovih riječi i sudbina potreban je važan preduvjet: međusobno poznavanje. Samo duboka, intersubjektivna komunikacija između članova dvaju jezika-kultura može dovesti do dijaloga, interakcije i samootkrivanja, nakon čega se tek može ustvrditi da je ono bitno i najvažnije učinjeno: bez stereotipa i lažnih predrasuda, ljudi mogu živjeti i raditi rame uz rame, čak i u tišini, bez riječi, poput starih prijatelja.

U pretežni dio njegove poezije, kratkih priča i romana „prodrlo je more“, posebice Jadransko more, zato su i Scottija s pravom prozvali „pjesnikom Jadrana“.^[40] Stoga ne čudi to što je primorski grad poput Rijeke postao njegovim prebivalištem jer je u more zaljubljen od malih nogu, od trenutka kada ga je prvi put ugledao kao osnovnoškolac na školskome izletu, i otad ga zaboravio nije.^[41] Ovo more ima sve fizičke značajke koje oslikavaju njegovu osobnost: dobrodušno je i mirno, ali kad se oluja razvije, ono bjesni i postaje opasnim izdajnikom. Ponekad se čini mirnim poput velikoga jezera, ali zna biti jezivo i neugodno, nalik oceanu. Ovaj golemi zajednički prostor, područje bez granica, barijera i zastava, mjesto je razmjene bliskih kultura, a ipak odvojenih „dvjema obalama“. More kao izraz tuge, nujnosti, izolacije, ali i strasti, spokoja, vitalnosti; vječan, čudesan, smiren i snažan čimbenik koji u pisca može p(r)obuditi želju za preobrazbom i poistovjećivanjem.^[42]

Gotovo sav njegov rad posvećen je moru, „između Julijske krajine i Apulije s jedne strane, a Istre i Albanije s druge“,^[43] što u čitatelju budi i jača strast prema svemu što je povezano s velikom pomorskom tradicijom mjestā i zaselaka s obiju strana Jadrana. Riječ je o uzvišenoj pomorskoj lirici u prozi i stihu, narativnoj i ilustriranoj historiografiji. Za omladinu, željnu pustolovine i uzbudljivih priča, Scotti je oživio brodske dnevnike i daleka zaboravljena vremena kada su elegantni jedrenjaci pod habsburškom zastavom plovili morima: fregate Novara, Donau, Tegetthoff i Splendido.^[44] Jadran, kao polazna točka i otvorena vrata u svijet, krije priče o hrabrim podvizima mornarā, časnikā, istraživačā različitih nacionalnosti.

Nakon mora, drugi čimbenik zajedništva između hrvatskoga i talijanskoga naroda jest bura, apsolutna gospodarica obala i mora: oštar vjetar koji se s planina spušta na more uz istočnu obalu sjevernoga Jadrana. Za nju ne postoje prepreke: puše i divlja stvarajući ljudima s obje strane granice dobro poznate neugodnosti. „Bura se rađa u Senju, raste u Rijeci, umire u Trstu“, zbori popularna krilatica. Scotti pripovijeda zanimljivu legendu: robovi su na galijama proklinjali vlastitu sudbinu i psovali brodove, more i osobito zemlju koja je uzgojila drveće za izradu galija. I, začudo, prokletstvo se obistinilo. Na mnogim dijelovima obale drveće je nestalo i ostavilo golo kršno i kamenito tlo. Otvorile su se špilje i kaverne iz kojih se pojavio vjetar koji, „bjesneći na kopnu i moru, u svome zavijanju i brujanju nosi naricanje veslačā“.^[45] Kad bura vrišti, ludujući morem, njezin glas nije glas vjetra, to je glas mrtvih.^[46] Zvukovi, buka, odjeci, zavijanje... otkucaji su srca prirode koja živi, pati i raduje se.

Na drugim se mjestima Scottijevo pripovijedanje prepušta tišini i osluškivanju, Slušanje je važan preduvjet dijalogu, zapravo pretpostavlja sposobnost razumijevanja osobnosti druge osobe temeljeći se na ideji da je granica vlastitoga bića uvijek u pokretu.^[47] Ono je idealno polazište za stvaranje povijesnih i putopisnih stranica punih anegdota i savjesnih raščlamba, upečatljivih priča o sreći i sjaju trgovine, umjetnosti i kulture. Tako, primjerice, autor govori o Dubrovniku, vječnome suparniku Venecije, koji je tijekom stoljeća postao jedan od najvažnijih gradova na Jadranu, neovisnost i slobodu braneći mudrošću i snažnim diplomatskim vještinama.^[48] Logičan je zaključak do kojeg je Scotti došao: sloboda je sinonim života. Dubrovnik, kao simbol hrvatsko-talijanske ili „slavensko-talijanske“^[49] simbioze bio je „mjestom susreta i zračenja duha jadranskoga jedinstva, suživota i suradnje između naroda s objiju obale“.^[50] Stalnim i trajnim traženjem i istraživanjem novih poticaja za oplemenjivanje i jačanje vlastite kulture, Dubrovčani su Italiji dali brojne nadarene i velike ljude.

Da strast prema moru nije prolazno „zlo“, svjedoče putopisni dnevnici o otocima istočnoga i srednjega Jadrana,^[51] kao i eseji i priče.^[52] Pripovjedne proze imaju prepoznatljiv i svojstven stil: pričaju povijest, mitove i umjetnička djela s obala Brača, Lastova, Visa, Trogira, Milne i Starigrada,^[53] da bi se zatim tematski okrenule prema dubrovačkome otočju (Elafitima) i Crnoj Gori (Nell'azzurro, isole verdi; Na plavim, zelenim otocima).^[54] Od Tršćanskoga zaljeva, preko pitomoga poluotoka Istre sve do Otrantskih vrata, u čovjekovim poslovima i legendarnim pričama sjedinjuje se čaroban svijet obala, otokā i mora. Potaknut strastvenim etnografskim i historiografskim istraživanjima ovoga očaravajućeg teritorija, Scotti se, pravocrtnim a zavodljivim govorom, seli s mora u njegovo zaleđe, vodeći čitatelje na predivno putovanje do unutarnjega krša Ćićarije.^[55] Izvješće koje proizlazi objedinjuje povijest i toponimiju, kao rezultat pomnoga istraživanja etimologije i značenjā imenā država i gradova, koje nije isključivo znanstveno-jezikoslovno objašnjenje, već su ovdje utkane narodna mudrost, viđenjā i drevna vjerovanja.

4. Povijest i ljudske sudbine

U sadašnjemu povijesnom trenutku, u kojemu se kopaju jarci i postavljaju bodljikave žice, u kojemu vladaju podjele i suvereniteti, Scottijev je politički, književni i društveni doprinos vrlo aktualan i snažan. Na mjestima gdje je došlo do najvećih trvenja među narodima, gdje se rodila politička „balkanizacija“,^[56] sinonim za podjele, sukobe i nedostatak suživota, on je svojim angažmanom – katkad blago, katkad otvoreno i oštro – posredovao u tomu da se ravnotežom i skladom prihvate različiti svjetovi. „Iz susreta intelektualca Scottija s raznim dramatičnim ljudskim, političkim i ratnim stvarnostima, rađaju se goruće stranice pažljivih svjedočanstava i dokumentacije, ali i hrabre humanitarne strasti u službi pacifizma, internacionalizma i općega bratstva.“^[57] U njegovim interpretacijama povijesnih događaja posebno mjesto zauzimaju razmišljanja o temi sukoba: događaji iz Drugoga svjetskog rata, povijest fašizma, agresija, pobune, smjenjivanje vojski, masakri i zapaljena sela, bombardiranja, otpor, borba za oslobođenje, istarski događaji rujna i listopada 1943., javne i osobne tragedije.^[58] Autor ne gleda na sukob isključivo kao na posljedicu unutarnje „dinamike“ pojedinih država, vojski i institucija, već i kao na konflikt između ljudskih skupina i društvenih snaga, potaknut ekonomskim ili političkim interesima, zapaljen nacionalističkom propagandom ili vjerskim fundamentalizmom.^[59] Stoga je značajan doprinos povjesničara Scottija u tumačenju dramatičnih događaja koji su obilježili granicu tijekom Drugoga svjetskog rata gdje su, kao u svakome sukobu, krvnici i žrtve bili na objema stranama.^[60] Svi događaji i izvješća o ratnim akcijama, u kojima je autobiografsko česta nit vodilja, nisu isključivo prikaz činjeničkih stanja, već su opis čovjekove duše, obiteljskih tragedija, narušenih odnosa među prijateljima, a sve radi bolje i dublje spoznaje o ljudskim sudbinama u Hrvatskoj i u Italiji.^[61] Duboko utisnute u autorovo sjećanje slike su o napornome radu seljaka južne Italije početkom XX. stoljeća i njihove teške egzistencijalne nedaće,^[62] konkretni i jasni portreti ljudi, poput lika žene deportirane u nacistički koncentracijski logor. Iz njegovih ranijih tekstova mogu se iščitati poruke slobode i povjerenja u bolje društvo, parole i ideali koji će znatno oslabjeti zbog propadanja etičkih načela i narušavanja socijalne pravde, zbog krize i kraha ideologija.

U želji za komunikacijom, za dijeljenjem „in communis“ života i situacija višeetničkih sredina, Scotti istražuje, uviđa i dijagnosticira potrebe i težnje čovjekove: pronalazi događaje i situacije koje prikazuje maštovito iako su povezane s dubokom životnom stvarnošću. Realizam njegove književnosti često je preplavljen poezijom koja proizlazi iz vjernoga prikaza događaja i ljudskih sudbina. „U svim mojim pričama, bilo da se odvijaju na moru ili kopnu, selu ili gradu, uvijek je prisutan čovjek“, reći će u jednome razgovoru.^[63] Likovi koje Scotti izdvaja i opisuje na prijelazu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće, često pripadaju dvjema ili većemu broju nacija, koje skladno žive u istoj zajednici, te su primjer velike kolegijalnosti i solidarnosti (pogotovo u opasnostima na moru kao u djelu Vele di ventura).^[64] Osim čuvenih povijesnih događaja, u stvaranju povijesti uključeni su mnogi obični ljudi koji su obilježili svoje vrijeme. Tome svjedoči zbirka životopisa naslovljena Famiglie dalmate (Dalmatinske obitelji),^[65] koja govori o tome koliko je talijanska kultura u prošlosti ostavila dubok trag u Dalmaciji. Priče su to o glasovitim ljudima, književnicima, znanstvenicima, političarima piscima i intelektualcima velikoga ugleda. Ilirska plemena također imaju mjesto u povijesti Jadranskoga mora, kroz priče o opsadama, pomorskim bitkama, porazima i osvajanjima gradova, ljudima probodenima mačem i zapaljenim naseljima. Značajne povijesne činjenice koje Scotti pripovijeda povezane su sa životima pomoraca, trgovaca, diplomata, špijuna, umjetnika, brodovlasnika, kapetana, mornara, morskih vukova...^[66] U djelu I pirati dell'Adriatico (Jadranski gusari)^[67] piše o uskocima prisutnima na Jadranu već od sredine petnaestoga stoljeća kada se nekoliko hrvatskih patricijskih obitelji iz Bosne, bježeći pred Turcima, doselilo u Senj. Zorno je u riječi pretočio surov pomorski život, zastrašujuće priče o olujama, brodskim olupinama, smrtonosnim bolestima, gusarima, kojekakvim pobunama i zločinima na brodovima.^[68]

Scotti ne zanemaruje običan život malih ljudi ni kad se bavi tajanstvenim svijetom čarobnjakā, vještica, vragova i svetaca. Svakodnevica poprima nadrealne konotacije, mašta se stapa sa stvarnošću i ulazi u prigušenu dimenziju snova. Bogata usmena tradicija pretače se u bajkovite priče i prati događaje sačuvane u narodnoj tradiciji obiju zemalja, Hrvatske i Italije. Zapisuje: „Govorit ću vam o tome sjedeći na jednoj od dviju obala. A tko je na jednoj obali, ne može zatvoriti oči pred obalom nasuprot. S nje mi dopiru odjeci, boje, vjetrovi. Čitajući bajke, mitove i legende prikupljene na mojoj obali, pronaći ćete odjeke i boje svoje morske obale.“^[69] Iz iskustva pozorna slušanja izranjaju sjećanja koja prošlost prikazuju u jasnim slikama, opisanima uz bogate bilješke o mjestima, imenima, ljudima, svjetlima i sjenama.^[70] U takvome žanru ne mogu nedostajati autobiografijske pustolovine kojih se autor prisjeća premećući uspomene u sjećanju, na papirima, dokumentima, fotografijama, upisujući ih u roman svoga života: „Slučajno i iz strasti“ (Per caso e per passione).^[71]

5. Prijevod kao susret među ljudima

Nekome tko je s lakoćom usvojio hrvatski jezik, istro-mletačko narječje i druge slavenske jezike, a da pritom nije zanijekao svoje napuljske korijene, integracija u stvarnost istočnoga Jadrana bila je prije svega zadovoljstvo, a tek onda intelektualna dužnost. Sjetimo se samo brojnih svezaka koje je Scotti izdao na hrvatskome jeziku.^[72] Njegova opsežna književna produkcija neraskidiva je od intenzivnoga prevoditeljskog rada. Italiju je upoznao s njoj tada gotovo nepoznatim književnostima Južnih Slavena. Tako su iz magle izronili  nevjerojatno lice Makedonije, jedinstven duh Bosne, ponos Romā – djece vjetra..., jedra gusara i domoljubā, kao i teror Turaka i Mlečana nad njima.^[73] Poput vještoga „znatiželjna Roma, lutalice koji je skitao i sanjao otvorenih očiju“, Scotti je priredio Antologiju makedonske poezije na talijanskome i još uvijek prevodi s hrvatskoga jezika kako bi bolje upoznao narode.^[74] Izdvojit ćemo samo neke od mnogih prijevoda – Krležina drama Glembajevi, razne uredničke knjige, izbori i prijevodi triju zbirki pjesama hrvatskih pjesnika: Vlade Gotovca, Marka Dizdara i Antuna Branka Šimića.^[75] Njegova prevoditeljska aktivnost okrenuta je, naravno, i u drugome smjeru, tj. prema važnim stranicama talijanske književnosti na jezike bivše Jugoslavije. Prijevodima bajki i narodnih priča otkrio je dubinu duše ljudi koji su s druge strane Jadrana patili zbog lišavanja slobode, ugnjetavanja i mnogih drugih predrasuda.

Prevoditeljsku aktivnost valja promatrati kao spojnicu susreta među ljudima, pa i izvan državnih granica. Scottijevo prevodilačko djelo i uloga kulturnoga posrednika koji s lakoćom usvaja jezik i kulturu mjesta u kojemu živi, ali i predano radi na održavanju talijanskoga identiteta u Istri i Rijeci, učinili su ga pretečom današnje ideje mobilnosti ljudi i kulture. Njegov intelektualni i politički put usmjerio ga je prema cilju da „stvori onu potrebnu klimu suživota, koju vrlo često bacaju u zaborav oni koji su nacionalizam učinili svojom jedinom zastavom“.^[76]

6. Kad se zbroji dano i primljeno

Želeći prikazati jasniju sliku i cjelovitu procjenu stvaralaštva književnika Giacoma Scottija, još samo kratak uvid u njegovu književnost za djecu. Proučavanje i potraga za istinom i ljepotom omogućili su mu da ostane doživotno dijete zahvaljujući mladome duhu zadivljenoga i ushićenoga proučavatelja svijeta. On je pjesnik i kad priča bajke, napjeve, brojalice, priče, basne, legende, mitove.^[77] Uvodi mlade čitatelje u svijet mašte pomoću jasne i sugestivne slike, polaganim „hodom“, graciozno. Poetičan i čaroban svijet njegovih dječjih rima čine obične i svakodnevne riječi koje dočaravaju vesele i živahne slike čarobnjakā, vještica, kraljevni i drugih čudesnih, nestvarnih likova privlačnih ljudskih osobina. U pripovijestima „zna biti pacifist, prijatelj životinja, izražavajući jednostavnim i zaigranim tonom ljudske vrijednosti, moralna i didaktička učenja.“^[78] Životinjski likovi također su neizbježan element njegovih priča jer otvaraju mogućnost stvaranja novih i zabavnih alegorija i analogija u kojima se stvarnost isprepliće s fantazijom. Uz seoskoga miša koji ide u grad, magarca i gusjenicu, čovjek je uvijek nazočan u ulozi djeteta koje oživljava i daje smisao pjesničkome svijetu. U idiličnoj prirodi ne izostaje ni sastavnica čovjekova rada kao rezultata predanosti, umora i truda. Scotti neke profesije često prikazuje na metonimijski način: vozača kamiona, planinara, liječnika, rudara, ponekad ismijavajući ih, drugi put uzdižući ih do divljenja zbog njihova požrtvovnog rada. Zanimanje za tradicionalne i izvorne strane istarske i kvarnerske povijesti dovelo ga je do bilježenja mjesnoga folklora, običaja, narodnih tradicija i maštarija naslijeđenih usmenom predajom: od uspavanki, dječjih pjesmica, napjeva, igara i zagonetki do jezikolomilica ili brzalica, satira, poslovica, pjesama i još kojekakvih „neobičnosti“.

Usustavljivanje i klasifikacija njegova književnog opusa nije jednostavan podvig zbog širokoga raspona oblika u kojima se s krajnjom lakoćom izmjenjuju klasični i hermetički konteksti, kao i vješta neorealistička svjedočanstva. Tako svestran pisac svim temama pristupa na prirodan i jednostavan način, bila riječ o kronici ili povijesnim pitanjima, o vremenu ili prirodi, identitetu ili krajoliku, svakodnevnu životu ili skrivenome osjećaju. Scottijev je izraz uvijek jednostavan, linearan, diskurzivan,^[79] kolokvijalan i intimističan, „izbjegava svaki eksperimentalizam“^[80] a „iz riječi crpi sok drevnih okusa i mudrosti“.^[81] U široku rasponu tema i motiva posebice bira šarolike jezične i izražajne mogućnosti ne želeći se ni u jednoj posebno ukorijeniti. Ovisno o temi kojom se bavi, uvijek iznova promiče različite stilove u potrazi za najzornijim i najautentičnijim izričajima kako bi izrazio i čitatelju vjerno prenio svoje osjećaje^[82]. Opsežnu produkciju protkao je, uvijek s novim naglaskom, raznolikom semantičkom prozodijom putem – ratne tematike i one o smrti, te o rodnoj zemlji, o dijelu života koji je gotovo nestao, ali je zauvijek urezan u duši, teče piščevim venama, suprotstavljen neumoljivosti života i nepovratnosti vremena. U Scottijevu sjećanju domovina iz djetinjstva ostaje neoskvrnutom i čvrstom vezom s tragovima u mnogim pričama, naivnim vjerovanjima, ljetnim noćima, pričama o vukodlacima, u nesigurnosti i strahovima. Raznolikost tema nije ništa drugo nego sagledavanje autorova života osvijetljeno s raznih strana, povezano jedinstvenom crvenom niti koja ga predstavlja i određuje: mladenački život, onaj zreliji i napokon hrabro iščekivanje vlastita „prelaska“. U trenutku „kad zbrojimo dano i primljeno / u dan tišine“ neće se vrednovati broj napisanih pjesama, priča, eseja i/ili drugoga, već to koliko je čovjek pisac u ovome životu, koji je volio „svom svjetlošću neba“, darovao.^[83]