Ozren Žunec: POZIV ZA PREOKRETOM OPSTANKA / Dragutin Lučić Luce
Dragutin LUČIĆ Luce: Niti-Niti: poetsko-filozofijski eseji i studije, Istarski ogranak DHK, Pula, 2023., 167 str.
Djelo Dragutina Lučića Luce Niti-Niti: poetsko-filozofijski eseji i studije izvorna je znanstvena autorska knjiga koja se većinom sastoji od autorovih ranije u periodici objavljenih radova, izabranih za ovu prigodu tako da su povezani u prepoznatljivu tematsku cjelinu. Knjiga se sastoji od sedam poglavlja; slijedom: (1) „Što Nietzsche je Ujeviću, što on Nietzscheu?“; (2) „Nietzsche – Ujević: u potrazi za poetskim umom“; (3) „Kierkegaard ili volja za patnju“; (4) „Defektologika ili strah koji se skriva pred samim sobom: uz kontrapunkt Sutlić – Marx“; (5) „'Dosada kao taedium vitae' ili vječno ponovno prevladavanje jednog te istog (Sutlić – Marx – Moravia)“; (6) „Diptih: Zapalost ili „'Smrt poezije' – Tin Ujević i sudbina književnosti danas“ te (7) „Smrt majstora iz Francuske (Jankélévitch)“.
Tekst je opremljen s 380 bilježaka ispod crte u kojima su bibliografske referencije kao i dopunske eksplikacije mjesta u glavnom tekstu.
U ogledima u kojima, pronalazeći u figurama mislilaca i pjesnika (u najširem smislu), kao što su S. A. Kierkegaard, F. Nietzsche, K. Marx, V. Sutlić, T. Ujević, A. Moravia i V. Jankelevitch, tzv. „obiteljske sličnosti“, autor nastoji dijagnosticirati ograničenost metafizičkog, odnosno logocentričkog uma koji je djelatan i ozbiljen u znanstvenoj odnosno tehnologičkoj vladavini Zemljom. Polazeći od tog uvida, autor u pjesničko-mislilačkim putanjama, ponajprije Nietzschea i Ujevića, pa i Kierkegaarda, traga za motivima jedne nove/stare pjesničko-mislilačke istine s onu stranu Descartesova logičko-metafizičkog postulata cogito, ergo sum, na kojemu, uza sve njegove mijene i preinake, simbolički i metodički počiva novovjeki znanstveni pogon s „njegovim“ mišljenjem, odnosno istinom – verum kao certum, dakle kao neupitnost odgovaranja uma i stvari (adaequatio intellectus ad rem).
Potaknut ponajprije Heideggerovim propitivanjem „temeljnih raspoloženja“ kao „amblematskih događaja“ s onu stranu psihologije ili patologije (u Kantovu smislu), autor promišlja fenomene koji su uočljivi u tim i takvim „temeljnim ugođajima“ mišljenja, pjevanja, pa i vjerovanja, ili pak u epohalnim vladavinskim tvorevinama, a koji pri tom paradoksalno izmiču dohvatu spoznajnih moći – strah koji se skriva pred samim sobom, strepnja, tjeskoba, mučnina, dosada, pjȁnost, zanos, vedrina, patnja, bol, bolest na smrt, očaj, skepsa, agonija, ironija, humorizam... Međutim, središnji motiv cjelokupnog uratka čini pokušaj da se – osloncem na Heraklitov fragment 93 (numeracija H. Dielsa) da „Gospodar (Apolon) čije je proročište u Delfima niti prikriva niti raskriva, nego znamenuje“ – zakorači u putanju pronicanja jedne stare/nove istine, druge i drukčije od one Descartesove. Riječ je o znanju koje se ne ozbiljuje u znanostima, nego se, jer se odnosi na stvari i stanja što nisu u dohvatu znanstvene metodologije, realiziraju u znamenima. Stoga bi se moglo govoriti o pjesničkoj spoznaji i pjesničkoj istini; prema Ujeviću i Novalisu ta je spoznaja bliska božanskoj objavi odnosno proroštvu (oraculum). Tu novu/staru istinu autor će, pozivajući se na Rječosložje ilirsko (slovinsko)-italiansko-latinsko (Dubrovnik,1806.) Joakima Stullija, imenovati istinivost. Stulli, naime, razlikuje istinitost i istinivost, odnosno lat. veritas od lat. versimilitudo i probabilitas, odnosno istinitost od istinolikosti.
Autor uporište nalazi i u Kierkegaardovu rijeku, nastalom očito na tragu Schellingovih predavanja o mitologiji i objavi: „Reći da nije moguće spoznati ovu ili onu stvar ne zadovoljava znanstvenu volju za spoznavanjem. Evo pogreške. Treba reći upravo suprotno; gdjekad humana znanost nije voljna priznati da ima nečega što ona ne može spoznati ili – još preciznije – nečega što razgovijetno može spoznati kao ono što ne može spoznati.“ U taj kontekst ulazi onda i Ujevićev zapis (Sumrak poezije VII.) prema kojemu su pjesnici „naučili ljude govoriti; pjesnička slika je bila zametak pojma kao naučno-filozofske sheme, a danas je lijek i ustuk protiv tog istog pojma, da ne bi presahnuli izvori života“.
Knjiga pjesničko-filozofijskih studija i ogleda osniva se, među ostalim, na primarnoj literaturi autorā od imena kakvi su F. Nietzsche, S. A, Kierkegaard, K. Marx, T, Ujević, V. Jankélévitch, V. Sutlić, A. Moravia, M. Heidegger, A. C. Danto, Gianni Vattimo, E. Fink, G. Deleuze, K-H Volkman-Schluck, V. Pavletić, A. Stamać, ali i na obimnoj sekundarnoj literaturi. Sva su središnja imena ove zbirke studija i ogleda zapravo nomina apellativa, svojevrsne paradigme osobitog i osebujnog susreta s graničnim fenomenima metafizike. U knjizi se autor u različitim kontekstima osvrnuo na fragmentarne izričaje dvjestotinjak hrvatskih i inozemnih autora.
Tema djela – shvaćanje istine i znanja u suvremenoj odnosno aktualnoj epohi – dvostruko je relevantna, štoviše i urgentna. S jedne strane, prevladavajuće i sada već u svim sektorima ljudskog djelovanja uvriježeno shvaćanje koje cjelinu svijeta i svega što jest razumije, misli, analizira i prikazuje na način logičkog uma, izložilo je svijet, uključujući i civilizaciju pa i sam ljudski opstanak, silama bespoštednog utilitarnog korištenja koje se ne zaustavlja ni pred čime, a što je evidentno pogleda li se što se događa u sektorima koji su još donedavno bili pošteđeni lukrativne eksploatacije kao što su visoko obrazovanje, od sredine XX. stoljeća umjetnička „proizvodnja“, a danas čak i religija ili historiografija (manipulacije i „kulturni ratovi“). Ta okolnost svijet suočava s najvećim mogućim izazovima kao što su katastrofičke posljedice klimatskih promjena. Pronalaženjem tome alternativnog odnosa spram svijeta moglo bi pomoći da se prevlada dominacija spomenutih negativnih „ugođaja“ i općeg stanja nelagode. Dakako, već je sama egzistencijalna pozicija čovjeka takva da su ti „ugođaji“ zapravo neizbježni i temeljni (smrtnost), ali ako se na to doda još i isključivi odnos utilitarno-znanstvenog uma, smisao opstanka dolazi u pitanje. S druge strane, u suvremenoj filozofijskoj literaturi izostaje masivniji otpor spomenutim tendencijama, pa je potrebno upozoravati i na odgovornost znanstvenika.
Djelo je namijenjeno znanstvenoj zajednici u području humanističkih ali i društvenih znanosti, ponajprije filozofima, a može biti korisno i za generalnu obrazovanu javnost u potrazi za odgovorima na neka goruća pitanja suvremenosti.
Interes za objavljivanje djela dvostruk je – s jedne strane on proizlazi iz nepovoljnog stanja samih stvari, a s druge je važan doprinos suvremenim promišljanjima o tom stanju, gdje se još uvijek nedovoljno inzistira na nuždi zaokreta mišljenja i odnosa spram svijeta. Raspad samorazumljive slike progresa svijeta, koja je u XIX. stoljeću, prvi puta kod Schellinga i osobito Kierkegaarda dovedena u pitanje, ovdje je problematiziran vrlo dramatično i bez ustručavanja te predstavlja još jedan poziv za preokretom opstanka.
Djelo počiva na autorovim interpretacijama tekstova najvažnijih europskih mislilaca u posljednjih sto i pedeset godina. Te su interpretacije komparativne i asocijativne, tako da se paralelno prate kongenijalni izboji u raznim sredinama (osobito uspjela i dobro utemeljena paralela Nietzsche – Ujević). Autor pokazuje iznimno obrazovanje te zavidno poznavanje književnosti u rasponu od antike do suvremenih autora, što pridonosi uvjerljivosti njegovih analiza i izvoda.
Terminologija i način izlaganja u knjizi ne odstupaju od standarda koji su uobičajeni u znanstvenom stilu, pri čemu autor ne zazire ni od korištenja neuobičajenijih odnosno manje poznatih ili zaboravljenih izraza kako bi dodatno potkrijepio svoje ideje i pronašao odgovarajući izričaj. Referencije su navedene sukladno običajima u humanističkim znanostima (u bilješkama ispod crte).
Znanstveni doprinos ove knjige u ovome prikazu već je gdjegdje bio spomenut, a završno valja reći da je – pored upozorenja na zapalost svijeta u logičko-eksploatacijski i znanstveno-dominacijski modus – najznatniji doprinos u širini interpretacija koje obuhvaćaju i oslanjaju se na vrlo veliki broj referencija, stvarajući tako interpretativnu paradigmu. Ujedno, time se pokazuje da teza o neizbježnosti i superiornosti današnjeg čovjekova odnosa spram sebe i svijeta i nije tako univerzalno prisutna u povijesti ljudske misli kako se to često nastoji pokazati. Naprotiv, postoji masivna tradicija koja takav stav odbija te je autorovo poznavanje toga nasljeđa bitno za uvjerljivost njegovih teza, uvida i htijenja.
(Ozren Žunec © IO DHK)