Jelena Lužina: KAKO ČITATI LUČIĆA / Dragutin Lučić Luce

Dragutin LUČIĆ Luce: Niti-Niti, poetsko-filozofijski eseji i studije, Istarski ogranak DHK, Pula, 2023., 167 str.

Dakako, naslov ovome nepreuzetnom tekstuljku namjerice je evokativan. Ustvari, evokativan je neizbježno, jer se cijela Lučićeva esejistička knjiga Niti-niti simbolički „nadovezuje“ na nesumnjivo testamentarnu knjigu Autorova mitskoga Učitelja, glasovitoga hrvatskog filozofa Vanje Sutlića. Aludira se, dakako, na Sutlićevu knjigu Kako čitati Heideggera, objavljenu sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u izdanju nekoć uglednoga i moćnoga zagrebačkog izdavača „August Cesarec“, davno upokojenog... Na preklopnicama toga slavnog Sutlićeva Heideggera pedantno su nanizana imena dotadašnjih i-ili skorašnjih autora nesumnjivo elitne (ne samo važne) „Cesarčeve“ biblioteke „Suvremene teme“. Moja generacija, ali ne samo moja, dugo je bila naprosto opčinjena tom Sutlićevom knjigom! Još je imam, povremeno i prelistavam.

Dakle, Sutlićeva knjiga o čitanju Heideggera objavljena je negdje sredinom osamdesetih (točne datacije, začudo, nema u impresumu!), u posebnoj i unekoliko ekskluzivnoj „Cesarčevoj“ ediciji financiranoj („potpomognutoj“, kako je napisano u knjizi) „dotacijom iz Fonda za sufinanciranje društveno vrijedne knjige RSIZ-a za kulturu SR Hrvatske“ (citat s unutarnje naslovnice). Famozna „rzajuća“, danas svakako zbunjujuća, onomatopeja RSIZ jest akronim onodobnog socijalističkoga ministarstva kulture. Dakle, Sutlićev je Heidegger objavljen u semiotički jasno determiniranom kontekstu, tojest nizu od dvadesetak-i-nešto „društveno vrijednih knjiga“ čiji su autori, među inima, bili Stipe Šuvar, Mitja Ribičič, Adolf Dragičević, Andrej Gromiko, Mate Meštrović, Bogdan Bogdanović, Božo Kovačević, Slaven Letica, Isaac Deutscher...   Kao urednik edicije, jedan od dvojice (nesumnjivo i njezin „ključni čovjek“), potpisan je legendarni Slavko Goldstein.

Ne znam koliko su ostali autori iz „Cesarčeve“ biblioteke „Suvremene teme“ bili čitani, ali se jako dobro sjećam kako je tada Sutlićev Heidegger učas prerastao u veliki hit. I bio simbolički razgrabljen „kao takav“. U takozvanoj se javnosti o Martinu Heideggeru odjednom stalo govoriti na sva zvona i u svim mogućim prilikama, na njega se referiralo i asociralo, najprije i najviše o famoznoj epizodi njegova desetmjesečnog rektoratstva u Freiburgu, u doba nacizma (1933.)... Kako to u nas redovito biva, najglasnije su asocirali oni koji Sutlićevu knjigu uglavnom nisu čitali „od korica do korica“ (što, ruku na srce, baš i nije „štivo-piece-of-cake!). Nego su, uglavnom, prelistavali i-ili preskakivali „problematsku razinu Sein und Zeit-a i i okolnih spisa“ (što je Sutlićev podnaslov, ustvari ekspilikacija naslova) i čitali isključivo intrigantni appendix: naime prijevod glasovitog Heideggerova intervjua s novinarima lista „Der Spiegel“, iz 1966. godine, koji je Sutlić namjerice objavio u posebnom dodatku, temeljito obrazloženom i odgovarajuće kontekstualiziranom. Na samome kraju knjige. Nakon svih sedam „teško prohodnih“ poglavlja vlastite, sutlićevski komplicirane studije „o bitku i vremenu“ i još pedesetak gustih stranica ispunjenih bilješkama i komentarima koji su čitanje donekle „olakšavali“ ili „potpomagali“. Pogotovo nama bez ozbiljnije „filozofske edukacije“, izvježbanima za čitanje, dekodiranje i komentiranje nekih jednostavnijih ili, u najmanju ruku, „pitomijih“ tekstura: poetskih, dramskih, novelističkih...

Dragutin Lučić Luce bio je izravni Sutlićev student, potom i dugogodišnji subesjednik, usuđujem se reći – doživotno blizak prijatelj.

*

Često, gotovo uvijek, ne samo u kolokvijalnim razgovorima već i u autorskim svojim tekstovima, Dragutin Lučić Luce izrijekom se poziva na svoga davnašnjeg profesora Vanju Sutlića. I s razlogom ga imenuje svojim Učiteljem. Pa ćemo i u ovoj njegovoj autorskoj knjizi, na više mjesta i u raznim kontekstima – valjda u svakom od sedam njezinih, to jest Lučićevih eseja... – iterativno prepoznavati (ili barem naslućivati) dugu Sutlićevu sjenku: „Remember me...“, kao u Shakespeareovu Hamletu.

Ipak, jedan od tih sedam autorskih eseja (točno sedam?, kao u Sutlićevu Heideggeru?), namjerice je pozicioniran točno u središte, u samo srce Lučićeve najnovije knjige. Kao četvrti po redoslijedu i kao svojevrsna/decentna posveta, integralno ispisana u znaku Učiteljevu i za Njega. Ustvari: zbog Njega. U napomeni uz tekst stoji komentar koji objašnjava da je esej – inicijalno naslovljen kao Pojam straha i pojam dosade – najprije bio napisan u formatu izlaganja „na skupu održanom u povodu osamdesete obljetnice rođenja Vanje Sutlića“, a onda „kao takav tiskan u Zborniku radova IZGLEDI POVIJESNOG MIŠLJENJA (Tvrđa, 2006.), koji je uredio Žarko Paić“ (str. 193-204). Sada, u ovoj knjizi, naslovna mu je sintagma znakovito preformatirana u Defektologika ili, Strah koji se skriva pred samim sobom, te joj je pridodan znakovit podnaslov Uz kontrapunkt Sutlić – Marx. Koliko razabirem iz teksta (ali i iz svoje skromne filozofske „ne-kompetencije“!) – naime, iz Lučićeva teksta koji je ispisan furiozno, Krleža bi rekao enervantno i, barem naoko, prilično „ostrašćeno“ (u usporedbi s „uobičajenim“ iliti standardno „racionalnim“ odnosno „studenim“ filozofskim disputima najšireg spektra) – autor je, ne samo u ovom (?) slučaju, krenuo igrati va banque. Borbeno i polemički. S puno argumenata „suprotivu“...

Naime, usuđujem se zaključiti kako središnji esej Lučićeve knjige ne samo što figurira, nego i funkcionira kao njezino tematsko središte (tematska os). A funkcionira zato jer se tu – baš na tom središnjemu mjestu, u tome tekstu i, dakako, u kontekstu učenja njegova mitskog Učitelja – raspravlja o nekima od krucijalnih, prilično opasnih, ustvari dominatnih temata našega nejunačkog doba. Pozivajući se na svoje filozofske prethodnike, Lučić ove temate opetovano imenuje/definira kao rescendenciju, strah i dosadu. Posljednja dva, strah i dosada, opća su mjesta, samorazumljiva (i zastrašujuća) „po sebi“, kako vole reći filozofi, te im ne treba dopunskog tumačenja. Ali je zato onaj prvi temat, takozvana rescendencija, svojevrsni novum koji valja objasniti. Pozivajući se na Sutlića, Lučić ga u tom eseju tumači/objašnjava/definira kao „nihilističku realizaciju filozofije“, „ukidanje filozofije“, „tehnologiku“... Taj je njegov opsežan esej dugoga naslova, naime, organiziran i tematiziran/razvijen upravo kroz tri razmjerno ekstenzivne cjeline – međunaslovi su im: rescendencija, strah, dosada – i nesumnjivo je „nihilistički bez ostatka“.  Ako je uistinu tako, ako smo (kao civilizacija i kao misleća bića) uistinu stigli do ruba i utopili se u nihilizmu bez dna, što nam je činiti? Što sad? U kakvom smo to svijetu zatočeni? Kako ćemo? I kamo, uopće?

Što se, zaboga, dogodilo s onim arhajskim („klasičnim“) i (tradicionalno) „utješnim“ filozofemima o carstvu nužnosti i carstvu slobode? „Iz tako izborene perspektive na ovom je mjestu moguće hipotetski nabaciti da carstvom nužnosti vlada – strah, a carstvom slobode – dosada“ – veli  Lučić. Odmah potom zaključuje: „...od ovog nabačaja nadalje istražuju se pojam straha i pojam dosade, anticipiraju se i pokušavaju potvrditi hipotetski iskazi o epohalnim događajima vremena, odnosno života, usukanog do puke rescendencije, do onoga što se već neko vrijeme, uglavnom bez refleksije, naziva i imenom europskog nihilizma koji je postao univerzalnim događajem.“

*

Upozoravam na peti esej Lučićeve knjige, još jedan „sutlićevski“ akribičan, te opet naslovljen intrigantom sintagmom Dosada kao taedium vitae. Naslov je potom „dopunski“ markiran evokacijom triju znakovitih prezimena: Sutlić – Marx – Moravia, a meritum (naime: prilično opširan esejistički tekst, organiziran gotovo prema klasičnim dramaturškim standardima) sastavljen je od točno pet imanentnih i međusobno uvjetovanih dijelova,  „ozaglavljenih“ po ugledu na kazališnu partituru: Prolog, Nauk o nihilizmu, Epilog I,  Nauk o dosadi, Epilog II... Zamalo dopisah: Zavjesa!

Sudeći po duktusu i po formatu, ali i neodoljivoj akribičnosti iznimno ozbiljne filozofske teksture, ovaj Lučićev esej „o dosadi“ nekako se iščitava kao „najležerniji“ („najčitljiviji“) u usporedbi s ostalih šest. Što je, barem u mom slučaju, tek uzgredan i (zapravo) nevažan metateatrološki komentar u prilog autorovu imanentnom ludizmu, šarmu i – dakako – njegovoj nepresušnoj okretnosti, ne samo spisateljskoj. Uostalom, Lučić se tijekom života učestalo miješao i u kazališne poslove, pisao vlastite i-ili vješto adaptirao tuđe dramske partiture, za neke je bio i nagrađivan, svaka čast...

Reklo bi se, kolokvijalno, „čudan svat“: krenuo studirati politologiju, tijekom studija „zabrazdio“ u filozofiju, desetljećima živio od novinarstva (na svim mogućim razinama) i tako, srećom po njega samog, do perfekcije dotjerao ono što se obično naziva autorskom rečenicom i autentičnim/personaliziranim autorskim stilom... Pisao sve i svašta, neko vrijeme profesorirao na sveučilištu, igrao se kazališta i tko zna čega još... Reklo bi se, opet kolokvijalno: odživio je životopis američkoga pisca s početka dvadesetoga stoljeća. Marka Twaina, recimo!

Novi Lučićev ukoričeni uradak Niti-Niti sjajna je knjiga, komplicirana i zahtjevna. Čitka, unatoč svemu. 

Ovaj prigodni tekstuljak zapravo nije njezin formalni pogovor, već ispis koji pokušava odgovoriti na retoričko pitanje kojim je naslovlje. Taj je odgovor ujedno i preporuka: Lučića uistinu vrijedi čitati, ali ga pritom valja čitati strpljivo, esej po esej, koncentrirano, od početka do kraja, poglavito kad je riječ o ona tri kompleksna, ustvari maestralna eseja o Tinu Ujeviću, u kombinaciji s Nietzscheom i inima... Ali i inače!

(Jelena Lužina © IO DHK)