Lada Žigo Španić: PROMATRANJE APOKALIPSE KROZ PUKOTINU SVIJETA / Lana Derkač

Lana Derkač: Adresar smrti, Fraktura, Zaprešić, 2022., 176 str.

Voltaire je jednom rekao da vampiri postoje, ali u obliku bankara, poslodavaca i raznih burzovnih mešetara. Pravi prorok! Ovo je stoljeće energetskoga vampirizma, sisanja živaca naizgled slobodnim ljudima, i to pomoću neoliberalnih mamaca, a to su zahtjevi za uspjehom pod svaku cijenu. Jer, što bi rekli moderni psiholozi, „neuspjeh nije opcija“. Reklameri i učitelji života pronose novo „evanđelje“ o blagostanju („Ti to možeš!“), a uspjeh obećava novi Bog koji se zove Novac, čak kada se radi i o plaćanju duhovnoga mira. Sve to promiče i sve agresivnija self-help literatura, obećavajući nam novu, modernu Arkadiju – dobar brak, menadžerski uspon u tri lekcije, odličan seks, uspješnu štednju i štošta još. Trgovački centri izlažu reklamiranu robu poput nekih svetih robnih muzeja, a mediji nas zasipaju trivijalnim vijestima i brutalnim nasiljem, svojevrsnom atrakcijom thanatosa. Smrt i život imaju jednako mjesta na novinskim stranicama, s jednako primamljivim naslovima, odnosno sve su sastavnice modernoga svijeta u istome globalnom košu (jedan vid demokratske solidarnosti – svi sve dijelimo sa svima i svime). Digitalni život odavno nas je udaljio od stvarnoga, roboti ulaze u svijet na velika vrata, tehnološki napredak potisnuo nam je svijest o prirodi, ideal poduzetnika zamijenio je ideal proletera (jer svi možemo postati poduzetnici ako to hoćemo!). Civilizacija je posesivna, brza, informacije kuljaju kao svemirske čestice, a nuklearno naoružanje samo čeka prvoga fanatika.

Ugledna i nagrađivana spisateljica Lana Derkač započinje novu knjigu priča Adresar smrti krajem svijeta, odnosno opisuje preživljavanje u ruševinama poslije svjetske kataklizme. Prva priča „Sunce i konopac“ zadnja je adresa smrti, odnosno sveopća apokalipsa koju glavna junakinja u prvome licu dočarava gotovo ravnodušno, kao nešto što je nužno trebalo doći. Ljudsko silovanje prirode vratilo se tako što je priroda silovala svoga napadača. Mjera za mjeru. Gradilišta su postala rušilišta. Cijeli planet u ovoj kratkoj priči postao je prazno mjesto bez zgrada, institucija, ljudi, više melankolično negoli dramatično (jer eruptivan je bio život prije propasti). Glavna junakinja prolazi gradom u potrazi za hranom, za staništem i u toj praznini počinje, paradoksalno, osjećati neku čudnu puninu duše. Nema oholosti, mobinga, reality-showa, nema natjecanja, trčanja za srećom, koje je puno kompleksa i spoticanja. Praznina joj omogućuje pravi osjećaj posjedovanja – grada, vidika, države, svemira. U tome ništavilu sve je njezino i ona može nanovo, svojom maštom i idejama, uspostaviti unutarnji svijet. To je tek jedan primjer bizarnih dvosmislenosti, kojih je puna ova knjiga, a koja ukida svaku utopiju o uređenom društvu. Prva priča Lane Derkač mogla bi biti nastavak takve „proročanske“ literature o kraju civilizacije koja je zapala u totalitarističku kontrolu nad masama – od Zamjatinova romana Mi, još iz 1924., preko Huxleyjeva Vrloga novog svijeta i Orwellove 1984. No, njezina je distopija opasnija jer je riječ o bliskoj budućnosti, pa je tu, sa sadašnjega motrišta, manje znanstvene fantastike, a mnogo više itekako moguće zbilje.

Suvremeno polje smrti

Poslije priče o nestanku civilizacije, slijedi ciklus priča „A što je bilo prije“, koje nas vraćaju u burno naše vrijeme svagdašnje, gdje smrt obitava u svim oblicima, pa čak i onima koji nam se čine jako živim (žurba u gradu nas ubija, ideološki totalitarizmi prijete svijetu, edukatori koji nas uče boljemu životu misle kako je naš život zapravo mrtav...). Lana Derkač stvara priče o raznim vrstama današnje morbidnosti (od znanstvene do medijske), i to bez euforije, bez emocionalne histerije, više s refleksivnom mirnoćom i povremenim filozofskim analizama (samoubojstva, konformizma, egoizma itd.), kako bi pokazala da je patologija stoljeća očekivano otklizala u smrt. Likovi svih priča obični su ljudi u nesretnim brakovima, zli kolege na poslu, a mjesto radnje zbilja je jednako bizarna koliko i transparentna. Sve je i opako realno i sofisticirano, kada je riječ o tehnološkom napretku. Smrt oko nas ima brojne adrese, oblike, čak i fabule – to su  ulični huligani, to je znanost s morbidnim idejama, pa i hibridnim ljudsko-životinjskim embrijima za istraživanje teške bolesti, tu su smrti u novinama, tu je i simuliran, nestvaran život koji zamjenjuje realan, smrt je i informacijsko ludilo koje može prasnuti svakoga časa... Po tempiranim bombama, odnosno smrtima, svakoga dana hodamo kao po minskim poljima.

Priče su strukturno rastrzane, fragmentarne, jer to dolikuje razmrvljenu životu koji se u neredu svega ne može uobličiti u suvislu cjelinu. Tako se u priči miješaju obrisi radnje, refleksije, uspomene, žudnje, odnosno prelazi se s teme na temu, ali sve su promjene odraz poremećenoga svijeta i rastrzane svijesti junakȃ. Lana će Derkač često skrenuti u grotesku, pa tako u jednoj priči junakinja završava u zatvoru jer je ubila čovjeka koji ju je prevario, no baš u odmaku od svijeta ona postaje puno slobodnija i plemenitija. Baš u ćeliji zamišlja runoliste, oblake, glazbu kiše, postaje poetičnom kada ničega nije svjesna. Moramo li se udaljiti od svijeta da bismo ga zavoljeli?

Jedna od najboljih priča jest „Naša posljednja večera“ u kojoj se junakinji ukazuje glasovita da Vincijeva slika, no sasvim drukčija – svaki suvremeni „svetac“ svojom destrukcijom ubija dio svemira i svaki umjesto srca ima neki bezdušan predmet, kao da svi ravnodušno najavljuju posljednju večeru na planetu. Jedan na mjestu srca ima kocku, drugi kovanice, treći ladicu s lijekovima, četvrti žice, sljedeći prazninu... Svi su za stolom oboljeli i nemoćni, svi su apostoli izdajnici duha i zvijezde se gase. Ništa više danas nije sveto, dijaboličnost je zaposjela duše, osobito moćne, one koje najavljuju neki „vrli“ novi svijet.  

Virus konformizma zarazio je planet, reći će spisateljica, a suptilan ljudski duh na ruševinama vlastita života nema uvijek snage izgraditi nov. Derkačeva nakon ove misli prelazi na diskurs o samoubojstvu kojem daje dvostruk smisao – od tragičnoga do smislenoga (opet paradoksalno!), jer suicid kao samovoljna adresa smrti čuva osobu kakva jest, a kojoj bi daljnji život možda oduzeo smisao, emocije, stavove. Potom pripovjedačica opet prelazi na novu ideju, pišući kako bi posvuda trebalo stavljati Pandorine kutije kao upozorenje da se, ispod svih zala, kao posljednji entitet nalazi nada i kako kutiju treba zatvoriti na vrijeme. Mnogo je „mentalnih vježbi“ u ovim pričama koje nisu za zabavu i lagano čitanje – u njih valja prodrijeti, pratiti izmjenu tema i motiva, ulaziti u preobrazbe života i smrti u psihološkim krugovima besmislenog opstanka. Kao da smo bačeni u svijet, i to gori od onoga sartreovskog – život na ovom hiper-razvijenom planetu nije samo tjeskoban, nego i katastrofičan, brutalan, jer stvara neprirodne resurse smrti kao što su kloniranje, atomske bombe i drugi morbidni eksperimenti. Besmisao i umiranje nije samo introspektivno, duhovno, nego i ekscesno. Svagdje oko nas, kako pokazuju pametne priče Lane Derkač, živi smrt, a umire život.

Život u ulomcima

Ova tragična Knjiga života djeluje pomalo „čudno“, jer je iz nje život iščezao, a opet nekako postoji. Autorica u svojoj misaonoj pustolovini prikazuje dvije strane svijeta – izvana je bučan, raznolik i bombastičan, a iznutra trune, gubi ravnotežu, os i smisao. Ljudsko biće rasipa se na segmente, ne može stići samo sebe u brzini života. I mozak se junaka razlama, jer mislima nitko u prepunjenom svijetu ne može obuhvatiti sebe. Stoga živimo u ulomcima, nepovezano, s neostvarenom žudnjom. Zato je u ovim pričama sve puno asocijacija, retrospekcija, filozofiranja, odnosno nema kronologije, jer svi smo se pogubili u progresu koji nas vodi do iscrpljenja i smrti.

Stvarnost svijeta u ovim se pričama otkriva na rubovima realnoga i fantastičnog, jezivog i infantilnog, a mogući izlazi iz zemaljskog pakla opisani su sarkastično. Na jednome mjestu spas se vidi u teleportiranju i izvanzemaljcima, na drugome u novoj „religiji copy-paste“, koja će informacije proglasiti svetim pismom. Ili će pak sve završiti u autoričinoj izmišljenoj Vjekarni u kojoj će se moći kupiti baš sve – od gluposti i sebičnosti do lijekova za produljenje života?

Idiotizam svijeta prelazi i u fantazije (zamišljanje sirena za globalnu opasnost u svemiru), ali i u konkretne bizarne aktivnosti poput stavljanje vrećica za infuziju na globus u povodu dana SOS za Zemlju.

Svi smo u adresaru smrti, jer thanatos je odavna nadvladao eros. Patološko osvajanje svijeta i narušavanje prirodne harmonije nije napredak života nego napredovanje smrti. U kaosu stvaralačkih i rušilačkih ideja razvijenoga svijeta sve se više ispijaju kokteli perverzije i patetike, pretencioznosti i banalnosti, smiješnoga i šokantnog. Priče Lane Derkač kreću se između dokumentarizma i imaginacije, perverzije i sanjarije, i jako im je teško odrediti „ton“, jer je knjiga tajanstveno slojevita. Ponekad piše u prvome licu, pa priče nalikuju mračnim ispovijedima. Spisateljica zapisuje: „Uvijek kad pomislim na brata, zapravo mislim o dvojnosti ruševina – onih u njemu i onih oko njega. Ali ruševine su uvijek pune pukotina u kojima se život ima gdje skriti. I duh opstanka kroz njih se može provući. Ako zna razabrati one prave pukotine od njihovih imitacija koje vuku, zavedu i navode na udes, poput sirena koje su vabile Odiseja.“

Koliko Lana Derkač znade romantizirati smrt pokazuje priča „Balon“ – na Bundeku riječ se daje i labudovima koji se u svojim lirskim monolozima panično boje podmetnute smrti, odnosno otrova u hrani koju im daju ljudi.

Priče Lane Derkač nisu narativno kompaktne, pune su oscilacija kako bi se pokazala nestabilnost ljudskoga bića u svijetu kojem je otkazao organ duhovnosti. Ratovi, korupcija, razna projektiranja i prognoziranja, a s druge strane obmane novih ezoteričnih učitelja života, koji nas uvjeravaju da možemo kupiti bolju budućnost – sve je to suvremeni košmar, urnebes, stampedo napretka koji se preokreće u nemoć. Smrt u ovim pričama nije nešto što dolazi poslije života, ona je simultana s njime – dok živimo, umiremo, opsjednuti strahovima kako kasnimo i kako nam cilj stalno izmiče. Adresar smrti sve je deblji, opasan virus smrti širi se, paradoksalno, zajedno s virusom oportunizma, koji se hrani datim i ništa ne mijenja. Ponekad zabljesne humanizam kao zvijezda padalica, pa se u jednoj priči spominje Muzej anđela u kojemu svaki čovjek može resetirati dijete u sebi. Svijet je previše budan, a moralno anesteziran. Duhovnost „drhti“ pred mogućom materijalnom katastrofom, zato valja zabilježiti svaki njezin djelić – to je skupljanje ostataka žita u obraslu kukolju. 

Krhka je granica između istine i obmane, zato ove priče djeluju stvarno i nestvarno, jer je i sama stvarnost bizarna, s obzirom na to da umotvorci pomiču granice mogućega. Priče Lane Derkač plove po svakodnevici punoj živopisnih fenomena, ali i zaranjaju u psihoanalizu, u duboke i mračne podvodne struje koje nas nose... tko zna kamo. Ne možemo detektirati sve adrese smrti koje nas okružuju, ali možemo kroz procijepe širom otvorena oka još uvijek gledati život. Je li to život u nestajanju ili nekom novom stvaranju, čitatelj će procijeniti sam. Ova knjiga dobar je poticaj za razmišljanje, odnosno za filozofiranje i ono bi se moglo razvijati unedogled. Ovo su male priče o smrti usred civilizacije „velikoga napretka“ i svaka priča govori mnogo više od svih parola o globalizaciji. Premda je knjiga gotovo proročanska, nadajmo se da će ostati u okvirima fikcije. Dobre fikcije, dakako.

(Lada Žigo Španić © IO DHK)