Ljerka Car Matutinović: MAŠTOVITI ZAVIČAJNI IMPULSI / Drago Gervais
MAŠTOVITI ZAVIČAJNI IMPULSI
DRAGO GERVAIS: LEPE BESEDI, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2017., 94 str.
Tiha nasmijana tuga ili smiješak pritajen na rubu usana, poetske su odrednice pravoga lirskog nadahnuća. Drago Gervais (1904. – 1957.) neponovljiv je bard primorskoga zavičaja (Opatija) i autentičnih sličica bliskoga istarskog krajolika. I nakon 60 godina otkako je otišao „kud za vazda gre se“, njegove minijaturne poetske skladbe odzvanjaju lakoćom duhovitih i istinski nadahnutih pjesmotvora:
„Kaneta, / jaketa, / garoful / šćapić / i koračić kot vrapčić… / Gotov je stari mladić.“ („Stari mladić“).
Već prva zbirka „Čakavski stihovi“ (Crikvenica, 1929.) nosi sva obilježja Gervaisove lirike: istančana jednostavnost, senzibilnost sjećanja i neposredna percepcija međusobno izvrsno funkcioniraju. Osebujne lirske minijature i duhovito poantirani detalji esencija su Gervaisova čakavskog idioma („Moja zemja“, „Sunce“, „Na kafe“, „Stari mladić“, „Nonić“, „Briškula“, „Trešete“, „Tri nonice“, „Morčić“, „Tanac“…).
Druga zbirka (Zagreb, 1935.) donosi intrigantan, ali i nazorovskom emocijom obložen predgovor „Leut i armunika“. Nazor se znao zanositi pa je tako „mladoga čakavca iz Liburnije ispod Učke“ spontano „suprotstavio“ Šišku Menčetiću i njegovim trubadurskim pjesmama. Premda je taj kontrapunkt poetski nemjerljiv, bio je osmišljen u korist mladoga Gervaisa. Što se tiče pjesme „Tanac“, koja je Nazora nadahnula na divergentne kritičke opservacije („…koliko je ta plebejska harmonika punija iskonskih glasova od elegantnog leuta fabriciranog i uzajmljenog na drugoj strani Jadrana!“), tu bih se priklonila Nazoru.
Naime, pjesma „Tanac“ je u svojoj neposrednoj, prirodnoj emociji zanosna, ljupka ljubavna pjesma, dinamičnog ritma i muzikalnog čakavskog sroka. To doista nije u stilu „Leute moj mili, hoću te moliti mojojzi gospoji malo pozvoniti“, jer je u nju, uz ritam „tanca“, utisnuta ljubav kao jednostavna, gotovo nestvarna sreća:
„V naručaj moj se j’ stisnula mala, / tiho njoj šapćen, / pa se smeje srdačno i srećno. / Nanke ne znamo, / da zaprteh oči tancamo.“ (…) „umret bin tancajuć s malun tel, / mala tancajuć s manun“ („Tanac“).
Taj Gervaisov neponovljiv ritam anapesta i amfibraha, svjež i gibljiv te pun dobrodošlih vibracija, vraća pravi okus poezije. Doista, Gervaisova poetska fraza u njegovim ponajboljim, antologijskim pjesmama puna je autentične stvaralačke fantazije:
„A cesta je / lepa danas, / na mesečine / bela vlas.“ („Pijanac“).
„Još galebi jato nad valićeh kruži, / padaju na more kako bele ruži“. („Burin“).
„Za mići judi i radost mića“, napisao je Gervais prateći život svojih težaka i fakina, svojih nonića i nonica, onako kako dolazi, bez velikih bučnih radosti; više sjetno i svakidašnje, više pritajeno, nego gnjevno i buntovno. Takve su mu pjesme „Barke faren“, „Marija lavanderka“, „Batuda“, „Stari zakon“… Pokazao je, dakle, osjetljivost za teške socijalne prilike malih ljudi. I zato, kako se usprkos svemu treba ili mora živjeti, njegova Marija lavanderka, pralja, koja je „vavek tekla od kući do kući / kot već čovek ki za druge se muči, vavek je kantala“, jer „kako bi brižna drugačije živela?“
Drago Gervais napustio je svoju Opatiju 1919., a bilo mu je tada 15 godina. Jednom je napisao: „Sumnjam da bih ikada napisao koji čakavski stih, da nije bilo emigracije“. Daleko od svoga rodnoga podneblja i on je okusio prognanički kruh.
Za zbirku čakavskih stihova, ovom prigodom naslovljenu „Lepe besedi“ Draga Gervaisa, uz 60. obljetnicu pjesnikove smrti, pjesme je odabrao i pogovor napisao Boris Domagoj Biletić.
(Ljerka Car Matutinović © IO DHK)
Uz privolu kolegice Ljerke Car Matutinović ©, prenosimo iz „Vijenca“ MH ©, br. 626, Zagreb, 15. ožujka 2018. Riječ je o izvornoj inačici njezina teksta.